Књижевне новине

KRITIKA

»Duhovito nikom ništa. stvarima kožu. kom sve wzvezde«,

Događa se često da se čovek. smeje samo zato da me bi im gleđao celomudreno i tragičeski ozbiljan, da ne bi bio smešan. To je smeh kao forma, smeh kao kulisa, kao maska i odbrana pred spoljnim svetom. Ali, ima, rekao bih, u fenomenu smeha i nečega larpurlartističkog: ljudi se ponekad smeju prosto smeha radi, veselja radi, bez nekog naročitog alarınnog uzroka, bez ikakve kivnosti i zlovolje, dobrodušno, dobroćudno, glasno, spontano, slopodno; to je smeh kao poplava, kao zaraza, kao neiskorenjiva, neodoljiva plima životne radosti. Taj smeh približava se onoj definiciji, onoj kategoriji smešnog: — humoru — koji je blistav, naoko bezazlen, „nedužam, toliko zračan i čist kao da je sačinjem od samog sunčevog i zvezdanog praha; ali iza te spoljne bezbrižnosti i nedužnosti lebdi mudar, uzdržan osmeh, počiva, saznanje da sve baš nije kao što izgieda, kao što nam. se čini, kao što bismo voleli da, bude; i tada se na, pozornici pojavljuje to drugo ljce humora i smeha malo uozbiljeno, nadmoćno, koje zna šta hoće i kud smera, koje unie za tren i da se namrgodi, da se podrugne, da ujede, da unese izvestan strah, sumnju, noesigurnost, zabunu i nered; da, ponleri i da ispretura sve oko sebe a da pritom ne sipa otrov i ne vitla sekirom, već sve smeška-

jući se, pričajući, „sanjareći, gatajući.. Humor bezazlen kao pakao!

Taj je najzlatniji, najvredniji, najopasniji, taj je najtrajniji. Humor je ona svetla i korozivna iskra plemenitog ljudskog duha koji podjednako budno bdije nad lepotama i žalostiima života. Što je neobuzdaniji i pra skaviji to je bezazleniji, Što je uzdržaniji i tiši to je dublji, Drodorniji, tamniji. Crni humor! to nas, dakle, kod one vrste humora koja je oduvek, u svim VIemenima skoro, kao u najboljoj nadrealističkoj. tradiciji, Gdonosila najpotresnije, „najtragičnije, i najluđe, najnemogućnije, ba prema, tome najistinitije, najsme snije, najživotnije podatke, činajenice, ilustracije o čovekovom :ragikomičnom, šeprtijavom, bes'bomoćnom, spasonosnom koprcanju u procepima između Sm?Tti i života, između groma i groba, između nade i ništavila. Crni humor potiče iz tragičnog Osećanja, života koje samo sebi došaptava kako sve još nije sasvim izgubljeno. Ukoliko je apsurdniji utoliko više, Življe DOziva, da se od života spase Ono što se može spasti i što je vredno spasavanja.

Naše dobs puno je i prepuno primera tobožnje bezazlenosti i naivnosti (ljudi, njihovih postupaka, akcija, misli) ispod kojih se otvaraju, zjape bezdani Dpakleni ponori. Ovo je doba crnog . humora. Pogledajte u novinama one mnogobrojne izjave, aforizme i mišljenja o najraznovrsnljim stvarima koja skoro svakodnevno daju još preostali kraljevi i kneževi, zatim pretsednici vlada, glumci i glumice, pisci i filozofi, „manekeni, futbalcri, generali, penzioneri, ministri i sekretari, domaćice, popovi, flaprikanti, skitnice, đaci, bivši TObijaši, budući umobolnici, babice, špijuni, šoferi, profesionalni besposličari, đdonžuani, lekai, samoubice — i naći ćete VeOI?G često izvanredne dokaze O pirovlasti, o triumfu crmog humora koji vlada kontinentima i SVGtom. Nedavno je jedan naš lisi preneo odlomak iz oproštajno pisma Italijana irančeska Poarucija: »Ne mogu više da podnesem gzaoštravanje međunarodne situacije. Konferencija, u Parizu bila je moja poslednja GRGOĆ, I posle toga ovaj zabriuti REwvropejac izvršio je — 50” moubistvo. Neizvesnost, teskoD8a našeg vremena kulminisala je, peto, između ostalog, i u takvoin jednom egzserplarno aBpsurdnom, totalno „„obezglavijoenom,

je: golicali stvari. Posle toga, Humorno je: skinuti prosto Posle toga, nekom koža, ne-

Vasko Popa

humomom ali gpestu.

I tu sad počinje literatura.

Tu, otprilike, počinje »Urnebesnik«. Zbornik pesničkog, humora, koji je pod tim nazivom obja« vio pesnik Vasko Popa jeste snJiga izvanredno lucidno komponovana, u nekim. svojim delovima, otkrivačka, u znatnoj meri visoko literarma, izvorno poetska, antologijska, i — unekoliko isključiva. Vasko Popa je tragao za pesničkim humorom u novijoj srpskoj književnosti, dakle za onim humorom Koji je izvan i iznad trenutnih, vaLzometnih, slučajnih duhovitosti, viceva, kalambura, dosetki, izvan ·slatkoglasnih, „zabavnih humorističkih feljtona, bontona i bonbona, osluškujući i uvažavajući jedino onaj humor koji se zbog svačeg lako ne šali, nosvaštarski, humor ćudljiv, svojeglav, neuštogljen, jznenađiljiv i vratoloman, bonekađ uočljiv i javam, ponekad tajanstven + podzeman, humor kao igra i kao poruga i pretnja ljudskom samozadovoljstvu i ćiftinstvu, humor »s one strane« i u isti mal tek što je otrgnut iz zadahtanog klupka, iz šumnor košmara Života, humor crn, gorak i zubat

i opominjućeni.

i istovremeno prozračan i »čist isao najdublja vedrina«. Obrazlažući taj svoj stav prema humoru u sažetoj i neosporno briljantnoj uvodnoj reči, Vasko Popa se nije zadržao jedino na. tome; on je u prvom delu »Urnebesnika« dao »Mali rečnik humora« koji ne samo Što DOdupire i potkrepljuje njegovo stanovište i celu · knjigu nego

donosi, fragmentarno, čitavu Je-.

dnu teoriju pesničkog humora, u nekim detaljima možda jednosmernu ili istosmislenu, ali u svakom slučaju dovoljno raznoliku i dovoljno uzbudljivu, pa ne mogu propustiti priliku da iz nje bar nešto ne citiram:

»Humor je fina i proefina Umetnička suština pri Ssuprotnom kraju ali na istoj Osovini sa tragikom; ili, kad se „približe, skoro i do dodira približe... onda humor može biti i potresna farsa uza smrt, ili potresna smrt uz farsu« (Isidora Sekulić). |

»Humor je jedna nagonska, izvorna „Rkritika konvencionsinog misaonog i osećajnog ustrojstva« (Marko Ristić).

»Humor je srećni, jedva dostignuti, ponajčešće prolazni 8, ponajređe trajni stupanj Sslobode duha, visoki dakle stupanj slobode, na kojem se čovek Otarasio potištenosti, brige, SmOždavajuće želje da sve bude iznova podvrpgmuto ispitivanju, probi, kontroli, revizijić (Pavle Stefanović).

»Jor je humor roliko i ravnodušan, otvoreno zaipvolimn; i Svakako pre, ili v isynan, Svadbe duše i tela.

e ona planu smrti ima onu :aginstvenu vrednost koju moral imm na planu života«ć (Koča POTOA vidi protivrečnosti između živoga i mrtvoga, između suštine i bojave, igzmeđu budućnosti, da izvosne tekstove, na sve mora da izgleda prirodno i »razumno«, on nema čemu S se smeje, on isključuje sme kao kritički odnos prema svetu oko sebe i u sebić (Eli Finci).

»Smisao je modernog humora da oslobodi čoveka otkrivajući mu neslobodu, da mu oi bavi moć nad stvarima spektakularnim prikazom njegove nemoći i spase ga saznanjem da mu nema spasa« (Zoran Mišić).

Humor, humo?...! \;

Nećemo se zacenjivati, nećemo se valjati od smeha; ali, što je daleko važnije, »Urnebesnik« će nas potsetiti na izvesne ličnosti, na izvesne tekstove, na neke struje i tokove naše književnosti koje ako nismo sasvim zanemarili i zaboravili a ono

bezobziran

(Vasko Popa: „Urnebesnik“, „Nolit“, Beograd, 1960 godine)

smo ih svakako prilično davno izostavili iz svoga sećanja i Vidokruga. Zbornik počinje tekstovima Jovana Sterije Popovića i završava se pripovetkom. Miodraga Bulatovića; dvadeset pisaca i sedam likovnih umetnika nadmeću se u »Urnebe-

sniku« svojim duhom, vizionarT=

nošću, poezijom i nekrivotvorenom poetičnošću, stilom. terija je blago ironičan: »Ljubov je jelo od vazduha zgotovljeno«, kaže on u odlomku »Romana bez romana«a. Nezlobivi, antimračnjački nihilizam „Ljubomira Nenadovića prožet humorom dobija u bojeđinim trenucima, autentičan poetski izraz: »Zomlja je najsrećnija i najsavršenija bila onda kad je plamtela, kad je sama svojom svetlošću blistala«. Đorđe Marković Koder je, čini mi se, jedna od zabluda ovog zbornika; to je grcava, nemušta rečitostb koja se nije dovinula do integralnog smisla, do poente. Koder, “u ostalom, nije u tom pogledu usamljen: iako su nešto spretniji, barokniji, ekstravagantniji, moderniji — pridružuju mu se Dragan Aleksić, Moni de MBuli, wa, delimično čak'i Stanislav Vinaver.

Humor, dakle, ne može saj mo da izaziva, začikava, zaprepašćuje i obeznanjuje čitaoca; uza sve to, mora nešto i da mu kaže, da mu saopšti, da ga za nešto pridobije ili protiv nečeg upun ti. Kad prođu šala, veselje i sme janje grohotom, od Srca, dolazi humor kao začin, kao oštrica ili oproštaj; humor koji iz gara u svome vlastitom plamenu, bez cilja, u igri radi igre, u paradoksu radi paradoksa.) šoku rađi šoka, prolazno je zanimljiv, u većim je količinama zamoran i dosadan, postajući postepeno besmislen.

Nemojmo se sađ prepirati O tendenociomnosti i utilitarizmu; to ovde ne dolazi u pitanje. Dovoljno je, recimo, pročitati DOglavlje iz romana mRastka Petrovića o Perunu, bogu groma, donekle i odlomak pripovetke Tlije Vukićevića »Priča o selu Vračima i Simi Stupici« pa videti kako humor, vizionarnost, magija, rečitost podjednako sudeluju na istom poslu. Ilija Vu kićević (1866—1899) jedno je od otkrića u »Urnebesniku«; u nje govoj živahnoj, pomalo ćeretavoj prozi ima folklorne intonacije i ornamentike, žustre i gro teskne humornosti. Slično otkriće učinio je Vasko Popa uvrštavajući u zbornik britko satiričnu »žalosnu igru u pet rad nja« Zmaja Jovana Jovanovića, »Nesrećna Kafina«. Zaželimo li da pročitamo dobru parodiju avanturističkih i kriminalnih. romana, ne moramo mnogo tra žiti: pročitajmo samo »Nesrećnu »Kafinu«. Kao da je danas napisana!

Humor je, prema tome, anga žovan, više ili mamje efikasan, razobličavajući; deluje rastrežnjavaiuće i profilaktički. Predratni prozno - poetski tekstovi Aleksandra Vuča, Dušana Matića i Marka Ristića u »Urnebesniku« sveđoče, u osobenim nijansama, o neposrednoj angažovanosti humora koji time ipak nimalo ne gubi svoju poetsku vrednost i smisao. »Humor Zaspalo Aleksandra Vuča je snishodljiva, jetka persiflaža

u kojoj se dinamične, asocijativne „nadrealističke pesničke slike izmenjuju sa stihovima

direktnog prkosa, inata i Dpotsmeha aOoveštalim građanskim, frazama, institucijama i takozvanim lepim osećanjima. Dušan Matić u »Šta je u međuvre menu bilo« još više zaoštrava, svoj revolt protiv društvenih konvencionalnosti, laži i stega, a izražava se neusiljeno, Spomtano, bez ikakvog napora i sračun"*e bizarnosti, zahtevajući da se deci i svim ljudima OmO-

kid

|

W )

VASKO POPA

gući da svet viđe i doživljavaju kako sami žele, u njegovim bprvobitnim, jednostavnim, slobod, nim i medirigovanim formama i funkcijama. A pošto je kamenje navika, šablona i predrasuda teško pomerati i valjati, teško i ponekad uzaludno, toj akciji, tom raščišćavanju pritiče u pomoć humor — da bi svemu dao nenametljivu, ijzrelativizOvanu, antipaničarsku, podnošlji vu meru. »Jer je humor tragedija koja je našla izlaz u ŽivVOVG6, obazrivo i dalekovido zaključuje Matić. Za razliku od Mia.tićevog bumora koji je mudra i ležerna igra, humor Marka Histi ća u »Turpitudić mnadahnut je hladnim snevom, pretnjom, osve tom.i razaranjem. Jedan,izuzetni, nesvakidašnji, savršeno osmišlje ni verbalni karneval nepovratno odnosi i melje u svojim neumornim žrvnjevima #Krpe, Otpatke i trule simbole staroga sveta.

»Umebesnike« je tako postao ne samo zbornik pesničkog humora nego i svojevrstan „SOCiOloško - poetski dokumenat. Možda bi bio potpuniji da je (kao Što ranije spomenuh) bio manje isključiv prema izvesnim savremenim Književnim imenjma, pribrajajući njima, kako je to na jednom mestu već primećeno, 5 punin razlogom sastavljača i neke njegove tekstove. Možda bi, povodom »Urnebesni ka«, trebalo govoriti i o tome sa koliko trpeljivosti, odnosno netrpeljivosti primaju na SVOjoj koži crni i ostalobojni humor oni koji tako izdašno vole da raspravljaju o humoru i koji ga pišu. I možda bi, takođe povođom »Urnebesnika«, bila, prilika da se razgovara o na šem današnjem humoru, literar nom (sudeći prema tekstovima novijih, mlađih pisaca pretstavljenih u zborniku Vaska Pope, prilično oskudnom i nejakom, malokrvnom) i Žžurnalističkom, (sudeći prema poslednjim brojevima jedinog humorističkog lista u Beograđu — prilično zanimljivom, „bujnom, ambicioznom). Možda bi, možda bi... Ali umesto svega toga zasad, dodajmo još da je »Umebesnik« Vaska Pope jedna od retkih i stoga dragocenih knjiga; znatno celovitija i mnogo sadržajnija no što je bila njegova zbirka narodnih umotvorina »Od zlata, jabuka«a. Ali. to je razumljivo: humor je u našem vremenu daleko aktuelniji, prisutniji, mneophodniji, lekovitiji. I na Kkraju, ne preostaje svakome od nas ništa drugo do da se nadamo da ćemo uzdajući se u Ssebe i pomalo s njegovom pomoću i svetlošću preživeti, prebroditi, nadvladđati svakidašnja iskušenja i tegobe što nas ne ostavljaju na miru; i da ćemo to Činjiti 'sa svom potrebnom pribranošću, bez trunke stravič ne donkihoterije onog blaženog Ttalijana Frančeska ' Perucija koji se brinući velikosvetske brige ubio iz pustog derta međunarodno - političkog, izgubivši volju za život onog dana i Onog časa kad je propala konferencija na vrhu.

Miloš I. BANDIĆ

Gordana TODOROVIĆ

Kose boje:prašnika volim Zvezdaru. Oblaci se umivaju u mojoj samoći.

Penjem se njome vijornija od proleća. Ružom. svesti urastam se u materozemlju.

Zvezđara govori grožđem mojih usana, pretvara me u svetlost bez praostavština, u nejizglinilu nadu, u slavolukliju proleća, ona sanja mojim neisanjanim očima.

Zagrljajne mi zemlje Zvezđara

s mojim livadskim osmehom u srcu čuva mi bujnule stope pranerotkinje i tišinu tišu od snegokitnih jelki.

Nadžbunjuje mi cvećem snove,

daje mi ljubavopram trave,

liči na zvezđano čuđenje proleća,

i poljubac svih talasa u nevenbojama, jeseni.

Spomenovina mlađih brigada, ožetvana mojim rečima,

kao ponor mirisa u krvi

kao cvet sa mirisom oblaka u kosi.

Od nje su mi oči biseri tišine,

kad ljubavakne njena voda, Dunava; postajem žubor zore nad školjkama, taj talas zvezda što ljubi,

mostovi što natkriljavaju cvrkut,

udlanak belih rada pođ zatvorenim očima oblaka, leptirovi što greju radost,

srce aprila, otvoreno srce pupoljaka;

drveće, do zemlje prepuno slavuja

i novi grad kroz kovrdže ljubičica, njeni plastovi oblaka i vitice jasika, taj plamen brega i ptičji vrtiozi TOSe.

U zagrljaj grana uzidava me,

dok voli me cvrkutavo nepce neba, borovi u bubamarama, jastuci cveća, srebrna, jagnjad oblaka.

| Ona, je proleće svih mojih govora. .

FILOSOFIJA | TEHNIKA UNUTRAŠNJEG MONOLOGA

(VIRDŽINIJA VULPFP: »TALASI«u, SKZ, BEOGRAD)

Ovaj roman je primer Kako jedna dosledna vizija i tehnika romana može da uništi roman a da ostane u literaturi. Ovo je potpuna negacija klasičnog TOmana, krajnji hitac u novo. Iako su utisci i klupka senzacija razbijeni i izolovani, ipak je izvesna struktura sačuvana, mia koliko da je forma skoro potpuno iskiđana i razbijena. Ovde nema ni traga od klasičnog zaveštanja. Sredstva kojima Dpisac pribegava „pozajmljena su iz drugih područja i prostora duhovne orijentacije: muzička, tehnika lajtmotiva i varijacija na ođređenu temu, · ava asocijativna vibracija saznanja i slobodna, igra senzacija, eto to je građa iz koje je spontano i bukvalno. iznikla „samosvest i tehnika, literarnog postupka.

Sve su ličnosti potčinjene ritmu „pnezaustavljivog talasavog pokreta, ta ritmička Rkrivuija istovremeno je i najviše .filosofsko saznanje romana i Dsihološka .osa oko koje pulsira život

svih lica. Ličnosti se lelujavo rasplinjuju, „njihov identitet stalno nagriza tuđe prisustvo.

One nisu više čvrstih struktura, one su impresionističko - asocijativne skupine utisaka i senzacija koje slobodno i nepredviđeno variraju ka jednom ili drugom otisnutom liku, i koje spasava od rasula i potpurioc izgubljenosti samo kKrajnji napor iznutra i opadanje pritiska, spolja. To naizmenično pribiranje iznutra i prelivanje „pDreko okvira, ličnosti opet je otslikava nje onog ritmičkog talasa ŽiVOta koji sve prožima.

Ta simbolika talasa, njihovog neprekidnog uspinjanja i padanja ukazuje na bio - vitalističko shvatanje života, fizičkog kao i psihičkog, jer oba su energetski fenomen koji naizmenično ima svoje trenutke propinjanja, bujanja, napona, životnog mualsimuma, i trenutke opadanja, splašnjavanja, depresije, ŽivOtnog mjinimuma. Taj ritam je univerzalna zakonitost hosmosa. To večito kruženje prirode, neprekidno propadanje i obnavljanje, to je čuđesna formula, jedini poredak stvari koji Ssvcemu daje smisao. Jedini smisao koji svako pojedinačno biće mo

č, Po “Os

(017.

VINJETI: U OVOM BROJU IZRADIO LAZA VOZAREVIĆ

že da ostvari kao svoju najsigurniju životnu podlogu jeste u tome da se uvrsti u taj nenarušivi večni ritam, shemu pokreta. Taj ritam neprekidnog gibanja i kruženja oseća se u svemu, on je u rimu pisanja kome se pođaje Bernard, jedini hroničar ovih nemih monologa; njeea oseća u restoranu Luj kao spasonosno sredstvo i izlaz iz haosa, nereda, opšte zbrke. Za njega se, svesno ili nesvesno, vezuje sve živo da se ne bi raspalo u haotičnom Komešanju i uzburkanoj navali senzacija, utisaka i elementarnih kolebanja svesti. Na jednom mestu pisac je neobično pooči-

VIRDŽINIJA VULE

glednio svoju tezu: dovođenjem u vezu životnog haosa i ritma valcera on pokazuje kako ritam savlađuje bezličje haosa u kome bi se ličnosk konačno raspala. Tako nas sam naslov romana svojom simbolikom upućuje na najunutarnjiji trepet, na treDberenje senzacija, na tehniku unutarnjeg monologa koji hvata talase senzacija i utisaka Wu njihovom neprekidnom, nezaustavljivom autentičnom naletu na svest. Nisu, dakle, slučajno ovde dovedeni u vezu unutirašnji monolog kao literarni postu pak i asocijativno - senzitivno ugibanje ličnosti kao unut; a forma njihovog psihičkog žŽivota: monolog je najprirodniji oblik da se saopšti pljusak senzacija ı njegovopP odjekivanja o svest ličnosti kao o glatku povr šinu. Tehnički uzev, niscu je bi lo lako da sprovodi svoj postupak unutrašnjeg monologa sve dok svoja lica nije pozvao na prvi zajednički skup posle · 'še godina neviđanja, kad se pri rodno nameće nužnost da stupe u dijalccisirani razgovor.

„Kako očuvati doslednost tehnike unutrašnjeg monologa a istovzameno sačuvati bar privid · zajedničkog razgovora? Na scenu isbija nov elemenat: potreba dijaloga. Tako uskladiti ta dva elementa? Drugim rečima, kako >» izgledati ovaj dijalog konstruisan pomoću monologa? Pisac najpre nalazi privremeno rešenje jednim običnim »trikoma. Jedno od lica jednostavno poziva ostale: »Kako bi bilo da iznesemo onako grubo i neposredno sve što nam je na

Nastavak na 4 strani

KNJIŽEVNE NOVINE