Књижевне новине

Prava mnoezija, ona koja uvek počinje Iz početka, rađa se sasvim blizu smrti. Ono što mi nazivamo „poetske hnaklonosti“ samo je refleks borbe, naičešće uzaludne zbog lošeg sna banmlnog bitisanja, koje traje do smrti.

IV WR" Ljubav ima tek đa se ponovo Ppro-

nađe, životni je cilj Remboa; a da bi se ispunila · stvarnost na toj osnovnoj postavci,

i postavila | najprirodnije je đa se potraži pomoć izražajnih mogućnosti. Reči, u prilikama bede i mraka, imaju čudnu moć osvetljavanja. Poetski jezik sugeriše biće, otuda ta nađa koju nam đaje. Ali voleti reči, zaista, uči u njihovo svetlije carstvo, nije li u nelhu ruku pustiti plen za senku? Mi smo imali zadovoljstvo od sanjarenja, ali realnost nas u toliko više razbuđuje. Subjektivna misao je lepa ime neđosta'~ joj snaga, bar u početku naše želje. A" ona ie kraliica bez. kralievine, 'nemenjena bcd večeri. Ja hoću da ona buđe kraljica! uzvikuje Rembo u „Iluminacijama“. I rmı tom đirljivom spreau čoveka 1 njecovih sanjar:ja, on gotovo bez gorčine đođaje: Zaista, oni sa bili kraljevi čitavo jedno jutro! Tako je poetska reč u isto vreme i nađa i pretnia. \ z

Što se tiče nade izražene rečima, Rembo ju je upoznao vrlo rano. Postoji jedna pesma ız njegovog djačkon. vremena „San učenika“. Ona ima za temu jeđan Homerov kratki stav o aolubicama,

koje je dečak zakloni» non sine Dio (ne bez

pomoći božanske)y, ranama «lovora i mirte; mli Remboova misno otišla je dalie od ove lenenđe do same tnine mnoezije. To jie zaista pyvratak na osnovnu provi;dnost, u isto vreme svetlost i toplotu.

|

vV

Zna se sasvim sigurno da je Rembo pisao mnogo pesama u vreme dok je išao u kolež, ali ohe su se izgubile,

U najstarijoj od sačuvanih uočava se izvesna lakoća prozodije, što dokazuje đa je on već onda mislio na izraz i negovao ga. Ta pesma je najbolji primer i nesumnjivo umetničko delo. Nije to siučajno da se u njo* govori o detetu »5ez majke, napuštenom u pretprazničnoj noći. On traži, jednom rečju, sanjarenje, iluziju. Istina, to su banaln: putevi, kojima genije ne ide. Ali Rembo, zaista, početkom 1870, ne liči na ono što će biti. U jesen je stupio u klasi retorike, i on je još učen;k „malo izveštačen, pametan i učtiv, sa doteranim noktima i dJbrim ocenama“ kada susreće Izambee Ali već prvih meseca te gođine, jedna kriza ga muči. Pojavljuje se senzualnost i daje čitavom njegovom svetu drugi red i druga značenja, pokazuje mu lepotu tela kao neko zlato koje je držano u mraku nekog žalosnog mesta. To je pouka jedne nađe, jer evo bića na kome se može primeniti. A poetsko sredstvo, ta moć reči đa naznači nešto drugo, i ne samo naš ružni svet, izgleda da nalazi primenu. Nestrpljivi Rembo piše „Senzacije“i „Prvo veče“. On daje rečima značenje najinstinktivnijeg života. Poezija nema više zađatak da zamenjuje stvarnost, već đa stalno potseća na bonatatva, održavajući buđnost čula, i pripremajući duh na bliska osvajanja koja reči ne daju. Boemska poezija, kaže Rembo. Kao čovek bež socijalnih obaveza, ona će zgrabiti u „Senzacijama“ ono što je čista prirođa, čistu klicu slo5ođe. I ona treba takođe da formuliše teoriju o srećnom ž;VotiI, što je učinjeno u pesmi „Sunce i ljudska pdt“. Ova pesma je oživljena ogromnom snagom. Pomislilo bi se da je Rembo u njoj gospodar svoje sudbine. Pa kakva Kkrhkost, ipak, u tem užbuđenju bez prave vere. Ako u njoj iman snage, to je smaqa nađe, još ne doživljena, ali koja fo)rmul:še jednu misao; a dajući joj odbljesak poet= skog iztaza to je shmaga kreatora, koja će učiniti Pesnika slobodnim da je stavi u delo u svom ličnom životu. “a repa igr: Na ~

Nadu su ojačale Rembou i druge tadašnje prilike, Baš u trenutku kad je u njemu prestalo de-

tinjstvo a i majčina brutalna stega popustila, u njegov kolež w Šarlvilu đolazi jedan mlad profesqr, takođe pesnik i koji je već žive» u Parizu. Žorž Izambar je svome učeniku neka vrsta proviđenja,

On će svojim uticajem ubrzati sazrevanje mladog

pesnika, Čitave te godine, dok sprema ispite za višu školu, prevođi i piše latinske stihove, Rembo uči i književni zanat. A čini i prve korake u stvarnom, realnom životu.

Možda je Rembo toga leta načinio i nekolika loših erotskih izleta — iIzambat je bio na godišniem odmoru, — a možda i nacionalna katastrofa uticali su na njegovo sve brže sazrevanje. | zaiBta u to vreme on je bliže revolucionarnom pešništvu, nego kosmičkoj poeziji, Baš onog dana kad mu je dodeljena nagrada kao najboljem daku objavljen je prvi nacionalni poraz kod Vizenburga.,

Njegovo naglo bekstvo od kuće u Pariz, kad je majku : sestre ostavio na ulici u šetnji. polazeći prvim vozom na jednu stranu, pa onda menjajući pravac ka prestonici, više je pod revolucionarnim uticajem nego same poezije. Rembo, sam je to kaza0, hoće da prisustvuje neizbežnom padu GCarstva. A ipak, hoće i to, da vidi onaj mitski Pariz iz literature. I da tako Stavi svoju poeziju na najodlučnije iskušenje. |

Vi

Ali nije mogao da doživi to svoje kušanje, jer je putovao bez vozne karte, i zato dopao zatvora. Ođatle piše i preklinje Izambara da ga spase. Ovaj ga vodi iz zatvora kod svojih sestara u Due. Tu on stupa u vojsku kao. dobrovoljac zajedno sa Izambarom (u to vreme Rembo izmišlja novu reč: vršit: patrujotizam, čuvati 5 puškom magacine). U oktobru, kad treba da se vrati majci, Hem)o beži ka belgiskoj granici, ali se vraća natrag kod Izambarovih sestara i tu sprema svoje pesme za štampu, Na tome putu napisao je svoje divne sonete,

„Majka ga pomoću policije tera da se vrati kući, Ali vratiti se znači prekinuti sa svakom iluzijom. I ako namerava da prekine sVe sa crhim ustima, oh mora da se vrati i proveđe još jednu zimu u majčinom đomu. Te zime doživljuje rat i kod svoje kuće: Prusi bombarduju jedno selo nedaleko od Šarlvila. On gleda oko sebe ratnu puštoš, blatnjave drumove, gladne vojnike, popaljena seoske

kuće, opljačkane zamkove.

U rano proleće 1871 došao je u Pariz, đe najlazi na strašno razočarenje i beđu. Pesšnike ne halazi, vuče se umoran pb ulicama, spava pod mostovima na Seni; najzad se vraća pešice u Šarlvil. Opet menja pravac, ide ka belgiskoj granici, ali je ubrzo sit svega, pa sit i slobode.

U to vreme u Parizu počinje Komuna. A on, haslućujući da se Komuna neće moći održati — a nalazeći između nje i sebe mnogo sličnost — vraća se u Šarlvil, i nije u Parizu za vreme uiičnih b»rbi,

U početku maja, pađom SKKomune | on je u strašnom očajanjui. Pesme iz tog vremena su mu najcrnje. Njegova pisma od 12 i 15 maja 1871 dokazuju da on nije napuštao Šarlvil. Ali njegoyo je srce bilo sa crnim neznancimšd . pobunjene varoši; strofe iz „Žan-Mari“ i „Pariz se ponovo naseljava“ to najbolje dokazuje. On je shvatio tu bor»u, Sebe zamišlja da je pored tih boraca na bar:kađama, ali manje kao učesnik, već samo kao svedok.

Posle propasti Komune on je očajan, „prazan, gorak, bez ambicije, bez iđeala, Strašno je stanje njegovog đuha; ođatle ima samo dva izlaza: u parnđoks ili u smrt. Rembo je izabrao 'parađoks.,

U ona dva pisma, ođ: 15 i 15 maja, dva odlučna, grozničava, autoritat;vna pisma, pisana: Izambaru i Demeniju, koja oni sigurno nisi shvatili, on je izneo filosofiju svog „Viđovnjaka“.

(Preveo N. T.)

Mladi slovenački pesnici

MRTVOROĐENI Mrtvonođena

ne plaču, ne smeju se.

Na njihovim belim grudima

(sunce ih se još nije dotaklo)

na njihovim belim grudima

(nikad neće biti putevi majčipih snova) na njihovim belim grudima

kleči razbijeno stmce života,

reka

Mrtvorođena deca

ne plaču, ne smeju se. Njihove su reči · kao mrtve ribe nepomične na obali jezika, u njihov je pogled

POTOPLJENI MESEC

Kao umomi putnik, deca kao iznemogla ptica, kao ranjena zver teče noćas reka,

_sa punim naručjem blještavih riba. Slomljenom crtom oči jesenjih vrba i požutelim trakama vodenih trava obavija bledo telo davljenika,

Sa peskom u ustima, sa peskom u očima i mahovinom samoće kotlinama srca stojim na obali

AKO IH JEDNOM SRETNEŠ

Ako ih jednom sretneš stranče neočekivano

u mraku pred vratima kuće

u pramenu svetlosti s prozora gdegod stranče

gdegod u prolazu

kako razgovaraju jastučiće prstiju

kako razgovaraju

tihe neme usne

kako bez reči razgovanaju

i ne osmehnuvši se osetićež

o blaga iza očiju svetlosti

oselićeš ca bi se osmebhnuti mogao Marijan, KRAMBERGER

ao zaleđeno jezero i posmatram neproziranm, hjenu tehii tajanstvenu PSALM svečam,.. igru. Tražim te Valentin CUNDRIČ Janez JUVAN nežnu i nekrobiwu le tražim

RASTANAK U POLARNOJ NOĆI

Ne vidim te više,

kao klizač si sc udaljio

na ledenom površju rastanka; tvoje ćutanje iz zemlje podiže sante 1 zatvara mi put.

Ne mogu da ogrejem

belu košutu

Što se u polarmoj noći smrzava; u Oosamljenosti je sunce

samo hladno milostđe

polarnog sjaja. .

Ne mogu je oživeti,

bez tebe je mrtva

i ništa ne očekuje više.

Sabranimo je, lepo sahranimo belu košutu da se ne postidimo njene mršavosli, da se ne potsmehujemo i njenom mrtvom S8rcu., *

Milena MERLAK

KNJIŽEVNE NOVINE

u baršunu noći

u 'ognjenom gnevu

u igri oblaka

u pepelu stihova

u elbru rastanka

tražim te

Nežnu i neukrotivu

Obuzetu

Svojim mislima

Tražim te

Da proslavimo

Svadbu smrti i sna Niko KRBŠE

HTELA BIH KUĆI DA SE VRATIM

Htela bih kući da se vratim Moj dom je belo letnje podne

sa belim zastrtim suncem,

sa belim omamentima na plavoj tavanici;

kao ladoležšov cvet je moj dom Ja sama u njemu bela sam misao prozračnih zidova.

Htela bih kući da se vratim; plašim se tutnjave tamć koja nailazi,

Svetlana. MAKAREVIČ

(Sa slovenačkog Petar ZOBBO)

Povođom Dana žena otvorena je 8 marta jedna zanmimljiva izložba. Pod nazivom „Likovi umetnica” komponovana je mala živa amtologija portreta većine naših umetnica koje publika gleda na scenama beogradskih pozorišta, sluša sa koncertnih podija, čije pesme i priče čita ili se na izložbama susreće sa

Ovo je sasvim osobena izložba i o njoj se ne bi mogla pisati strikt na likovna kritika, Ali, mađa za jednu tematsku izložbu Ove vrste nije bilo moguće likovni kvalitet staviti kao isključivo merilo pri izboru eksponata, ipak je među 55 izloženih portreta većina od ruke naših poznatih umetnika, a ima ih koji su koliko zanimljivi kao dokumenat o ličnosti, toliko vredni i kao likovno ostvarenje. Zato i u najkraćem osvrtu treba istaći: meko i sočno slikan izvanredni autoportret Cuce Sokić u zelenom tonalitetu s okoernim akcentom; zatim dve slike Jovana Bijelića, por:treti Dare Milošević u crvenom i Nevenke Urbanove u zeleno plavom koji su doneli izložbi zvučne akor de majstorove fovističke palete. Milena Dapčević, crtež uljem Peđe

Milosavljevića, ima svu viFiuoznost i blagost za umetnika specifične lir'

POVODOM IZLOZBE »LIKOVI UMETNICA&C

autoportretom, zastupljena je odlično sa svoje tri karakteristične faze. Izvanrednim lapiđarnim crtežom lika Olge Spiridonović u Don Karlosu, Savić je zabeležio karakteristike i portretisane ličnosti i uloge koju tumači. Autoportret Olje Ivanjicki, rađen u čast Leonarda, dodaje celini izložbe jeđan alkcenat sanjarenja jnspirisan velikom slikarskom epohom., Na izložbi je i jedna kompozicija. To je Mića Po-.. pović u srebrnašto zelenom tonalitetu dao u enterijeru slikarski izvanredno fine likove svoje majke i Svoje žene — slikarke Vere Božičković. Među najmlađim izlagačima je Tanja Taranoska čije članštvo u ULUS-u nije starije od godine dana. Za izložbu je dala svoj skoro monohromi, tihi ali ekspresivni ori ginalno komponovani autoportret, Mali kuriozitet izložbe pretstavljaju dva kredom u boji skicirana rađa: figura Rokse Njeguš, sveža beleška Pjera Križanića sačuvana

još iz partizanskih dana, kao i lik Danice Antić, s ružom u zubima, koji je crtao Rastko Petrović,

I među skulpturama ima vrlo đobrih portreta kao ohaj Mire Letice rad, Riste Stijovića u tiku — zlatno· žutom egzotičnom drvetu, zatim ekspresivna glava Nevenke Urbanove, rad pokojnog Dušana Jovamovi-

W

6 ji MA

Nove koncepcije mlađe vajarske ge neracije markiraju: Autoportret An geline Gatalice, inventivno rešemje za autoportret Olge Jančić, odlična Glidova Glava Živke Pajić i duhovito sveđen na maksimalno uprošćenje Autoportret Ane Bešlić sa-

svim u duhu njenih apstraktnih preokupacija. Origimalan „akcenat je i plakai

Duška Ristića. Neobičan po tretmanu i koncepciji, više portret nego plakat, slikarski a ne grafički rešavan, uočljiv je baš zahvaljujući svojoj lepoj, izrazito lirskoj noti. Botičelijevske inspiracije, mladi lik stavljen van vremenskih okvira donosi slikarevu viziju personifikacije umetnosti.

Publika pokazuje veliko interesovanje za izložbu, jer ovaj niz por~

treta glumica, muzičarki, književ~ ·

nica i likovnih umetnica aktivno an gažuje. gledaoća pa on za mnogu sliku vezuje sećanja i doživljaje svog emotivnog sveta. Ima neospor no zanimljivosti u tome kako umet nik viđi sebe samog kao i u aspektu koji slikar ilf skulptor daje o nama dobro poznatoj ličnosti. Kao prilog beogradskih muzeja 8 martu, ova je mala likovna antologija ispunila svoj zađatak da povođom praznika markira i društveno vrlo značajnu umetničku alktiv~

ske insp'racije. Zora Petrović sa tri

slike: portretom Jelke Stamatović, Ća, portret Cuce Sokić od Bodna- host današnje žene.

Bele Pavlović i

Deca su bila u drugoj sobi i nije se čula njihova uporma i jednolična svađa. Izgleda, uostalom, da su odustali, da su prestali da se prepiru, što su činili isto tako kako su i počinjali: naglo, bez razloga i objašnjenja. Gledao je jednom, za vreme rata, negde na samom kraju rata, kroz prozor seoske vojvođanske kuće, gde je bila komanda mesta, kako se Kirgizi, ili Kalmuci, mali i debeli, sa kosim očima, u teškim zimskim odelima, rvu! na blatnjavom seoskom putu. Počeli su na stazi, iznenada, ko zna kako i zbog čega — ubvatili su se najednom za opasače, za fatirana ramena i prošivena leđa svojih zimskih bwndica i zavitlali jedan drugog teško, zdepasto, ukorenjeno tu zemlju, na svojim krabkim nogama, pokušavajući da stuše jedan dmugog. Bili su neobično snažni, i debele šake, kojima su se jednom na početku uhvatili, nisu više opuštali niti premeštali — njihov stisak bio je neumitan, rešen valjda da ne popusti do smrti. Navaljivali su jedan na drugog u nemom i strašnom naporu, pomerali se postepeno prema sredini ulice, prema strašno „blainjavom putu razoranom gusenicama tenkova, i uranjali su dublje u tu kaljugu, nemilosrdno i ne obazirući se. Njihovi drugovi, sakupljeni oko njih, mirno su gledali taj dvoboj sa ravnodužnim izrazom, opasnim zbog toga što se u njega nije moglo prodreti,

ILUSTRACIJA D. STOJANOVIĆA—SIPA ~

posmžtrali su dvojicu koji su do kolena u blatu nastojali da savladaju jedan drugog. Rvači su međutim na svome liću nosili izraz strahovito napregnute snage, a jz kosih očiju sevale su im neopisive varnice. Svi ti ljudi bili su podjednaki, nisu se međusobno razliovali, pa su bili, izgleda, i sasvim iste snage — i Reljić je video sa svoga prozora da nijedan neće popustiti, nikada. Njegovi sinovi potsećali su ga na ove rvače, kada ih je ponekad slušao kako se prepiru. Nije bilo uopšte nade da će biti ikakvog rezultata, nije se mogao očekivati odlučan završetak. Mali Kalmići bili su uprljani do vrata, uvaljani u žitko. blato, ali njihova borba, za koju Reljić ni danas ne zna da li je bila ozbiljna, ili samo heka njihova igra, njihova borba završila se tada isto ovako kao kod njegovih sinova — oni su se najedanput jednostavno pustili i razišli mirno, svaki na svoju stranu, kao da išta nije bilo: na neki samo njima valja poznat tajanstveni znak, potsticaj koji je odjednom pao među njih i razdvojio ih, To je bilo nadasve čudno. Kad je — mislio je Reljić — potrebno izvesti stvar na čistina, poazati ko je šta, steći pravo pobednika, učvrstiti ga i obelodaniti javno, nedvosmisleno pred drugima. Kada je trebalo stati pobedenom za vrat, zgnječiti ga. 1 tu je Reljić stiskao zube i sam svojom pesnicom činio odlučni pokret uništavanja gnječeći svoje koleno, oštro, bez milosti, Treba da ga je sabio u blato i ostavio tamo, nabio ga čizmom, stao mu na lice, svejedno, ko ome. Drvo se zaprepastio kada je, ne verujući svojim očima, video uprljane tenkiste kako se razdvajaju. Probi «išao i izazvao nekoga od njih. Ali, prvo, nije 80, jer nije pripadao njima i bunio ga je njihov jezik kao s druge planete, a, zatim, nije smeo. jer je eo da su u svakom slučaju mnogo jači od njega.

naročito svojim rova i Dolinareva Marija Mihajlović.

Dr Katarina AMBROZIĆ

Pružene ruka

Deca se već dugo nisu ćula i Reljić poče da uživa u samoći. Nije uživao u samoći inače, u prirodi, na ulici, u napuštenosti svoga bića od strane drugih, u tome što nije imao prijatelja. Ne, to ga je, naprotiv, i plašilo i smetalo mu u životu, da i ne govorimo o prirodi koju nije voleo. Polje, planine, žita — za njega je to ležalo nisko u njegovoj unutrašnjoj skali čovekovih uspeha i želja, Sit sam ja i sela i šume, pravdao se on, sigumo lažu kada se oduševljavaju pejsažima — to li je kao pesmice o oraču koje sam' slušao u večernjoj gimnaziji: duboko diše i kao da drema, a vetar mirisom probuđene zemlje nadojen, tre-

se sedu vlas mu dugu — to su gospodske izmišljotine, . tako se ne ore, tako ne ore niko. Ili: veseo ratar. klihće

dok žitno seme seje, vrdžju mater! Ne mogu oni mene prevaritil Prezirao je sve iz dubine duše, sve što se moglo odnositi na selo: narodne pesme, čak i one o kraljeviću Marku, I to su gluposti, i priče sa prela i posela i slike sa livadama i voćnjacima, a naročito planine sa šumama. Kad bi slučajno pulovae vozom, okretao bi glavu od prozora i silio se da spava, bez obzira što prvi pu| tuda prolazi. Ne, nije voleo ni svoju samoću, samoću blago odbačene ličnosti. Voeo je samo da je sam kod kuće, da je miran, ostavljen od gužve drugih, da je slobodan u svojoj sobi. Retko je ostajao tako sam, a nikad u životu nije imao SVOJU sobu, samo svoju. Tamo bi se najzad mogao zavući, sakriti, navući zavese, i da se niko ne čuje, tamo bi mogao odahnuti. Njegovo stanje moglo bi onda samo,

prekora i opasnosti, da se rasporedi. Kad bi bio sam mogao bi da bude kakav hoće, da se ne trudi prilagođavajući se drugima, svemu i svačemu, To je nejasno znao, oduvek. Oduvek je to očekivao da stvori sam sebi. Mogućnost da bude go i gad i bilo šta, Pa

šta onda? Evo, takav sam, i jesam, ali u sigumosti da

niko to ne vidi i niko ne zna.

Sćućurio se osluškujući neće li ipak biti izdan, Nije mogao da se osmeli i da se opusti. Slutio je, da će naići njegova žena, ili će deca ponovo početi da se svađaju. Hoće li iznenada neko banuti i zateći ga u času kada je odahnuo i kada je počinjao da se miri sa svojim stanjem, sam pred sobom da bi se malo opustio. Skrivao se kao kad mu je bilo potrebno da izuje cipele i čarape, da bi odmorio malo noge, a zaključavao vrata jer sv mu one bile strahovito prjave, a čarape pocepane. Plandovao bi malo u svom brlogu, samo da nije osećao veliku strepnju. Tako bi još Baka ostajao sapet — još uvek u svojem zategnutom otporu upućenom uhutra i van njega. Uznemiren, Ali, mora se priznati: on se ipak trudio da raspozna svoju slobodu.

Jer od pre nekog vremena, dostajući postepeno sam, ponekad u svojoj sobi, u ovoj koja je najzad njegova, primetio je i lepe blagodeti samoće, svoga mira, svoga stana. Primećivao je kako se od jednom dobro i sasvim prigušeno, blago u hjega uliva tišina. Iznena-

člivao se, ni sam ne verujući kako mu godi to sleganje ~

jurnjave, zvukova, svađe, kidanja, nastojanja i griže oko njega, i kako se u mjemu tajno, još uvek jako udaljeno, počinje javljati zlaćani mir u kome se približavao ivicama svoje istinske duše. Momenat bi kratko trajao, zatim bi ponovo minuo i gubio se u poal konfuznosti i zbunjenosti, ali je već nekoliko uta bio dovoljno jak da bi ga čovek opazio i da i se za njega uhvatio. Još me razmišljajući o tome dovoljno određeno, Reljić je ipak rešio da se grčivo prihvati toga znaka, koji mu je, doduše, još pretio nepoznatim opasnostima što su mogle stajati iza njega? neka, on nije mario, bio je žedan, užasno željan prave dobrote. Ma šta je to? — pitao se on — a zatim opet pokušavao da se polako, oprezno, iako s velikom žudnjom, počne spuštati niz grube skale tišine koje su njemu mogle biti dostupne. Prvo: saznanje da žena nije kod kuće, drugo: da deca ćute, da se ne svađaju, treće: da se ne lupa po kući, da se vrata ne čuju, četvrto: da nema buke spolja — kamioni, kola, peto: Vetar, ima nešto u vebru, negde bruji nepoznat zvuk koji nikad ranije nije slušao, dalje: da ne misli na svoje brige, i tako, sa naporom, sa opuštanjem nerava

Jednog po jednog. To je išlo jako teško i vrlo retko sć dešavalo da uopšte može da ostane sam {| da 56

ata na takav način, a zatim, on sam već bi brzo

našao razloga da napusti sve to i da ponovo počhć da se muči,

Laza LAZIĆ 7

/

- Lj ; O paaa OC gaa. V.

: