Књижевне новине

Među današnjim ljudima, savre“ VOB

menicima raketnog i atomskog oru. žja, svedocima brojnih proba uništilačke snage eksplozionih pečurki po pusbinjama i na okeanima, uživaocima visoke tehnike funkcionisanja veštačkog bubrega i masaže obamrlog stca šakom u razjapljenoj rani na čeovekovim grudima, primaocima govora »odgovornih« 'državnika i političara koji neumorno ponavljaju deklayacije miroljubivosti, pripremajući rat nad ratovima, nema valjda nikog ko mije bar jednom doživeo, recimo, putujući vozom, da u nekom od onih gusto naseljenih predgrađa velikih industrijskih gradova, iz svog vagona u pokret, odmah na koji metar vudaljenosti od okna kroz koje posmatra, vwgleda u jednom trenitku, u roku od samo nekolikih usputnih i neprobranih magnovenja, saksije raznobojnog eveća na jednom brzo prolaznom

|. prozora, ili krajičak ormana u dnu

svetle sobe, gde po svoi prilici počiva odeća i rublje vrednih ljudi, ili mladu ženu raširenih oblih ruku, koja živahno zacelo nešto uzbuđeno i možda uzbudljivo nekome kazuje, ili dedicu sa naočarima na vrhu tankog mosa, iznad kojih poluugaslim okom cilja u pravcu ispruženog kažiprsta ma nešto što putniku ostaje zauvek

nepoznato.

Uporedo sa stravičnim opasnostima i pretnjama sveta, koji se, dobro organizovan, ubistveno i samoubilački usavršava, neznatne, male, beznačajne, obične stvari i pojave, opažene okom ili uhom, pa čak i one koje se slivaju u svest savremenog čoveka u vidu elementarnih oseta takozvanih »sporednih« zakržljalih ili još nedovoljno razvijenih čula — taktil. nog, olfaktornog i gustativnog — postaju danas lako i brzo, kako se čini > dana u dan sve češće, istinski potresni doživljaji čovekovi, izvori njegovog neposrednog pojimanja sveta kao celine, munjevito uhvaćene slike tremutaka iz procesa i zbivanja koji imaju svoju prošlost i svoju budućnost, svoju povezanost u prostoru sa objektima i [enomenima veoma bliskim, susednim, pa preko ovih i sa nyajuđaljenijim, u datom trenutku opažanja nevidljivim i nečujnim. Izvesna lucidng4t i budnost svesti, koja je ranije krasila samo izuzetne duhove, naročito oštroumne i pronicljive pojedince, danas je u prilično) meri svojstvo takozvanog običnog čoveka, iako on, po pravilu (koje ima izuzetaka), ne samo da ne želi činiti bogatu upotrebu od svojih iskustava, nego ne želi ni ispoljavati, bez osobite potrebe, svoju potencijalnu pripravnost za podvige kojima je, zahvaljujući udesima svoje starije braće i očeva, nesumnjivo dorastao.

Bilo bi možda naivno pridati osobito veliku važnost iskustvima koja savremeni čovek, masovni gledalac loših i dobrih filmova, proverava i cementira u bezmalo svakodnevnom doticaju sa umehničkim i dokumentamim filmom, s5a llmskim žurnalom, koliko i sa dnevnom štampom — silom koja višc zamenjuje no što dopunjava naučno obrazovanje prosečnog čoveka našeg vremena — ali baž prosečni današnji čovek, koji je u staklenim vitriinama bioskopskih holova mnogo puta Wledao reklamne snimke — fragmente, izvučene iz filmske drame (ili »drame«) kojoj će odmah zatim pokloniti dva sata

wiw===== “Vjekoslav MAJER,

eđu današnjim ljudima

života, izvrano e sposobljem da u brzom hodu uvlicom, iza slučajno uhvaćenih dveju-triju reči nepoznatih prolaznika — parova, nasluti ljudsku držmu, sličnu njegovoj sopstvenoj, onoj koju je već preživeo, koju sada preživljava ili koju će verovatno &utra početi. da doživljuje. Putujući željeznicom, on hvata već pominjane prizore po predgrađima kraz koja prolazi kao rasute snimke vremena u jednoj fugitivnoj i kratkoj sadašnjosti, koja je uzbudljivo (neprijatno ili prijatno) slična njegovoj sopstvenoj iz ko zna kog trenutka prošlosti ili budućnosti.

Nema tu nikakve šuplje radoznalosti indiskretnog prolaznika, koji zaviruje u tuđe kuće, nikakve razonode u obpisanom, |„nekorisnom vremenu međuvremenu između dveju privremenih statičnosti, dveju stabilizacija čovekovih, one u napuštenom mestu stanovanja i onc u gradu preitstojećeg prebivanja. Naprotiv, ima tu nc“ izbežnog i nezaobilazivog primećivanja poražavajući jake sličnosti, skoro istovetnosti u bitnim i elementarnim stvarima mog i tvog i svačijeg života, života svih ljudi, svih klasa i rasa, ljudi iz jedmog i iz drugog bloka, ljudi iz zemalja antiblokovske politike, ljudi crnih i belih, brižnih i bezbrižnih, mudrih i ograničenih, bogatih i siromašnih. A u korenu zapažanja notorne sličnosti između egzistencija onih koji imaju prava da nešto traže i onih koji nemaju prava da ta traženja ometaju svakako da bubri klica jedne moguće međuljudske opšte povezanosti i uzajamne zavismosti, klica koja je mw stanju da izraste u pimu simpatiju, klica koja stvamo i izrašćuje u istinsku simpatiju, čim nije izvrgmuta | dejstvima snaga koje je gone i teraju u bespomoćnu ravnodušnost ili razljućenu antipatiju.

Ravnodušnost među ljudima, na dugoj skali međuljudskog ponašanja od tipične anglosaksonske učtive i hladne diskretnosti koja propisuje da se ne dira u tuđi lični život, ni pogledom, ni rečju, ni saosećanjem, pa sve do poznate usamljeničke gordosti Kamilevog »Stranca«, ponosito pomirenog sa onesposobljenošću e vropskog čoveka ovog doba da prihvati teret svog »bližnjeg« kao sizifovsko prokletstvo valjanja sopstvenog teškog kamena uz breg bez ravni i proplanka, samo je izvitoperena i osakaćena međuljudska solidarnost i simpatija, tragično dostojanstveni odgovor umutarnjeg bića ličnosti na mehaniku društvenih uslovnosti, koje je ozakonila praksa robovanja ekonomskim zakonitostima, · bez onog povratnog dejstva faktora superstrukture na bazu koje je još Engels pre skoro stotinu godina umeo da formuliše. Antipatija među ljudima, sa otrovnim pelenom ljute mržnje u međuljudskim odnosima, još je jasniji, ačevidniji akt priznanja moralne katastrofe u naporima nenaučnih (religioznih) i naučnih (socioloških) ideologija da uspostave ravnotežu između potrebe za slobodom i zaštitne neophodnosti ispunjavanja određenih dužnosti u kompleksnoj duševnoj struktun čoveka jedne civilizacije koja se, iz kipećeg zdravlja u fazama svojih uspona, narcisojdno odavala incidentima svoje du-

hovitosti i samozadovoljnog

SVOE oštroumlja, a iz obolelosti nervne konstitucije · svojih reprezentativmih,

šengajstovskih članova | na etapama svoje dekadencije, grozničavo rasti” zala u sofistici i epatirajućoj para-

doksiji njihovog mnihilizma- i sjajem

koliku-toliku

kamufliranog dešperatersbva. No ama litički wstanovljena hipoteza psihologije (bila oma tačna ili ne) o međuljudskoj ravnodušnosti i ,antipatiji kao izrođenim i izopačenim vidovima primarne simpatije, o emotivnoj mdiferentnosti i mržnji kao odbranbenim translormacijama ranjene, povređene, neuslišane, · „aodbijeme i neshvaćene, dakle u, prazni prostor i promašemo vreme lansiranć humanitarnosti, ose“ ćajne iopline, ljudske simpatije ne samo da ne otklanja nego čak ni za dlaku ne smanjuje kvantitet dveju njenih posuvračenih emanacija, ni za nijansu ne ukida kvalitet dveju hidri socijalne krize. Danteov moralistički egzaltirani stih »ljubav što kreće sunce i zvezde sve« uključio je, posle žest stotina godina svog utešiteljskog i afektivnog pulziranja, i međuljudskn ravnodušnost i antipatiju u totaliteh svog metaforičnog značenja.

Svet je, razume se, jedinstven u svojoj suštini, iako beskonačno raznolik i diferenciran po oblicima i vidovima u kojima se ispoljava, a koŠmarsko šarenilo „njegovih pojedinačnih, konkretnih likova čine velike i male stvari života, sbvari čovekove i za čoveka. lako smo u veku spiskova, registracija i klasifikacija, niko ovim »stvarima« ne može dali apsolutno tojest univerzalno važeći poredak po važnosti, vrednosti, veličimi. Ipak, praksa naših nužnih uzajamnih veza d odnosa naučila nas je da, pored sasvim sigurnog razlikovanja simpatije od ravnodušnosti i antipatije, razlikujemo i izvesne velike stvari od mnoštva malih, svakidašnjih, svačijih, Pnonalasci veka, dostignuća tehnike, medicine, nuklear– ne fizike i drugih posebnih nauka van svake sumnje i kolebanja ~ svi ćemo Wbeležiti kao velike stvari doba u kojem smo se zatekli, Posmatranje sa pnozorskog okna voza kojim putujemo zacelo da spada u red malih stvari našeg života. Velike stvari, naravno, morali smo prepustiti izuzenim duhovima: naučnicima-istraživačima, filozofima, umeinicima, državnicima, političarima; ali kako se velike stvari javljaju i u primeni,

(kako se znatni izumi i pronalasci

primenjujn u raznim domenima družštvene prakse — u naoružanju, U o!“ ganizaciji državne sile i moći, M osiguranju materijalnog realizovanja i sprovođenja raznih ideologija — Yelike stvari se mešaju sa malim, wvlače m svakidašnji i svačiji život, obezbeđujući ga ili ugrožavajući ga.

Osim toga, kolikogod da smo različiti po stepenu obrazovanja, po smislu i ukusu za sve što je do danas stvoreno i što nam je svima na dohvatu, na razlikovanje takozvanih vrednosnih kategorija po njihovoj stvarnoj važnosti u čČovekovom životu (aq njegovom unutarnjem, autenličnom i intimnom, uglavnom skrivenom i malokome poveravanom do“ življavanju sveta stvamosti vrši 56 uticaj, upliviše se. Tu je dejstvo na čovekovu svest opštim mestima« propagamdne aktivnosti određenih krugova ovog ili onog društva, tu je rang-lista vrednosti svetskih i lokalnih događaja koju uspostavlja, wpornim svakidašnjim kapljanjem, dnevna Stampa, tu je sugestivna glasnost informacija kojima ljude zasipa ra zumljivo podeljena i sasvim shvatljivo ideološki nejednodušna | svetska radjofonska i televizijska služba. Pod Svim tim i raznim drugim svakidašnjim dejstvima i uticajima ljudsko ponašanje postaje krotko, savitljvo, prilagodljivo, no ono je konvencionalno, ono je zaista »ponašanje« na dabom mestu T u datom času, dok se pravi, autentični i neposredni odziv čovekove svesti na tikuću traku slike sveta u njegovim očima i drugim ćulima odigrava, metaforično uzev, kraj prozorskog okna na vagonu voza kojim on putuje, putuje.

No ako je ono što smo, putujući po raznim zemljama sveta, ugledali u nekom magnovenju sa prozorskog okna svog vagoma zaista slično nama samima, i ako je ta sličnost u elementarnim, najiednostavnijim manifeslacijama ljudskosti upravo zato dirlija što nas opominje na istovetnost osnovnih potreba i želja svih ljudi sveta, omda je zdrava klica opšte

međuljudske simpatije baš u malim, svakidašnjim, svačijim stvarima sve“

ta, onda je mečuljudska

/ v.

- Pavle STEFANOVIĆ

sasvim razumljivo što se bliskost i simpatija

življe osbvaruju na futbalskim igrali

'Štima i uz džez-muziku nego U Ta“ 'pravljanjima

o krupnim pitanjima sveta, tojest o velikim stwarjma, onda je više no Whvatljiye co e obični čovek povukao u zonu razonode ki zabave, prepuštajući velike stvari, a sa njima | stvar SVOgB opstanka, malenom brojm svojih pretstavnika na svima područjima važnih, opasnih, spasonosnih i smrtonosnih delatnosti.

Sa visprenom, pozerskom ironijom –

i marcisovskim egzibicionizmom intelektualno afektiranih očajnika E dogurali smo, međutim, dotle da je eti-

la (CINIZAM

-19-VIH-1960

Danas, kao da je postalo soviše obično i suviše jednostavno biti čo. večan i ležiti čovečnom, pa mnogi žele i pokušavaju da se pretstave S. nicima, čak i oni kojima obrazovanje ne dopušta ni (a sumnjaju, naravno na način koji ipak zahteva jedan nivoe i više nego dve pročitane knjige“ u glavi.. | tako se cinizmom često prikriva sebičnost, a što je još gore i još tužnije, Ispod 'svega loga izbija želja da se, ako se već ne može inteligencijom i kulturom, a ono bar ći. mnizmom skrenc pažnja na sebe, i bar

ka Kamievog dr. Rie-a 12 »Kuge«a za trenutak se bude u centru pažnje,

etika humaniste koji leči zato što je duboko wveren da je ukazivanje po moći njegova životna misija (bez obvira na uspeh tog lečenja), progla-

ena „filozofijom Crvemog krsta. Doduše, „samarićanska internaciona“

la te organizacije ima svoje skromno mesto u zlokobnom ritualu priprema“ nja, organizovanja, vođenja i zaključenja rata: Crveni krst, kao. naša Kosovka devojka, nadležan je da pokupi mrtve i ranjene na bojištu, kada se bitka već stišala. Obični ćovek širom celog sveta revnosno maplaćuje članarinu za hu plemenitu organizaciju. Njemu Je možda pomalo nevešto govoreno o heroici onih koji svu mu obezbedili život pum razonode i zabave a nedowoljno ili nimalo tome da su najveći zadaci i ciljevi oni čije izvršenje pretstoji. Njega nisu uverili da je upravo on u stanju da predmwpredi i ukine rat. No srećom, on pokatkad putuje vozom, kroz okno ma svom vagonu Wugleda poneko magnovenje iz Života ljudi koji su isti kao on. Bude tronut. Doživi simpatiju. U tren oka shvati da su velike stvari neodvojive . od malih, WRazmišlja i oseća: nije sve veliko wrađene pre njega, ima i za njega uzvišenog i plemenitog posla, iznad svih: da sputa obest onih koji pripremaju rat, da onemogući rat, da otkloni ravnodušnost i mržnju, da obezbedi rast klice koja se rascvetava u sveopštu mcđuljudsku simpatiju. O UMJETNICIMA | UMJETNINAMA

Od prve sojenice do barokne palače, umorno sagnute ·pod teretom ljepole, prošlo je čovječanstvo dugom cestom punom leševa, užasa, očaja.

Uvijek se ono, što je vrijedno, bori da ostane, da ne propadne u blatu i da se rasprostire dalje.

Statua 'iz jedne epohe dodaje ruku statui iz slijedeće, i tako to ide dalje do današnjih dana.

Svaki je umjetnik glas svoje epohe, njezin vjerni otisak, zrcalo njezino i vjerovanje, pa nema umjetnine, koja bi živjela izvan svoga vremena i proslora, jer nema sjene, Šbo nec bi bila nalik na stablo, koje je baca,

Dirljivi naivni počeci umjetnosti

„Špiljskog čovjeka na kamenu kazl|U

nam njegov život, koji se sav kretao među kamenjem, biljkama, mirisao po blatu i krvi, pa'ipak je taj *uUrovi dlakavac osjećao potrebu da kažc ka menu u Špilji: ja sam ovdje, ja živim, čujem svoj glas, vidim sebe u zrcalu vode, pa ću taj svoj lik ovjekovječiti, ali ne na nemirno} i prolaznoj vodi, već Ću ustaviti i ostaviti svoj korak w kamenu, da se nekom i nečemu povjerim, da olakšam dušu.

KNJIŽEVNE NOVINE

S razvitkom tehnike, s različitin se·

izumima koristio i umjetnik, taj čovjek, budniji od drugih, koncenutriraniji. jasnijeg pogleda od drugih ljudi, pa je tako i njemu bilo lakše daki sve ono, što ga je mučilo, sve ono, šlo my je bilo nejasno i što je nastojao raziasnjt sebi i drugima — u uamjetwini. Nema tog materijala, u kojemu se umjetnik već od prvih pokušaja da stvori umjelninu, nije okušao,

Od kamena, gline, pa sve do krpica od sukna, koje su f{uturisti lijepili na svoje slike. svaka je materija, svaki je materija} okušan, | Od prve gline do keramike, od raz ličitih boja, pečenja, talenja, varenja, od škriljevca do aluminija, sve je okušano, sve je jaka umjetnikova volja podvrgla i podvrgava sebi, svojoj imaginaciji, samo da š}o vjernije preneše &Voj unutarnji svijet u naš svijet, svoju dinamiku u našu dinamiku i da svoj lični jezik uskladi s jezikom milijuna ljudi oko sebe.

Nitko živ. osim luđaka, ne može živjeti bez ovog našeg svijeta, bez

OVOg našeg života na kugli, pa i same

slike Van Gozgha, naslikane u ludnici,“

toliko su normalne, čovječje, potresno istinite, te zaboravljamo, da ih je naslikao slikar, koji ie u nastupu ludila odrezao svoje uho.

Ma kako mi sledali na umjeknika i umjetnine, jasno je. da je umjetnik koje god epohe svim svojim silama

nastojao dali što više Života u svojem ,

djelu, Često na slici kakvog velikog majstora vidimo toliko života, da nam je potpuno jasno, zašto je la slika omeđena okvitom, život pobjegao, stopio se i pomijcšao sa životom oko sebe, pa je potreban okvir, kao Što je potrebna obala burnoj rijeci ili ograda bujnoj bašti,

Ništa nije tako jako kao čežnja majke da dade sebe u djetetu j čežnja umjetnika da dade sebe u umjetpnini.

Nije umjelnik samo U autoportretu dao sebe, svoj lik, svoj smijsh i svoj grč: U mrivim prirodama, u pejsažima, u bujnim bogatim tijelima, kao recimo Rubens, dao je umjetnik sebe, svoj kraj, svoju okolinu, svoju epohu. jer bi inače taj!

Sigurno nije nitko uspio tako dati prolaznost života kao Rembrandt: u svojim autoporiretima iz mladosti, pa sve do autoportreta starca, koji se poguren sjetno smiješi.'UU tome je sjetnomec smiješku dana prolaznost svega zemaljskoga a dokaz, da tijelo odlazi, ali umjetnina ostaje, kao recimo ti autoportreti Rembrandta.

Umjetnine su dokaz čovjekove yvo> ije da što duže ostane na zemlji.

Umjetnina nam dokazuje, da jesmo, da bitišemo, da smo bili i da ćemo biti; ona je povijest u slikama, w kamenu, povijest umjetnosti je slikovnica ljepole, smisla, zanosa, volje.

Kad bi nekim slučajem sve pisane i tiskanme povijesti ČCovječanstva neshale, još uvijek bi nam to i to doba bilo pristupačno i jasno po njegovim umjelninama.

Nema umjelnine izvan života, kisika, sunca, kiše, vjetra, blata.

Ona. je hodanje, ples, trčanje: rijetko je potpuno mirovanje, pa ni u statuama. ı

Figure od teška kamena ili bronce

(Karikatura ALERSANDRA MKMTLASA)

plešu lagano, rvu še, grle, poskakuju, tek treba io znati vidjeti. |

Mrtva je i nepomična samo loša

umjemmina, dakle iletaniski

li n | posao, pokušavanje, ponavljanje.

Samo vrijedne umjelnine postaju

dijelom našeg Života, njima se obogaćujemo, pomlađujemo, obnavljamo.

Često možemo u malenoj minijaturi naći više Života, nego u golemoj freski, kao što se u odlično brušenom dragulju „odrazuje svijetlo jače i ljepše, negoli u velikoj plohi mutne vode.

~ & .• + ka

Opraštajmo umjetniku njegove po-

greške, mnogo toga što nam odmah

„nije jasno, njegove česte egzalirano-

sti, jer je teško u isti čas jednakom jakošću gledati u sebe ı gledati oko sebe, pa se zato i ravnoleža umjetnikova živola često | prečeslo poremeti.,

Čudne su 'sudbine umjelnika, još čudnije sudbine umjeMina. Kadikad se 8 njima događaju stvari, koje bi bile šaljive da nisu „tako krvave, Rousseau-u, onom iz doba impresionizma, služila je vlastita slika kao

štimik ispred peći, a znamo pošlo su

sc te slike kasnije prodavale,

Jedna slika našeg Račića bila je svojedobno izložena u izlogu jednog buffeta „među bocama 5 vinom, sirom i kobasicama; još mas ima svjedoka koji smo to vidjeli. i

Dogodilo se da se danas popodne, na levej obali Dunava, naspram Zemuna, sasvim iznenada udavio jedan Ćovek. A

Verovatno da se tom čoveku, kako se kasnije na obali prepričavaio, nije moglo pomoći, jer se sve dBgodiLa neočekivano, podalje od kupača kojih nije bilo mnogo, i među kojima je bilo malo onih koji su bili spremni da nešto učine, bez obzira na to da li bi nešto i uspeli. Prema tome, za njegovu smrt se niko nije osećao kri. vim, i niko pobuđenim da se zbog bila čega kaje. Ali, od onog trenutka kas da je utopljenikova žena počela da zapomaže, da se otima iz ruku deča-

ka koji je pokušavao da je smirf i

.vadrži da i sama ne poče u vodu, pa

dok se kupači misu razišli, dogodilo se mmogo šta što je bilo .neprijamae

čuti i videti, i wveriti se da tako fd

zaista postoji. Sigurno je da je naricanje tkoplje« nikove žene delovalo na prisutne

da su oni, kad već ničim nisu mogli da joj pomognu, okretali glavu da se

ne bi osećali krivim iako za takvo osećanje zaista nije bilo razloga. Mnogi su izmišljali nekorisne i besmislena poslove samo zato da ne bi izgledalo

da se utopljenikova žena obraća nis

ma i od njih traži pomoć, iako joj je niko nije mogao pružiti. Neki su sma“

trali da je najpogodnije da se udalje, kupili su svoje stvari i sklanjali seu šumu nedaleko od obale, valjda i za- MP

to da bi se oslobodili i odbranili bilo

kakve odgovornosti za ono što se do-

godilo ili se moglo dogoditi. Drug su stajali i ćutali, ili pokušavali da nekako urazume utopljenikovu ženu, da joj dokažu da treba da se smi,

ako ni zbog čega drugog a ono zbog

deteta koje je stalmo bilo uz nju,.L koje je ona, valjda ne znajući. šla |. čini, optuživala što nije, kad ie: pn metilo da mu se otac davi, igala ku:

pače da ga. spasu. Međutim, bil 5 je

i onih

ispoljavali na način koji je uvredljiv,

želeći svakako same da skrenu pažnju”

ma sebe i da se izdvoje od ostalih, Da nagoveste kako su oni nešto dru». go, kako je besmisleno biti

Braš kao da se ništa nije dogo* dilo, .

Kada je utopljenikova žena molila da je prebace na drugu obalu da ne.

bi čekala skelu, i išla od jednog do

drugog motornog čamca, jedan joj Te rekao da mu se pokvario motor, 4 drugi joj je okrenuo leđa, zviždukao i dovikivao neke besmislice devojdi

koja se kupala, nedaleko-od obale,

ponašajući se kao da ne čuje šta mu

ta unesrećena Žena govori. A kada je

najzad jeclam kupač prihvatio ženu s detetom, nastalo je prepričavanje? · komentarisanje događaja i to takvim rečima koje zaista treba da budu za“ beležeme. „PAO

— Baš je glup, kako je mogao da

se udavi i da nam pokvari ovako le

po popodne, kazala je šiparica glasno Nastavak na 4 strani

Umjetnina je često prepuštena s. moj sebi poput nekih besprizornih, i koliko je vrijednih djela nestalo u ra“

tovima, pokoljima, koliko je umjetni“ er,

na umištila vlaga, požar, potresi, po“

vodanj, ljudska glupost, a ovo MP. Pi

sljednje je i najbolnije. Koliko je vrijednih djela kupljeno oslovno za zalogaj kruha, a ;

prodano za svotu, kojom bi se čovjek

mogap 'prehranjivali čitav život. : "Tko je doživio toliko

umJetnina! ; · _ Djela umjetnika morali bismo si. čuvati, da ih spasimo od gništenja

Kad umjeinik načini djelo, ono ve

še nije njegovo, ono pripada SVimš kao i sunčane zrake, pjev ptica, m” n

ris” cvijeća. Nikada ne će biti sagrađeno dovolj no muzeja, nikada biti dovoljno kon zervatora, ateljera, gipsotcka. Š

Došli su veliki umjetnici na svijet i prošli njime. Nešto u plaču, nešto u smijehu, stvorili 8 velebna dje i, otišavši ar} nas. možda gladni, po

derani, ostavili'su nam raskošan dar, [

raskošniji no žlo bi nam i jedan Po?“

lentat mogao oslaviti — ostavili 50

nam svoje umjelnine. .

je koji su ceo taj događaj isko

ristili za to da pokažu kako su sasvim ravnodušni prema tuđoj nesreći, | to

tužan zbog iuđe mesreće, i kako se breba' |

” „Tu |

|

416. poniženja kao*umjetnik i toliko neshvaćanja kao

s

i

4