Књижевне новине

| BEOGRAD, IZ JUN 1960

Godina XI. Nova serija, br. I21

Veljko PETROVIĆ

- Nikakvo sažaljenje imčžemjera, koji 5u planirali autostradu, prema jednom

živom sbvoru kao što je jabuka, niti

Uviđavnost prema njenom plemenitoin plodu, već, pusti slučaj poštedio j»

hu. staru, kvrgavu, od dugogodišnjih

košava vazda pomalo kao' raščerupamu i ka zapadu mnaherenu voćku. Izvesni računi susednoga naselja tražili su da se pravac starog druma, džombaste »carske džade«, baš kod nje 'povije, te ona osta, s komadom davnašnjeg jarka, u okuci. )

Pomolozi kažu da jabuke, ni one m negovanim Yvoćnjacima, nisu suviše duga veka. Usanu posle jedva osamdeset godina. Kruška će ih i u divljini nadživeti. Ali, ovu usamljenu kržljavu udovicu, sva sela u okolini od birzemana pamte, od naraštaja do naraštaja, a već kočijaši i pre stotmu leta razaznavali su se po njoj, kad zaveju one zaslepljivo bele, bezmerne ravničarske mećave. Valjda baš. to što je tu od nekud ostala sama, od rasada kakvog nekadašnjeg turskog vakufa, pa, upućena sama. na sebe, valjda je baš to i pomoglo njoj, da udvostruči svoje. živome. snage, da održi persiski kalam kojim ju je darovao bio neki nepoznati, blagorodni rahmetlija, duše svoje radi.

I sad, otkako se wrazlistala i po čela da obrće svojom dobrodošlom senkom, na tim leinim pržinama, i da se kiti svojim prisnim bogatstvom, finim, ovalnim plodovima, ona je postala nepozivana, neplaćena službenica, nemoljena darovateljka svim namemicima, svakom koga bi put naneo ovuda.

Već u rano proleće počnu nestašni izletnici, prolaznici, da poskakuju i kidaju njene grančice, posute onim toplim injem zelenkasto beloga cvata. A već pri povratku, — ispustiće ih, rasejano, negde, u prašinu, ili će, ipak, pokušati da njima, bar za dandva, osveže svoj oveštali, suri stan...

Za mladog leta, a iz udaljenijih majura, dotrčavaće amo čobančići, mali kravani, svinjari i guščarice, i pobrstiće zelene jabučice sa svih glavnih grana, doklegod se osmele da se uspnu. Kao što vole da se ježe od pričanja, u noćima bez mesečinc i zvezda, o vešticama i oživelim mrcima, tako seoska deca vole da.se mršte i keze od opore kiseline nezrela voća. (To im se nekad branilo, zbog vrućice i groznice, a danas pomodna. medjocina im 7preporučujc te. prirodne pilule, vele, s vitaminima.) Uskoro, samo na najvišim i krtim izdancima wstaće nešto jabuka, ali te, ako odole svim iskušenjima i agresljama ozdo, nazvijaće se. sve lepše što ih bude manje, Iz dana u dan će sunce pretvarati njihovo jetko zc-

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO VOJISLAV PECARSHI

ABUKRA NA DRUM

Prijatelju iz detinjstva. Petru Konjoviću

lenilo u medno žušilo; prve u ono

tanano' ranih livada i šiblja a kasnije.

u zlatni sjaj liBova: mektara. One kao da svetle, kao da osveftljavaju. na daleko svoju dadilju koja ih spasava noseći ih iznad sebe same, ali time to nesrećno drvo samo još. Ydše: namamljuje gramžljive, obesne iprolaznike i adrapovce. I ptice su uzodržljivije od ljudi; one obleću jabuke, sedaju na iste grane, verovatno uživaju u

lepoti mjihovoga zrenja, ali meč 'klju-.

caju ih, —-sve dok to zreli. plodovi sami ne požele, nudeći svoje cme semenke da dh krilati poklisari raznesin po svetu, A putnici, umorni pešaci koji, za žatke omonine, jedva dočekaju da se u njemome hladu. ispruže, da se zanesu čarobnim mozaikom plavetnila kroz njenu krunu i topazom nežnih jabuka koje proviruju i wišući se zdravim ih snom | spavljuju, i. ti, čim se dignu, zahvaljuju se ma gostoprimstvu, ime, što. se hitaju grudvama i, kamenicama, tucanikom s druma, samo da obale koji plod. Ponekom se nedozreli ukus i ne dopadne pa, tek zagriženu, jabuku odbacuje, s ružnom ·psovkom, u „oranje. Ima ih koji. će se s konja, s kola ispeti, samo da odlome i sljušte živu granu, pa.njome gađati i ranjavati. poslednje

Sei bona rare

e. iN . 2 VV Zašto Poneko mi :dođe u sam, isto zao, isto gnusan, isto čupav, isto glupav, ista kapa još na glavi, -- ko na Javi.

Opet slično dmogu noć, neko viče: — upomoć, a niko se ne odziva, — ko što svaki dan i biva.

Ej, ti, vraču — uspavljaču, kad veći ne daš mašti mira pa i u smu fantazira, zašto ne bi, bajnim makom, ulepšao noći svakom?

| Zašto ne bi od gadura stvaro kitu divnih cura; od škiljava oka orje, od pustinje vinogorje; od svadljivih familija, gde brat. brata kocem ija, idiličan san oaze;

crepova cele vaze, od vrbova klina gvožđe, od tmjine slatko grožđe;

, od atomskih bombi vekne, od piljka. da dukat zvekne, od tih što se svemu smeju slične mudrom Dositeju;

plodove. Ose i bumbari će se jedino

napajati· njihovim uluado prosatim so-

kom. I neke od takvih bačenih batina i motki, eno, još okačene štrče u krošnji, nagrđuju njem oštećeni, iskrzani, naoko disharmonični sklad.

No ona još uvek stoji, iako. pog-

nuta, na isbome mestu, na usluzi svakome; cveta, rađa, pomalo zaštićavya ovcu i govedo i čoveka, od naglih pljuskova i od petrovačke jare. Ona bi čimila' ponude i punim svojim MrLo-

dom, tom svojom aromatičnom sme“ som slasti i kiseline, kao u prevrelih.

starih malvasija, — kad je bezobzirni i nezahvalni ljudi ne bi u tom sprečavali. Ona podnosi, eto, godinama njihove pozlede. Čak se rudi da iragove njihove nepravde i grubosti jedva primetnim ožiljcima prikrije. Samo baš-"kad se sveža rana obnaži, procedi se sjajna kaplja smolice, ali, — da lit je to njem uwrođeni' razum. ili stid? — ona ubrzo učini da ta suza potamni, da se sivrdne, izjednači s' korom, i postAne nevidljiva. (Iz zbirke »Razvejano vlaće«)

a —

ie bi? ne bi?” književnost od reportaža, poeziju od Rpqgnjavaža, pravdoljupce i od laža,

pametnjake i od luda, karaktere i od Juda?...

Detver

Za devera ga pozvaže

u grad na Dunavu,

da kitne svatove povede i nevu ubavu.

A kad je momke nadigro i jenđe raspćvo, · pijanim pustosvatima

zlo neko naspelo;

proliše vino rumeno kumovske čuture, za busiju se sakriše, u mračne gudure,

i dok je pesmu pevao,

5 leđa ga raniše; -

živa ga u grob sahranili: — »sad neka mam manišel«

Veljko PETROVIĆ .

!a

Cena. 30 din

KNJIŽEPFNO DELO

U duhovnom stvaralaštvu uopšte, a u književnosti naročito, mnoge stvari i u svetu i u nas već decenijama naopačke stoje s jako naglašenom namerom da se takav položaj proglasi prirodnim. Decenijama, velim, ne oduvek, a bliža granica mogla bi se. potražiti tamo ulođd kad se kritika stala da odriče dužnosti da bude izraz društvenog mišljenja i zainteresovanosti a sve više da se zalaže za svoju „originalnu | neočekivanost, odnosno da se svojom kreativnom stranom takmiči sa delom „o kujjem bi trebalo da daje objektivan sud. Tako su, postepeno, umetnička dela na stolu sudije od predmeta analize postajala sve češće povodi za nove, samostalne rečitative koj: su. sa svojim izazivačem jedva održavali neku rođačku vezu. I to je sada ako ne opšti .a ono vodeći pravac kritike. I odmah valja reći da ovo stanje nije ostalo bez svojih lepih i veoma zanimljivih »stvarenja, ali valja naglasiti i io da je ono lišilo književnost njenog najpyuzdanijeg žiranta a širu čitalačku publiku neophodno potrebne orijentacije. .

Iz ove nenormalnosti (ukoliko je ona to, i ukoliko smo mi u pravu) proisteka» je niz ostalih, Pisci u najvećem broju pišu oo sebi kao izuzetku, ili o sebi. kao središtu nekog opštijeg zbivanja; „drugi, „daleko malobrojniji, nastoje da se izmaknu ne ibi li život sagleđali u toku, po širini i dužini, a sebe u njemu kao

. zahvaćenu bujicom. Prvi savremenom kritičaru daju sve mogućnosti da se nastavi, da im preuzme notu svojim glasom, ili da se spori; a oni iz druge grupe pružaju: mu „samo prepone — đa se objektivizira (što kritičar neće), da operiše širim poznavanjem (koje: često nema), da zagrize u sudove koji ne mogu biti samo njegovo mišljenje. I ishod je jasan. O jednim se književnim delima (ne sam» iz lične naklonosti i koterijaške zainteresovanosti, đa je đavo nost!) piše dosta i svašta, a o drugima ništa. A stvarna vrednost može biti sasvim suprotna. Kada bi prostor' dopustio, jedna takva lista bi mnoge začudila. Ja pak u vidu imam primer izazvan prigođorm jedne godišnjice, te želim da ga istaknem ne kao književni kritičar (što nisam), već kao hroničar koji nastoji da skrene pažnju na pone-

ka zbivanja u našem kulturnom ži-

VotU. . & Kuća oplakana Rodoljuba Čolhkovića koja je doživela nekoliko izdanja i otišla u desetine hiljada primeraka (prvo izdanje 1941, poslednje 1959), što znači da već dve „decenije vrši masovni „uticaj na

' naše ljude, sve do sađ je osta'a

bez ozbiljnog javnona prikaza i Ocene. Putuje ona muklo od doma do doma' i' priča novim, mladim

Povodom šezdesetogodišn

RODOLJUB ČOLAKOVIĆ

čitaocima o osnovama s kojih se

* pošlo u boji govori rečima srdžbe,

zvekom činjenica, atmosferom jeze. Jedna tek nastala mladost (navršenih 20 godina) zbog najuzvišenijih ljudskih ' idćala bačena je u- zverinjak kriminalaca i tvrde prljave mračne zidine jedne stare robijašnice s namerom da «iu izgnili i satrune, a ona. toga svesna Mori se za svoj fizički opstanak i čednost „svoje vere književna je tema ovog dela. Studiozno uočeni, faktografski sređen' a emotivno izloženi najraznovrsniji likovi robijaša, tamničara, pasa i gOsa jednog svirepoa režima, metod njihove vladavine, ceđenje zarađa i iznalaženje svih vrsta pljačke — isto)riska je vređnost ove knjige. Onai koji ovaj režim nije osetio, u tamnici ili na drugi način, ne znam na kojim bi se druqim pisanim stranicama cele naše književnosti sa takvim životom bolje upoznao. Priroda je htela da još u mladom «ŽČolakoviću združi bujnog rev»lucionara i odmerenog pisca klasičnog kova. Prvi plod tog spoja je Kuča oplakana.

Kasniji sticai prilika — ilegalan život, potucanja po tuđini, praktičan partiski rad, rat — nisu dopustili ovome piscu da nastavi hod istim književnim putem. A u mladoj duši, tom čudesnom medijumu koji ka» nikada docnije „zna da soči i da zrvači oko sebe, mora da

jice ži

'pouči. Ako igde,

'stički recenzent uga'

'mjetnika, Mo “

at je kritičara, i to mu je zadatak, da GOCA S; ne da referira ili glorificira. Ali to kritiziranje ne smije biti kritizerstvo; ono nije ocjenjivanje školskih zadaća niti sudenje liku i. djelu, nego je kreativno raščinjavanje djela i analitičko rasuđivanje, koje. treba da dovede do sintetičkih spoznaja bitnih karakteristika kritiziranog. umjetnika i do sistematičke klasi.

{ikacije njegovih ostvarenja. To je vrlo mu kotrpan i možda jedan o

d skpapyodaijih ljud-

i « ako se ne želi bibi šmpresionie aa đač ili informativni kompilator i ako. se ustrajno nastoji afirmirati islinski ozbiljnu i neovisnu stvaralačku kritičku misao. Takav objektivan e č tičar nc samo da ponekad izaziva gnj-V bogova s književnog Olimpa, nego je stalno pod-

vrgnut silnijim ili krupnijim podvalama i splet-

kama iz, književničke zlobe i netrpeljivosti, zbog sujete i preosjetljivosti · kritiziranih du dovodi do niza neprilika u ži-

volu i ograničavanja u stvaralačkom radu. Zato

e 0: su takvi kritičari obično u nezavidnom položaju — većinom su osamljeni, izolirani ili ignoriramni.

Da imaju malo dobrih iskustava, jer ih suviše očito i bolno pritiskuju „loša i OON alan

Najlošije je iskustvo da ozbiljan kritičar,

koji ne želi da pravi kompromise sa svojom

stručnjake za poj

pojedinih redak

i odlučan zaneseni kri-

-_ sooljalističko ~

ZANA I POLOŽAJ KRITIČARA ~

sviješću i savješću, vrlo teško i samo rijetko može Živjeti isključivo od svoga Mreitičarskog rada, jer naše redakcije — osim poneke iznimke — još uvijek ne osjećaju niti potrebu niti duŽnost da sa stalnom saradnjom vežu i stimu· liraju takve mualobrojne izgrađene književne jedine kulturne oblasti, Kao povremeni saradnici nisu takvi kritičari nikad sigurni u zrelost idejnog i kulturnog kriterija cija, a razmnožena vrsha nepismenih novinarskih recenzenata. i neozbiljnih bilješkara ograničava i istiskuje svojim smušenim Rkonformističkim člancima istinske i ozbiljne kritičarske napise u novinama, pa čak

i u ponekim revijama. ZŽato su neki kritičari

prisiljeni da rade kao činovnici, gubeći pre-

| težni dio dana na clfemernim administrativnim poslovima, koji ih sve više iscrpljuju, oduzima- ~

jući im vrijeme za stvaralački rad i za šire studioznije, kritičarske analize.

· Drugo je loše iskustvo da su poneki takvi ozbiljni i afirmirani kritičari ograničeni u radu i razvitku, pa čak ugroženi u svojim staleškim i socijalnim pravima, koje im osigurava naše i iwstvo, ako književni kolege pjesnici i prozaisti, koji sebi prisvajaju atribut jedimih književnih stvaralaca,

im njihovi

uporno negiraju književnički status, pa ih tako” iz svijesnog i podsvijesnog animoziteta prema kritičarevoj ličnosti, ili prema kritici uopće, nasloje izolirati od svih mogućnosti i pogodnosli ito aktivnijeg rada u Društvu književnika.

Zato je jedan od osnovnih problema pravilne izgradnje istinski stvaralačkog kritičarskog kadra kod nas da se već zreli i afirmirani štalni književni i kazališni kritičari tretiraju iednakopravno kao i drugi, povremeni i bivši pisci, bar tako kao što se prihvaća i književnički stimulira gotovo svaki nadobudni pjesnik počelnik kad objavi prvu zbirku. Valja dakle prestali sa starom praksom da se svi kritičari. trebiraju kao novinski recenzenti, da se stalmo izoliraju i degradiraju u zanate navodno »nižeg ranga« -— u publiciste i žurnaliste.

Da bi se kritika mogla stvaralački razvijati i da bi postala mjerodavna, potrebno je stvoriti uvjete za kvalitativnu profesionalnu selekciju najzrelijih i ozbiljnih kritičara stručnjaka, koji bi se sasvim posvetili tome »zanabu«, koji bi od tog svoga unutrašnjeg štvaralačkog poriva i-Životnog poziva mogli živjeti — da bi samo za njega živjeli i tako šio uspješnije stvaralački djelovali. Taa

Vlado MAĐAREVIĆ

RODOLJUBA4 ČOLAKOYFIĆA

vota

je ostao' ceo rudnik: Čolaković se vraća peru posle jedne provalije koja deli dve epohe. Njegovi Oopsežni Zapisi iz Oslobodilačkog rata delo su zrelog čoveka, uz to rukovodioca natovarenog bremenom odgovornosti, opštih briga i lično primljenih zadataka. Koliko» se puta u njima oseti istoričar kako preko. ramena prati i obuzđava rečenicu uzbađenog umetnika! Budući proučavaoci našeg đoba ovoj okolnosti će' biti zahvalni; emociji sklon čitalac zažaliće što pisac nije češće pustio srcu na V5Dlju. No, i jedni i drugi, kao i mi danas, nalaziće vazda ne malo zajedničko zadovoljstvo u jasno vođenoj misli, izlaganoj bogatim, retko čistim jezikom, koji se pouzdano služi svim prelivima i žuborima jednog izrazitoga kraja kag

|| što je Podrinje. Ovoj. riznici za-

grabljenih istoriskih zbivanja, osvetljenih prelamanjima jeđnog ne.pomućenog kristala, mnoge će se Duduće generacije vraćati kao izvoru . sposobnom i da osveži i da istoriska epoha kroz koju smo tek prošli ovđe še za dugo sačuvati svoje autentične sokove.

Na taj način, celokupno dosađašnje književno delo Rodoljuba Čolakovića uspostavlja prekinuti kom tinuitet sa onim lancem što ga je počeo kovati Vuk svojim 1storiskin spisima, a nastavili Prota Matija i M. Dj. Milićević. Memoarima i Pomenikom. Ako bi neko osporavao da je to najlepše što imamo u Ovoj vrsti naše književnosti, niko ne može poreći da to nije najkorisnije u našem kulturnom nasleđu. Od Rodoljuba Čolakovića

naše pokolenje s pravom očekuje da se vrati temama svoje mlado?sti i, uporedo, da dojžanje dragoceno iskustvo jedne tek završeno revolucije.

Milorad PANIČ-SUREP

RO

i klasika

. Pariska pozorišna trupa, koju vode

Madlen Reno i Žan Luj Baro, pri-

kazala je beogradskoj publici dva klasična {rancuska komada. Prve večeri gosli su igrali Molijerovog

Mižzantropa, u kome se Baro pojavljuje kao reditelj i nosilac naslovne uloge. U Mizantropu Molijerov komičan pogled na svet je stekao izvesnu filozofsku dubinu i postao za nijansu mračniji: komad je ustvari tanana studija o jednoj bitnoj suprotnosti a ljudskom biću, o suprotnosti između čovekovog individualizma i čovekove prirodne potrebe da pripada nekom društvu, Mizamtrop je — kaže Volter — delo pisano za ljude od duha, u kome je komika situacija ustupila mesto filosofskom humoru, pomoću koga pisac ispituje za trenutak osnove na kojima počiva svaka ljudska zajednica. Taj neobični komad, često osporavan to kom vekova, Baro je koncipirao u duhu «tradicionalističkih · shvatanja: kao komično-realističku dramu, koja ismeva sve vrste ekscesa, uzdiže zdravi razum i poklstiče u gledalištu jedan osobeni smeh sa svrhom, U skladu sa takvom koncepcijom, Baro je u pretstavi formirao tri grupe likova: u središte zbivanja postavio je Filenta i njegovu verenicu, i nastojao da ti likovi, u kojima ·preovlađuje neka staložena razumnost, izražena odmerenim tonom karakterističnim za privatnu dramu, postanu čvrsta objektivna tačka, oko koje se. u brzom ritmu kreću dve preuveličane akcije: [arsična akcija kroz koju je karikirano visoko društvo, i akcija zasićenma kapricioznim ispadima i·- nastrmaostima,

Vladimir STAMEPNKOVIĆ

Nastavak na 6 strani

BEOTFPAJ

re 3HT, 2

!