Књижевне новине

j LJUDI I GODINE ie

Ime dr Ferde Nikolića u sjećanju je međuratnih generacija naših književnika i čitalaca: od 1923 do 1928 izdavao je i uređivao zagrebački književni časopis »Vijenac«, A. »Vijenac« je bidiičiajho ime u hrvatskoj književnosti, jer je u razdoblju od 1869 do 1903 izlazio u Zagrebu časopis toga imena, što je bio cen"Irahi i najčitaniji časopis u Hrvatskoj, pogotovu u periodu kad ga je urečivao August Šenoa (1874 do 1881), kad se »Vijenac« olimao ilirskoj romantici i priklanjao realizmu. Novi »Vijenac«, koji je 1923 pokrenuo prof. Ferdo Nikolić, svojom ulogom u svome Vremenu nije zZaOSlajao za starijim i iradicionalnim prethodnikom, „pa je wkupljao naj znatnije brvatske, pa i jugoslavenske napose i mlade, pa i najmlađe pisce koji su tek stupali u književnost. Urečivan liberalno, neovisno o režimima i određenim političkim grupacijama, uspio je angažirali za saradnju gotovo sve tadašnje književnike raznih strujanja i pogleda, pogolovi što se tada, u maloj zagrebačkoj sredini, književni krugovi nisu još izdiferencirali u podvojene grupe i po ONOiKOm orijentacijama, kao poslije

estojanuarske diktature. »Mijanac« je svima jednako bio tada utočištem.

Nesumnjivo je, da je u tome bila dominantna uloga urednika Ferde Nikolića, koji se sav odao samoprijegorno svojoj organizatorskoj i uredničkoj dužnosti, nemajući kad da se i sim bavi intenzivnije i bilnije stvaralačkim književnim poslom, nego je žrtvovao tako svoje spisateljske ambicije organizaciji, održanju, uređivanju i rasparčavanju časopiša.

Nikolić se rodio prije 70 godina (26. IV. 1890) u Iloku. Na zagrebačkom Filozofskom {fakultetu studirao je slavistiku i klasičnu filologiju, pa je g. 1918 doktorirao s dizertacijom o melrici naših narodmnih jesama kod dra Tome Maretića (bio je to prvi doktorat iz narodne književnosti na zagrebačkom sveučilištu i zacijelo do danas jedini iz le struke). Prvi svjetski rat proveo je dijelom na [romli, a dijelom u pozadini, u Crnoj Gori. Poslije rata službovao je kao profesor na gimnazijama i učiteljskim školama u Osijska i Zagrebu, sve do Drugog svjetskog fala i ustaške NDH, kad je (22 aprila 1941) penzioniran i \iše pula izložen progonima. Vratio se u službu ponova god. 1945 i predavao u zagrebačkim gimnazijama i na Višoj pedagoškoj školi, a radio je | Whi godine kao stručni redaktor u izdavačkom poduzeću »Školska knjiga«. Za sve vrijeme svoga nastavničkog „djelovanja istakao se kao pedagog, kulturni i prosvjetni radnik, sastavljač brojnih udžbenika i druge pomoćne Jektre za školske polrebe.

»Da se pokrene književni časopis — rekao je za ovu prigodu našem saradniku dr Ferdo Nikolić — orjećala se vidna potreba, barem na hrvatskoj strani: pisci nisu imali gdje da objavljuju svoje radove, a publika nije imala štiva, osim novina, pa sc s pravom na sve strane govorilo o »krizi Kkmjige«, što je bila donekle i odraz tadašnjih porakinih ekonomskih i političkih prilika. Književni listovi, koji su se od vremena do vremena pojavljivali, nisu donosili ono šlo je DUMUK& očekivala, pa nisu dopirali ni do srednjih intelektualaca, a kamoli do nižih društvenih slojeva. Dakako da su i kmjiževna izdavačka poduzeća stajala pod dojmom te »krize«, naročito kad se šadilo o izdavanju kakvih novih djela domaćih pisača. I u Matici hrvatskoj, kojoj je lada bio predsjednikom pjesnik Dragutin Domjanić, bilo je više puta goyOofa o „otrebnosti poptlarnog časopiša, ali Matica, koja je bila i ovaj puta sama u krizi, nije se mogla upustiti u taj fPothvat zbog stalnog nedostalka financijskih sredishava«.

»Posljednjih mjeseca 1922 vršili smo marljivo sve predradnje — Veli d#. Nikolić — da se osigura dovoljan broj saradnika i pretplatnika, i prema tome potrebna ffinancijska sredstva. Usmeno i pismeno tražili smo kontakt s fovjerenicima Matice, s odborima profesorskog i učiteljskog društva, s upravama škola i s pojedincima, da nam pomognu u sakupljanju pretplatnika i u širenju časopisa. U isto vrijeme posjećivali smo naše starije ı afirmirane književnike i pozivali ih na šaradnju. Ja sam bio u Gredicama (u Hrvatskom ZŽagorje) kod Ks. S.

Đalskog i u Valentinovu kod Janka Leskovara, a nismo propustili i književnike koji su živjeli u Zagrebu. "Tako su se već u prvim broj4vima

»Vijenca« javili svojim radovima Đalski, Nazor, Domjanić, Mosor,

Ogrizović, Marjanović, Rešetar ı dru gi. Uspjeh pripremnih akcija toliko nas je ohrabrio, da smo već prvi broj »Vijenca« štampali u 5.000 primjeraka i tu smo nakladu dalje stalno zadržali, jer se broj raspatčanih primjeraka kretao oko 4.500 komada. Već ptve godine svoga izlaženja »Vijenac« je imao preko 100 saradnika, starih i mladih, pa i najmlađih lrvatskih i srpskih književnika, a broj je stalnih pretplatnika premašio 4.000, Uz v»stare« sararhnike jawljaju se u godištima »Vijenca« i mladi, vecipom s pjesmama: Frano Alfirević, Slavko Batušić, A. R. Boglić, Jelena Bilbija, Vladimir Kovačić, Nikola Pavić, Sta-

nislav Šimić, Nikola Šop i dr; 5 dramama: Slavko Batušić, Milan Begović, Josip Kulundžić, Tito

Strozzi i dr. Napose se istižu svojom saradnjom August Cesarec, Hamza Humo, Rade Drainac, Viekoslav Majer, Nikola Polić i dr. Kraj godišta 1925 »Vijenac« je zaključio s bilancom u uvodniku:

»Da saberemo!

Ove se godine razvio »Vijemac« kao nijedna druga revija. Qstao je nepristran i kao takav pristupačan svima književnim naraštajima, ličnostima i težnjama, pošlao je poprište sveukupnog našeg književnog stvaranja. Gotovo svi, što danas stvaraju našu novu književnost, i oni, što nastavljaju stare tradicije našega književno Živola, svi su se omi našli na okupu kao suradnici našega lista, učinivši ga tako glavnom i jedinom našom knji“ Ževnom revijom. Svojim ličnim udom, bez ikakve državne i društvene pomoći, bez oslonca na ikakvo zalede i institucije, bez bučne reklame stvo“ rili smo književnicima i publici organ ma visini današnjeg vremena i dana“ šnjih zahtjeva.« ta-

Čitanje rukopisa i odabiranje za štampu, sorliranje građe i dopisivanje, korekiure i prelom lista (»Vijenac« je izlazio dvaput mjesečno na 24 stranice kvart-formata), sve poslove od čitanja rukopisa «do obpreme časopisa i administralivne poslove obavljao je Ferdo Nikolić uz pomoć dvije namještenice, pa je jedne godine uzeo čak i neplaćeni dopust od škol“ skoga rada, da bi se mogao posvelili posve časopisu, Godine 1926. uveo je »Vijenac« novu rubriku: »Iz najmlađe lirike«. U toj su se rubrici javili Vladimir Kovačić, · Jovan Popović, Husnija Čengić, Hasan Kikić, Pere L,jubić, Marko Ristić, Vlado Vulaisavljević i dr. Među pripovjedačima štampan je roman (u devet nastavaka A. Cesarca »Ćuk u njenome duplju«, zalim proza Stevana Galogaže, HđHamza Huma, Božidara Kovačevića, Josipa Kulundžića, Ka Mesarića, Stjepana Mihalića (bio je to njegov književni početak), „WVladimita Nazora, Dinka Šimunovića, a od pjesnika 'Tin Ujević, Domjanić, Drainnae, | Milgn Dedinać i dr.

U petu svoju godinu ušao je »VIjenac« s nekim trzavicama. I to zato, što se iz zabavno-poučnoga časopisa pretvofio u čisto književni, reflekti-

Šest deeenija

književnog rada

Posle klasične epohe XIX veka (Aleksandri, Eminesku, Karadžale, Kreanga, Slavić, Košbuk, Vlahuca i dr.), rumunska književnost doživljuje u našem veku veliki procvat, praćen obiljem tematskim i izražajnim, kao i bogatstvom ideoloških orijentacija*., HE.tape ovoga razvoja kreću se poporanistički, (narodnjački) nasttojene književnosti orijentisane prema selu i agrarnim problemima, sa varijantom tzv. semanatorizma (pokteta okupljenog oko časopisa »Sejač«), sa idilič« nim slikama o selu, preko tradicionalizma i modernizma do, tecimo, savremenih varijanata socijalističkog rea•

* lUpor. i moj napis: »Novija rumunska knjievnost«, u »Letopisu Matice srpske«, knj. 379, sv. 4, oktobar 1957, str, 350—365.

KOLEKTIV BEOGRADSKE FILHARMONIJE.

POVODOM. PRVOMAJSKIH PRAZNIKA

UPUĆUJE SRDAČNE ČESTITKE SVOJOJ CENJENOJ PUBLICI, PRETPLATNICIMA IT RADNIM KOLEKTIVIMA

rajući na najviše, najkulturnije slojeve čitalačke publike. A to je dovelo do opadanja broja pretplatnika. Zato je uredništvo odlučilo da svaki mjesec od dva broja jedan bude čisto književan, a drugi zabavno-poučan s bogatim ilustracijama Iz raznih područja kulture. U čisto književnim brojevima objavljeni su radovi A, B. 5imića (iz rukopisne ostavštine), V;j., Majera, G. Krkleca, Si. Mliihalića i dr. Ilustrovani su brojevi donosili slike iz savremenog kazališnog života, portrete kazališnih prvaka i njihovih uloga, filmske glumce i glumice i ı. d. Ali uza sve pozitivno reagiranje publike, bio je još jedan jak faktor što je utjecao na opadanje časopiša: svc jača politička i ekonomska kriza, što sć moralo odraziti i na književnosli. Događaji u beogradskoj skupštini 1927, premještanje činovnika, a naročito učitelja i profesora, nesigurnost pojedinaća na radnim mjestima i t. d. uoči Šestojanuarske diktature, učinilo je da je pretplata zapinjala, brojevi se časopisa vraćali s različitim etiketama: »Nepoznat«e, »Ne prima, »Odselio« ... U prvih šest mjeseci 1928 još je časopis izlazio redovito i objavio niz uglednih književnih imena i mladih saradnika ·+— Nazora, Domjanića, Cesarca, Kulundžića, Ma-• jera, Kosora, Polića, J. Popovića, Lovrića, Čerinu, Pandurovića, Mihalića, Kikića, Drainca, Novaka Simića, L. Perkovića, Krkleca i dr. U tima posljednjim brojevima objavljeni su i prilozi Frana Mažuranića, koje je reakcionarna uprava | Matice brvatske samovoljno izbacila iz njegove knjige »Od zore do mraka«. I dvije nagrađe-

Meduratni časopisyFijenać

nc novele o zloglasnoj Glavnjači, i to od Slobodana Vidakovića »Pet dana u beogradskoj Glavnjači« i od Cesarca »Uskrs i smrt cara Lazara«. U junu 1928 izašao je posljednji broj »Vijenca«.

- Iz svojih bogatih uspomena na doba uređivanja »Vijenca« 1923-1928 Fverdo Nikolić sjeća se “Augusta ie sarca: E ·

»Često je dolazio u redakciju. S onim svojim dječačkim licem, naoko miran, ali se uvijek obazirao nespokojno. Skroman, savjestan i točan.

njega se uvijek moglo pouzdati. Nje- .

gov roman »Ćuk u njenome duplju« štampao sam u naslavcima oje Je on uvijek na vrijeme donosio. Bio sam siguran da zbog hjega ne će biti čekanja. Rukopisi na četvrtini arka (tabaka), gusto otipkani na pisaćem stroju, nigdje ruba za kakve bilješke i uvijek sam dobrano zaprljao prste od plavog indiga. Jednom, kad sam ga posjetio u njegovu stanu na (holjaku, već sam u obližnjem Zelengaju čuo njegovo tipkanje na stroju, kao da kokoš kljuca hvatajući zrna s tvrde podloge. Kad sam ušao, Ccsarec je tipkao po bijelom papiru, na kojem se ništa nije vidjelo. »Nemam vrpce (trake) — rekao je — pa se ne bunim, slijedim samo svoje misli. Inače bih stalno čitao što pišem. Ali nije tome jedini razlog da nemam vrpce. Jer ako me pohodi policija, neće vidjeti što pišem, a neće znati da je ispod čistog papira indigo koji kopira tekst što pišem.« Eto zbog toga su mi uvijek bili uprljani prsti od Cesarčevih rukopisa!« M. 5.

onu mnua nu II JINRURuN mu nain a ——>

lizma u NR Rumuniji (najčešće bukvalno i šematski shvaćenog). Međutim, kroz ceo ovaj period proteže se nit realističke i realistički orijentisane književnosti, ponekad samo sa dodirnim tačkama sa raznim pravcima i grupacijama, a mnogo pula i izvan „ovih. Čitav naš poluvek pokrivaju u rumunskoj književnosti, kako vremenski, tako i svojim nada sve značajnim delom, dva imena: Tudor Argezi i Mihail Sadoveanu (sada obojica osamdesetogodišnjaci). Dok prvi vlada već više od pola veka na horizontu rumunske poezije (prozvan je, i s pravom, drugim Emineskom), Sadoveanu drži sigurnom rukom uzde rumunske proze, dajući joj neslućene epske razmere (preko stotinu knjiga pripovedaka, romana, uspomena i dr.) sa visokim — mestimice najvišim dometima rumunskog proznog izraza. Mihail Sadoveanu rođem je novembra meseca 1880 godine u moldav+ skom gradiću Paškanima. Otac mu je bio advokat, a mati seljanka iz nekog moldavskog sela, u čijem je rodu —d kako priznaje sam pisac u knjizi svojih uspomena »Godine školovamjae — on bio prvi koji je bio pismen, Ali će se pisac duhovno vezati baš za majku i njene pretke. Školu uči u svom rodnom mestu i u Jašiu, Studira prava (po očevoj želji), ali ih ne završava, 1903 godine prelazi u Bukurešt, u redakciju »Sejača« (koji je onda uređivao Št. O. Josif). Iduće, 1904 godine, tu izdaje odjednom tri zbirke pripovedaka i roman, tako da je N. Jorga ovu godihu nazvao »Sadovćanovom godinom«. Sledećih godina dobija za književne radove tri Akademijine nagrade, tako wa pisac narednih godina više ne podnosi svoje radove ma onkurse

MAKS ERNST: SLON SA CELBBESA

i govori u šali: »Neću da dovedem kademiju u situaciju da me stalno naglečujn niti da rizikujem da mi e odbijena neka bolja knjiga« (prema navodima Profire Sadoveantu, u pogovoru prvom iomu celokupnih piščevih dela, čije Je štampanje počelo u Bukureštu 1954 godine —' dosad izišlo 18 debelih tomova). Posle toga Sadoveanu se vraća u više navrata u svoju rodnu Moldaviju, biva naimenovan za direktora Narodnog pozorišta u Jašiu, postavljen je za kulturnog inspektora u ministarstvu i biran je za poslanika i senatora. '\J godinama iza 1945 takođe je narodni poslanik i potpretsednik PDrezidijuma Republike.

Književnim radom počeo se baviti još kao gimnazist (sa 14 godina piše priču o nekom hajduku, koju planira u 4 knjige), a od 1897 već objayljuje svoje radove po časopisima, najpre poeziju, a kasnije isključivo prozu. Tako da se 1904 godine pojavljuje već kao formirani pisac i to sa 4 knjige odjednom: »Pnipoveike«, »Prigušeni bolovi«, »Deda Prekuova krčma i druge wpriče« i roman »Sokoli«. Sleduje zatim duži

Slavistička ispitivanja i proucaYa“ nja bilo na. području {ilologije, bilo na liniji literame istorije i, kompara* tivnih studija imala su kod Slovenaca već na samom početku jednog istaknutog pretstavnika, | VWukovog mentora Kopitara. Njegov rad je na“ stavio u mnogo širem obimu Franc Miklošić a iz Miklošičeve bečke škole potiče veći broj jugoslovenskih slavista, čiji uticaj dopire neposredno. u naše doba, Bilo bi suvišno isticati značenja Jagićevog rada i ulogu koju je imao »AArchiv [ur slavische Philologie« i u slavističkim proučavanjima Slovenaca. Među saradnicima O“ vog časopisa bio ž odmah na _početku svoje naučne karijere i dr. France Kidrič (1880—1950), jedan od

retstavnika ljubljanskog slavističkog ruga, Na liniji Kopitar —. Miklošič — Murko — Nahtigal — Prijatelj pretstavlja France Kidrič početak savremene i napredne književne istorije. Desetogodišnjica Kidričeve smrti okupila je nedavno, aprila o. sg. na centralnom ljubljanskom „groblju Žale brojne njegove učenike da odaju počast svom nezaboravnom mentoru, koji je, kao što je u svom KOmemorativnom govoru istaknuo „prof. dr. Bratko Krelt, pretstavljao zajedno sa svojim drugovima ·iz lj janske slayističke Skole na naučnom podrucju duh one »Modeme« koja je u poeziji a i u drugim umeklničkim granama stvotila uslove za preporod slovenačke kulture i za njeno plodno učestvoyanje u celokupnom kulturnom životu Jugoslovena.

Iz svoje štajerske okoline — a rođen je u neposrednoj blizini čuvene banje Roaška- Slakina — Kidrič je doneo u Beč, gde se je uglavnom formirala njegova ličnost, svest mladog čoveka koji nosi u sebi osećaj ugnje“ bavanog naroda i traži izlaz iz te situacije u približavanju slovenskom svelu. Ovaj osećaj je bio zacelo motorički nerv njegovog intenzivnog studija slavistike. U daljem razvitku Kidričeve ličnosti pojavila se i klasna svest koja mu je, verovatno pod uticajem bečke socijalne demokratije i drugih naprednih strujanja u svetu, otvorila duhovne poglede u razvitak društvenih nauka i uputila ga da je sa svojim pozitivizmom, uvažujući snagu utvrđenih činjenica, spajao i sve Veći interes za takve faktore kao što su uticaj sredine, klasnih suprotnosti i ekonomskih snaga — faktori koje će tek France Kidrič pomalo unositi u slovenačku literarnu istoriju gde su bili sociološki kriteriji dotle gotovo nepoznati. U toku svog naučnog rada, od prvih rasprava u slovenačkim i nemačkim revijama i zbormicima do velikih dela, kao što su »Dobrovski i slovenački preporod njegovog doba« (1930), »PDrešem od 1800 do 1838« (i 1938) naročito do »Istorije slovenačke književnosti od početka do Oito smrti (1929—1938), profesor Kidrič je sve jače isticao ulogu materijalnih i društvenih činjenica u duhovnom zbivanju i na taj način vodio jednu od važnih humanističkih nauka iz duhovnog kruga idealističke filozofije u smer savremenih naptednih shvatanja.

Mihail Sadoveanu

period kada se pisac čivo pripoveci: 1906: »Uveli cvet«, »Dečji grob«; 1907: »Kod nas u Viišoari«, »Vreme zbega«, ZA isi Nikolaja Manjea; (908: »PiudP i mesta«, »LOavnašnji događaj«, »Gospođa Margareta«; 1909: »Pesma uspomene«; 1910: »Večemje priče«; 1911: »Mrtve vode«; 1912: »Potstrekivač«, »Bordejani«; 1914: »Dobrudžanski prizori«. Kao što mu je služenje Vojnog roka dalo povoda za zbirku pripovedaka »Uspomene kaplara Georgica« (1906), tako mu i ratovi, balkanski i svetski, pružaju inspiraciju za nekoliko kasnijih zbirki: »44 dana u Bugarskoj«, »Lišće u buri«, »Ljudi sa meseća«, »Ulica Lapušneanu«. Posle prvog mladalačkog romana (»Sokoli«, 1904), Sadoveanu pišć iza toga čitavu seriju socijalnih i istoriskih romana. i

Ni u dubokoj starosti Mihail Sadoveanu ne prestaje da piše. Štampa autobiografska dela i „uspomene: »Godine školovanja« (1944), »Čari cveća« (1950), »Evociranja« (1954).

I dalje zahvata u seosku problema-

ećuje isklju-

tiku romanima: »Mala · Pauna« (1949), »Mikea Kokor«- (1949), a takođe i u istorisku svojim

najnovijim romanom »Nikoara Potkoava« (1952). Po izjayama samoga pisca, u poslednje vreme radi na jednom romanu sa tematikom iz scljačkih nemira 1888 godine, kao i na savremenom romanu »Lizaveti«, inspirisanom Životom radnog seljaštva.,

Dugačak i neravnomeran je razvojni put ovoga pisca. On vodi mnogobrojnim malim i velikim stazama, ali ih on vazda nadvisuje i prevazilazi svo jim talentom i sugestivnom Uumetniž-

kom rečju. Od mladalačkih narod-

[France KIDRIŠ (1890-1050)

Prolesor Kidrič je bio upravo {ac natičan radnik. A u svakom radu potreban je, u prvom redu, ispravaW, metod rada. On se nije zadovoljavao s neutvrQenim iako poznatim podacima, nije prihvaćao mišljenje drugih istoričara, dok nije sam na osnovi biografske dokumentacije i drugog arhivskog materijala utvrdio činjenice koje su bile za njega alfa i omega naučnog ispitivanja. LJ njegovoj radnoj sobi pored opširne biblioteke postojale su i brojne kartoteke; na njihove tačno raspoređeme kartice on je savesno beležio sve što je našao o pojedinim licama ili pojavama bilo u knjigama bilo u arhivima, :

Nije bio, kao njegov drug na ljubljanskom univerzitetu profesor Ivan Prijatelj, u suštini umetnički duh koji, posmatrajući stvari iz umetničkog subjekta, traži naučni izraz i estetske sinteze. To je profesoru Kidriču naročito smetalo u njegovom radu na proučavanju poezije Brešerna. Kidrič je, kao niko drugi pre njega, utvrdio znatan ·broi činjenica iz Prešernovog života i rada, on je jedini dao njegovom dobu reljefnu sliku sa mnogim značajnim potankostima, on je u {ormalnoj analizi Prešernovih pesama, u pitanju uticaja drugih pesnika na for miranje njegove stvaralačke umetnosti, otkrio najznačajnije činjenice; ali u estetskoj karakteristici Prešernove (i druge) poezije on je zatajio,

Ali Kidričey metod literarno-istorij» skog izučavanja odlično je uspeo u ispitivanju književnosti slovenačke re{ormacije i kasnijih perioda sve do, Prešerna. On je sa velikom erudicijom i ništa manjom akribijom . obradio mnoga pitanja u Yezi sa preporodom slovenačkog naroda, sa počecima slavističkog naučnog rada i proveo u ovim pitanjima kao i u mnogim drugim pikanjima slovenačke kulturne istorije reviziju dotadašnjih nazora i podataka. On je pisao pregled slovenačke literature i za informativnu knjigu o Slovencima u izdanju Srpske književne zadruge, njegove biografije u »Slovenačkom biografskom leksikonu« mogle su da budu uzor i drugim autorima sličnih napisa, njegov »Prešernov album«, izdat posle oslobođenja, nije znamenit samo zbog ikonografskog materijala nego i zbog Kidričevih komentara o pojedinim slikama, jednako je od velike vredmosti i njegovo izdanje prepiske Žige baruna Cojsa, centralne ličnosti slovenačke kulture krajem 18 veka. Istodobno je bio prof. Kidrič prvi prolesor komparativne literature na ljubljanskom univerzitetu. ARAP EPO

Analitički duh, kakav je bio po svome karakteru, Kidrič je ostavio mnogo naučno ulvrđenog materijala koji je poslužio i služiće i u buduće mlađim slavističkim radnicima u stvaranju · sintetičke slike pojedinih razdoblja ili ličnosti iz slovenačke književne i uopšte kulturne pa čak i društvene istorije. U ovom smislu prof. Kidrič može da važi kao utemeljitelj savremene slovenačke kultume i posebno literame istorije a uticaj njegovih pogleda i metoda rada nije prestao ni sa njegovom smrću.

Božidar BORKO

njačkih iluzija (stalni je saradnik 'jašičkog časopisa »Rumunski života i

intiman prijatelj duše tog časofisay. G. {DneliWhnaj5 preko »Sejača« i Joe

ginih mahom konzervativnih i ulepša“' nih formula o realhostima rumunskog' sela (inače grubim realnostima koje: su dovele do velikog seljačkog ustanka 1907 godine, kada je u j sa regularnom vojskom pobijeno oko. 11.000 seljaka), mimo tradicionalističkih i modernističkih čarki, Sadoveanu je uvek svoj, originalan i svež, po strani recepata. Pa i u svojim najnovijim delima, gde se možda \oficijelnih stavova više toga odražava u tematici (zadruge i kolektivizacija),' nego U piščevim umetničkim prose“ deima, a najmanje u stilu. A kad mo“. že da se oslobodi isforsirane savremene tematike, on daje umetničko delo mnajvišega ranga; to je slučaj. njegovog najnovijeg istoriskog romana »Nikoara Potkoava« (koga ne bez razloga veliča i sadašnja rumunska kritika).

U vanredno bogatom i široko zah vaćenom epsko-pripovedačkom opušu Mihaila Sadoveana, poput balzakov“ ske Ljudske komedije, sadržana je umetnička hronika rumunskog društva ne samo našega vremena, nego i pro“ šlih vekova (naročito je u širokom zamahu obuhvaćena u istoriskim roma» nima prošlost njegove uže domovine, Moldavije). Kao na nekoj filmskoj traci nižu se scene, iz asBiH doba, iz života raznih društvenih slojeva. Jer su u delu ovoga pisca obuhvaćene sve klase društva: aristokratija (bo ljari), bogati seljaci (razeši), kao siromašni i bedni obrađivači e zemlje, poput jadne stare seljanke koja Zanje srnpom puzeći po zemlj (u pripoveci »Na putu w Hrlau«).

to se tiče piščevog umetničkog. postupka, teško je tu mnogostranošt i · bogatstvo formi i prosedea svoditi na jednostrane, linearne dimenzije, a da se nužno ne zapadne u šeme i kon vencionalnosti. 'Tako naprimer B.

KNJIŽEVNE NOVINE