Књижевне новине

U TRAGANJU ZA GORANOM KOVAČIĆEM

Nikad ga nisam vidio. Bio je bujne . kose i 'uznositog pogleda, ruke je dizao u uzbuđenju. Vladimir Nazor ga je nazvao »mladi barbarin iz L,ukovdola«. Divni, mladi, nasmijani barbarin, nježnog oka i srca plamtsćeg u liubavi. Imao sam „trinaest godina, kad je poginuo. Nikad ga nisam Yidio, ali nemam ni jednog takvog prijatelja kao što je on. Koliko sam o njemu mislio i koliko sam mu puta govorio o svojem razumijevanju, šapućući njegovo ime kao sudbinu, u bolu koji me obuzimao. Imao je toliko godina kad je poginuo kao ja sad.

Njegova sudbina, njegov grob, nad kojim dubok glas izgovara: »Miruj sjeno Goranova«!

»NSad njim wrlik crnih grana šum«.

Crnih grana šum, nad crnom zemljom ošutom zlatnim jesenskim lišćem; crna zemlja i plavac kamen, poprskan davnom krvlju, koju je sunce sušilo i 'kiša otirala, dok taj kamen nije ponovo. bio čist, kao i nekada; dok opet mije bio isti kao i prije, kao da nije ništa vidio.

I vukovi urlaju i grane šume i crna je šuma, i noć je duboka, a Goran je sam, kako je želio.

Uzalud idem gradom i dozivam ga.

Tražio sam Goranovo lice u licima njegove braće.

Oton. Otvorene oči, sjajne, vescle, pune života, plave, lice rumemo, uvijek u očekivanju. To je stariji Goranoy brat.

S njim me upoznao Dragutin 'Tadijanović, u «kancelariji · poluzeća »Sukno« gdje je on, Oton Kovačić, direktor. Stiskao sam mu ruku i radosno ga gledao n wokrvglasto lice. Čuo sam o njemu. Znao sam odavno sve o njemu, kao i bratu Zvonku. Gledao sam njegovo lice i mislio o Lukovdolu. U Lukovdolu, tom dragom zelenom Goranovom zavičaju, čuo sam o njemu prvi pu}; on je duboko vezan uz Lukovdol, jer je on oslao u iom zavičaju, kojeg su Goran, Zvonko i majka napustili još 1928. g. Oton je uvijek tamo Dio, on je čuvao »ognjište 'otaca«, dok nije rat i njega pokrenuo s rodnog praga.

Tu je kolijevka veselih ljudi, Petra Breškog harmonikaša, koji i kad je umro ostade harmonikašem: >»pri ajngeli harmonikaš nebćški«, Tune Roga, koji svojim smijehom »y. Lopla "leta obračal je zime«, veseljaka starog oče Marina o čijoj bradi pričaju da mu svijetli nad grobom kao kakvo svijetlo. Ovdje je bio Goranov »mali svete: potoka kroz /kojeg teku suze stare sreće, oblačića, iz kojeg su izletale ptice, ovdje su bile njegove biblijske »vekvečne snage«, konj i bik, koje je oštro fiksirao Bruno Mulić, iu je teklo njegovo mlado vino, lu ie cvala njegova nježna breskva, kočio se bijeli most, u vodi ljupko razgovarale ribe. Ovdje se digao Goranov Kerempuh, u ogzotičnoj lukovdo!skoj kajkavštini. »Si žuč istresl, so“ ze si prolejal«, upravlja mu svoju riječ pjesnik kao drug, brat, supatnik u zemlji gdje »tuga mori i grčevito ridanje hvata«, gdje »srce tbrne, krvavo srce Hrvatal« (Goran: »Tuga nad domovinom«). :

Oton je onaj, koji zna sve o lukovdolskom Goranu, kao što je Zvonko onaj koji se nije razdvajao od zagrebačkog Gorana, i sve vidio kao u vlastitom ogledalu. :-

— PDitate me o njegovim pjesničkim sklonostima kada se i kako javljajuh — govorio je Oton Kovačić. — Moram početi od početka. -— Nekad mije bilo škole u Lukovdolu, U školu se išlo w Severin. U Severinu je bio grof Vyranicani...

Sjetio sam se što je Goran pisao u priči »Židovska hiža«, 1931. godine: |

»Moje se selo rodno Lukovdol nalazi nekih deset km od "Vrbovskog, a spada pod općinu Severin na Kupi. Još se i danas nalazi tamo nekadanji krasni Frankopanov, a kasnije Vranicanijev dvorac sa .prekrasnim gajem, u kome su nekada irčale šumske zvijeri — danas je uništen, pust«.,

— je došao Vranicani u školu — 3BBastavljao je priču Oton Kovačić — i upitao učitelja, koji je najbolji đak. Učitelj je pokazao mo ga djeda. Vranicani ga je uzeo ı po” slao u poljoprivrednu školu u Križevce. Djed je postao agronom | Upravitelj Vranicanijevog imanja. 1lamo u Severinu bilo je mnogo knjiga, djed ih je sve čitao, bio je račvijšn

vuka,

' »jecaju

kulturi život, onamo su dolazili razni pisci, iz Karlovca i iz drugih mjesta... Koji? Bogami, ne bih vam baš pouzdano znao reći... Ali, evo, sjećam se, recimo, da sam čuo o L,opašiću.... Da, taj je naš djed važan. *Goran je uvijek bio s njim. Jest, Goran se nije nikada družio sa djecom, uvijek sa starijima. On je s djedom neumorno razgovarao, Kakva je pitanja postavljao! A. poslije VMranicanijeve smrti djed je u Lukovdolu otvorio irgovinu, bavio se i gospodarstvom, tu je bio vinograd i ostalo; irgovinu je nastavio otac, a poslije očeve smrti #226. godine, ja, kao najstariji sin, A\li često smo stradavali. Baš ome godine kad sam se ja rodio, tj: 3. — sve nam je bilo izgorjelo. I pričao mi je dalje o obitelji Kovačić, o Goranu, sve dok nije došao do prvih Goranovih pjesničkih koraka, do onoga što je menc majvišc zanimalo. Iznenadio sam se:

— Nismo ni mislili kod Gorana na pisanje, nego na glumu. Divan je glumac bio — pričao je Oton. — U Lukovdolu nikad prije nije bilo predstave, a Goranovom zaslugom i Lukovdol je vidio to... :

I slušao sam o Goranu, pitao i dobivao wwdgovore, koji su ga nadalje uveličavali u mojim očima. Iako je

GORAN 199 u ZAGREBU (s desna

Goran dolazio ljeti u Lukovdol, što jie činio, kako je sve htio da radi, kako ga je .sve zanimalo. Ispričao je neke događaje, o jednom naprimjer slučaju sa seoske košnje, koji me podsjetio na prizor košnje s Tolstojevim Konstantinom Ljevinom. » Ja mislim da je on zato i poginuo što jc sve htio proživjeti sam«, rekao je Oton. Ovo me naročito iznenadilo: Goranovo golemo političko djelovanje u rodnom selu. Znao sam o tome, ali nisam znao, Ola je on bio u tom aktivan u tolikoj mjeri. On. je bio sve tim seljacima. »Za svaku molbu „dolazili su k njemu, a on je brzo pisao — o čemu god hoćeš molbu i tako krasno stiliziranu, da su se u kotaru čedili kako on to tako zna, a seljaci su bili prezadovoljni. On kao da se u sve sjajno razumio: u pravo, u Agronomiju ...« »Goran neprestano drži mitinge i govore ...« »Flapse ga kada prilikom komemoracije Stjepanu Radiću drži govor pred crkvom. (Naizmjenično se zanosi hrvatskim nacionalizmom i komunizmom.) Organizira bunu seljaka u Lukovdolu (koju je opisao u noveli »Probuđeni djedovi«, objavljenoj u knjizi »Dani gnjevać). Tada su uhapšeni mnogi i mnogi niještani, među njima i Goranov brat a ja sad sjedim na balkonu stana u Milinarskoj 14, na istome balkonu, gdje je jednom an sagnut -— kako ga prikazuje fotografija = oelbajen ljevicom o natkoljenicu, pružao TU : tamnoj mački. Velika kosa počivala je na tjemenu i zatiljku, a lice se očito smiješilo. Na balkonu tog stana, na koji evo gleda” prozor bivše Goranove sobe (»sobe s riječima«), sobe u JOJ ije Ga TO A ika isao, smišljao move TIJCCI, \ Grožde i ikiBaVe kao mlijeko. Ovdje je možda napisan mjJegoY ponositi »Fali vuk« (>»Kad ostane zadnji vuk, nemojte ga svladat nek

se od njeg uči puk borit se i padatl«) „>Bdjenje« »Usnula draga«. A »Mjesečeva sonata«? Ona

kao da je samo ovdje mogla mnastati, pod mjesečmom koja oblijeva ovu divnu Junjevsku ulicu, i Mlinarsku koja iz nje izlazi, njene svjet“ lucave krovove, njeno sanjivo drveće, njen plavičasti zrak, ovaj brijeg gdje gusle iznad začarana grada«. i je kucao Goranov pisaci

· | w sobi O a ai dva Od? ovog:/stOak

stroj, VO

na kojem sada sjedim. To je ta kuća na kojoj vani stoji kamena ploča, a na njoj riječi, da je ovdje Goran živio od 1938, da je ovdje započeo » Jamu«, da je odatle krenuo u partizane, na put s kojeg se nije. nikada vratio on, nego sama » Jama«, gotova, krvava, crna, kao gotovo sva naša prošlost u kojoj je nestao Goran. To je ta kuća, to je ta ulica, to je haj stan, u kojoj je sada Oton, Oton, čije riječi još vibriraju u mojim lušnim spiralama: »Brzo je čitao, vrlo brzo... Na verandi iza staklenih vrata po iri tjedna bez prestanka učio kad se zagrizao nečim ... Neki strani jezik... U lov je rado išao... Bio je silno temperamentan ... Mnogi lukovdolski seljaci postali španjolski borci pod njegovim Wtjecajem... Imao mnogo djevojaka... Sakrio se kad se lukovdolske babe svađaju pa bilježio riječi za »Ognje i rože« „.. Bio je pravi komunist... Imao je žiroki smijeh... Već 19332. postao veoma popularan pisac...«. .

A Zvonko? Zvonko, mlađi Goranov brat)

Sad je i on mrtav. Umro je godinu dana poslije našeg razgovora u lječilištu u Zelengaju. Zvonkove uoči: tihe, nježne, duguljasto lice šutljivo i zamišljeno, vlažno čelo, On je bio

Zlatko . TOMIČIĆ

IZ TEL4 NIŠ NE BO.

dwn, majka u Slavoniju), bio je u prvom narodnooslobodilačkom odboru. I on i Goran vrlo rano su komumisti, uporedo se bave političkim radom... Zvonko je postao član SKOJ-a još 1935. godine.

govoru, kao i Otom, stalno je ponavljao: Goran, Goran ... Začudio sam se. Nisam znao da je to ušlo i u obitelj. Mislio sam, da imaju za njega neko drugo obiteljsko imtimno ime, kako to.često biva. No Goranovo obiteljsko intimno ime upravo je ovo ime: Goran. Molio sam Goranovog brata za objašnjenje. Kada ga je uzeo? OQO, Još na fakultetu! Zbog svih tih starijih Kovačića —Anti, Krešimira, Viladimira... Teško su se razlikovali i oni a kamo li ne tek on među mjima, tako mlad! »Vidiš njima sad nije pravo«, govorio mi je. »Sad nisam više samo Kovačić«... Da, takav je on bio... Baš primjedbe ovakve vrsti rado je stavljao — smiješio se tom svom sjećanju Zvonko Kovačić.

— Da je što bilo zbog Kozarčanina? Ne, nije. Nije... Mama ie to zapravo prva prihvatila, Ona je počela da govorni: Moj Goran, moj Goran... Tako onda i mi. Jest, dugo je već tome.

Prije Gorana Kovačića roditelji ni-

tako miran. Tako slabo razgovoran. su svojim sinovima davali ime Goran,

na levo: Goran, Dobriša Cesarić, J. Deam iz Lukovdolia i Goranov brat

Zvonko Kovačić)

Ni jedna ga [otografija ne prikazuje tako lijepim i duševnim kakav je u zbilji bio. Nažao sam ga na 'Trešnjeviki u Pulskoj ulici, a vlastitoj maloj kući-, koju je, kao graditelj, sam, nakon kupnje adaptirao. U ovoj kući živio je sa svojom wbitelji i majkom; u njoj je njegova i Goranova majka pred kojih šest godina i umrla,

I Zvonko Kovačić govori o djedu. »Divno je znao pričati!«

— O, i.naš otac je bio kulturan, a stric nam je poznati narodni pjesnik.

Oton tvrdi da je Goran najprije glumio, a Zvonko da je »najprije risao«!

—| Jest, risao! Bilježnik i ostali iz sela govorili su, da ga treba dati na slikarsku akademiju. Ali je pisao. Mislim da je. počeo u Karlovcu (tamo je naime Goran išao u četiri niža razreda gimnazije). Najprije pjesme! Pa onda nekakav napad na profesoce u beletrističkom obliku... Ne znam kako se to zvalo... Zatim novele sve više... Sjećam se: jedna od prvih bila je »Bor na smelištu« ...

»Bor ma smetištu« ... To je ona nježna, dječja priča o siromašnom dječaku Vladi koji je našao gospodski bor ma smebištu i s prijateljem Jožicom prodao njegove grančice mesaru, da s njima tjera muhe, pa dobio pet dinara i kobasicu za bolesnu, sušičavm baku. Priča o maloj, dubokoj sreći jednog dragog dječaka.

Zvonko mi je · govono o SVOJIm sjećamjima iz zajedničkog života 5 Goranom i majkom, tamo negdje od 1928. godine, u raznim njihovim stanovima, na Goljaku, na Selskoj cesti „.. Zvonko je iz ovog rata došao kao mratni vojni mmwalid' VP lije Gorana u partizane su OSI beat i majka —| Zvwonko u Kor

A danas ie dječaka s imenom Goran puna zemlja. Svaki dan sve više.

— Ah, on je bio eksplozivani ... Da, i u wbiteljskom životu bio je osjetljiv, impulzivan, srdit... Ja sam po naravi miran, pa je rijetko dolazilo do sukoba, između nas. Ali katkad smo se dobro pohrvali. Da li je volio što mu i brat ne piše? O, da, to je wolio. I sam je to više puta rekao. Volio je što je u tome u obiielji sam, A zaista nitko od nas, osim strica, nije imao baš nikakvih sklonosti za to.

Dugo smo još razgovarali o Goranu. Ovaj njegov dmrmugi brat pričao mi je s tihim žarom o tome kako je Goran s ljubavlju uređivao kulturne rubrike »Dnevnika« i »Novosti« koje je vodio. O prijateljima piscima koji su zalazili u njihovm kuću: Ranku Marinkoviću, Dobriši Cesariću, Grguru Karlovčanu, Dragutmu 'Tadijanoviću, Štambuku, Šegedinu, Vidi, prof. Loriku...

— Svakome je pomagao, tko jc imao talenta, da bi se taj, afirmirao... Kalebu i mnogim drugima.

'Tragam za Goranom. 'Tragam za punom istinom o njemu. O ijslom njegovom licu, kojeg nisam dospio vidjeti. O cijeloj njegovoj duši, ne samo u onom Što ije napisao, nego i ovako. Ima, mislim, u njemu i njegovoj sudbini ioš nešto duboko, o če-

*

mu izgleda da nitko i ne sluti. Htiio-

bih otkriti to. Rasvijetliti potpuno njegovu bit, koja je sigumo bit ovoga doba, kako je to već i »Jama« pokazala. »Iz tela niš ne bo«, rekao je Goran, pišući pjesmu o Framu' Galoviću. Ona strašna sloboda, koja »ždere meso i krv guta« progutala je i njega i njegovo tijelo. Goramovog: tijela nigdje nema, on kao da je to

predosjećao. Svoje potpuno uništenje.

Koliko je shrašnih pjesama o grozi, o smrti, o leševima pisao godinama prije svoje smrti!

Ali ja ga sad pet vidim s njegovih fotografija: u nekoj šumi; s Cesarićem i Petrisom u redakciji »Dnevnika«; s dr. Miloševićem; s dvije djevojke u lječilištu na snijegu; sa Zvonkom i ženom Otonovom..: ,

Goran, milo i drago lice, ušutjelo u tridesetoj svojoj godini, zakopano

u zemlji u ijami, ili razneseno od |

~.

zvijeri; slijepih, wsabnolih očija,

: (1919), »Kraj rata«

Tragovi mu se zavejavahu.

Ser HERBERT RID (Herbert Read),

rođen 1893 gođine, jeđan od najznačajnijih savremenih engleskih Kritičara, istovremeno je i cenjen pesnik, Njegove su zbirke: „»Goli ratnicić ] (1933), | »Triđeset

pet pesama« (1940), „»Zaraćeni svete

(1945) i druge. Objavio je, poređ osta-.

lih, sleđeće Knjige iz oblasti kritike i esejistike: »Romantizam i razum« (1926), »Žilijen Benđa i novi humanizam«, »Forma u mođernoj poeziji“, »Umetnost i društvo« „»Poezija i anarhija«, »Filozofija mođerne umetnosti«, »Anarhija i red« (1954).

Regrutu I 940

a KK – Qui n'a pas une fois desespćre de 1honneur, Ne sera jamais un hćros. — George Bernanos.

Vojnik kraj mene prođe po svežem snegu, , lice mu avetinjski bledo;

A srce moje odjednom uzdrhta : Ko pred priviđenjem ođ pre dvadeset pet leta. :.

Uzviknuh »Stoj!« a glas mi odjeknu starim prizvukom

I om ga posluša ko što ga Onih avetinjskih dana kad

slušahu i ja bejah jedan

Iz armije mladih što u maršu

Ka nepoznatom ođe. On se okrete meni te rekoh: »Jedđan sam od onih što pre tebe odoše, Pre dvadeset i pet leta: jedan od mnogih

Što nikađ se ne vratiše.

Od mnogih što dođoše, a ipak behu mrtvi.

Otišli smo kuda ti sada, krećeš, u blato i kišu; Borismo se ko ti što ćeš se boriti sa smrću i tamom i očajem;

Dadđosmo što ti ćeš dati—K

svoj mozak i krv svoju.

Mi mislimo da uzalud smo dali. Svet, nepromenjen osta, Kod kuća, nam tinjaše nada, po ulicama srdžba,

Al poredak stari opet se ustali i mi se vrašismo Sumomiim poljima, i radionicama, i vekovnoj mržnji.

Međ bogatim i sirotim. Pobeda naša poraz naš beše. Snaga bi spulana gde uludo straćena ode.

Mladosti ostade da pepeo čisti

Što nam ga vatra pod noge nanese.

A1l' jedno naučismo: da slave u herojstvu nema Dok potamnalih širita značku vojnik ne prikači;

Postoje heroji što klicanja

su čuli

I sjaj ovenčanih glava svojih videli.

Slava im ostade prazna. Oni prevareni. Al ti, moj brate i duše, ako možeš da ideš

Znajući da nagrade nema,

·' Smrt. časti biće bar za kratko odgođena. ,

ni sigurne vajde od ivoje žrtve

Borba, bez nađe je borba blemenita

Srž u čoveku obnavlja i lažno srce krepi«.

Nasmeših se i okrenuh i on mi pozdrav vojnički uzvrati Stojeći kraj kitnjaste živice Što na čipku nalik beše.

Beata

FP. A. 4lma

Beata lalnmia, ove non corre tempo

Vremenu dođe kraj kad vizija,

Michelangelo 1

sagleda svoju prolaznost.

u slobodi. Sedam spavaća ostavlja svoju jazbinu i divlje žalopojke ispunjavaju bezglasna tela. Samo odjeci postoje.

Nikada nećeš razumeti mizantropiju uma, niti uvideti da je sve odvratno i podobno da vrišti.

U ovome je anarhija oka:

ljudi su zlođušni patrljci

a vazduh reka mutne prljavštine. Bože! Ja ne vidim da ocrtam ove ukočene prostorije, ove izbočene koniure protiv mene uperene u ovoj luđačkoj

Vezanih očiju i bez pesme za, žalosne prizore agonije.

tmini.

Nikada, neće

ni trenutak počinka biti za um koji ko preplašena

ptica drhti Da mogu da, utisnem svoj

glas u plastičnu tminu,

il' istakmem jasnu baklju na brodu u buri

možda, bih našao smirenja.

Ali čemu? Niko ne bi

odgovorio na moj poklik, i baklja bi se moja, povijala na jarbolu dok ne bi ugasla pod vlažnim talasima, a šišteća tmina zatvorila široku ranu svetlošću zasečenu.

Rasa cinika smo — gonjeni ka tmurmim ekstazama, našom sumornom sudbinom. Ljudski uzvici

nisu đovoljno radosni

da, nađu odjeka u našim skučenim srcima. Upoznali smo rat i njegove mrtve i izbledđele kosti gladi; crna trulež nadjačava tihi napon života

u resama

zelene paprati i krhkoj školjci belog ljudskog mesa.

? ~

Novu decu mora da rađaju bogovi u zemlji gde nema smrti, gde neokrnjene stene izronjavaju čiste iz hladnih staklastih jezera i gde

je sve besprekormo-u duhu

i telu,

Čula i pretstave ona moraju da preinače ljubav ona neće ponovo da stvaraju: ljubav ·

se svršava mržnjom; ona

neće upotrebljavati reči:

reči lažu. Teđino je sklop događaja shvatljiv

a za pojedinačne opažaje odnosi nisu bitni. i

Umetnosti dolazi kraj;

jeđino što vređi je svet pojedinca,

a, to pruža olakšanje. Vođa stene su čvrste i metalnim rudđu visoke vrednosti.

Na nebu neokaljano sunčano jezero.

(Prevela Milica IVKOVIĆ)

je mima; venama prožete, dajući