Књижевне новине

Grozdana OLUJIĆ

Na dugoj.dugo, uliet lica

Ta ulica bila je više nego obična i ne znam zašto se stalno vraćam na tu ulicu opustošenu vrelinom avgustoOvskog neba i na žene u lakim haljinama čije su potpetice pravile jasne, duboke ožiljke u razmekšanom asfaltu, ukrštale se, zastajale i polazile dalje ili nastavljale upoređo sa, nekim drugim, Širokim, ne tako jasno utisnutim stopalima. Postepeno sam, kao lovac divljači, počinjao da pratim neki iglasto ocrtani trag, ali on se ubrzo gubio ili sam ja gubio sirpljenje da ga sledim. Prsti drveća bili su mlitavi i sparušeni a uglovi ulica se najneočekivanije sekli. Neko kraj mene, pogrešno uostalom, zviždukao je »Marinu« i njegov se zvižduk ubplitao u škripavo proticanje automobila, i zUjavu opuštenost grada u podne. Posle sam shvatio da sam taj koji zvižđi ja i to me nekako čudno pogodilo. Stao sam. Odmahnuo glavom. Ušao u prvu poslastičarnicu. Unutra je bilo toliko đece đa me je od njihovih glasova, zabolela glava. I ne sačekavši sladoled izađoh napolje shvativši odjednom da treba otići negđe, naći nekog, ne biti sam na asfaltu koji se topi, pod tuđim prozorima, u građu u podne. Za tri minuta, prevrnuvši u glavi sve mogućnosti, bilo mi je jasno da nemam gde da ođem; đa su svi koje sam Dpo-

znavao ili otišli iz građa ili đa ne umiru od čežnje da-

inc vide. .

Jedan čovek koji nema gde đa ode: — nasmejao sam se sebi. Najgore od svega bilo je što je to bilo tačno. Bio sam na godišnjem odmoru, a sam bog zna koliko mrzim godišnje odmore i nedelje. Tada savršeno ne znam šta da uradim sa sobom. Neđelje su ođuvek bile dugi, najduži dani kojih mogu da se setim. Ustajao bih kao i obično rano, navikao sam da ustajem rano, spremao se kao da ću u kancelariju, a onda se kod vrata već, sećao da je nedelija, vraćao nazad, pokušavao da čitam novine, ali novine su pisale uvek isto, a i šta mogu drugo, u svetu neko nekog uvek ubija, neko nekome šalje note ili rođendanske čestitke, što nije baš mnogo uzbudljivo; ostavljao bih novine i počinjao da spremam sobu. Ali, moja soba je mala, skoro usedelički Čista i spremanje ne traje dugo.

Iza zida, onog: s leva, Žželjezničareva porodica počinje svoj dan. Znao sam, već odavno, napamet taj njihov dan. Prvo ustaje žena, pogađam to po povlačenju nogu po podu, izlazi i vraća se spuštajući nešto na sto, mleko i novine, verovatno. Onda na, scenu stupa otac budeći sinove i psujući do srži u kostima ovaj šugavi život. Ćerka ustaje Dposlednja. To je velika devojka s nekim čudno mekim stomakom, ženstvenim i bespomoćnim i ramenima uvek Dpomalo oborenim. Dečaci iza ziđa već dižu svoje obavezne tegove za jačanje mišica a majka silazi u podrum za ugalj. U tišini koja za trenutak nastaje iza zida skoro čujem kako mišići dečaka pucketaju i rastu. Devojka redovno ćuti i njeno kretanje mogu da pratim samo po primedbama dečaka. Te primedbe nisu baš najljubaznije. To ne!

Onda oni jedno za drugim svi izlaze i ja ostajem sam. Iza zida čuje se još samo teško tapkanje majke koja namešta sobu.

Svoje misli i svoju pažnju obično bih prebacivao na desnu stranu zida, ali tu nema bogznašta da se čuje. U sobi, još manjoj od moje, živelo je dvoje starih. Bili su to stari, tako stari ljudi, da ih za život nije vezivalo ništa, sem psa koga je starac izvodio u šetnju. Pas je i sam bio star. Išao je dijagonalno kao pijanica i čak ga ni mačke nisu mogle da uzbude... Za jednog psa prilično je opasno kad ga ni mačke ne mogu da pokrenu. Ovaj je ubrzo uginuo i

starima dao mogućnost da bar sada imaju gde da odu. Za.

sta su često odlazili na njegov grob. Ponekad sam im, iako je to smešno, zaviđeo na tome. Ja nisam imao gde da odem. Nedeljom sam uvek bio samo jedan čovek koji nema gde da ode. Mrzeo sam nedelje zbog toga.

Te nedelje, kad je željezničareva porodica izašla, postalo je najednom nesnosno tiho. Skoro sam čuo kako pada iišina na stvari oko mene i taloži se po uglovima.

Tzašao sam i na dugoj, đugoj ulici gledao kako Prolaze žene u lakim haljinama a tragovi njihovih polpetica, ostaju utisnuti na asfaltu. Onda mi se od jedne učinilo da je poznajem. Ne znam kako, ni gde sam je' sreo, ali mi se činilo da zaista znam tu ženu. Nije bila lepa. To ne. Imala je duge, tanke ruke i malo zaplašene oči.”

— Mi se znamo! — rekao sam i pružio ruku.

Žena je zastala, malo nabrala čelo i nasmešila se.

— Ne sećam se. Možđa? — njena ruka bila je sveža i prepuštala, se mojoj. Izbliza, lice joj je bilo još ružnije, ali ie osmeh bio zaista, lep. Od njega joj se čitavo lice rascvetavalo. Posle nekoliko zajedničkih koračaji ona je ušla u neku radnju i ja više nisam imao razloga da, je pratim.

Prišao sam drugoj. Nisam imao baš mnogo mašte i svakoj sam prilazio na isti način.

— Mi se, čini mi se, poznajemo? — govorio sam bola potvrdno, pola upitno i one su se smešile, mrštile, bivale vačuđene ili ljutite, zastaiale za trenutak ili čak i ne zastavši produžavale dalje. Nekima sam, izgleda, bio đosadđan, a nijednoj, očigledno, dovolino zanimljiv da bi se sadržala malo duže. U ovom prokletom gradu S razmekšalim asfaltom i žalosno opuštenim drvoređom nijedna nije imala vremena, za nnene.

Nastavljao sam da sledim'igličaste tragove potpetica.

— Mi se znamo? — prišao sam devojci punačkih ramena koja su samovolino i drsko isknkala iz haljine. Sada bi me neko mogao obesiti da mu kažem kakve su joi bile oči, da li je bila visoka ili mala, lepa ili ružna, ali jasno, sasvim jasno znam da je imala, ta okruglasta, nmladalačka ramena:

— Vi ste ludi! — pogledala me je pravo u oči i UZmakla korak nazad. Bilo je nečep užasnog u tom uzmicanju. Naglo sam zastao a onda skoro potrčao duž duge, duge ulice. Zaustavio sam se tek kad mi je sasvim nestalo daha. Ja brzo izgubim dah i pretpostavljam da nisam ttrčao dugo. Čudi me samo da se ni sa kim nisam sudario, a možda i jesam, možda toga samo nisam svestan.

Ulica je živela svojim uobičajenim životom. Kraievima očiju hvatao sam sjaj automobila čije su karoserije blještale na suncu. Taj siaj je uskoro postao zamoran i ja sam okrenuo glavu na drugu stranu, unutrašnju stranu ulice. Jedna devojčica, tanka kao list, smejala se nečem što joi je govorio mlađić s naočarima za Sunce. Brat ili dečko? — pokušavao sam, da, pogodim. Devojče se smejalo kao da niko ni pre ni posle njega nije imao razloga za smeh. Milicioner, vitak, skoro još i sam dečak, držao ie za rame dečkića od nekih desetak godina i nešto mu gOvorio u hodu. Dečak je odrečno odmahivao glavom.

— Ne, tih deset karata nisam ia utabao... — ostao je iza niih piskavi zvuk dečakovog glasa.

Jedan beli avion kržio je po nebu a bilot je verovatno viđeo grad kao razbacanu kutiiu šibica. Avion je bio visoko i pilotu se duga, duga ulica činila kao beli konžčić. Jza Dunava i Save slutio se hlad šuma. Zastao sam da izbrišem lice od mznoja, ali nisam mogao da nađem maramicu i nastavio sam dalje. Ne snam da li je to bilo zbog vrućine, ali u meni su počinjali da igraju brojevi. »KOolona levo kad se oduzme od kolone u sredini daje kolonu desno. Sve one daju... Gospode, šta daju — 5 užasom sam uhvatio sehe đe ma mem šfm, rniu. yTi si }ud! Dva-

deset godina radiš taj posao. Kolona levo kađ se... Gospode, šta kad se? Ti to moraš znati«. .

Nisam znao. Stajao sam oslonjen o zid neke kuće. Bio je svež, jer se strana ulice nalazila u nekoj anemičnoj senci, i njegova svežina počinjala je da me umiruje. »Kolona levo kad se oduzme, od čega, od čega ođuzme?« ipak nisam mogao da se setim. Kolona više nije bila povorka „brojeva na hartiji, bila je to povorka ovaca. Za njom je išlo neko dete a za detetom pas. To dete bio sam ja. Smešno je bilo samo to što sam na nogama imao gradske cipele odraslog čoveka. Pogleđao sam bolje, dećaka je nestalo i ovaca je nestalo; noge su bile tu, noge u gradskim cipelama. Bile su to ipak samo moje noge koje su poku-

+ .. OPAO OKO ALi aee perete wih: eta et dy ~~~ e 95 Zea- i 7; 35% w

|W)

šavale o nešto da se oslone. Ni kolone brojeva više nije bilo. Ničega nije bilo, sem mojih prstiju leve ruke, preko kojih su pažljivo, skoro nežno prelazili prsti desne. Tek kad sam bolje pogleđao shvatio sam zašto je desna tako nežna. Ono što je ona pokušavala da dodirne nisu bili prsti leve. Bilo je to mojih petoro braće, ali tako malih, tako udaljenih.da sam tek sa velikim naprezanjem mogao da razumem šta govore. To što su govorili bilo je vrlo čudno za njih. Govorili su kao odrasli ljudi a onđa kad ih je u šumi zajedno sa ovcama raznela bomba bili su samo deca. Možda su im zbog toga oči kojima se me gledali bile tako detinjski bistre. Te njihove svetle, pokretne oči kao kod sasvim malih ptica ili gušterova. Hteo sam da ievu ruku prinesem očima da bih ih bolje video. Ali ne! rekao sam sebi. — Ako ih tako uzdigneš moći će i drugi da ih vide. Ova devojčica sa sladoledom i mašnom u kosi, naprimer. Ili starac u panama odelu; ili neko drugi, možda! Nisam želeo da ih drugi viđe pa sam stavio ruku u džep. Tu na dugoj, dugoj ulici, sređ građa u podne hteo sam ih i imao sam za sebe. Uskoro mi je bilo jasno da.je surovo držati ih u džepu, da bi se mogli ugušiti od toplote; ili ispariti; ili bilo šta drugo. Njihove male oči bile su vrlo smešne kad sam ih opet izvukao na sunce. Ušao sam u park i seo na prvu klupu. Oni su, takođe, seli i počeli da posmatraju oko sebe onim svojim živahnim očicama i komentarišu sve što vide. Bilo je veoma zabavno slušati ih, ali i ja sam želeo da pričam. Prvo sam počeo da govorim Tomi, najmlađem, onom što je bio najmanji prst i da mu pokazujem đecu koja su pravila kule od peska, ali su se ostali pobunili. Očigledno, bili su ljubomorni. Morao sam i morao da im objašnjavam kako je Toma najmlađi, dete skoro, i da je, naravno, red da njemu prvom obratim pažnju. Postepeno, uspeo sam da stvorim ređ. Sađ su gOvorili oni stariji. Znali su tako lepo da vide sve na svakoj devojci koja prođe da me je to dovodilo do besa. Kađ su za jednu primetili da ima grudi iz Rkomisiona nisam mogao a, da se ne nasmejem na glas.

BIOGRAFIJA

ee e ~“ ee. ik avijatičara-književnika njegovoj slici sveta, Ssjedinjujući u sebi večiti čovekov san o poletanju u vazđušni okean i pesničku maštu jedne značajne inteligencije, pisacpilot je od naoko prozaičnih tema stvorio čitave prozne simfonije slika koje plene čitaoca. Njegov »Noćni let«, napisan 1931 godine, još uvek je najbolje đelo o čoveku sa Krilima

koje je dosađa napisano, tvrđi kritičar lista »Lc letr fransez« Ovom tvrđenju se mogu priđružiti svi oni koji su pročitali knjigu i osetili nešto od onog veličanstvenog mira i napetosti stihije, koje je osetio Sen Pgzisperi. Zajedno sa romanom »Vetar, pesak i zvezde«ć, Sen MEgzisperi je obezbeđio svoje mesto u svakoj istoriji francuske literature i sam njegov tragični Kraj nestalog pilota osiromašio Je savremenu svetsku književnost jednog novog stvaralačkog ugla, čija je osnova čovek i mašina u prostoru.

-

MALI PRIHODI NEMACKIH KNJIŽEVNIKA

U kampanji koju su preduzeli zapadnonemački listovi i časopisi za poboljšanje životnih usiova književnika, iznose se zanimljivi pođaci o prihođima pojedinih autora. Pisci koji su već stekli ime i imaju priličnu popularnost kod čitalačke pu” blike, mogu đa računaju na prosečne mesečne prihođe ođ svega dve stotine peđeset maraka. »Zbog ovakve situacije« piše jedan list, »većina mlađih i talentovanih ljudi nema hrabrosti đa se isključivo posveti umetničkom stvaralaštvu, već propada moralno, ' psihički i fizički piskarajući po mođ-

nim i zabavnim časopisima za na-

ANTOAN SEN EGZISPERI

iz pera Marsela Mižoa izašla je u Francuskoj zanimljiva biografija jednog neobičnog književnika, čije je glavno zanimanje do Kraja života bilo plovijenje beskrajnim plavetnilom nebeskih visina. To je književnik Antoan Sen Egzisperi, čija su sopstvena Književna dela, preveđena na mnoge jezike, pa i kod nas, đovolino govorila o samom piscu ji

sušni bleb«.

preko puta. Srednji brat je pokušao da se zavuče pod žipon, de. vojke koja je pored nas sela i bilo je vrlo zabavno posmatrati kako on to čini. Pošao je prema njoj vrlo polako,

skoro pogruženo 8 onda postajao sve slobodniji. Kad se prvi put vratio iz šetnje tako je mangupski namignuo mbog onog što je viđeo ispod žipona đa sam ja morao đa stavim šaku na usta, Braća su se tiho cerekala. Svaki od njih je stavio svoju malu šaku na usta i niko nas nije čuo. Jedino se onaj čovek sa klupe prekoputa opet izvukao iza svojih novina i podozrivo pogledao prema nama. Devojka, je kao i najmlađi brat sedela mirno zagledana u decu koja su sada prokopavala tunale u pesku. Nije ni prime. tila kad je srednji brat ponovo pošao u izviđanje. Ovog puta bio je slobodniji, skoro drzak, i stalno nam je namigivao, ali baš kad je ponovo hteo da uđe pod devojčinu suknju ona je vrisnula i otskočila. Učinila je to tako naglo da se oko nas najednom strčao svet. Gospode, koliko li

je samo sveta bilo u tome parku! Braća su od straha zaklopila oči i ja sam ih brzo vratio u džep. Nisam želeo

da, ih bilo ko vidi. O _ JI Kad su nas ugurali u bela kola koja su toliko jurila

i pištala đa nas je od toga sve. zabolela glava pOnovo sam” ih isvukao napolje. Bili su još uvek preplašeni. Onda sam

~ e! ~

ILUSTRACIJA D. STOJAN OVIČA-SIPA

primetio kako naš čovek u belom sa druge strane kola

'čudno posmatra i ponovo ih sve sakrio. Nisam želeo đa mi

ih oduzmu. : . .. o TI nisu mi ih oduzeli, jer nisu znali za njih. A lukavi

su ti u belom. Oni imaju tajnu policiju koja vam se zavlači pod kožu i sluša šta mislite, ali ja sam bio lukaviji i braću nisu uspeli da pronađu čak i kad su mi” injekcijama izbušili čitavo telo. Bio sam srećan. Braća i ja pričali smo 3 smejali se po čitave sate. Bili smo sami, sasvim sami u jednoj beloj sobi., Ponekad nas je obilazio čovek u belom, onaj s naočarima, a ponekad nešto što je ličilo na Ženu, ali ja sam zapoveđio onom srednjem da. bude miran. Bilo nam je lepo i tiho u toj beloj sobi iza čijih su se, prozora njihala dva jablana. Najmlađi je bio prosto lud za njima. Uvek je pružao ruke kad bi kroz njihove grane prolazio vetar i pokušavao da uhvati odlomke ptičie pesme koji su ponekad dolazili i do nas. Bili su to samo odlomci vrapčevog udvaranja, ali su ipak bili lepi. Desna ruka je često i sasvim nežno milovala levu. Ponekad sam se čudio zašto ona to radi tako umiljato. Jednom u suton, znam đa je bio suton jer su jablanovi već bili izgubili boju i počeli da se izjednačuju sa mrakom koji je nadirao, jednom. u suton primetio sam da i desna ima lice, lepo, krupno, zatvoreno lice sa Žžalosnim očima. Bilo je to lice moje majke. Njeni prsti su se Često i sasvim tiho spuštali na glave moje braće, naročito na glavu Tome, najmlađeg, i Ivana, koji je još kao dete mnogo bolovao i bio nekako čudno dalek. Ponekad, ona je svojim skoro nečujnim prstima prešla i preko mojih obraza od čega mi se naglo zaustavljao dah i nisam smeo da se pomerim u. strahu, da se ona ne povredi o moje neobrijane, čekinjave obraze ili ne pobegne. a

Ljudi u belom dolazili su ponekad, posmatrali me, bpitali nešto. Jedan je želeo da zna zašto stalno krijem ruke, ali ja mu nisam rekao ništa. Onda su me jedno jutro odveli u neku odvratno čistu sobu, naredili mi da sednem a onda u mene uključili struju. Nije bolelo, ali lica braće su počela tako žalosno da se tresu; govorili su nešto, pokretali male, svetlucave oči, mahali rukama, grčili se a onda počeli da bivaju sve manji i mekši kao da ih nešto rastapa ignutra. S mukom sam uzdržao vrisak kad sam najednom primetio da ih nema. Jedino što me je sprečavalo u tome bilo je lice moje majke koje se zajedno s mojom desnora rukom podizalo i prislanjalo uz moj obraz, to zatvoreno lice sa zaplašenim očima, to jedino lice. Oni u belom 8ovorili su mi da budem miran. Ti smešni ljudi! Još uvek nisu primećivali da nas je dvoje iako su se hvalili da mogu pročitati čak i moje misli. Rekli su mi da se opustim i ja sam učinio to a onda se desilo nešto grozno: moja desna ruka je odjednom mlitavo pala u moje krilo. Izbezumljeno sam na njenom dlanu tražio oči moje majke i one njene smešne, male bore oko usta. Dian je bio gladak i prazan. Zurio sam u njega, dugo, i činilo mi se da prolaze

dani, ali sam jednim delom sebe već bio svestan da prolaze ·

samo minuti. Svetlost iza prozorskog okna nije se menjala i onaj vrabac na balkonu nije mogao stajati tu čitave sate u istom položaju. Ukus dužine i beskraja, znao sam to, vreme je imalo samo za mene. .

— Vi se sad sasvim dobro osećate — rekao je čovek

u belom — i možete kući. Ako se pojavi nešto, videćemo. ...

Sada se dobro osećate.

— Da, sada se dobro osećam! — rekao sam. A šta sam drugo i mogao da kažem nekome ko je bio ubica a nije to ni znao?

! Duž duge, duge ulice opet su hodala ljudska lica, lica muškaraca i dece, lica žena koje su išle u lakim, lakim haljinama njišući se u bokovima dok su im potpetice urezivale igličasti trag: u asfaltu iako više nije bilo tako toplo. Posmatrajući svaku posebno vadio sam iz džepa levu ruku u nadi da ću čuti primedbe svoje braće, te primedbe od kojih je svaka bila zabavna na svoj način, ali njih više nije bilo. Išao sam noseći tu ruku ispruženu ispred sebe i nije mi smetalo što je mnogi posmatraju. Više nije Dpostojalo ništa što je moglo da mi bude oduzeto. Bio sam ponovo samo jedan čovek na dugoj, dugoj ulici sred grada, u podne, jedan čovek koji ne zna šta da radi.

Počinjala je opet igra prepoznavanja.

— Mi se, čini mi se, poznajemo! — stao bih pred nekog čije mi je lice bilo iole simpatično i nasmešio se. ape O znao da će odrečno odmabnuti glavom, ali

adovao onaj nesigurni, pom: jeni S nego što se to desi. KOE) Bio Mbunjeni Ola |

Na đugoj, dugoj ulici mnogo je lica. Sad je je baš prošlo jedno s uznemirenim očima, lice žene uvelih obraza. Stajem pred njefa i kažem: |

— Mi se, čini mi se, poznajemo... —

. „Zena odrečno odmahuje glavom. Ja se osmehujem i kažem: — U ređu! Nije važno. |

_ Nisam neiskren. Zaista nije važno. Posle ovog lica nailaze druga. Beskrajno ih je mnogo i igra je beskrajna.

Nije potrebno da se mrštim zbog toga. Zaista nije. Možda

· ću na nekom od tih lica pronaći oči svoje braće. Možda,

kažem i Znam da je pretpostavka smešna. Ali, zašto ne bih pokušao? Na svim tim licima i tako, zaista, ima nečeP Što su njihova imala na svojim. |

Na dugoj, dugoj ulici lica. Samouverena, bponizn38, svetla, opustošena. Lica. Stajem pred jedno i kažem :

— Mi se. čini mi se, poznninmnmon9

~na e