Књижевне новине

intelektualac koji u svojim

WIWACTCO 'RISEEMR, Tražimo glavnog

junaka

(NIP, Zagreb, 1960, Humoristička. proza Mirka Yrrišlera, ne izaziva onu vrstu smeha za Kkoju je Niče rekao da ga je stvorila najmukotrpnija životinja na zemlji i posle koga čovek ostaje pre tužan nego veseo, Trišlerove humoreske su Jako,. živo, zanimljivo i čitko pisani, vw prilično] meri nenjeđnačeni feljtoni, koji nekim svojim vrlinama mo» gu da privuku i privlače čitaočevu pažnju i koji se čitaju bez nekih na> ročitih tegoba u časovima, ođmora i đokolice. To je humor veselih we šeri i humorističkih listova, ne na vočito dubok i ređowno nezlobiv. Smeh koji ove priče izazivaju mo» že da buđe poneki put buran i.gromoglasan, ali vrlo često posle čita» nja, ovih priča čitalac se zapita kome ili čemu se on zapravo smejao i šta je tu bilo toliko smešno, dev, treba reći bez mnogo Yrišlee ne pokazuje uvek prvoraz-–

rednu duhovitost. U naknađu za to ~

njegove priče su uvek smešne. Pi. sac ove knjige ume da izabere = mimljivm anegđotu, da primeti duhovit detali od koga će poći, da stvara svoju priču i đa tu priču w majvećem broju slučajeva imteresamtno ispriča. Ali, dalje od toga rišler retko kađ iđe,

Trišlerove priče su u priličnoj meYi neujednačene. Odista «„duhovitu

opservaciju smenjuje ne tako retko

sasvim banalna opaska, izvanređno smešnu situaciju natemmuta i izvešta-> čena, itd. Uz to Trišler nema ambieija da buđe psiholog, on ne đovodi svoje ličnosti u izuzetno komične situacije, njegova osnovna preokupacija su obični, prosečni ljuđi, u isto tako običnim prilikama i neprilikama. Male, sitne ljuđske slabosti i pakosti, podvale koje uspevaju i neuspevaju, svakodnevni problemi od danas do sutra to je oblast u kojoi se Trišler najčešće i najradije kreće i, valja priznati, najbolje snalazi. Pređrag Protić

BRANKO BELAN : Kutija od ebanovine

- (eNaprijeđ«, Zagreb, 1960)

Belanov roman »KHutija od ebanovwine« mosi tragove izrazitih mapora vw otkrivanju nove forme i fakture, mapora eksperimentisanja, koji nisu i bez dobrih rezultata i nagoveštaja eelovitijeg sagleđanja čovekove ličmosti određenog trenutka. OU ođnosu na romane Čeđe Price (»Svijet viđen na Kkraju«) i Mirka Božića (»Svidan saosećavajući mačin, »Kutija ođ ebanovine« odvaja se i izrazom i fakturom i, naravno, SVO” jom sadržinom. Problemi savremenog imtelektualca, mjegovo mnesnalaženje i batrganje u današnjem š&vetu, što je osnovni na inđiviđualan mačim obrađen „problem „kod sve trojice, kođ MBelana su dati najoriginalnije, nmajkonkretwnije, sa najnužnijim i gotovo najcelovitijim ana lizama čovekova unutrašnjeg sveta, upravo sukoba i odraza vanjskoga sveta u čovekovoj psihi.

Junak »Kutije ođ ebanovine« Karlo čovek je preosetljiv za svet oko sebe, a spoznanje (spoznanje četrđesetogodđišnjaka) da je njegovo Življenje promašeno vraća ga mladosti, Brećnijim i lepšim trenucima Života, On je čovek poremećene psibe, lucidđa intervalla uočava i pronalazi uzroke svojoji životnoj promašenosti, svojoj trageđiji — isključemju iz svakiđašnjeg života koji je za njega prazan, crm i bez belina. Dajući takvog čoveka, Belan je morao pribeći i poslužiti se psihološkim metođom i taj metođ je primenio majčešće uspelo, pađajući ponekad pod vidljiv uticaj psiho-metoda Dostojevskog i nekih drugih pisaca 5avremene evropske literature. Da bi đao čoveka u svoj njegovoi podvojenosti ličnosti, u apsurdnosti tre mutka i bola toga trenutka, Belan Je lišio svoje delo 'deskriptivnosti, puštajući svoga junaka da se ispoveda, ali ipak vešto prekiđajući tu ispovest onđa kađ je pretila opasnost đa ona ne pređe u 'nečovečenje junakove ličnosti. Po tom apsurdu om najviše potseća na KafKu i njegBov junak, upravo po onoj metamorfozi ličnosti, potseća na Kafkinog junaka iz »Preobražaja«.

Ono. što naročito rreba Istaći kod Ovog prvog Belanovog romana 8Vakako su faktura i izraz. Posedujući iskustvo filmskog režisera i scenariste, on se i ovđe poslužio filmskom tehnikom, u ovom slučaju interesantnom, nimalo monotonom i jedno” ličnom. Belan je svoje delo sačinio od nekoliko priča (poglavlja), uvek zasebnih i zaokruženih celina, koje sgovore -o novoj. ličnosti (majka, Vjeka, otac, Pranciska i Matulo), ali

KNJIZEVNE NOVINB

Je M avima njima Karlo stalno pritan, uvek u prvom u pi tera S planu piščeva Tešeći Ma, sažetosti izraza, izbegavajući sve suvišnosti, lišavajući delo rasplinutosti i preopširnosti, Belan mije mogao izbeći i suvoparnost koja na momente smeta i koja je mošđa najslabija strana ovoga romana. Ali, sahvaljujući uprvo tome, on je, 6 druge starme, oslobođio svoje delo i Karlovu ličnost bolećivosti i sentimentalizma, plačljivosti i vapaja koje su osnovna karakteristika

Pricinih i Božićevih junaka (u mna-

'pređ pomenutih romanima). Na taj

način fa suvoparnost dobija u toj komponenti svoje Životno i umetničko opravđanje, Zbog toga »Kutija ođ ebanovine« znači novinu u naŠšoj savremenoj Yromansijerskoj proizvodđdnji, move mogućnosti sagleđavanja sveta i problema „dMđanašnjeg intelektualca, bez plačne patetike i

DŽON STEJNBEK

Zalutali autobus

»Kosmos«, Beograd 1960,)

»Zalutali autobuse je delo sa f{avoriziranom, tipično američkom temom dvađesetih-triđesetih godina „našega veka, temom koja se zatim vrlo USpešno probila i na evropsko Književno bojište., Roman Džona Stejnbeka još je jeđan strasni i, savršeno životni potez na zajedničkom platnu čitave generacize pisaca, na mnogoćelijskom delu koje je razuđeno i šaroliko u načinu tretiranja, ali je jeđinstveno u snažnoj iđeji o slobođi inđiviđualizma koju je posredno nadahnuo Frojd. Ta Knjiga je plođ atmosfere. žara i buntovništva. koja je oživljavala, nasuprot moralnoj đekađenciji društva i pokazivala vanređnu vitalnost,

Ali Stejnbek se ni ovaj put nije zađržao na trađicionalnoj formuli i

votnog iskustva i ljubavi, oslobođecne od sveta ideja koji, iako Dpozitivan i inspirativan, ponekad suviše čvrsto i drastično „vezuje za sebe Svoje predstavnike, ne dozvoljavajući im da potpuno ožive i samostalno stupe u život.

Po starom ali celishodnom postup-

ku, pisac dovodi svoje, u prvoj polovini knjige čitaocima predstavljcne junakc, u nesvakidašnji položaj koji omocućava da se oni izraze kako u međusobnim odnosima, tako i u svojim intimnim dilemama i željama. Izuzetnost situacije i Stejnbekov brižljiv opis vođe čitaočevu paBnju preko naizgled perifernog đetaljisanja đo onih pravih i iznemađujuće istinitih đubina, koje otkriva samo pisac nadprosečne vrednosti. Lepi, funkcionalni opisi i autentični dijalozi pružili su nam u prevođu Ljerke Rađović prijatnu i osve-

; i. Manon Lesko (Matica Hrvatska, 32860)

Delo Opata Prevoa toliko je obim

no da Se, kako primećuje Lansom,

ovaj učeni i pomalo razvratni sveštenik, čiji je život dobrim delom obavijen velom &#Đ misterije, mogao kroz ceo Život prehranjivati samo kao njegov Dprepisivač, „Od preko sto dvadeset tomova, istorijskih kompilacija, romanesknih, romana, , ponekađ setnih, a uvek nedvosmisleno diđaktičnih, preživela je zaborav samo jeđna Knjižica Kkoju njen autor u početku nije bio ni izdvojio Kao zasebno delo. To ic »Manom Lesko« roman koji je za dvesta godina, odkako je napisan, doživeo nebrojena izdanja širom sveta, i Kkome je novo izdanje »Matice Hrvatske« u starom prevodu Ive Adđum, sa pogovorom Iva Hergešića, peto kođ nas, . |

Smatra sc da je. Prevo načinio tu jednostavnu povest od nekih USpomena iz SVO burnog Života, a, OČIgledno je da se ona svojom svežinom i mneposrednošću bez velikih efekata i bez plačljive i pređikatorske opširnosti, zaista bitno izdvaja iz njegovog opusa. Jednostavna i prirodna, povest o ljubavi viteza de

sentimentalne boze.

rezervi, đxa

Belanova X

Tode Čolak SAVREMENA PROZA

Nikola MELJANICKI

Koupan beloglav kraguj, jedlan od osam majbolje za lov obučenih krilatih grabljivaca, pomosno uzdignute maljave glave, i čvmsto pripijen oštrim kandžama uz veliku kožnu rukavicu, vešto održavajući ravnotežu lakim polupokretima svojih šuštavih krila pažljivo je motrio sjajnim, svevidećim očicama osunčane rubove proplanka i mebo nad sobom, nestrpljivo očekujući poznati dodir jahačeve ruke, tiho zvedkanje i snažnu grmljavinu doboša. Ali ovoga puta umesto svega toga krivokljumi grabljivac oseti prvo da se lovčeva ruka u rukavici neobično ponaša, da podrhtava i pada sve niže ka kolenu. Ftiica se s mukom, živo balansirajući raširenim krilima, održa zarivši do kraja svoje kandže u bvrdu kožu rukavice, ali na kraju ipak otskoči i uhvati se za čizmu jahača. ] pored sveg mlataranja krilima ni bu se ne zadrža, jer čizma je klizila prema zemlji pa zato, najzad slete na travu gotovo u istom trenutku kad jahač pade sa konja. Tada kraguja prekriše senke ljudi koji se sjatiše oko lovca. Nečije ruke ga odmah uhyatiše i zajedno s velikom besprstom rukavicom odvojiše od ruke koja je beživobno ležala na travi, blede ruke na kojoj je još samo prstenje živelo, toplo svetlucajući na suncu.

Uzbuđeni i očevidno nečim wiplašeni, ljudi se najednom utišaše zgomilani cko lovca pa onda opet, ali mnogo:tiše nego tb početku, stadoše dovikivati nešto jedni drugima, i neki se užurbano vratiše svojim konjima, dok su drugi još poslovali oko čoveka u travi. CAP EBOIJenŠ i Sek

tića je sa strepnjom pratila brze pokrete teSih čizama oko sebe. Ali tada ljudski glasovi ponovo snažno zazvučaše na proplanku, odjeknu nečiji rog i opasne čizme se prorediše. ] najzad se pojavi poznato, bradato lice čoveka: koji ga je učio lovw i hranio. Čovek "ga podiže na svoje sedlo zajedno s rukavicom i sada je za kraguja opet bilo sve u redu, Verovao je tom čoveku i voleo je vožnju na njegovu sedlu. Krenuše i plica vide čoveka koji je maločas pao ali sada već na nosilima od lovačkih kopalja i raznobojnih ogrtača sa zelenom dolamom pod glavom. Nosilo ga je osmoro ljudi i povorka s nosilima u sredini skrenu natrag kroz šumu, stazom kojom je maločas došla. Posle šume uputiše se ogolelom, šljumkovitom kosom pored vrištine 1 bu podigoše nekoliko jarebica, ali ljudima očevidno nije više bilo do lova. Malo dalje povorku nadlete par divljih golubova, ali kraguj, vezan 1 nemoćan, mogao je samo okom da ih prati. Ljudi su jahali pognutih glava, vrlo polako i gotovo

Nog:Git tamo gde je na rubu velike šume pored Leto malovodnog potoka bilo razapelo nekoliko šatora, ljudi se opet sjatiše ko. ae, srećenog, ali ga ubrzo uneše u najveci i najlepsi šator 5 elikivo, okruglim, plavim nebom na vrhu i velikim grbom sa dva zlatna orla koji u letu, pomažući jedan drugom nose TOB.

Kraguj je bio gladan, kao i uvek pred lov celog jutra ništa nije jeo, al bradati čovek zurio je netremice put velikog šatora i izgledalo je da je zaboravio da ga nahrani. Ptiča je videla kroz granje svetlucanje potoka i bila je žedna, lepetala je krilima i pobušavala da kljuje lančić na svojoj nozi, kreštala i grebla kandžama i čovek najzad obrati pažnju na nju. Odnese: je prvo na potok pa je zatim nahrani, ubacujući joj komad presna mesa u kljum. I baš kada ie trebalo da je ponovo odnese na potok i napoii on je ostavi na velikom oborenom d lu i pobrča kao i svi ostali ljudi prema velikom šatoru iz koga izađoše tri čoveka u crvenim dolamama. Pomalo žedan, ali sit, kraguj je pospano žŽmirkajući nezainteresovano promalrao kako tri glasnika užurbano sedlaju konje.

Osvestivši se sasvim tek u svom MO shvativši da ne samo da više nije u OP : sc sam, svojom e pokrene već da je

oć govora izgubio, 7 jež |

Tica zatvorenih očiju, mučen strašnim ba u potiljku, pokušavajuci da shvati šta se io sa njim zbiva. Bol u potiljku OOIITAČI je E padu s konja, ali nikako nije mogao da Ž O zašto je pao i zašto maločas niie molio ya govori ni jednu jedinu reć. Jap a isko smrti u počebku ga toliko uzbudi Ja e svest umalo ponovo nc pomraci, 4 to e

samo trenutak, a odmah zatim obuze o

čudan, ponižavajući stid pred samim 5 Sbdč šbyaha od smrti, zbog panike koja je ROE zagospodarila razumom, zbog pomisli da je izgleda došao trenutak kada se treba pomiri sa

sudbinom i onda” Uz veliki napor pokuša da

tome zahvaljujući njegove su ličnosti izvezene na potki stvamog žŽi-

samrtnik je ležao neko. znanjem

šavajuću celinu.

DESPOTOV LOY

prikaxpi misli i razumno oceni svoj položaj onako kako je činio kad god je smrt bila blizu, uvek uveren da za živog i hrabrog čovekš' nema bezizlaznih simmacija. Prvo se seti nekog ravaničkog monaha koji je isto tako #zgubio moć govora i nije mogao «a se rene i čija su usta bila zgrčena i kriva, ali koji se za manje od godine dana sasvim oporavio i godinama posle toga živeo. Ali to još nije bila prava nada; iragao je za nečim stvarnijim, utešnijim, pa O5eijwši da to ne vodi ničemu i da nadati se sasvim brzom ozdravljenju znači najkraćim putem doći do pravog, slepog očajanja pokuša da se pomiri s dugim bolovanjem i s tim što će odmah poslati u Dubrovnik po najboljeg lekara, ali i tu mu misli naiđoše na prepreke pa se te nade u mnogome pomutiše, jer bio je svestan toga da bi to sve moglo biti sasvim sigurno da Murat sa vojskom nije opet tako blizu i da nema čak i tu, u njegovoj neposrednoj blizini, možda čak i· među ovima koji ga prate, ljudi koji jedva čekaju da ga se reše i koji bi dok Đurađ dođe iz Zete mmogoštošta mogli učiniti, pogotovu s tako bolesnim i nemoćnim čovekom, kulavice proklete, |

Otvori oči i zagleda se u lice čebvorice svojih dvorana. Ćutali su, a na licima im je vide» "samo nešto nalik na zabrimutost. Ditao se da li ćute zato što znaju da on ne može da im odgovori ili zbog nečeg drugog. Najzad jedan se od njih osmehnu i wpita da li mu je bolje i tek tada se i ostali malo nasmešiše. Radogost koga nikad nije voleo zbog udvoričkog osmeha koji je uvek imao na licu sada se smešio drukčije ili mu je zbog malopređašnjih misli bar tako izgledalo. Ponovo zatvori oći. Uvek je bio neobično strog i zao je da je malo onih koji ga stvamo vole. Zano je to i ranije, ali pravi značaj toga tek sad mu bi sasvim jasan i sada je smatrao da možda nije trebalo toliko tražiti od tih, u suštini priprostih neznalica i pohlepnih kukavica. U tom trenutku učinilo mu se da je sve najbolje ljude izgubio u bikkama. Uopšte malo ima ljudi, pomisli, onakvwih ljudi kakve ja zamišljam. Seti se rođenog brata koji ga je izdao, ali sad bez wzbuđenja, čak s izvesnom naklonošću zato što to nije wimio dok je majka bila živa, što je sačekao njenu smrt. Ipak je u. njemu bilo nečeg, pomisli blagonaklono. Posle toga bi mu i samom čudno što tako oštro zamera pobpumo tudim ljudima koji čine ili se spremaju da učine to isto, ali to ne potraja dugo. Prezirao je većinu tih uobraženih plemića koji bi se krvavo poklali među sobom otimajući se o zemlju da nije bilo njegove strgosti i snage. I više se nije kajao što je tako postupao, naprotiv žalio Je što se s nekolicinom nije na vreme obračunao kao sa Belocrvićem i Zojićem.

Pogleda ih još jednom, Radogosta sad nije bilo među njima. To ga uznemiri toliko da su izgleda i oni primetili nešto te mu užurbano ponudiše vodu. Podigoše mu glavu i prineše veliki pehar, Nije znao pije li ili ne, to ga samo umori. Najzad mu spuštiše glavu i onda oseti da se odmara, čak da je malo svežiji nego maločas verujući da je to zbog vode koju je popio. Radogost se ponovo pojavi nad njim i on zaklopi oči, osetivši se najednom tako nemoćnim izgubljenim i wsamljenim da skoro i nije više bio svestan prisusbva njihovog.

Postepeno utonu u neko polubunilo, obuze ga strah od samoće, od telesne i svake druge nemoći i naprezao se da svojom dosad uwek dovoljno snažnom voljom pobedi slabost, ali već je lebdeo pohpumo sam u rajnoj praznini u nestvarmmoj Svetlosti Mlečnog Puta, među nedokučivodalekim zvezdama, opsednut tajnama stravično neshvatljiva prostora — vremena, kretanja — nekretanja, dilemnog postojanja —/ nepostojanja, naivno zaprepašćen mejasnim Ssasamo Život zna za smrt i da je .besmrtno samo ono što nikad nije ni bilo živo i da je sve što postoji zadojeno nekom strašnom, džinovskom i ljudima pohpwuno nepoznatom svrhom, mekim više nego tajanstvenim smislom. Raj, pakao ili ništavilo i nepostojanje. Od ranog detinjstva usađem strah od jeresi, i u bwinilu još dovoljmo jak, strašnom i nejasnom pretnjom raslera misli od »zabranjenog« i vrati ih wtabanoj stazi što, kažu, vodi prema raju. Ali »grešna misao«, kao i uvek, tvrdoglavo puzi dalje, potajno, nezadržljivo: posle smrti je ništavilo: šezdeset, najviše stotinu godina, pa ništavilo, beskrajno, besmrino, žalosnovečno ništavilo... I nikada više. I ništa više. Beočug?

duđita Šalgo

se u lireperavu gužvu kamdži, kljumova i perja

· i nestade u tom uskom prolazu između visokih

'sa drveća.

Možda Medino to: samo beočug u ljudskom lancu. A strah kazne zbog grešnih misli vreba odnekud iz mraka lobanje i prvi put pa makar i u bunilu ili snu Despot vidi svoj sopslveni mozak koji kao kornjača puzi po zemlji prema svilom izvezenom pokrovu na ćivotu njegovog oca. »Lazar« to tako bolno potseća na nešto čega se nikad neće setiti i što ga, čini mu se, odavno već muči, nešto neshvatljivo kao ogromna praznina žŽžalosnovečnog ništavila njegovog tajanstvenog smisla.

Veliko vodoravno vreteno okretalo mu se pred očima izdužujući se i skraćujući se i debljajući obavijeno zbog brzine nevidljivim vlaknima. Naprezao se da se oslobodi more, bio je svestan da je to nešto nalik na san, naprezao se od bola da otvori oči i nije mogao. Negde tu odmah iza razigranog vretena koje je kao mačka tiho prelo, cerilo se odvratno Radogostovo lice dok ga pametni kraguj nije oterao rasparčavši mu svojim snažnim kandžama lice.

Vreteno najednom prestade da se okreće i kao teško ubojno koplje zari se u sred grbom, ukrašena štita, između dva zlatna orla koji u, kljunovima nose rog. Orlovi zalepršaše krilima, oživeše | stadoše se otimali. o rog. i pretvoriše

koje leti na sve strane, a zlatna, zelenom svilom postavljena herceška kapa, nošena vetrom kotrljala se i odmicala neprirodno brzo, niz blage sunčane padine. Gologlav, bez konja, bez oružja i s probijenim štitom u rukama stajao je sam nasred malog šumskog proplanka okruŽen mnoštvom nevidljivih neprijatelja koji su skriveni iza drveća čekali nečiji znak da ga napadnu, da ga probodu oštrim strelama koje je već osećao ma svojim leđima, na grudima, na čelu. Ali tada se pred njim pojavi neki krupan, vrlo snažan pas.' Bio je izvanredno lep, srebrnastocrnih leđa, svetlosmeđih bokova i kao u ribe žuta trbuha. Nije više bio sam. Pas ga je prijateljski gledao svojim ljudskim očima veselo mašući repom, ali na njegov poziv ne pride već polako stade otsMupati. Despot pođe za njim i udkok& primeti da pas ipak ne beži nego da ga s vremena na vreme sačekuje i ustvari nekud odvodi. Bili su već u podnožju ogromne kamene gromade i despot nawumi da ga uhvati i povede sa sobom i baš kad ga sasvim pritera uz stenu pas pronađe neku stazu između stenja

kamenih blokova. Despot podče za njim i obradova se videvši da taj put ne vodi više nikuda, jer na kraju staze bilo je nešto nalik na malenu kamenu sobu visokih zidova s jednim otvorom, pored onoga na kome je on stajao, prema nebu. Fas je i dalje mahao repom i sve mu se više dopadao, ali kad htede da mu priđe i da ga pomiluje životinja hitro otskoči u stranu i začas se nađe na.izlazu iza njegovih leđa. Pomisli da ga je sad konačno izgubio i potrča za njim, ali odmah wstuknu, zaprepašćen, jer pas nije pobegao, stajao je u tom uskom kamenom prolazu, iskeženih zuba i više nije bio pas već običan vuk i oči su mu bezumno i strašno svetlucale iz 'senke. Bio je očigledno glađu i mržnjom zaslepljen i Despotu bi jasno da će ga ovako nenaoružana ubrzo rastrgnutj i čekao je leđima pripijen ·uz stenje, ali ga životinja ne napade nego čučnu tu među stenama i smiri še. "Tada Despot pokuša da je otera, ali vuk opet pokaza svoje duge i oštre očnjake i zareža. Despot najzad shvati da ga je vuk namemo doveo ovamo i da će sad čekati da se sasvim umori i zaspi ili da wmre od gladi i žeđi i da će ga na kraju rastrgnuti i pojesti, Ditao se samo zašto ne napadne već jednom, zašto čeka. I tada shvati da' ga se wuk ipak još boji. Ali nigde nije bilo ni jednog kamena, niti se bilošta moglo odvaliti golim rwkama od stene. Tada Despot sede na hladan kameni pod i zagleda se pravo u ie gladne životinjske oči i vuk prvi obori pogled. Tada Despot začu glas svoga oca koji je dolazio odnekud sa visokih stena iznad nigde nije bilo ni jednog kamena, niti se bilošta koje imašl« Despot naglo skoči na noge, uzviknu iz sveg glasa onako kako je u bitkama činio i vuk pobeže, plašlijivo strižući ušima. Bilo je proleće i izišavši iz tog stenja i uputivši se prema manastiru što se video u daljini, Despot je odmicao brzo kroz polie zasuto belim i crvenim laticama cveća što se ' osipalo

(Odlomak iz romana)

Grijea, i bezazlene i poročne pučanke Mano Nesko nije i svakiđašnja.

Te. 36 DoWwesb dG Jeđnoj izuzetno ve+ likoj strasti, koja, ne bez jednom opštijeg simboličnog značenja, apsorbnje dva bića, prožđirući njihove duše i njihove egzistencije. A okolnosti u kojima se ta retka strast javlja i postupci na koje ona nagoni svoje žrtve daju joi pečat stvarmosti. Ta strast je romaneskna u Bmislu u kome sec ia reč prvi put javila u francuskom NXVJII veku ( smislu „»basnoslovan« namenjenom šenskoj osećajnosti i senzibilitetu), kađa se za nju vezao čitav jeđan literami žanr. ~

Glavna junmakinia povesti Manon Lesko je devojčica priprosta i uzvišena u svojoi bezazlenosti, čedno poročna, egzistirajući »s one stranc dobra i zla« iskreno spremna da se šBrtvuje za svoga dragana kada okolnosti dopuštaju da misli na mje&a, kao što je spremna da se poda nekom raspusnom starcu kada je sudbina odvoji od dragana; ukratko — čiji postupci i čija sudbina izmiču svakom moralnom Mriterijumu. Ona je oličenje Geteovog »večnog čenskog«. ag

De Grije, mlađić je iz višeg stalePa, sa svim odlikama plemenite muševnosti, je žrtva strasti koja je obugela njegovo čedno srce miadog seminariste, ali koja je kasnije imala posledice dovoljno banalne da ne buđu nestvarne. U trenucima Kada je Manoni potrebna njegova pomoć, on, vođem svojom slepom #&strašću, pristaje ma sve ono što čovek treba đa odbije samo đa bi tu „pomoć pružio dragani koju, raspetu između ljubavi i Kkoketerije, pogađaju nedaće. Dođajmo ovome još i požudu ljudi kioji imaju novca, brutalnu pohlepu jednog vojnika, pijanice, kockara i lupeža, Manoninog brata i podvođača, i imaćemo roman koji je zaista u stanju da izazove skanđal. Nađamo se da se to neće desiti sa ovim izdanjem »Matice Hrvatske«, jer je već ođavno izvesno da Opat Prevo u svom romanu »nlje imao nijednu brutalnu ili razvratnu ideju; on je samo viđeo moč strasti koju je hteo da naslika« (Lanson).

V. Li. A.

Cetrdeset godina (»Kultura«, Beograd, 1960)

U okviru Četrđesetogodišnjice proslave Partije i SKOJ-a, beogradska »KRultura« je izđala nekoliko značajnih knjiga, bez kojih bi revoluciomarni put naše radničke Klase, svakako, bio manje poznat i osvetljen. U takve Knjige spada i najnoviji Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog pokreta (1917 — 1929, knj. I}) „— »Četrđeset gođina«.

Preko stopeđeset autora ı 287 članaka, koliko ima Zbornik, evocira uspomene na jednu klasu koja je u

Svom razvoju imala toliko prepreka

đa je zaista pravo čudo kako je mogla uopšte živeti, a ne i razvijati se i jačati. Clanci Zbornika su raznovrsni i po materiji (iako svi imaju istu temu) I po kvalitetu. Slični su po tome što čitaocu ne serviraju suve istoriske fakte, činjenice i datume, nego svojom emotivnošću i lepotom mose atmosferu SVORK Vre» mena, ne u brojkama nego u živoj reči, punoj osećanja i razumevanja za đogađaj. Zato se ova Knjiga približava koliko istoriji toliko i literaturi. (Prisutna su i književna ime» na: Rodđoljub Čolaković, Lovro Kuhar, Ognjen Prica, „Otokar Keršovani ...).

Zbornik sećanja „naših revolucio=> marnih aktivista ima jednu posebnu vrednost i sa istoriske strane, koja se sastoji u tome što osvetljava događaje iz vremena kada se u jugoslovenskim zemljama počeo tek formirati rađnički pokret.

Članci Zbornika su, zaista, prava sećanja i vraćanja u svoje vreme; u carsku i Lenjinovu Rusiju, u petropavlovske, mitrovačke, lepoglavske tvrđave, u pariske, beograđgrađske, zagrebačke, ljubljanske, vukovarske, ulične demonstracije že> Tezničara, konobara, ruđara, regruta, učitelja, stuđenata., To je sećanje i wraćanje lažnim legitimacijama, nužnim pseuđonimima i ezopovskom jeziku (Pariski islednik zapitao je Aleša Beblera:

— Kako se zoveš? +— Zovem še Vuk Karadžić. — A ko vam je izđao legitimaciju? — Marko Kraljević ...),

Zbormmik je posebno interesantan, jer pokazuje lice jedne MWlase pređ neprijateljem.

Jednostavno i obično, bez preterivanja u ma kom pravcu, Zbornik sećanja alcttivista jugoslovenskog re» volucionarnog radničkog pokreta, O» svetljava jedno „dramatično vreme naše radničke Klase. Vreme čiji su putevi bili teški i surovi, kako kaže Spasenija Babović, ali takvim ih nikad nisu osećali oni koji su ginuli za slobodu. Zbornik čitaoca upravo vodi takvim stazama. Otkriva mu, detalj po detalj, fizionomiju ljuđi koji svojom borbom ništa druBo nisu tražili nego da budu ljudi. Zato, kađ čovek čita ova, pomalo, potresna sećanja wraćaju mu se bodrost i jasan smisao života. A zbog te svoje ljudske vređnosti Zbornik, meće biti lektira samo za istoričarec ili političare, mego za svakog čoveka. Od jedne Mnjige više ne treba ni tražiti,

"Tihomir Savić

9: