Књижевне новине

sš #5.

Godina XI. Nova serija, br: 124

Oto BIHALJI-MERIN

ZNAKOVI ISTOKA

BEOGRAD, 29 JUL

1960

Cena 30 dit

Uticaji i prožimanja evro-američke moderne umetnosti i japanskog slikarstva

"Tek sa rastojanja od mekoliko ye.

kova moći će se, verovatno, oceniti.

Šta je značio ovaj vekiki, susret kmol-

tura m. dvadesetom veku: ovo naglo.

prožimanje vanevropskih društvenih i kulturnih fonmacija modernim duhom i modemom tehnikom. Istovremeno, , wobličenja i forme prekolumbovskih, afričkih i aciskih maroda, iako manje očigledno ali ne | manje značajno, utiču na umetnost E,rope i Amerike.

"Takvi susreti dobijaju znača.j sintetičkog obogaćivanja, ali mogu — namočito na esteblskom planu — da izazivaju i krize i šokove, jer se u njima sudaraju tradicija i revolucija, vezanost i kidanje stega.

»Tlako umetnički odnosi · Zapada prema Istočnoj Aziji prolaze kroz · razne · stadiume, oni se produbljuju. Moglo bi se reći da se Evropa tom stranom kulturom prožima i oplođava polazeći od njenih kasnih izdanaka, koji su bliži zapadmom sećanju. U · osamnaestom veku su lo pretežno motivska, dakle relativno spoljašnja pozajmljivanja, dok u devetnaestom veku pomenuti uwulicaj proizilazi iz principa oblikovanja i intenzivno se prerađuje. U početku, evropskim umelnicima su duhovne pretpostavke le umetnosti, naravno, hevažne. "Tek dvadeseti vek dopire do vrela istočno· aziske kulture; u znaku životne ·opasnosti, koju je Zapad izazvao, Istok dobija novu privlačnu snagu...« (Gunter _Atust).

Gotovo istovremeno, u Istočnu A-

ziju, naročito u Japan prodiru ieh-

nicističko-industriske forme sivarnosti, dok otuda u Evropu dolaze vesnici isločno-aziske umenosbi. Preko Hokusajevih 'rezbi od obojenog drveta, Hirošigeovih grafika, slikari wu Parizu došli su i do japanskih klasičnih drvoreza iz osamnaestog veka i mašli u' njima — Već ramije formulisano — ono Ššlo su sami iražili i. počeli da razvijaju,

Manet, Gauguin, van Gogh našli su postavku slike koja počiva na kolorističkim plohama; Degas i Bonard — asimetriju i napetošću nabijene isečke slika: Touvulouse-Lautrec — skraćeno, opušten, asiluetasto izražavanje; Felix Valloton došao je preko japanizma (i engleskog wumetničko-zanatskog stila) do slikovnog simbolizma; Marquet je našao potsticaj i samopotvrđenje mu ublaženoj, uprošćujućoj slrogosti istočno-aziskih uobličavanja prirode.

Na ove i neke druge umebnike delovalo je shvatanje koje prirodu, gle-

JHHđĆANS HARTUNG (Francuska): D.

danu u velikim potezima, uprošćuje, preinačava i vodi.ika apstrakciji; delovalo: je ne toliko kao. neposredan uticaj koliko kao potstrekač postojećih latentnih stremljemja.

Još dublje i trajnije, u svest modeme wmelnosti Evrope i Amerike pronikli:' su duh, forma i tehnika istočno-aziskih tuševa, dvadesetih godina devetnaestog veka.

I ovo interesovanje: probudilo se kod onih umetnika koji su počeli da napuštaju spoljnu stvarnost i, umesto preslikavanja i wlikanja pojava, pribegli znacima i simbolima kontemplacije i senzibilnosti.

Ono čime su: se ti umetnici zameli, bila je sposobnost japanske i kineske tradicije da se esencijalno izrazi pismom. !

U Kini i Japanu pismo.·je oduvek bilo. od prevashodnog značaja. Ono nije bile samo sredstvo kazivanja već istovremeno i izraz pisareve. sušbine. Pismenost je bila umetnost. Mladati pismom značilo je umeti određenu plohu,s duhom uobličiti, kičicu voditi muzikalnom lakoćom i štednjom, a sa osećanjem forme | samodisciplinom razviti dar kompomovanja.

Jedan slikar iz četrnaestog veka, Ni Tsan, rekao :je: »Za mene slikarstvo nije ništa drugo o .letimično i slobodno kretanje kičicom, bez ikakve namere. Ja ne težim za' formalnom sličnošću..« Značajni klasični kaligraf Kuo Hsi rekao je da između proučavanja pisma i slikarstva nema nikakve razlike.

Ta umetnost izražavanja pojmova materijalnog i predmelnogz slikovnim znacima, «lovela je do estetike istočnoaziske kaligrafije. Pisanje znači stvaranje slika.

Ali i ta umetnost, zasmovana na strogoj staroj tradiciji, doživela je radikalnu obnovu i radikalno preosmišljavanje, zahvaljujući potresima koje je japansko društvo pretrpelo posle Drugog svetskog rata. Gakiu Osava i drugi moderni kaligrafi srušili su staro načelo da pismo treba da bude razumljivo u težnji da ga oslobode iz mrtve sfere znakova već okamenjenih u konvenciju i pretvore u subjektivan izraz svojih wsećanja. Tako je japanska kaligrafija, zasnovana na zanatskoj veštmi i filozofiji zen-budizma, pretvorena u apstraktnu umetnost: ona je izgubila socijalnu funkciju pisma, tj. svoju objektivnu razgovetnost.

Uprkos varijacijama i mrazličitostima pojedinih pravaca, kojih danas

52.2

u Japanu ima oko dvadeset, japansko wlkarstvo podeljeno e. na dve glavne struje: na »Nikon-ga«, slikare japanskih tradicionalnih stilova, i > Yoh-ga«, slikare koji su pod evropskim uticajem i koji rade mljem, Osnovna tradictja japanskog stila obeležena je njegovom povezanošću s orgamskim formama prirode. Slikanje je značilo njemo emocionalno-poebsko tumačenje. Umetnici te škole slikali su na svili i hartiji, sumi-buševima i posebno prepariranim bojama, čiji su blagi valeri odgovarali japanskom ponašanju. I prodor modernih stilskih elemenata u svet nikon-ga &likarstva uspeo je da japansku tradiciju potisne samo iprolazno; zatim su ti elementi asimilovani i podređeni vlastitom zakonu forme i mere. Ta vezana partitura tradicije, uprkos obogaćenosti koja je došla spolja, mije mogla da izrazi bogatstvo novoodkrivenih vidika i potsvesnih živobmih stanja. Gde se ia vezanost kida, nastaje yoh-ga slikarstvo, koje u sebe prima tendencije zapadne umetnosti — od fovizma do nadrealizma, od 'kubizma do apstrakcije. A pritom dolazi do jedne \osobne pojave: primajući najmodernija sredstva ono se Ustovremeno napaja na vrelima arhaične tradicije, kida, istima, s razvojnim ikontinuitetom devetnaestog veka, ali njegove madrealističke vizije dzaživaju asoćijaoije na starojapansko slikarstvo koje je uobličavale duhove i Nastavak na 4 sbrani

LETA

Marko FOTEZ

DUBROVNIK OVOG

0 JULA 1960, VEĆ '"RADICIONALNIM CEREMONIJALOM SVEČANOG OTVARANJA, DUBROVAČKE LJETNE IGRE UŠLE SU. O JEDANASESTIU- GODINU SVOGA POSTOJANJA

PANORAMA DUBROVNIKA (snimio „A. Mikasović)

OBIČNE STVARI U SJEMI

Jedan glasoviti francuski pjesnik, pustinjak s bradom, Pan sa Pirineja ili prosto Francis Jammes, tjeŠio je kamenje da ne tuguje što je lišeno života, šlo se ne kreće, što miruje i služi čovjeku, jer ono, kamenje, lijepo je po tome što se ne nameće. I ako treba nešto reći kao utjehu, omda će on, taj pjesnik zapisati: »Ali dragi prijatelji ja vas ne prezirem. Vi ste lijepi kao sve stvari koje su u sjemić,

Obične, male stvari u sjeni, nezamjećene, prezrene, svakidašnje, mogu sc na krilima ppjesnikove imaginacije vinuti do samih zvijezda, mogu ako ije pjesnik doista pjesnik. Andersenovu princezu muči zrno graška, Garšinov junak spasava ljude čupajući crveni cvijet, šuma pjeva sa kišom kod Germaina Nouveau, Max Jacob putuje na crnom i zelenom konju, a jedam stari pjesnik ne može da zamisli toplinu doma bez vaza, čipaka, knjiga, komoda, tepiha i sekretera.

Prelistavajući ovih dana po tko zna koji put pisma

· Rose Lauxemburg i Karla Liebknechta, zatvorenička pisma dvoje utamničenih revolucionara, tražio sam potvrdu da se i u nevolji može drugovati s poezijom, da smo svi mi pjesnici ponekad, da »nema genijalnih pjesnika, zato što je sve pjesma, i vi i ja i ptica koja

| pjeva i cvijet koji kraj nas miriše, i starica koja prede na svojoj preslici« (opet Jammes!).

Hladno je oko tebe i nameću ii sa svih strana to da si zatvorenik, da si iza rešetaka, da si se ogriješio o cara sa sakatom rukom (Wilhelm drugi i posljednjil) a ti nisi samo politička formula, simbol, ime sa iransparenta, ti si Karl Liebknecht koji voli da .čita Shakespearea, koji zna da je subotnje veče, da pas laje mr daljini i dječja vriska prolijeće kroz rešetke. »ALli ustvari ne vidim ni ptice, ni psa, ni djecu«.

Jedan poetski prisbup stvarima, jedna tiha čežnja za mirom, za harmonijom, za slobodnim šeimjama, za svim onim što se nema a što se jednom imalo, zrcali se iz pisama, iz svih zatvoreničkih poruka Rose Lu-

ivan V. LALIĆ

Iza maslina, sivih od pepela

Tirensko.more, tOH : : mirisna krpa bplavila

Kišne godine, i vetar nam nosi miris Delfina ubijenih sekirom, na palubi.

· Noći ugljenisane svetlećim mesecima zvezda, Iza močvara, zarđalih od trave, iza nagnutih kula I brežuljaka mokrih od zapadnog vetra, —d

Raznesena hiljadama kopita mišićavog vazduha.

Jata ptica lete nam u susret, krupna sačma Što rešeta, rumenu žbuku na, niskom zidu jutra; U mesnatom lišću smokava sazreva, gorčina

xemburg. Ona piše o poljskom cvijeću, o zalasku sunca, o uličnim svjetiljkama, koje su u prvom sutonu tako neobične da izgleda kao da se »ponešto stide«. Ona piše o bijeloj topoli, o mimozama, o zvižduku lokomotive, ona se sjeća šetnje po botaničkom vrtu i jednog jedinog oblaka osamljenog i ružičastog koji joj kaže da vrijedi živjeti: »Žživot je lijep i vrijedan da se živi, zar ne?«

I ona koja nije pjesnik već vjesnik jedne revolucije, ona kojoj ne bi bilo teško poći na barikade odmah, ona sa divnom jednostavnošću saopćava svoju malu molbu, ona piše da joj pošalju komad crne zavjese jer »sunce me na otvorenom počinje smetati, pošaljite mi ako je moguće u kuverti metar tankoga crnog vela, protkanog crnim točkicama. Mnogo hvala unaprijed«.

Čitaoci koji bi rado čitali štiva strašno uzbudljiva i napeta, koji traže od pisca da ih zabavlja, ne bi trebalo da zaborave da život nije samo sudar i granit već i cijela jedna klavijatura malih stvari, stvari u sjeni, stvari koje se uvijek ne vide. Tako bih rado čitao nešto o prvoj vožnji vlakom, o prvom susretu sa školom, o stazama djetinjstva, o zvonu školskom, o lopti koju smo nekada bacili na smetište — čujemo od zrelih ljudi ponekad.

Imponiramo sami sebi velikom učenošću, time Što znamo Ššla je riječ »po sebi«, što smo zavirili u tajne pretince hermetizma, a zaboravljamo često na.·ljepolu običnih stvari, stvari u sjeni. Jer nije ipak tako davno da je jedan Olimpijac (bio je to Goethe!) bez razmetanja i bez lažne skromnosti smatrao da mora reći: »Svijet je tako velik i bogat a život tako raznolik, da vam nikad ne će nedostajati povoda/za pjesme. Ali sve to moraju biti prigodnice... Sve su moje pjesme prigodnice, stvarnost ih je izazvala i na njoj se osnivaju. Do pjesama koje su puka izmišljotina ne držim ništa«,

Saša VEREŠ

TIRENSKO MORE

Naginju se rezbarene kule od mulne slonovače mrke kule od zapečene krvi, dugo ispirane , Blagom kiselinom kiša, i vetar na njih spušta plamen Sa napuklih obala; reke ugušene slatkim peskom Raspađaju se u ravnici, među cvrčcima i signalnim

Grad. bogate teatarske i! opće-

"kulturne tradicije u kojem, su

od 16.ido 18. stoljeća izvođene predstave na otvorenim Drosltorima za vrijeme karnevalske se

zone — Dubrovnik i danas, na svakom svom trgu, u svakom parku, pred svakim pročeljem

svojih lijepih građevina sadrži atmosferu scene. Stoljećima se čitalo u starim dokumentima da su pređstave održavane »prid Dvorom«, godinama se pisalo i razgovaralo o velikim „mogućnostima što ih taj grad pruž: za teatar pod vedrim nebom, pa ipak su ti prirodni i arhitek-

tonski prostori počeli bivati pretvarani u scene tek u naše

vrijeme, da svoju punu »teatralizacijueć dožive upravo u okvjru Dubrovačkih ljetnih igara, kao njihova najdragocjenija spe cifičnost i najprivlačnija atraktivnost. _ Kroz protekli decenij u gradu ću površine od nepunogz kvadratnog kilometra »otkriveno«ć je više od dvadeset takvih »scen skih prostora« i na svima njima dramske, omerne, baletne 1 koncerine izvedbe zadobile su nenadmašiv i neponovljiv okvi”, i, atmosferu koja ih je učinila, jedinstvenima i nezaboravnima. U tom »otkrivanju, bolje reći u montiranju pojedinih djela u pojedine prostore, bilo je i razumljivog lutanja i neizbježivih promašaja, ali se kroz sva ta traženja iskristaliziralo uvjerenje da je u Dubrovniku ambijenat izuzetno važna komponenta tzv. repertoarne politike.

U prvom deceniju rada ĐDubro vačke ljetne igre ispunile su sa Svoje 654 priredbe 611 večeri. U tom visokom repertoarnomı

Nastavak na 9 strani

dimoviniz.

HEHtrurskih pinija; more se podiže i razvija polako

Kao zastava,

Između reči kiša i

I kad bi mogli da zaslanemo na mestu reči stablo i reči

zvezda,

U ovoj ravnici, među brežuljcima, kađ bi mogli —

Ali već si malo starija, moja ljubavi,

TI ovaj ugroženi Svet, nas izdaje I tako ostaje u ravnoteži,

još jedan dan.

PA [:75 7.592