Књижевне новине

_KRITKA

IZGRADNJE

Ovih dana objavljene su dve Knji ge govora, referata i članaka Edvar da Karđelja pod opštim naslovom „Problemi naše socijalističke izgrad nje”. Obe knjige sadrže nekoliko desetina vrlo značajnih tekstova nastalih u vremenu od marta 1946 do aprila 1955 godine.

Čitajući i proučavajući članke, go vore i referate Edvarda Kardelja pred nama iskrsava niz događaja iz naše bliže prošlosti, niz zadataka i problema pred kojima smo se našli odmah posle rata i, kasnije, ra početku i u toku intenzivne materijalme i društvene izgradmje zemlje. Mađa razmatraju različita pitanja i mađa su okrenuti najaktuelnijim zbivanjima jednog određenog vremema — ovi materijali čine homogenu celinu i pretstavljaju dragocen, aktuelan, autentičan i jedinstven izvor za izučavanje proce sa našeg socijalističkog razvitka. Svrstani hronološkim redom, — go vori, članci i referati Edvarđa Kardelja omogućuju da se uoči čvrst kontinuitet i principijelnost u razvitku našeg socijalističkog društvenog sistema. Oni reljefno i jasno potvrđuju dijalektičnost, specifičnost i nužnost Pređenog puta. Ove dve Kkmjige, međutim, nemaju samo karakter dokumenata. One su izvrstan primer stvaralačkog mark sističkog teoriskog zahvatanja u veoma složenu oblast problema koji prate rast jedne mlade socijalističke zemlje.

Nimalo slučajno, „materijalima prve knjige dominira problematika stvaranja nove jugoslovenske socijalističke države. U pitanju je etapa na kojoj je stvaramje snažne državne organ:zacije bilo objektivno i istoriski nužno radi „zaštite tekovina Narodnooslobodilačke borbe i radi obezbeđenja „nesmeiane izgradnje socijalizma. Međutim, kroz problematiku jačanja jugoslovenske socijalističke države stalno se, kao nerazdvojan kontekst, i stiče principijenma orijentacija na postepeno ali sve intenzivnije UvoOđenje širokih radnih slojeva naroda u upravljanje privredom i svim ostalim društvenim poslovima. Pa je, tako, i pitanjima razvijanja i ne govanja demokratskih oblika “ruštveno-ekonomskog života posvećen poseban niz tekstova. Iz svih ovih napisa evidentno je da su ciljevi naše Revolucije od „početka bifi jasno određeni, da se tim ciljev.ma — ,koje značajnim delom već danas možemo smatrati realizovanim — uporno i nezadrživo težilo i kretalo, i da su na vreme preduzimane sve potrebne mere da bi se onemoguć:lo pretvaranje organa narodne vlasti u birokratsku central:stičku državnu mašinu. To se može potvrditi jasno ekspliciranim stavom Edvarda Kardelja u Ekspozeu o predlogu Zakona o opštoj državnoj kontroli od 15 marta 1946 godine: |

„Prirodno je... što je u izgradnji vlasti u novoj Jugoslaviji stalno bila izražavana težnja da pretistavmički organi maroda postojano uvrše neposrednu kontrolu nad državnom upravom, da ta državna uprava mikad me: bi prestala biti oruđe fe zakonodavne vlasti, da ta držav ma uprava mikad me bi mogla postati meka samostalna snaga ili oružje u rukama meke treče snage” (8).

Ovaj stav potvrđuje i to da je i načelo permanentne debirokratiza cije izvršnih i upravnih organa narodnih vlasti bilo već u toku rata definisano kao cilj naše Revolucije i socijalističke izgrađnje.

Prvom knjigom đominira i problematika osvešćivanja i vaspitavanja širokih narodnih slojeva. Naprimer, u govoru „Protiv štetnih pojava starog mental'teta”, Edvard Kardđelj, između ostalog, kaže i sledeće: „Ne samo ekonomsko vaspitanje u okviru ličnog gazdinstva ili u okviru· seoskog gazdinstva, već pre svega ekonomsko vaspitanje adi uključivanja svakog našeg čoveka u

KNJIŽEVNF NOVINE

POZORIŠTE »BOŠKO BUJTA» IZ BEOGRAD”

UPUĆIJJE PRVOMAJSKE ČESTITKE SVIM SVOJIM MLADIM GLEDAOCIMA

gigantsku privrednu borbu koju sada otpočinjemo time što pristupamo planskoj privrednoj izgradnji na še domovine” (55). p-

Borbu za stvaranje ljudi novog kova, svesnih graditelja novog, socijalističkog društva — „Edvard Kardelj ističe kao jedno od bitnih pitanja. On podvlači:

„Duh slobodnih, aktivnih ljudi ne sme đa bude kao ustajala voda, već mora da bude neprestano živ, budan i stalno uzburkan" (57).

Jeđinstvu radnika i seljaka takođe je posvećen veliki broj st anica. Veoma plastična je Kardeljeva ocena uloge radnika i seljaka u pokretanju i izvođenju Revolucije:

„Snažna ruka naših radnika i se-

ljaka, koji su odbacili čekić i motiku i prihvatili pušku, — ta snažna ruka bila je u prvom ređu odlučujuća u pobedi naše velike osl]obodilačke stvari. Dogodilo se ono što je predvideo Ivan Cankar: narod je sam napisao presudu, nisu je pisali ni frak ni mantija” (47). Druga knjiga govora, referata i članaka Edvarda Kardelja posebno je interesantna sa stanovišta izgra đivanja sistema neposredne socijalističke demokratije. Reč je o većem broju govora i referata o temi: demokratija u jugoslovenskim uslovima socijalističkog razvitka. Tu je pre svega intervju s urednikom „Politike” od 10 oktobra

1951 godine u kome se raspravlja

EDVARD KARDELJ

| teoniekog nivoa.

PROBLEMI SOCIJALISTIČKE (Govori, članci i referati Edvarda Kardeljaj izdanje „Kulture“, Beograd, 1960)

o razlikama između buržoaske i socijalističke demokratije i dokazuje i naglašava da „bespartiska demokratija obezbeđuje nesravnjivo više slobode i svestrane društvene aktiv nosti nego... najslobodniji višepartiski sistem” (165). Tu je i intervju s dopisnikom Radio Ljubljane od 22 februara 1952 godine u kome je data sledeća definicija socijalističke demokratije:

„Socijalistička demokratija „mije sveopšta sloga niti idiličan klasni mir; maprotivo, ona zahteva otuoOrenu političku borbu protiv suako= jakih ostataka prošlosti” Više od toga, socijalistička demokratija treba da omogući „razvijanje majšire inicijative radnih ljudi u privrednoj, političkoj i iđeološkoj izgradnji „socijalističkog društva” (175—174).

Polazeći od toga, posebnu pažnju zaslužuje Ekspoze o predlogu Opšteg zakona o narodnim odborima od 31 marta 1952 godine. Ovaj Eks poze već svojim naslovom, „Socijali zam i demokratija”, ukazuje na su štinu stvari,

Edvard Kardelj ovom konciznom i obuhvatnom studijom daje vrlo značajan doprinos „marksističkom tumačenju specifično jugoslovenskih uslova razvitka sistema neposredne socijalističke demokratije. Analizirajući zakonitosti prelaznog perioda, on se naročito osvrće na fenomen birokratizma, ali ipak najviše» mesta Posvećuje amalizi društveno-ekonomskih uslova i uloge svesnog faktora a posebno radničke klase u procesu razvijanja sistema i oblika socijalističke demokratije. Suprotstavljajući se „Kkritičarima” iz inostranstva, autor naglašava da „organizaciona zgrada socijalističke demokratije čreba da se razuija iz svojih sopstvenih osnova i u oblicima koji organski izrastaju iz nje ne sadržine” (196).

*

Obe knjige Edvarda Karđelja, po red pomenutih tema tretiraju i niz drugih pitanja karakteristiŠmih za navedeni period naše socijalističke izgradnje, kako na planu unutraš nje i spoljne politike tako i na pla nu teoriskog uopštavamja i rešavanja komkretnih problema društveno-ekonomske prakse. n One nisu.:samo. dokumenti, nego i zbirka značajnih studija zavidnog

Franc CENGLE

IEEANMA OSUDE E POEZIJE

(Skender Kulenović: .,Svjetlo na drugom spratu“, „Prosveta“, Beograd, 1960)

Ko je mogao pomisliti da će se ovaj pesnik borbe i stradanja preobratiti u analitičara nekih poratnih društvenih pojava! Da će ga, posle „Stojanke majke Knežpoljke” i „Zbora derviša” jedno dugo vremensko razdoblje, u kome je uglavnom ćutao, dovesti do sasvim suprotnih vrela imspiracije, da će poeziju zameniti drama, sa kojom je ranije napravio samo nekoliko pokušaja, i da će bol „Stojanke majke Knežpoljke” koji se doticao našega srca, sada biti zamenjen Ogorčenjem, koje se isto tako dotiče našega srca, — gorčinom prema čitavoj jednoj galeriji likova niskog

morala koji se u spektaklu Kuleno- dr

vićeve drame otkrivaju u potpunosti. Sitni karijer zam, sp. nje, poltronstvo, dvoličnost — da pomenemo neke poroke koji su tema ove drame — samo su okviri je dnog dubljeg smisla, jednog traženja istine i čistote. U spletu intri ga, u slici truleža i moralne bede koja nas ne napušta kroz sva tri čina Kulenovićeve drame, kao da za čitavo vreme zvoni, odjekuje, svira jedna fuga ljudske egzaltacije za više ideale, za sunčane sfere, za je-

|,

|T

dan čist, svetao život, Ali ona završava rekvijemom. Žrtva je tu, na mrtvačkom odru, i dvolična lica ubica izjavljuju saučešće. Drama je prešla u melodramu, melodrama ima prizvuk jedne bolne ljudske komedije. Otuda i patetična forma, zanos u rečima i visini glasa, neka čudna nerealnost u načinu kako ovi ljudi govore. Skender Kulenović je tađa prisutan kao pesnik. Njegovi junaci govore pesničkim jezikom i mnoge situacije podređene su čisto pesničkim efektima: takav je prolog, takva je scena u Kobrićkinoj sobi i još neke.

„Svjetlo na drugom spratu” je ama namere, optužbe, izobličenja, i nije čudo što je Kulenović u svojoj amgažovanosti koja ga dovođi do ogorčenja, stvorio jeđam patetičan fimale, što je često na ivi cama drastične karikature i naturalizma. Suština je ipak tu.

U drami postoji jedna vrlo nagla šena, poentirana smrt. Ona daje fizički smisao pobede zla nad dobrim. Ona govori o nemoći borbe sa tamnim silama. Ali đobro je ipak tu, nepobeđeno u eteru, u muzici u ovom slučaju simbolu ljudskih ide ala za koje vredi živeti. Bruji Nenadov De Profundis. Crne prilike njegovih neprijatelja odlaze na svo je naredne prljave poslove, a nad alejom platana, gore na drugom spratu leži mrtvac, ostaje „Žuto somnambulsko oko užagreno u no-

vembarski mrak”, Sve sam simbol.

do simbola. Drama tammih strama života. Drama koja nas drži na ska li raspoloženja što se graniče melan holijom i dubokom depresijom. Nigde svetlosti. Samo jedma imaginar na sreća i jedna imaginarna r.obeda. Ubice odlaze, ali bez kajanja: utehe nema: gledalište se mora napuniti suzama. I to je u pravom smislu reči melodrama! Melodrama po sadržaju i melodrama po formi kako je pravljena. Ona je sva u visokom naponu: od prologa u kome šume platani u noći i klikće ćuk, do ridanja u Menađovoj sobi na kraju trećeg čina. Kao da je u pe-

ru pisca, dok je ovu dramu pisao, bilo đosta gorčine zbog izvesnih situacija koje su i u našem kultur= nom i umetničkom svetu dosta uočljive. Kao da su se u toku pisanja smenjivali dramski pisac Skender i tužilac Kulenović. Tako su se

može reći đa su uvek i na svakom mestu ove drame bile jedna drugoj potrebne. Ponekad suvišna poetska retorika, metaforičnost dijaloga, patos — s jedne strane, i previše naglašena karikaturalnost, preterano moralno iznakažavamje ličnosti s druge strane, — č.ine da opšti utisak, koji je dobar, gubi mnogo na vrednosti, a posle pažljivije analize teksta i naročito kompozicije, Kulenovićevoj drami se za ista mogu staviti ozbiljni prigovori. Njegovi junaci često govore kako se nigde na svetu ne govori. U izvesnim trenucima to su mrtve reči, sasušen, plodovi, knjiške verbal ne bravure i tada nestaju Hkovi iz Kulenovićeve drame — ostaju samo glumci koji su naučili jedam tekst napamet.

Pa ipak, osnovno pitanje koje se postavlja je koliko je Skender Kulenović rekao, nego kako je to redne određene društvene sređime. Znači više nas zamma šta je Kulenović rekao, nego kako je to re-

kao. To pre svega zbog teme koja zaslužuje daseo njoj više govori zbog jednog vida drame za kojom se kod nas danas sve više Oseća nasušna potreba. Jer njena lepota je van zamerki koje joj možemo postaviti: lepota je u tome što smo dobili jednu solidnu domaću dramu, koja govor: istinu. Ma koliko ta isti na bila usko postavljena, ma koliko bila vezama za određemi društveni sloj, njen je smisao opšti i nema granica koje bi joj mogle oduzeti veliku mumanističku vrednost koju ta istina, a sa njom ı Kulenovićeva drama, svakako poseduju.

Vlađimiz BUNJAC

Nastavak sa 1 strane

KONTEMPLATIVNI AKTIVIZAM

Himničko osećanje sveta ne mora da bude vedrije ı angažovanije od elegičnog, „ali mora biti misaono opravdanije, ako se ne želi svesti na bilo kakvu pohvalu bilo čemu. Dok je elegična poezija zaljubljena setno u sliku sveta, dotle je himnička poezija zaljubljena u njegove potkožne muskule. Himnička poezija je u efektaciji, dok je elegična poezija afektivna.

Od Hezioda ! Pinđara himnička poezija opeva trud, napor i volju. Ona je po svojoj prirodi voluntaristička i konstruktivistička. Emotivnost nije njena bitna odlika. Nedostatak „posebnog senzibiliteta himnička poezija nadoknađuje akti vističkom refleksivnošću.

Poezija Husema Tahmiščića *) je refleksivna i himnička. „Određena misaona zauzetost odredila je svečani himnički patos ove poezije. Njegova poema je oda nekimarima. Ako se malo poigramo ovom reči ona će nam reći ponešto o ovoj poeziji. Dakle: neimar (graditelj), neimar (siromah, od gl. neimati), nemir, nemar. Neimarstvo ove poezije leži u njenom kontemplativnom aktivizmu. Međutim ova poezija se aktivira na heraklitovski anuliranoj i izjednačenoj stvarnosti: sve je jedno ı jedno je sve. Ona želi da gradi ali ne želi da razlikuje. Ona želi čudo: da stvori nešto ni iz ćega. Pesnik želi nešto što nije načinjeno od jave, što će iznenaditi! javu, a neće bit: samo san. On će poželeti stvarnost reči. Pre nego što buđe poražen on će potražiti, ne znajući to, azil u kartezijanskoj tvrđdoglavoj tvrđavi cogita. Isto je misliti i biti On će prevesti sa isto je pevati ı biti. Međutim reči će od toga postati samo drskije ali ne i stvarnije. Najvećoj opasnosti Tahmiščićeve poezije, verbalizmu, vrata time bivaju široko otvorena. Bezbrojne reči počinju da izmišljaju zakučaste „poetike vrzina kola”, Pesnik gubi kontrolu nad tekstom i postaje sve nemirnijL Taj nemir se ponegde javlja kao ustreptalost i ima poetsku vrednost. Ali, ustvari, njegovo pravo ime je: nemar.

Tahmiščić je po svoj prilici želeo da napiše odu životu koga „obuzima bajka hvatanja u koštac sa sucem” i čoveku „tela unetog u cilj i u strele”. Ali đa to u potpunosti postigne omele su ga:dve stvari: 1) uticaj Matićeve' mtelektualno preosetljive poezije, i 2) krivo shva Čeni heraklitovski stav o sve-jednom, Himnička misao se kreće u granmicama čina. Tu je nedozvoljivo miniranje vidljivosti i neophodnih očiglednosti, i matićevski izleti u svim pravcima. Tahmiščića je zavela postavka o spajanju nespojivog. Spajanje različitog on je protuma– čio kao izjednačenje različitog. Zato njegove pesničke slike ako često originalne pate od jednostranosti i uprošćenosti. On je sveukup nost nesuvislih pojmova shvatio kao istovetnost, sve-jedno kao svejedno:

Sve je jedno i jedno je sve:

I pesma .

i ptica i čovek.

Pošto je izgubio sve u svemu, Tahmičščić nije uspeo đa stavi svet i čoveka u himmički vokativ. On nije mogao da imenuje stvari pošto ih je prestao da razlikuje. Umesto da neimarski ostvari njihovo jeđinstvo on ih je vratio u čistu potemcijelnost. Njegovi nejmari su ljuđi pođ čijim su rukama opeke isparile. Ali oni nisu dali u bescenje ono čime se hteli đa građe. Oni su delo zamenili — pesmom. To je poraz koji govori o njihovoj veličini.

Vrednost ove himne je u njenom porazu u njenoj unutrašnjoi đrami. Ona je promašila na dđdirljiv ljudski način: htela je da opeva postojanje, a opevala je prolaznost;

*) Husein Tahmiščić: „Neimar („Svojetlost”, Sarajevo 1960)

BEOGRADSKO

POEZIJA ILI OPTIMIZAM ~

htela je da opeva sunce, a opevala je jedan čovekov dan. Pesma je hte la jedno, a ispalo je drugo. Ali je zbog toga nije napustilo njeno him ničko raspoloženje da sve pozdravi i potvrdi što nađe na svom putu.

HUMANISTIČKI ROMANTIZAM

Za razliku od himničkog doživljavanJa sveta koje svoj glavni impuls nalazi u volji, elegično poimanje života nalazi svoj razlog u e--· motivnoj preosetljivosti.

Poezija Izeta Sarajlića*) je ele-. gična, sentimentalna i nežna, Često je tužna, ali retko kađ ı otužna. Ovde sentimentalnost nije emotivna senilnost, a nežnost — stvaralažŽka impotencija. Sarajlić je vrlo ušpešno učio na Majakovskom kako biti pesnik a ne bit: smešan, iako je: njegova poezija bliža Jesenjinovim · nemoć:ma nego snazi Jednog Majakovskog. Kod Majakovskog Sarajlić se učio čovečanskim notama, po etskom humanizmu. U svemu ostalom on je učenik ruskih romantičara. Dao je najtačniju definiciju sebe kao pesnika kada je rekao: „ja patetičn; Ljermontov iz epohe Lili Marlen”. Imena Lili Marien, Jomeska, Beketa, Hilarija, kojih se pesnik seća u svojim stihovima, izgle= da da su tu samo zato da bi pesnik onome što ona znače pretpostavio svoju patetičnost i jučerašnju nežnost. U tom suprotstavljanju savremenom čoveku on ne zazire ni od zastarelost: i demodiranosti:

l pomalo zajedno sa kišom demodirano plačite, plačite.

Izet Sarajlić sanja o dolini dagestanskoj, o Nataši Rostovoj, o Kaz beku; peva o vetru koji mitra Stravinskog, o Jeseni dvorzakovski elegičnoj; spominje Dostojevskog i Martinova, pozajmijuje stihove. cd Majakovskog. Zbirka „Mutu ćutanja” inspirisana Je ljubavlju prema ruskoj literatur.. Kada ova poezija ne bi bila dirljiva. mi bi Je osudili kao knjišku poeziju.

Ova poezija nije n. nova, ni originalna, ni veka, ali Je odana čoveku, Doduše ona toga čoveka ne gleda u vezi sa mnogim mučn.m probiemima i u situac.jama, več ızo lovano Ona je humana ali nije isti nita. Ovoj poeziji nedostaje .ealizam ideje. Ona uime ljudske osećajnosti zahteva destilsanog čove-. ka. Ona zahteva pravog čoveka Oslobođenog raznih apsurdnosti. ali su joj putevi do njega sasvim nepoznati. Ona kategoričk: zahteva da svet bude zmenjen, alı nije u stanju da ga izmeni. U tome je njena nemoć, U tome je nemoć humani- · stičkog romantizma.

U pesmi „iz dnevnika" Izet Sarajlić vrlo eksplicitno ı jasno znosi svoje književno vjeruju. On Je gne van na savremenu iteraruru. wojoj ništa nije sveto, koja odbija da pri zna ljubav za večitu | „neunišuvu, koja odbija da u čoveku vidi heroja. On ne posxavlja pitanje istinitosti, već veličine. Jedino je istinito ono što je uzvišeno ı nadahnuto.

Izet Sarajlić ne spada u one koji veruju u čoveka uprkos nje-

govoj povremenoJ nakaznosti on veruje u čoveka al: žmuri pred nje

govim neđostacima. Takav humani zam je utopiski, razmaženo poetski, ne računa sa egzistencijalnim čovekovim problemima.

Romantičarski pesnik ima ispred sebe nadu On je čuje i vid: ,ali joj se ne može pribl:žiti. On bi hteo da preleti, a put do nje vodi kroz šumu i blato. Samo onaj ko se ne bude plašio šumskog mraka ı priviđenja stići će do nje. I niko mu neće zameriti što je umoran i blatnjav. =) izet Sarajlč: „Minutu čutanja” („Sujetlost”, Sarajevo 1960)

Nastavak: na 7 strani

MARIONETSKO

POZORIŠTE

SVOJIM DRAGIM POSETIOCIMA ! SA. RADNICIMA ČESTITA SOCIJALISTIČKI

PRAZNIK RADA 1 MAJ