Књижевне новине

PRIPOVEDAĆ MIŠKO KRANJE(-

(Miško Kranjec: »Novele«, »Zora«, Zagreb, 1959)

U obimnom delu Miška Kranjeca koje čini tridesetak tomova romaba ipripovedaka i koje je ako se :zuzme samo nekoliko decla, čitayo posvečemo Prekomurju i Prekomurcima, ističu se, izrazitim kvalitetima == pripovetke, osobito one koje 5U nastale u periođu pre rata. Zato je bila dobra ideja da se piščeva pede setogodišnjica obeleži izdavamjem izbora novela, bez obzira na činjenicu Što su neke od njih bile i ramije poznate čitaocima srpskohrvat skog jezičnog područja. 1 pored to ga Što je Kranjec neobično plodan kao pisec romana mora se naglasiti đe je On u osnovi pripoveđač i da njegovom izrazu najviše cdgovara baš pripovotka, često pređimemziomirana, proširena i ioliko razvije-= me đa premašuje normalne okvire ove prozne vrste, svrstavajuči se isko više među povesti ili male ro MWmane. To je gotovo redovna poJava kod Kranjeca: on ne može da obuzda svoje pričanje, već, obmuzel temom, proširuje potrebne okvire. Nekad mu uspe da pričanju obezbedi mirniji i uži tok, ali ponekad to ne može da ostvari, tako da su mu pripovetke duže nego što je to pottebno. Očigledn» je da Krapjeć ne poklanja mnogo pažnje formi, ali, u naknadu za t0, on znatno više neco što je to za pripovetku ujbičabno, posvećuje panju likovima. Oluda i autigak koji se posle čitanja svake Kranjčeve pripovetke stiiče: roman u malome. U pripovetkama dolazi do imražaja i druga osobina ovog plod moq pisca — iskreni i prefinjeni lirizam koji izbija gotovo iz svakog ređa njegove pripovedne proze i čije prisustvo sam» doprinosi lepoti dela. I to je neka vrsta nakmade čitaocu za neobuzdane i pri-

ličQmo široke tokove Kranjčeva pričanja. Ovaj izbor pripovedaka | Miška

KMranjeca sadrži najlepša mjegova ostvarenja iz ova područja: to su, pre svega, pripovetke: „Grlice“, „Kati Kustecova“ i „Martin Žalig na selu“. U pripoveci „Grlice“ Kranjec je nastojao da slika seljački život sa izrazitim lirskim tonovima „koji donose i izvesne iđilične boje, bez obzira na Oporost koju sretamo u čitavoj Kranj čevoj pripovednoj prozi. Kranjec je u ovoj pripoveci nedvosmislemo ukazmy» mna.čvrstu povezanost seljaka 53, prirodom, sa svim njeim blagođetima i lepotama, ali i

58 njenim „nepovoljnostima. Čovek · je, naročito kada dođu stari dani,

još više upućen na prirođu, na je njegov razgovor, njegovo jeđino intevesovanje. Takvu jednu situaciju opisuje. Kranjec u pripoveci „Grlice“, otkrivajući sve ne, samo u prvi mah nevidljive, veze čoveka sa prirođom: '1 život starjh Gedđerovih ušle su ptice, one su zaoMumile sve iHihovo interGsovanje, postale aktivni činijac u

"Milivoj SLAVIČE

i

Myaćao sam se istim mjestima u jednom sa dvadeset dinara iednom kao član upravnog

onda opet jednom s jecmom

a onda opet sam, poslije filma, (Qd starce garde ostala je samo i stara šuma olo

(a šta drugo mogu) Vidjeli sw me poneki

i da treba da putujem, potujem i dok sam čitao osvrte na svoje Ali bio sam uvijek samo mučen mećku stolovima koji su pjevali, no ipak: sve šc lo zvalo život, a

|

|

nisam slo

jako je nemoguće napustiti ga

| ja sam neprestano nadomak fino.

u nedogled

| | | |

djevož

Ali, za nagradu, ja sam neprestano pun

a uza slazu poredani su raznobojni

MIŠKO KRANJEC

njihovoj staračk9j fantaziji. Kranjec je tražio i pronalazio poeziju baš u toj covekovoj povezanosti sa prirodom, sa pticama, koje, SVO jim prisustvom, čine život lepšim, bogatijim i sadržajnijim. Među iim, pripovetka „Kati Kustecova pretstavlja tamnu sliku beđe seljačkog života, u njoj nema idiličnih tionova, ona je watkana sva: iz mračnih slika o žalosnoj suđbi siromašne seljačke porođice, čiji su svi Članovi upućeni da traže hleb u tuđini, Tu neznanim Krajevima raznih zemalja, gde rade teške poslove za male nadnice. Kranjec je neposredno i sa očiglednim simpatijama ocrtao lik bespomoćne Kati Kustecove, koja ne moze nl za trenutak đa oseti pravu, ljudsku sreču: ona mora da napusti svoj dom onđa kada bi trebalo da bude najsrećnija, kada je stekla muža i decu, kađa je svojoj potodici bila majpotreMmija. — U ovoj pripoveci nema protesta, nema Vvapaja koji uzbuđuju i onespokolsvaju. Ali, zato, u njoj je zaštupljen piščev nemi protest, vrlo ubedljiv i opravđan protest koji se može osetiti u samo maizgled mirn2m tonu „propoveđanja. Pripovetka „Martin Žalig na selu“, iako nešto

razvučena, uspela je ilustracija se~

oskog života. U njoj su najuspeliji opisi seoskog pejsaža, dok prikaz ljuđskih odnosa i sukoba, koji Žaligu zagorčavaju , poslednje dane,. zaostaje zbog. toga Što pojedine pojave i.pojedini. momenti, tim odnosima nisu dovoljno motivisani: Kranjec je svu svoju pažnju usmerio na glavnu ličnost, na Martina Žaliga, ne truđeći se da dubije zađe u psihologiju i ostalih ličn sti.

Od ostalih pripovedaka štampa nih u ovoj zbirci ističu se još tri: „Bežonja ma svome ognjištu“, „Na valovima Mure", i „U me svete mađarske krune”. Od pripovetke

K

PRI PJESME

STARI LOKAL

kasne veceri

m džepu jednom kao skimica odbora društva pisaca ljubavlju iz nekog siječnja (ili s onom ženom s mora, kad bijaše Festival poezije)

kad znam 'da ona sutra dolazi jka za šankom

Tako dolazim i odlazim od vremena do vremema

i wvijek *e sve više sjećam, wvijek previše odtattao za. swsi svileč s mojom lulom za ebolom

'Gok sam tiho odlučivao ovo ih ono

knjige

i izgubljen

jadno pjevali možda tako i jest

PJESNIKOVA PRIČA ·

Nisam slobodan jer sam bespomoćan i jer sam tužam

bodan jer moram voljeti i jer volim i jer hoću biti nesputan Malo po malo udoh u neslobodu tražeći svoj put

ne plimjećujući kako se wrata zatvarahu iza mene

Tražeći svoj put nađoh ga u meravnodušnosti

a n je besknajan pa je teško ići njime i biti mi wjeran

ijeskobe ~ . i leguri mučne pribranosti sanduci svih esencija

· | NEBO JE DOSTA JAKO Nebo je dosta jako da nas veže sa spokojnošću

da mas sjajno nadsvodđuje usred mnoštva

ono je jako kao šuma kao žena koja leži

i-mj smo njime povezani s tih

om snažnom biti i wtješenj

ona se ne vidi ona se naslućuje i sluša · kao naselje u osami L ; ona jeste kao gusti bopli zrak na blagoj padini

nad daleko

ima i nepoznatim

dolinama iza wih

„Režonja ma svome ognjištu”, u kojoj prikazuje, isuviše opširno, čitav jedan život, jednu borbu za sticanje poseda, borbu koja se postepeno pretvorila u strast za zemljom, preko očiglednih naturalističkih akcenata zastupljenih vrlo obiln» u pripoveci „Na valovima Mure“, dolazimo ovde do poduže pripovetke koja obrađuje život 1 Prekomurju iz vremena okupacije — „U ime svete mađarske krune“, lako je va pripovetka prilično neujednačena (u njoj susrećemo ton reportaže ali i fine deskripcije psihičkih stanja ljudi u delikatnim i presudnim wituacijama) ona na zanimljiv način dočarava sumorno doba okupacije i ljudske slabosti i nekarakternosti koje u takvim uslovima obično dođu do jzražaja. Mada je Kranjec u ovoj pripoveci ličnosti prikazivao prilično jednostrano, uglavnom po shemi „,cr” mo-belo“, ipak nam je sa uspehom prikazao njihove bitne trenutke: pre i posle presude. Nailazi se u ovoj pripoveci i po koji prizvuk ironije, p»nekad vrlo uspclo plasiranm. Šteta je samo Što ta irorija ne dolazi više do izražaja. Tematika ove priče prosto je nametnla ironičan tretman.

U ovoj knjizi su štampane još i priče „Tvoje đijete“, „Proljeće u dolini“ i „Djeđ i unuk“. One nisu u Gstanju da Kranjeca reprezentuju u đobrom svetlu, te ne vidimo razloge zbog kojih ic ove pripovetke trebalo uvrstiti ' ovaj izbor koji je pripremljen i izdat pov:dom pedđesetogodišnjice piščevog rođenja.

Pripovetke u ovoj zbirci preveli su Tone Potokar i Anđelka Martić. Odličan pogovor napisso je Tone Potokar.

Raško JOVANOVIĆ

KAFKINA »AMERIK <

ili apsurdimost meBumnamosti (»Mlado pokolenjeć, Beograd, 1959)

Ovo je jedno od onih Kafkinih dala u kojima humano može da se uzme kao oznaka za speciličan oblik socijalnog, anti-eksploatatorskog revolta. Jer ma koliko potencijalno mogli biti bogati aspekti u kojima zrače i dimenzioniraju se njegove ličnosli, pogotovu ako se ummogostruče linije njihovih mogućih simboličkih značenja, ipak je ovdc bumano jezgro Karlove ličnosti skupljeno u aktivitet koji ima nedvosmislen društvemi smer. iNJegova humana ličnošt najvidnije se literarno prikazuje u pokušajima, redovno bezuspešnim i sa jasnim znacima subjektjvne svesti o njihovoj potpuno) apsurdnosti, da se za nekog drugog, nekog slučajnog usputnog prijatelja, izbori pravda ili bolje mesto u Životu,

Karlova se ličnost gotovo sva iscrpljuje u svom socijalnom angažovanju, u svom odnosu prema Jednom monstruoznom, neotklonjivom porelku eksploatacije, koji ispunjava sve oblike života, svemu daje. konačan izopačen vid i čini apsurdnim svaki pokušaj otpora. Ta potpunost eksploatatorske prinude ogleda se u tomc što šc ona javlja svuda gde god ljudi stupe u međusoban: odnos materijalne ili moralne zavisnosti, tako da je svaki oblik njihovog združivanja unapred osuden na izopačavanje; mora na kraju da donese razočarenje, pa makar i onakvo kakvo bi po svim pravilima morao u dnu duše da oseti.ložač na brodu u

irenutku kad ga Karl, iako beznačajan putnik dotle, svesrdno angažovan da mu pomogne u otklanjanju nepravde, napušta kao sestrić svemoćnog senatora bez ikakve mogućnosti da za njegovu, ložačku atvar, iskoristi uticnj svog ujaka. Već u tom detalju eksplicirana je sva besmislenost druženja i pokušaja za wzajamnim pomaganjem u borbi protiv sveprisumne ugnjetačke mašinerije.

(Gasni Ep i filosofija

MHaldora

Laksnesa

(>»Islandsko zvono«, »Svjetlost«, Sarajevo, 1959)

: Samoniklih dela, vam whcaia tradicije, svog Wremena. ili. nekog: velikog „uzora, u šyebskoj literaturi gotovo i nema. Veličina jednog pišca, izmedu ostalog, ogleda se u načinu iranšformacije i primene iih uticaja na svoj problem, kao i u stepenu. njihovog prelamanja kroz" sopstvenu ličnost .i prevazilaženja. Kod Haldora Laksnesa, najznačajnijeg savremenog islandskog pisca, · dobitnika, Nebelove. nagrade za književnost, 1955. god., spominjanje evidentnih uticaja mističnog i racionalnog kao dominantnih crta nordiske umetničke književnosšli (Hamsun, S. Lagerlef, Bjemson) i vremena kada je pripadao grupi protagonista literature engagće« (Apton Sinkler), može biti samo ine fegmativnog: značaja. S obzirom na činjenicu da se. na Islandu i damas čitaju. sage i ele iz najranijih wremema (jezik skono uopšte nije prome» njeh), uticaj tradicije koji se ogleda w mirmoći izraza i izlagamjb činjenica tako da se psihologija ličnosti saznaje bez preteranog opisivanja i tumar čenja, biva sasvim razumljiv. Štaviše, saga i mit, folklor uopšte pretstavlja+ ju imtegralan deo njegovog opusa,

Umetnički prosede Laksnesov oriimalan je i jedinstven u tolikoj meri da sve ostalo nije vredno pomena. Najeklatantniji primer njegove primene pretstavlja roman »Islandsko zvomo«, ta čudesna kombinacija lirizma i socijalne kritike, ironičnog bona i simbolike, stvarena na monumentalnoj epškoj osmovi. Delo je zapravo saga o islandskom narodu, o naimračnijem periodu njegove istorije krajem cdlamnmaestog i početkom samnaestog veka, o tragičnom dobu pod danskom vlašću. Komponovano je tako da odnos među likovima implicira poseban odmos svakog od mjih prema junako dela, a svi zajedno uklopljeni su istoriska kretanja kao njihovi direktni ili indlirekini učesnici simbolišuci svako za sebe jednu duhovnu klimu ili iedlan mnačim života: Jom Hregvidson, seljak iz Rea, gotovo polovinu svog veka provodi u iraganju za pravdom. Prekaljen u bezbrojnim iskušenjima, pronicljiv i iskren do beskrupuloznoati, sposoban za sva dobra i sva zla dela, evocira prošlost u svakom trenutku i poziva še na Gunara Hildavendija, jumaka sage o Mljalu, kome ic toliko malik. Njegova memorija je riznica nanodnog predanja u stihovima Koje potstakmuto događajima izvire sasvim prirodno. Sudbina ga vodi od jednog do drugog učesnika ove priče, on je češće nesvešlan mo 6Vestan učesnik «vih događaja, ličnosti se prema njemu određuju, on molbiviše

njihove postupke. Amnas Awnaćus, smisao svog života pronalazi u skau-

ljanju starih spi koji služe kao kav. da je na Islandu nekad ipak bilo adi«. Umesto akcije ovaj suptilni intel lac pokušava n prošlo»

sti, U spašavanju Islanda od zaborava, “da traži spaa, . Umesto mw životu. da "nađe rešenje on še. „života i odrice, 'Snejfridir, ćerka islandskog Ejdalina, čoveka umirenog svešću da

živi i radi po nekakvim ljudskim za-'

konima, raspeta je osećanjima dužnosti prema ocu i ljubavi prema Arrnasu Amaeuvusu. Oba njena srednja rešenja tragična su: jumker Magnus Sigurdson beznadežan. alkoholičar koji nije uspeo da se ostvari ni na jednom planu Života i ·pastor' Sigurd Sigurdur, intelektualac i licemer,

Sem Jona koji je, kao simbol naroda, opkoljenog divljom snagom prirode i ćudima osvajača, »u kome su svi ljudi visokog vrozla i pesici«, newništiv, &ve ove! kompleksne ličnosti, pune antagonističkih osećanja, tragične st, —- ostavljaju utisak .o uzaludnosti ljudskih napora. Jer, Arnausovi snovi o Islandu nestaju wu. plamenu zajedno sa drevnim knjigama koje je platio izgubljenim Žživobom, pasborova krajnja pobeda u suštini je poraz, rešenje koje. izmalazi Snejfridir ave je pre mo to, njem otac sudija Ejdalin, kao i muž Magnus, umim u bedi. Taj utisak je, međutim, samo prividan. 'To je samo jedan aspekt Taksnesovog veltanšawnga. Pošavši toga da uglavnom sve njegove ličnosti, ako pot, izdiferencirame, imaju slične želje, ali ih različito shvataju i doživljavaju, pa preko autorovog shvatanja moralnih kamona, do posebne vrate humanizma -— Lajksmesovu filozofiju sačinjava funkcija u kojoj su sve jedinice relativne. Ljudski napori su osuđeni na prepast samo zbog ljudske nesavršenosti ı pogrešnog shvatanja života — ali ne uopšte.

»Ljudska je savest nepouzdamn sudac o pravdi i nepravdi, Ona m nama ije ništa drugo nego pas koji se, već prema tome je li slabije ili bolie uvježban, pokorava svom gospodaru, zahtjevu okoline... Pravda neće biti uspostavljena dok sami ne postanemo ljudi«,

Ono što u svetu treba menjati to je odnos čoveka prema čoveku, Slično Bodleru (»Umlatimo siromabe«) i Židu (>»Plodovi« »Novi plodovi«) Laksnes smatra da čoveku ne treba činiti milostinju i na tai način pomoći mu samo u tremubku. „J)aleko je važnije, bez obzira na način, probuditi u njemu ličnost, dati mu svest o samom sebi. !

"Treba dodati, konačno, da je L,aksnesova kompleksma misao probkana dubokom i svestranom ljubavlju za čoveka. Njegov pacilfizam mije koavencionalan —- alttyvan je kao i nje» gov humanizam. Svi ii kvaliteti, izloženi pumom Wwmetničkom sugestivnosu, Wzxližu autora ovog romana najviše amrstičke ravni.

Bogdan A. POPOVIJČ

TIC, sudije –

Sistem ekploatacije i fizičko-moralnog ugnjelavanja polpuno JC zaokrug“ ljen. On ima monstruozpne ncyidi)Ye izvore, con sc svuda uspostavlja. gdc god su ljudi upućeni jedni na druge; li silni, svakodnevni, najbeznačajuiji odnosi međuzavisnosti nciscrpan SU izvor ugnjelavanja. Ali čak i kad je jedan odnos između ljudi potpuno li šen ugnjetačkog i prinudno-eksploatatorskog, kakav je naprimer "Terezin olnos prema Karlu, senka sistema hotelske prinude mora na kraju da #a obavije i pokaže svu njegovu apsurdnost: komačno sc ljudi jedan drugom pokazuju u svoj 5VOjOJ ogoljenoj bes-: pomoćnosti da ma šta učine za drugog u otsudnom trenutku ugroženosti.

Prinuda i ugnjelavanje svakodnevno sc spontano javljaju al: istovremeno postoje i kao određene, mračne, sistematski črganizovanc institucije (hotel Oksidental) čija je jedina vidliva svrha besmisleno tlačenje. ] mada pojedine vidove tog tlačenja, kao što su brodska prinuda sa svojim hijerarhiskim odnosima ili hotel Oksidental koji svom svojom masivnom 6 žinom pritiskuje i prignječava leđa nedoraslih liftboja ili, najzad, Oklahomsko pozorište, mada smo skloni da sve te oblike ugnjetavanja i eksploatacije i simbolički shvatimo prema stepenu i mogućnosti simboličke multolikacije, mada nam se čini da je svuda najvažnije da se prikažu sistematičnost, stručna _rganizovanosi ! nmeprobojnost cksploatatorskog poretka stvari, ipak svi ti oblici njegove orga: nizacije mogu sc, bar donekle, uzeti i u svom relativnom značenju konkretne realističke opservacije. Ništa nećemo pogrešiti ako hotel Oksidental shvatimo zaista samo kao hotel, dok to možemo da učinimo i sa cirkusom, Oklahomom, mada je to već hipotetičnije s obzirom na to da gigantske razmere i nedokučiy smisao njegovog poslovanja unapred kao da onemogućuju svaku bukvalnu percepciju, budući da između naslova i onoga Šta ustvari to preduzeće rčoac da SaaTii 20; čega

oji, zjapi takva provalija koju mo0 otkloni samo jedma simbolička penetracija, jedno simboličko otkrivanje konkremno nedokučivog smisla. Šta bi to bilo u pomenutom slučaju možemo samo da nagađamo, jer i poglavlje o Oklahomskom pocorištu prestaje onde gde otkrivanje njegovog smisla treba da počne.

Alo u našc razmatranje uključimo i taj fragment u onakvom obliku kako je sačuvan, oda nam je Kafka u »Aici« pružio dva prototipa eksploa-

FRANC KAFKA

tatorske tehnike: jedan u kome do maksimuma dolaze do izražaja mogiućnosti ličnog ugnjetavanja i ilačitelj“ skog iživljavanja, kakav je slučaj sa hotelom Oksidental i Karlovim boravkom u njemu, i drugi u kome i sama živa ljudska eksploatatorska mašina postaje mehanički bezimena i anonimna kao i eksploaiisana žrtva, kakav je slučaj sa Oklahomskim pozorištem. I jedna i druga tehnika ugnjetavanja, makoliko svaka od njih različita i u slučaju Oklahomskog pozorišla konačno neuobličena, azuju da čitava zgrada tlačenja počiva na onima koji su društveno, eckonomski ı poslovno na najnižem stupnju hijerarbije: u oba slučaja njima pripada Karl, jer je uvek na najnižim lestvi« cama zaposlenosti'i ilačiteljske upotrebljivosti: u hotelu Oksidental on je samo liftboj; u Oklahomskom pozoti• štu on je tehnički radnik, Čitava tla-

čiteljska zgrada hotelske organizacije ·

počiva na hijerarhiskoj stupnjevitosti. "Takav bi slučaj sigurno bio i sa Oklahomskim pozorištem. 'Ta hijerarhiska organizacija ima samo jedan jedini monstruozni smisao da obezbedi svakome ko je za lesitvicu više ilačenje onoga ko je za lestvicu niže ispod njega. U tome je satisfakcija svakog pojedinog tlačitelja u beskrajnom lancu tlačenja.

Više puta je na raznim mestima Yečeno da Rani svoje vizije, ko> je kao po pravilw dopuštaju višestra< ku interprežaciju, pati i preci» znom realističkom deskripcijem, tehnikom realističke opservacije. To je samo uslovno tačno. Ako posmatramo »Amerikn« sa te strane, ne možemo

reći da Kafka dosledno i striktno primenjuje realistički postupak, uvek ima u tom postupku Jedno slabo mesto koje omogućuje prodor nečeg dru. gog Šlo je van samog tog poslupka, šlo je vam njegove realističke strukture prirodne uslovljenosti ı poimanja; uvek. ima. nešto upadljivo nedorečeno u postupku realističke motivacije. Tako, naprimer, u ovom romanu najpre sve leče glatko i uverljivo, iako od početka pomalo čudno, sve kao da je molivisano i objašnjeno, a ipak motivacija je na nekoliko mesta »šuplja«, Zašto se stvarno ujak otarasio Karla? Zar je om imao ma kakvog stvamog razloga da ga nemilosrdno od sebe odbaci, i to bez ikakve brige za njegovu budućnost, ostavljajući ga na milost i nemilost ljudožderskoj ulici velegradaž Zašto se t tu zaveru upliću kukavičk? podlo njegovi poslovni prijatelji Grin i Polander, u onoj usamljenoj vih gde kao da je magičnim šlapom sve tako podešeno da ga upropasti, od večere koja se oteže u beskraj i pomašamja prisutnih lica pa do-onih zapletenih, zamršenih hodnika mw kojima Karl mora da se ižgubi i zaluta straćivši vreme niušta dok mu je svaki sekumd neizmerno dragocen? Zašto ovde Kafka namerno ostavlja praznine w svojoj preciznoj realističkoj. motiva-

ciji? Mi možemo, u našoj imaginaciji, jednom slobodnom improvizacijom

koja bi se oslanjala na odnose kojt su se [ormirali među licima da ispu« nimo te praznine u molivaciji, da im damo realistički sadržaj i dopunu. Naprimer, ponašanje poslovnih prijatelja Karlovog ujaka i njihovo učešće u zaveri protivu Karla može da se objasni njihovom finansiskom ili poslovnom Zavisnošću od Karlovog ujaka, Alko bi i tada njihova, a naročito Grinova zaverenička uloga, zadržale u sebi nešto mračno, misteriozno i neobjašnjivo, mi bismo i tu prepreku glatkom i lako pojmljivom realističkom toku naracije mogli da otklonimo ali, doduže, jedino na taj način šio iasmo sve ic misteriozne okolnosti pripisali stilu postupka Karlovog ujaka koji je celu stvar i zamislio. Ali time istovremeno ni za dlaku se nismo pri, makli konačnom objašnjenju, jer time što smo sve neobjašnjivo i opskurno pripisali Karlovcm ujaku, mi nismo objašnili i misterioznost njegovog po stupka.

A to je one što pre svega ili posle svega unosi mračnu sluinju neotklonjive kobi. Uslov koji je za Karla nevidljivo, postavio njegov ujak, naimc da će iskusiti saokcije ako se sišm ne seti da se iz posete Polanderu vrati ujakovoj kući do ponoći, ima u sebi nešto moenstruozno Sto čitaoca, tog tihog saučesnika zbivanja, u relrospeklivnoj analizi uverava u fatalan ishod. Pogodba pred koju je stavljen Karl njemu samom ima da ostane nepoznata sve do trenutka kad posledice zbog njenog neizvršenja automat ski stupaju na snagu. Mračna nehumanost mećlutim nije samo u tome što se Kaylov postupak odmerava prema ispunjenju „odnosno neispunjenju U” slova za koji on i nc zna, ij. koji može da sazna tek onda kad se sve odigralo i kad treba da mu se saopšte sankcije, već Sto u njegovom Sprečavanjn bukvalno učestvuje čitava sredina u kojoj se nalazi. 'Time 'je on Mnapred, i to dvostruko, osuđen da izgubi igru, majpre time što i ne zna da w njoj učestvuje, a zatim + time što je sve napred organizovana da ga u vili zadrži do wodređenog časa. Praktično, on iz nje ne, može cla wmakne do ponoći i kad bi znao da io mora UČIimiti,

Ovakav postupak nije u stanju da učini prirodnimi i shvatljivim nikakva vealistička definicija, za nas Jc. teško zamišljiva motivacija koja bi se osla« njala na jedam sasvim drukčiji način rezonovanja nego Što je naš: ljudski A takva jedma motivacija kao :da je implicirana čitavom postupku. Otuda prisuskvo svih ovih »šupljinae u Kaf kinoj realističkoj opservaćiji kao mohivaciji njegovih ličnosti moramo prihvatiti kao literarmu konvenciju koja ima svoju duboku simboličku poruku. Ovim povodom ja u njoj razaznajem nameru da'se potencira mračno, neodređeno, surovo i neuhvat ljivo naličje same suštine. eksploala" ćije kao odnoša izmeću ljudi. Mada na ponekim mestima postaje jasno dš je eksploatacija izvor materijalne eš“ zistencije, Kafka nema nameru da 56 bavi ekonomskim mehanizmima koji je omogućuju i svakodnevno rađajM već je umesto toga stalno u traganji za mračnim i humano razobličenim u čoveku, u ljudskom liku, što sami eksploataciju čini monstruoznijom n go što bi bila ona sama, lišena jud“ skog prisustva, kao mehanički sistem primuide. Upravo on posmalra delo“ maciju čoveka u eksploatatoru, 142 da je Kafka strasno humano tragač za tim individualno ljudskim koje bi trebalo da stoji iza svakog postupi eksploatacije, primude i lačenja. makoliko ga tražio, on ga nije moga naći, i Drugim rečima, nemotivisanoši ,

objektivne praznine u Kafkinoj, mol" vaciji eksploatatora ili tlačitelja pošš

da sam postupak eksploatacić

Nastavak na ? strani Zoran GLUŠČEVIĆ

Zuju

KNJIŽEVNE NOVINB