Књижевне новине

Godina XI. Nova serija, br. 116.

PESMA OSTAJE AKO |E ISPEVANA U VREMENU

Trideset godina od smrti Vladimira Majakovskog

Majakovski: se nije ubio u trenutku duševne krize. Njega. je uDio višak vlastite snage, „revolverski pucanj iznutra”.

Umeo je da opesnaži smisao tuđeg samoubistva, ali je sam podlegao apsurdu. Kad god sam se zapitao šta je to što je potegl» obarač unutarnjeg revolvera kojim je ubijen, Čao sam njegovo drugarsko preklinjanje: „Drugovi, me spletkarite“,. Pa ipak, revolver nije opalio slučajno. Majakovskog nije ubila potisnuta lirika, prezaposlena nežnost. On je bio isuviše · jak da bi ga mogli pobediti kanarinci. Dru gačije su ptice kružile nad njegovom glavom.

Casni i strastveni ljubavnik Revolucije, isuviše muzikalan i vatren da bi mogao podneti pogrešne note, koje su se javljale u ohlađenoj i normalizovanoj svakidašnjici, Majakovski je pre pristao da se ubije nego li da se prepire sa nim što je voleo više od svega. On je prihvatio Revoluciju kao „svoju“ revoluciju; on nije mogao da pristane da je deli sa bilo kim.

Majakovski je bi» nemiran i do kraja revolucionaran duh. Spokojstvo je smatrao nemoralnim. Njegove političke pesme, agitke i satire, govore o njegovoj v#ivečitoj društvenoj ; idejnoj pesničkoj budnosti. Učinio je poeziju upotrebljivom, potrenom u najvišem smislu. Aktivistička, pokretljiva forma i idejna aktuelnost njegovih sti hova, učinili su ga stvarnim pesnikom Revolucije. Posedovao je ogromnu emotivnu snagu koja je pretvarala u poeziju sve čega se takla: svakodnevni političk; dogadaj, reklami, parolu, politički program. Dao je obrazac revolucionarne poezije, koju karakteriše realizam i socijalističk: patriotizam. Ali njegov pesnički, visokoškolovani, muzikalni realizam ne da se svesti pod dogme socijalist:čkog realizma.

Njegov realizam nije realizam besničke slike i izraza, već prenmlizam ideje i revolucionarnog saznanja. Idejnost njegove poezije je neodvojiva od njene modermnosti.

Događaj se samo upola dogođio ukoliko ne mađe svoga pesnika. Ok tobarska revolucija je našla svoga

BEOGRAD, 8 APRIL 1960

DIIALEKTIKA britičbe misli

V. V. MAJAKOVSKI

pesnika u Majakovskom. Ona je ušla u njegove stihove ne smanjivši svoju žestinu i snagu. Ona jemči za veličinu i značaj njegove poezije. Majakovski je umeo da pret vori stih u „bombu i zastavu“, !Jmeo je da iznese pred probuđene mase „poeziju trgova i ulica“, Ubio se aprila.

Nikađa nijedan pesnik neće izdržat: pretvaranje svojih reči u delo, ma kakve bile te reči. Isuviše

je buke, otpada i pogrešaka.: Možda.

Š j ideti: još mrtvih pe~, Ž : će ovnjivek yideti 95, mrtvih.„p | neposredno izrasla iz ljudske i dru-

snika, ako ima pesnika. : Ali pesma ostaje ako je ispevana u vremenu. i Branko MILJKOVIČ

| | |

|

SASLUSATI I DRUGA MIŠLJENJA

Ovu belešku pišem umesto pisma wredništva »Borbe«. Nedavno je u tome lista (u broju od, 27 marta ove godine) objavljen članak Manojla Broćića pod naslovom »Društvena briga i ljubav mladih«. To je jedan od onih napisa koji, smatram, zaslužuju da budu komentarisani, pa i preštampani u mnogim našim

” tlnevnim i povremenim „publikacijama: tema mu ije ak-

tuelna, veoma važna, ubedljivo obrazložena, Tema.oe kojoj bi irebalo pisati i pisati, govoriti i govoriti. I o kojoj bi možda trebalo ispitati mišljenje i reagovanje javnosti, kao u skorašnjoj korisnoj anketi »Politike« »Mladi i tehničko obrazovanje«.

Osnovna tendencija Broćićevog napisa — ako sam dobro razumeo — Jeste suprotstavljanje dosta rasoroslranjenom vulgarno-materijalističkom shvatanju i tumačenju takozvanog seksualnog vaspitanja mladih, i panseksualizmu — kao tobožnjem idealu modernog doba. Način na koji se o tome u jednom delu naše štampe raspravlja odaje ne samo nedostatak dobrog i bilo kakvog drugog ukusa nego i očito zloupotrebljavanje, naopako propagiranje izvesnih sloboda koje su mlade generacije stekle i koje im pripadaju.

Nekada je Mirjam u ilustrovanim časopisima i ka-

· pom i šakom delila sladunjavo-hipokritske. savete i u-

pulstva avijaličkim poručnicima i usamljenim provin-

· cijalnim lepoticama kako da sjedine. svoja ·srca.. Da-

nas, međutim, pod maskom naučnostli, dele se ništa manje ogavni i trivijalni saveti i uputstva o seksualnim pitanjima, aferama i komplikacijama našim mladićima, devojkama. i ostalom radoznalom građanstvu.., 7 Pritom se stvara prilično opasna psihoza površnosli, neodgovornosti, anarhoidnog donžuanstva i nekakvog divljeg ljubavnog tarzanizma. Ponekad seu omladinskim:. listovima može naići na „ovakvo (da ne kažem kakvo) reportersko rezonovanje: mladima je dosadila i dojadila ljubav po parkovima, na klupama, nemaju soba, ali,ne. mari, ide leto, mnogi će poći u brda ili na more, u' kampove, i tamo.će sve lepo nadoknaditi. — Ekspertima»se zatim postavljaju i ova-

iy; ON

kva kapitalna pitanja: »Šta· mislite koliki procenat nevinih srednjoškolaca dolazi na fakultet?« ili »Šta mislite da li ima onih koji nevini napuštaju ·fakultet?« itd. Odgovori su, naravno, sasvim »fenomenalni“.

Ali. problem nije isključivo društvenog karaktera: dodiruje. umetnost: »Lepo živi samo kroz polni nagon...«, čuju, se mišljenja stručnjaka kojih bi se (i stručnjaka a i mišljenja!) valjda već i Frojd odrekao. Pogledajte neke domaće romane i stihove — i biće vam pogolovo sve jasno...

Pa-šta učiniti? U svom članku M. Broćić daje ovo značajno upozorenje: »Vreme koje stvara isuviše motivacionih instrumenata za čulnost, isuviše sUmiulatora, povoda za to, mora da stvara isto tako. mnogo, pa i više, moralnih stavova koji će pomoći da se ta čulmost doživi na. jedan ljudski način«,

Ne može se i ne treba zabranjivati večernjim, filmskim, sportsko-zabavnim i ostalim listovima da donose pojedine fotografije i tekstove koje donose. Ali zato treba. saslušati i s vremena na vreme uzeti u obzir.drukčija, suprotna, trezvenija gledišta i merila. Ne smemo podržavati ćiftinstvo i puritanstvo, ali ni bezobzirnost, brutalnost, orgije, degradaciju ljudske ličnosti. Zajednica mora o tome da kaže svoju reč: ne pridikom, Yeć razumnim razlogom i vaspitanjem u skladu sa. pozitivnim tradicijama. i savremenim pogledima. Našem socijalističkom :društvu potrebne .su intelektualno, moralno i fizički. zdrave, nesputane . ali uravnotežene, stvaralačke mlade generacije, svesne svojih prava/i-još.svesnije svojih. dužnosti i obaveza.

Miloš I. BANDIĆ

|

Razmatrajući razvitak kritičke mi sli u književnosti i u estetici name će se zanimljiv i važan zaključak o kontinuiranom slijedu i neprekidnom, više ili manje intenzivnom, su. kobljavanju dva različita stvaralačka postupka, dvije oprečne teoretske struje. Racionalistička i iracioanalitička ·i aprioristička, sintetič-

ka i impreslonistička, materijalistička i idealistička — u svakom sučaju dvovrsna . i čak dvo-

spolna — ljudska stvaralačka i Ki tička misao razvija lanac svojih po stepenih stvarnih „saznanja” ili fan tazijskih, nerečeno mističkih „otkro venja” tokom čitave ljudske histori je. Mnogobrojne podvrste i raznovrsne sinteze tih komponenata ne mogu da prikriju ili da ponište takav neprekidni, iako suprotnostima prekidani, tok ljudske stvaralačke ı kritičke misli, nego ga samo obogaćuju i oplođuju novim spoznajama. Odraze takvog razvitka i današnjeg općeg stanja u svjetskoj književnosti imamo i u razvitku naše Kknjiževnosti, osobito »posijednjih godina. To je onaj bitni polaritet ljudskog duha, to su neminovne strukturne antiteze stvaralačke riječi i kritičke misli, koje se po općem zakonu dijalektičkog razvitka neprestano suprotstavljaju i uzajamno prožimaju — vrlo često čak i do međusobnog proždiranja.

Pitanje: je samo koja od komponenata tog dvostrukog strujanja ljudske misli, ili njihov zajednički plod. — sinteza, zbog kojih: uzroka, u određenom razdoblju stvarno pre Vladava, i kada, u kakvim uvjetima, na kojem stepenu razvitka koja od njih predstavlja onaj misaoni pravac što ukazuje na put naprijed, a koja opet postaje kočnicom napretka, kao odraz i posljednje ideološko oružje prevladanih društvenih snaga i sve dekađentnijeg mentaliteta. Svaka od „manifestacija tih struja, odnosno komponenata ljud skog duha, ima u svojoj jezgri nešto aktivno i pozitivno, ukoliko je

štvene sfvarmosti, dakle iz realite fa biča i suijeta, kao neophodna potreba daljnjega razvitka. Ali, po samoj svojoj prirodi, iracionalistička strujanja češće postaju metafizičke spekulacije, nastajući ponekad kao pseudorevolucionarne modernističke reakcije, što pod prividno revolucionarnom. fonmom teže za konzerviranjem. starih, preživjelih sadržaja života.

Ono što je bitno valja svakako jasno istaći: Racionalistička komponenta — dok se nije ukrutila u neku dogmu — oslobađa stvaralačke snage ljudskoga duha i prema tome pridonosi naučnoj i umjetničkoj spomaji, dok f#racionalistička komponenta — kad.mnije dekadenitna kočnica — obogaćuje i proširuje osjećajni volumen ljudske duše, te prema tome pridonosi izoštravanju fantastike i senzibilnog afimiteta prema umjetnosti. Može se stoga utvrditi da u beletrnističkoj književnosti, osobito u poeziji, pre vladava ova druga, iracionalistička komponenta stvaralačkog ljudskog duha, kao takozvana #mfuicija, dok u Sstvaralačkoj kritici i teoretskoj analizi kmjiževnostii umjetnosti uglavnom „prevladava i treba da prevladava prva, racionalistička komponenta, kao takozvana impencija. U tome je upravo i razlika između kreativnog čina i učinka u, po eziji, u proziiu drami, te rekreativnog raščinjavanja i rasuđivanja u kritici i u teoriji književnosti i umjet tnosti, iako oba stvaralačka postup ka jednao nužno rastu iz inspiracije i ostyaruju se u punoj mjeri tek snagom imaginacije. Sretna sin teza ovih dviju komponenata — ·ko ja u svome razmjeru, prema potrebama u duhu vremena, može. znatno da varira. — postaje idealna re-

·zultanta. što donosi najljepše i naj

prijatnije plodove.

Međutim, gdje je, granica pozitivnog a gdje počinje dekadansa u tom ambivalentnom strujanju vječ no žive i nemirne,ljudske misli to je ono uvijek aktuelno pitanje u svakoj fazi razvitka, za svaki umjet nički pravac, kao i za svakog ozbilj nog kritičara. Ali se to pitanie ne

GDJE JE GRANICA POZITIVNOG A GDJE POČINJE DEKADANSA U TOM AMBIVALENTNOM STRUJANJU | VJEČNO ŽIVE I NEMIRNE LJUDSKE MISLI TO JE ONO „UVIJEK „AKTUELNO PITANJE U SVAKOJ PAZI RAZVITKA, ZA SVAKI UMJETNIČKI PRAVAC, KAO I ZA SVAKOG. OZBILJNOG KNJIŽEVNOG ~ KRITIČARA.

može postavljati u zrakopraznom prostoru neke apsolutizirane „,umjetnosti rađi umjetnosti” ili s pijedestala nekog apstraktnog pleme nitog i neprikosnovenog „,pjesničkog duha”, kao što se ne može rješavati ni administrativnim tezama i ukazima ili sociološkim vrednovanjima i amalogijama.

Takva pitanja nastaju i mogu se rješavati samo u općem sklopu ljudskih i društvenih odnosa, vodeći naravno računa o specifičnoj umjetničkoj suštini koja ih ispunja. Unatoč svome posve subjektivnom, osjećajno-misaonom · karakteru, kompleks tih pitanja vezan je kao neminovna društvena nadgradnja, bezbrojnim „žilama životnog krvotoka i živčanog spleta za svoju materijalnu bazu, za kon= kretnu fazu ljudskoga života i 'za određenu „društvenu ” strukturu, Mentalitet čovjeka (bar dok je u klasnom i prelaznom drušvu) odra zuje njegov položaj u životu, ali i određuje njegovu predispoziciju i orijentaciju u umjetnosti. Zato um jetnik i njegov kritičar nisu neka

MILO DIMITRIJEVIĆ:

Cena 30 din

apstraktna bića, izvan ili iznađ kom kretnog društva, mego. su: uvijek „djeca svoga doba”, i utoliko: su veći ukoliko . više, u :ađekvatnijem izrazu, utjelovljuju. duh vremena i suštinski vjernije umjetnički. otkri vaju vanjsku i unutrašnju stvarnos bića i pojava,.sve opće i pojedinačne istine čovjeka u njegovu društvenom odnosu i historijskom kretanju. .

Te stare „fraze” i općepoznate isti ne, koje se uvijek iznova i nametljivo pojavljuju kao:nove i aktue]ne činjenice, neki naši književniei i književni teoretičari kao da su donekle zaboravili ili kao da žele zaboraviti i negirati.. Zato je korisno vratiti seu proučavanju te problematike malo i unatrag, prelistati ponekad i stare književne kritičare i estetičare, kodđ kojih se mogu naći mnoge svježe misli i pravilni zaključci. Tako je već stari francuski estetičar Taine s pravom isticao da „ljudske umotvorine · nisu djelo samo ljudskog uma. Čitav čovjek uzima učešća u njihovu stvaranju; njegov karakter, njegov odgoj i njegov život, njegova prošlost i njegova sadašnjost, njegove strasti i njegove sposobnosti, njegove vrline i njegovi poroci, svi dijelovi nje, gove duše i njegova djelovanja ostavljaju trag na onome što misli i na onome što piše”.

A. to bi, kao osnovna istina, trebalo da bude jedna od polaznih pozicija ne samo u konkretnim kritičarskim analizama nego i u svima našim knjževnim i estetskim diskusijama, ukoliko žele biti konstruktivne i sadržajme.

Vlado MAĐAREVIČ

SN

MRTVA PRIRODA

Sa prve samostalne izložbe u galeriji OLUS-a.na- Terazijama