Књижевне новине

Godina XI; Nova serija, br: I25

PREDRAG _PALAVESTRA

BEOGRAD,

I2 AVGUST 1960

VLATKO PAVLETIĆ

SEBIČNOST PESNIČK gVRBNUTAKSADAŠNJOSTI „4 4NG4RDE*

Tako su, na iu naše Književnosti,, već odavno pale TADOBG ukvrđe vernih zatočnika vulgarnih La aaa yu KID koncepe: o ciji i prirodi Dpoezije, još uvek se, na sve dPEAe ne, govori o njihovim avetima. U odbrani svojih samovoljno shvaćenih sloboda, današnji pesnici novog vala svugde pronalaze i vide ždanovske sablasti, stvarajući utisak da svaka zamerka, upućena njihovim. samodopadiljivim i sebičnim bpesničkim igrama, pretstavlja vampiranje vukodlaka iz zaboravljenih i utabanih grobova estetičkog i literarnog nazadnjaštva.

, Odbrana poezije postala je profesionalna „navika današnjih pesnika; mezimci nevelike intelektualne porodice i još manjih intelektualističkih salona, oni se jednostavnim demagoškim Dostupcima, veštački, izjednačuju sa svojim uzorima, tumačeći da se primedbe, učinjene njihovom često nemuštom i ispraznom Dpevanju, upućuju, ustvari, onoj VIsti poezije kojoj sami teže i koju podražavaju.

Glasne apologije eliotovske, malarmeovske ili ezrapaundovske poezije, koje ispunjavaju stupce časopisa i listova, naštimovane su, međutim, na staru, oveštalu, dobro poznatu melodiju pro do' mo sua. Svaki, ma i najmanji, pokušaj kritike savremene Dpesničke »avangarde« kvalifikuje se kao gušenje pesničkih sloboda. Strahujući od etiketa, svesni šta one znače i dokle mogu da dovedđu onoga kome su prikačene, kritičari se, u poslednje vreme, sve manje bave poezijom. Osećajući da bi ustaljena · praksa književne situacije kritiku eliotovskih pesničkih teorija, kakvu je, recimo, neđavno izvršio Karl Šapiro, neizostavno ocenila kao reakcionarnu, donoseći njenom sutoru gorku slavu konzervativca i pandura, ždanovskog tipa, kritičari prepuštaju da, o poeziji Dpiše ko šta hoće i kako hoće. U tome, između ostalog, treba videti razlog zbog koga, sem sivih beleškara čiji Ššturi, uopšteni, šablonizirani prikazi dočekuju i komentarišu nove knjige pesama, kritiku poezije vrše poglavito sami pesnici, osmišljavajući, najčešće, na taj način, svoje intelektualističke igrarije i OMDjašnjavajući, mističnim tonom i nerazumljivim „rečnikom ž#elomudrenih teorija, nadđzemaljsku magiju svojih muetafizičkih doŽivljaja, kojih se, ponekada, sami uplaše i koje, sem njih, niko ne razume i ne prihvata.

Onima koji lako podležu ineTcijama i vešto sročenim legendama, svima koji veruju u mudrost onoga što ne shvataju i koji svučne fraze o čoveku, humanizmu i slobodi primaju s dužnim poštovanjem, ali mehanički, zato i može da se učini da naš5 pesnička »avangarda«ć još uvek ostvaruje silovite prodore ka srži autentične umetnosti. Poverovavši na reč primanijivim i, van sumnje, često domišljenim teorijama, oni su, međutim, bprogutali slatkastu dražeju koja ih je opila i uspavala. Zasenjujuvi naivnost i prostotu, stvarajući neprijatelje tamo gde ih nema ı kakvi ne postoje, mnogi hronični »avangardisti«, koji avangardizam i naprednost koriste kao sistem literarnog prOspSTU teta, smatrajući da su, kao na mesta u ložama, pretplaćeni na prve ređove svih revoluciona?Tnih pokreta i akcija, ogradili” su svoju neprikosnovenu pesničku Arkadđiju | „golemim zidovin;0, čija je plemenita namena U tiome da se po njima vešaju Pri godne napredne parole i da, u isti mah, skrivaju osrednjost, 80” lotinju i prazninu skučenih pesničkih preokupacija.

Jedan deo mlađih pesnika, koji su prihvatili i rasradili mnoga ngečola avangardističke poezije, razvijajući, uporedo, jedan novi, savremeniji bpoetski senZi bilitet- i move izražajne mogućčnosti, svojom,: dan85 već gotovo završenom, Jliterarnoi afirmac)-

jom potvrđuje prisutnost poezži je novog „vala. Sjedinjujući SVOiu ponekad mesumnjivu Oobdđarnost sa iskustvima ranijih peš-

ZASENJUJUĆI NAIVNOST I PROSTOTU, STVARAJUĆI NUEPRIJATELJE TAMO GDE IH NEMA I KAKVI NE POSTOJE, MNOGI HRONIČNI »AVANGARDISTI«, KOJI AVANGARDIZAM

I NAPREDNOST KORISTE KAO SISTEM LITERARNOG PRO-

SPERITETA, SMATRAJUĆI DA SU, KAO NA MESTA U NLOŽAMA, PRETPLAĆENI NA PRVE REDOVE SVIH REVOLUCIONARNIH POKRETA I AKCIJA, OGRADILI SU SVOJU NEPRIKOSNOVENU PESNIČKU ARKADIJU GOLEMIM ZIDOVI-

MA,

ČIJA JE PLEMENITA NAMENA U TOME DA SE PO

NJIMA VEŠAJU PRIGODNB NAPREDNI PAROLE I DA, U ISTI MAH, SKRIVAJU OSREDNJOST, GOLOTINJU I PRAZNINU SKUČENIH PESNIČKIH PREOKUPACIJA,

ničkih naraštaja, oni su primenili taj oprobani sistem nadrealista, ispunjavajući ga kao amanet i svetu zalogu svoga stvaralačkog bitisanja, svesno ograničavajući mnoge i značajne kreativne vrednosti, koje su doneli sa sobom, određeni da u savremenoj poeziji izvrše jednu revolucionarnu promenu pomeranjem granica pesničkog osećanja i izražavanja. Svoje izbrušene i formalno uglavnom besprekorne stihove ti pesnici već nekoliko godina najčešće pokušavaju da estetički opravdaju starim i preživelim avangardističkim revoltom protiv pozitivističke poetike HIRRIDO UJMRNIEG poezije zanosa. Oni eziju ne obnavljaju ni jednim uistimu novim Kvalitetom, ni jednim istinskim stavom, bliskim savremenom čoveku, nego se potvrđuju u samodopadljivoj igri intelektualnog prerušavanja, pretpostavljajući gizdavost i spoljni sjaj nepokolebljivoj hrabrosti i odlučnosti, bez koje umetnost ne može da opravda, svoj moralni i estetički smisao. Negacija kolektivističkop pesništva, kakvo su, pre petnaestak godina, odđržavali njihovi nešto stariji prethodnici, plaćajući svojom neslobođom i SVOjim naivnim, neveštim stihovima danak vremenu koje ih je rodilo i koje je od njih očekivalo da budu upravo onakvi kakvi su bili, izgubila je, međutim, ođavno svoj estetički raison d'čtre, tako da su pesnici novog vala od toga revolta zadržali samo paradnu avangardističku galu, lažnu revolucionamu fasadu i bučne, uvek važeće krilaiice i deklaracije o odbrani i slobodi poezije. Njihov »avangarTdizam« sveo se na samodopadljivost igre 5S manjeviše vešto ostvarenim „metaforama, „knjiškim i mitološkim asocijacijama, na kaćiperni snobovski dendizam, čija krasnorečivost, elegancija ili negovana razbarušenost ne mogu avangardističkim duhom da osmisle izveštačenost i osrednjost njihove poezije, kao što ne mogu ni da je revolucionišu opsenarski eksperimenti sa veštačkom, pomodnom, hermetičnošću i Vverbalističkom kombinatorikom. Istovremeno, ta Dpoezija je svojim manirizmom u znatnoj meri kompromitovala mnoge dokazane dragocene OSOĐine prave avangardističke poezije, što je jOŠ više „pojačalo otpor čitalaca prema jednom delu pesnika novog vala.

Nekadašnje, „T8DO, pozitivno delovanje pesničke avangarde, u određenoj situaciji izmenjenih uslova slobode, olakšalo je rast i sazrevanje novih pesnika, jednako kao što je i njeno gašenje ukočilo i preseklo kretanje nj

. hovih pobedničkih kohorti na

putevima ispunjavanja dubokih

humanih smislova poezije. ROđeni u povoljnijoj klimi, koja je omogućavala razvijanje mnogih pozitivnih, ali i negativnih, osobina, pesnici novog vala su brže i lakše odolevali dečjim bolestima savremene poezije, afirmišući se kao naraštaj čiji Je stvaralački senzibilitet na _jednom višem umetničkom nivou od osšećajnosti njihovih nepo” srednih prethodnika.

Nekolike tenđencije narušile su, nažalost, taj sklad normalne pesničke geneze; ogrnuvši se za-

stavom avangarde, oni su zastali opčinJeni svojim delimičnim nad moćima, zatvorivši sve kapije svoje slobođe i ostavivši poeziju da se iživljava i iskazuje unutar sebe, u zlatnoj Krletci prividne harmonije. Deklarativni avangardizam, kojim su branili svoj dđuh i pribavljali svojim pesmama estetičko opravdanje, nije mogao da spase tu poeziju njene samodovoljnosti i izveštačenosti. Zatvorena u sebe, odvojena od čitaoca, čije saučesništvo ne priznaje kao potvrdu svoje životnosti, ona je mnogim svojim osobinama, u sebičnosti i pokloničkom izvikivanju posve-

SVETLOSTI I SENKE

ćenih, negirala vlastiti avangardizam. Ekstremna, nasilna metaforičnost; zloupotrebljavana hermetičnost,' koja, kao. manir, Olakšava svesno opsenarstvo; U-

· štirkana artificijelnost, neobuz-

dana brbljivost, salonska otmenost snobovsko-aristokratskog dendizma, javljaju se kao vrlo izraziti simptomi opadanja te poezije, kao: tendencije· koje prigušuju i deformišu relativne mogućnosti pesnika novog vala.

S vremena na vreme, njima još uvek pođe za rukom da nagoveste poneku malu istinu, koja, bez obzira bila originalna ili ne, svakako vređi više nego Velika laž stihovanog horskog Dprosvetiteljstva, ali oni sve češće nemsju ni snage ni hrabrosti da na tim istinama istraju nego ih, kao ublažene poluistine, skrivaju u opštoj zamagljenosti SVOjih pesama. To rezonerstvo Dpesnika novog vala u velikoj meri dovođi u sumnju njihovu iskrenost i strasnu privrženost Dpoeziji koju stvaraju; njihova uzdržanost ispunjava njihove pesme mirisom maxstionice i teškim, Uustajalim vazduhom zamagljenih klubova i krugova, otkrivajući stvarnu dijalektičku nemoć na-

Nastavak na 9 strani

ili predgovor za knjigu žurnalisličke krilike

Ignoriranje Žurnalističke kritike dolazi od sbane onih, koje ta kritika ignorira ili pak od onih, koji su nemoćni da u njoj uspiju.

Naše vrijeme odražava se površinski m novinama; Žurnalizam. se, naprotiv, duboko uvriježio u mnažemu vremenu.

Novine su suvremenicima postale nasušne malne ·kao kruh, kao zrak; a kako su i piscima potrebni čitaoci, logično je da jedan dio literature prelazi u novine, Pritom se mijenja žumalizirajući se, kao što se i odgovarajuće stranice novina tramsformiraju i viši stupanj literarizirajući se. Samo loši pisci ne uspiju iz toga izvući koristi za književnost,

Prigovor žumnalističkoj kritici, da je odviše vezana za trenutak nastajanja odnosi se samo na onaj njezin dio, koji nije ništa značio ni u tome irenutku, a pogotovu ne može vrijedi kasnije. Prema Goetheu, i pjesma mora biti prigodna, premda ne sasvim; zašto da to ne bude i žurnalistička kritika! Ako je sasvim prigodna i usto po svemu kritika, ima uvjete da nadživi ne samo povod, već i autora. O snazi pisca, dakle, a ne o tobožnjoj slabosti vrste ovisi hoćemo li u njegovim tekstovima naći nešto za sebe i onda, kad 'se u njima ne nalazi ništa meposredno o nama.

Većina izrezuje iz novina sve što govori o njima. Pisac ima razloga,

PISMO IZ, PULE

OVOGODIŠNJE ARENE

KRBACIJA I FILM GODINE — DUŠICA ZMEIGARAC U PILMU »DEVITI KRUG“

Bili su to veliki trenuci: deset hiljada ljudi čekalo je u Areni i oko nje pod jednim tamnim nebom iz koga se slivala kisa, Sam početak Festivala zavi sio je od ćudljivog pulskog neba. a onda su se u poslednjem času sklopili kišobrani. Bio Je to nezaboravan spektakl: vatreni buketi pod namrgođenim nebom, tama i svetlost, smenjivali su se kao simbol onih aplauza i zvižduka koji će se narednih devet večeri prolamati Arenom. Bile su to večeri na koje smo dolazili bez iluzija, pa ipak bi, le su to večeri u kojima Smo duboko u sebi gajili i „poneku

'skrivenu nadu. Postoje i oprav-

dani razlozi što se one nisu O- '

stvarile, ali ovogodišnja Arena, iako nije donela ništa što bismo mogli da istaknemo, daje nam za pravo da, možemo govoriti o jednom solidnom proseku, kao i o nagoveštaju za traženje novih puteva u oblasti domaće filmske umetnosti.

Neki su filmovi predodređeni za uspeh. Sa njima je najteže. Jer, ako ne odgovore na SVa Očekivanja kritike i publike, automatski padaju na najniži Stepen skale. Veljka Bulajića smo čekali spremni da se bpoklonimo njegovom talentu ili da mu otpuno otkažemo svoje poverenje. Računali smo: film RAT može jedino da bude odličan ili potpuno promašen': —. srednjeg .pu-

ta nema. Međutim, Veljko Bula jić ostaje jedan od naših najtalentovanijih filmskih režisera, iako njegov film RA' nije sasvim ispunio naša očekivanja. Šta nedostaje Bulajićevom filmu? Publika bi možda OdgoOVOrila — sve! Nama, međutim, nije ostala neprimećena vanredna sigurnost i spretnost u vođenju masovnih scena, koja potvrđuje režiserov talenat nagovešten DO šle godine u filmu VLAK, BRZ VOZNOG REDA. Uspeh njegovog prvog filma, svakako nije bio slučajan — to je RAT u punoj·meri potvrdio. Jedini zaklju čak koji treba, da izvučemo UpoNastavak na 5 strani

Irma FLIS

da sačuva sve što je bilo kada • bilo čemu štampao. Jedmo nepri strasni čitalac ima pravo, da od toga izabere iskbjučivo ono, što ima izgleda na trajnost i općenitost.

Beskrajne trake odštampanoga papira ispadaju svakoga časa širom zemlje iz novinskih rotacija; svako nam se ljutno čini zanimljivim nešto, što ćemo za koji dan ravnodušno prepustiti plijemi podruma i prašini tavana. Šio nas je uzbuđivalo i raspaljivalo poslužit će nam u najboljem slučaju — za pobpaljivanje vatre. Pritom nam je korisniji papir nego tekst na njemu odštampan. Jer jako mali dio toga teksta zadržava vrijednost kao tekst; nešto više ostaje vrijedno kao znak vremena i svjedočanstvo o trenutku koji je prošao nepovratno. U tom je okviru žurnalistička kritika predodređena, da u naše vrijeme izvrši gotovo presudnu misiju u ijnteresu književnosti ostajući vjerodđostojno svjedočanstvo o trenutku u kome se ona stvara; barem tol

Kritika djela vrijedna je za nas danas ako nam se čini da je bila opravdana jučer i ako nas može privući aktuelnošću i izražajnošću. (Q)pravdanje joj je također u tome, što osim o piscu i temi govori posredno i o trenutku svoje neponovljive sadašnjosti. Sadašnjost teksta nije ograničena neumimnošću „rotjecanja vremena, nego jedino manjom ili većom izražaj» nom Vvrijednošću.

Značenje sadašnjosti trajno kristalizirane u djelu može naknadno ocljeniti tek netko u budućnosti, retrospektivno; za određenje sadašnjosti potrebno je uzeti u obzir njene potlencijalne preobrazbe i derivate.

U pokušajima da definiraju sadaŠnjost pisci obično upotrebljavaju pojmove mprošloste i »budućnost«, koje opet prethodno objašnjavaju uz pomoć — sadašnjosti. Spomenuta su tri pojma međusobno ovisna i nerazdvojno vezana, pa se čini da je posve svejedno, koji ćemo od njih uzeti kao polazište u tumačenju preostala dva, ili obramo. Ustremljeni budućnosti govorit ćemo o sadašnjosti kao o prilazu do nje, a sentimentalno okrenuti prošlosti nazvat ćemo je »budućom prošlošću«, "ime utvpdđujemo činjenicu, da je sadašnjost prolaznih itrenubaka zapravo jedina istimska trajnost vremena, jer ono Što ZOVaAmOo prošlošću nije vrijeme, nego sve što je izgubljeno za nas, dok je budućnost samo niz. stvari koje se tek imaju dogoditi u novoj sadašnjosti.

Do mnesporazuma dolazi ako vla+ stihu efemernu sadašnjost želimo apsoluftizirati i prema njoj prosudivati sve ostalo usprkos spoznaji, da sada« šnjost trenutka nije statična, već dinamična konstanta.

Postojanost sadašnjosti očituje se u njezinu meprestanom preobražavanju u suproklnost — u nepostojanje. U neprestanom procesu obavezno se nešto gubi, jer se zaboravlja i ne pamti se, jer se gubi, ali ono što je nakraju stvarno izgubljeno nije vrijeme nego — mil Za kompenzaciju, čini nam se da je maša sadašnjost jedina prava, premda je prava istina tek to, da je jedino naša. Iz nje nam nema izlaza. Svatko je zarobljen svojom sadašnjošću, iz koje se može osloboditi jedino smrću ili pak djelima koja će ga nadživjeti, prelazeći kao sastavni dio u drugu, novu, tuđu, bilo čiju i bilo kakvu sadašnjost.

Sadašnji trenutak koji je prividno prošao kristalizira se u žurnalističkoj kritici kao trenutak sadašnjosti — zanimljiv, značajan, važan, koristan eventualno drugima.

Zato valia predabnuti i predati ri-

ječ. Razlozima, a ne — s obzirom na kristalnu strukturu trenutka sada“ Sšnjosti — ·mineralozima; naročito ne

minerima! Rasprsnuće mine ne alir mira subverzivnost elementa, već” dokazuje da je postojao brod: da je plovio pod teretom i da je vijenojatno imao balasta... Ne mari, svejedno ne bi mogao izbjeći sudbini, Svaki. brod može koješta odbaciti, ali i primiti, a da mu se ruta i brzina. bimno ne promijene. Glavno daima dovoljno gorlva... I ispravne instrumeniel