Књижевне новине

RR. ČOLAKOVIĆ, V. NAZOR, Č. MINDEROVIĆ

Izbor iz dnevnika i zapisa o NOB-i

(»Svjetlost«, Sarajevo, 1960.)

Materijal iz koga je ovaj izbor ny3apravljen ođavno je i đobro poznat; on već ima svoje mesto u istoriji naše kulture „koje mu po značaju pripada, Poduhvat da se napravi jedan ovako ograničen izbor iz ogromnog opusa kao što je ovaj, komplikovan Je i nimalo zahvalan posao. No priređivač Rizo Ramić ga je, imajući jasnu predstavu o potrebama i mogućnostima mlađog čitaoca, obavio na zađovoljavajući mačin. Polazeći od okolnosti đa sav taj materija! predstavlja je đ n u tematiku, prelomljenu Kroz razne senzibilitete autora — očeviđaca, njemu je preostalo da, shodno nameni Knjige, odabere autore i pogodno raspoređi njihove tekstove. On je to učinio tako inventivno i vešto da Knjižica nema karakter amtologije već jedne organske celine, ona nije samo dokumenat o jednom istorijskom tremnutku vweć slika jeđne izuzetno teške situacije, u kojoj se divno manifestuje prometejska moćč čovekova života. '

Preko mileovski grubih, stamenih i punih života figura iz Čolakoviće. vog teksta, preko tih svakodnevnih a ipak neobičnih ljuđi, „čitalac će kroz adski tegobnu atmosferu Nazorovog dnevnika (»Sav jad ratovanja skupio se ovdje, grči se, „zebe se, osjeća bolove „...«) đoći đo alcije, procesa, kretanja koje đočarava svečana, zvučna i reska, reč Čeđomira Minđerovića. Rečju, čitalac ima pređ sobom inđiviđuw, sištuaciju i jedno njihovo p r irođno stapanje, u kome se više ne zna da li više utiče jedinka na situaciju ili obratno. der svi ti ljuđi, neosporno je, nisu više ono što su van nje, lični život svakoga od njih je o n a, no takođe je neosporno da je ta situacija, takva kakva jeste, plod inđiviđualne Kkonstelacije svakoga od njih. Ona je njihovo zajedničko ja.

Doživljavajući jeđam ovako poetski fenomen, autori nisu mogli da se zaustave na mirmom dnevničko-memoarskom načinu izlaganja, da sakriju svoje ushićenje, đa zađrže izlive. Oni su od svojih dnevnika napravili poeziju u prozi, koja odiše humanizmom i optimizmom, sa mnogo uspelih komparacija, sugestivnih ponmavljanja, simbola, metafora i građacija. Minđerovićevoj rečenici, na Dprimer, vrlo često samo metar ·nedostaje pa da buđe stih.

U naše dane, koji za vitalitet mladog čoveka obiluju opasnim pojava-

ma, ovakva knjiga može đa pred stavlja veliki peđagoški potencijal. St. Bogdanović

*

BRSKIN: ROLDVEL

Ljubav i movac

(Lyhos«, 1959)

Klodel Inglts

(»Minerva«, Subotica, 1960)

Zagreb,

Mnoga stranica Koidvelove proze iz posleratnog perioda nastala je kao plod jedne nove stvaralačke orijen= tacije koja je ođ njega napravila tehnologa lakih, zabavnih romana. To se ne mora tumačiti naprosto piščevim zamorom, okretanjem glave od onih tema koje su ga, preko tako snažnih ostvarenja kao što je »Duvanski put« učinile poznatim i slavnim; ima u tome, verovatno, i jeđan dublji razlog, onaj izđavačke politike, koja goni i mnoge druge njegove savremenike da se prihvate tema koje im donose na tržištu naj bolju prođu. .,

MWoIđvel se u romanu »Ljubav i novac« „dotakao OVOg problema, i glavna ličnost Mmjige, Rik, — pisac koga Kritika gleda 5 prezrenjem, 4 publika smatra »svojim« i »voljenima, i u čijoi misli pratimo intimnu Koldvelovu misao — govori nam đa je pisac prinuđen danas da pre” ćuti temu koja najđublje leži u njegovom srcu, a da obrati pažnju na onu koja đonosi višu nagrađu ili pleni maštu čitalaca. Na duhovit i groteskan način Koldvei je u ovom romanu „dotakao tržišnu politiku» Dplitkoumne izdavače, koji ne prezaju ođ toga đa sami odaberu ma” terijal o kome će pisac pisat u novom romanu predočavajući mu činjenicu đa će ga »zavoleti milioni čitnlacaa, Tema je, dakle, u izvesnoni smislu | — pisac pred izđavačem. Ostali e ·o romana je intimna povest glavnog junaka, ika, sladunjavi ljusavni đoživljaji, avanture i ražo” šaranja, povest u kojoj on vidi svoj buđući roman. Ustvari, Koldvel je predstavio Rika kao Sebe, jer mi čitamo,~odđ prve do poslednje strani-

KNJIŽEVNE NOVINE

ce, jednu zanimljivu i, na momente, duhovitu, ali, u proznom đostignuću, ni više ni manje nego toliko — priču o jeđnoj ljubavi i zapletima oko nje.

Drugi Kolđvelov roman, jeđan ođ poslednjih koje je objavio, »Rlodđel Ingliš«, niukoliko nije dorastao bo1jim njegovim ostvarenjima i nosi Sve simptome ove move piščeve intonacije. To je povest u kojoj majka i ćerka varaju i vuku za nos svo» ga muža i oca, Klajđa. Klođel je bila pošteno i stiđljiyo đevojče, sve dok nije dobila pismo od svoga Lina koga je čekala đa se wrati iz vojske i da je uzme za ženu, i koji je u tom pismu obaveštava đa će se oženiti drugom. „Prevarena đevojka, Rkojoji iđe ma ruku njena majka, prekonoć postaje prostitutka i u bludu pronalazi olakšicu i kompenzaciju za izgubljeno vreme čekanja na mnezahvalnog čoveka.

Oni, dakle, koji su upoznali Kolđyela preko »Male hožje njive«, »Duvanskog puta«, »Tragičnog MKraja« i još nekih njegovih ostvarenja, u ovim majnovijim, ma naš jezik preveđenim Kolđvelovim romanima, neće pronaći đeo neba američkog JuBa, jednu autentičnu, sublimnu skicu života malog rentijera, farmera, craca koga progoni kob segregacije, života malih ljuđi upletenih u svakiđašnje brige, ali koje iskrsavaju iz pozađine gorućih „društvenih Đroblema. Neće naći ni onaj đugl niz ljuđi čije su suđbine đuboko potresne, Ovaj novi Koldvelov postupak učinio je đa je njegov stil ostao bez onog reaktiva kojim je male suđbine, obične činjenice svakiđašnjice činio izuzetnim, dramatičnim, dajući im aromu istinitih, sumornih tokova života.

Božo Vukadinović *

BRANKO L. LAZAREVIĆ

Lutke

(Bagđala, Kruševac, 1960)

»Lutke« zbirka pesama za đecu Branka UL. Lazarevića, bolja je od većine onoga što se za dđecu piše, a za najboljim zaostaje manje nego Bto se ođ prosečnih izdvaja. To je i razumljivo. Dobar đeo naše literature za đecu ne teži za onim što đeca od literature koja im je namenjena traže i zbog toga je đeci, u

DUBOZ HEJVORD

Porgi i b . Porgi i bes · (Obod, Cetinje, 1960,) Samo mašta genijalnog pisca ili povoljan istorijsko-društveni momenat u stvaranju manje genijalnog, mogu u nekom skrovitom kutku života da otkriju lik, sirovo lep i ne-

'upadijiv poput neobrađenog dragu-

lja i da ga zatim svojim pesničkim dahom isklešu i pođare mu nov, 74-

služeni sjaj, đa bi ga tako izvajanog .

i maglašenog prepustili struji koja ga, slaveći otkriće, prihvata nazađ u život. U slučaju đela »Porgi i Bes« američkog Književnika Duboza Hejvorđa svakako je od odlučujućeg značaja za popularnost crnog bogalja Porgija bila tužna i večna alktuelnost crnačkog problema na američkom jugu, kao i izvanredna nađahnutoslt gotovo lirskoga teksta piščevog.

Sa meospornim poznavanjem ambijenta i velikom ljubavlju prema njegovim ljudima, crne kože, Hejvord je stvorio dđirljivo jeđinstvo muzike i čuđno oživele slike u priči izrazifo scenskog karaktera. (Stoga je Pposve razumljivo da je tako mspešno poslužila Geršvinu za njegovu Ooperu.) Muzika kao đominirajuća kom“ ponenta te scenske celine, stalni je pratilac života, „sređstvo kojim se ljuđi, đuboko osećajni i snažno isRkonski izražavaju | u najrazličitijim svojim raspoloženjima na beskrajnoj skali ođ najđubljeg očaja do najobesnije razđraganosti. Ali uporni refren stare pesme »zar nije teško Crnac đa buđeš „..« lebđi u toj gustoj, uzbuđenoj, ali ipak melanholično ćutljivoj. atmosferi „crnačkog pređgrađa.

»Kađ dostigne izvestan „stupanj beđe, život se obavija zaštitnom anestezijom koja umrtvljuje čula prema krajnostima«, veli pisac za sređinu u kojoj se odvija ljubavna istorija crnoga Romea i crne Dulijete., Sa odličnim poznavanjem tvrđe i prirođi bliske psihe poniženog čovek8 i sa magoveštenom iđejom o fatalnosti čovekovog života, koju je upio iz svojih junaka, Duboz Hejvorđ nas je spretno proveo kroz tu potresnu priču koja se lako ne zaboravlja.

Knjigu je korektno preveo Svetomir Nikolajević,

Judita Šalgo

najvećem broju slučajeva, strana i—

nepristupačna, Lazarević spađa među one ne fiako brojne pisce, koji su uočili činjenicu da su sec i dečji svet i dečji senzibilitet u “7dvelikoj meri izmenili i on se zbog toga o” braća deci na jeđan nekonvencionalan način koji đečjem osećanju sve-

ta može đa buđe, i jeste, i blizak i

prisan. Pisac ovih pesama ume da stvara slike koje će uzbuđiti dečju maštu, zna da pronađe reč koja će moći đa obrađuje, raspoloži ili rastuži, on ne voli đa morališe i njegova đdiđaktička poruka, ukoliko je ima, nikada nije eksplicitna. A to su sve nesumnjive vrline koje obećavaju đa će ova NLazarevićeva vbirka umeti đosta da kaže onima Kkojima je namenjena. . . Branko NL. Lazarević u priličnoj meri poseduje spretnost u vlađanju

· stihom; njegovi stihovi teku prirod~

no i neusiljeno i po neki put zvuče prilično neuohičajeno u pozitivnom smislu te reči. Njegove zamisli, mađa su ređovno svakodnevne, nisu transponovane na banalan način, ponegđe Lazareviću ne stane dah, ritam „ošlabi. Međutim, to su retki trenuci, Sstenuci slabosti koje pesnik uspeva đa prevaziđe, i oni ni u kom slučaju nisu u stanju da umanje ili dsilabe povoljan utisak koji ostaje posle čitanja ovih pesama.

Dođuše,

Predrag Protic %

RADOMIR RAJKOVIC:

Pesak ı leto

| (Matica srpska, Novi Sad, 1059) Zbirka pesama Mađomira Rajkovi-

ća »Pesak i Ieto« pojavljuje se u vr

lo nepretemcioznom ođelu: ona je jednostavna DO fakturi i skromna po rezultatima koje donosi. Sve pesme iz ove zbirke imaju jednu simpatičnu dozu iskrenosti i poštenja; mnoge ođ njih ođišu svežinom, odišu zavičajnim koloritom, letom ı pe” skom. 'o je ona iskonska igra, Tri" tuaina i rizična, koja se ubedljivio činjenicama objašnjava i prezentira,

Ima mu Rajkovićevoj ppaaUISč dosta folklornog. NO, eleelemenata IDE

menti misu grubo prene riznice, već su posiuž na potka pojedinim pesmama, koje pri tome nisu izgubile ništa od svo” je ubeđiljivosti.

Ono što opravđava OVU knjigu patronatskom izdanju „»Matice srp" ske«, jesu pesme »Vetar odnekud«, »Prozor«, »Strašilo« i prva i treča pe" sma iz ciklusa »Poštemo s5e igra» 4A izdvojio bih, takođe, i posleđnju

pesmu u Zbirci,

u

P. Cvetković

ili kao Osn0Ov”·

Slovo o Polku igorovu

(Kočo Racin« Skopje, 1960)

Posle uspelog prevođa ruskog pesničkog spomenika XII veka »Blovo o polku Igorovu«, koji je 1957 god. obavio M. Panić Surep, i o kojem smo pisali u »Rnjiževnim novinama“, u relativno Mkratkom „vremenskom razmaku dobili smo prvi prevođ na savremeni makeđonski jezik od Todorš Dimitrovskog (»Slovo „za pohodot Igorev«, izđ. »Kočo Racin«, SKO» pje, 1960).

Poetski ton i sadržina »Slova« odavno su privlačili pažnju ne samo naučnih već i književnih radnika i u slovenskim zemljama i na Zapađu. Međutim, teškoće je prevođiocima zađavao oblik ove tvorevine: čisto i nesumnjivo pesničko delo do”

šlo je đo nas u proznoji formi, pra- '

va poezija bez stihova i strofa. Taj osnovni problem rešili su pre neko» liko gođina saradnici Akađemije nauka SG6SR. Naučnik BD. S. Lihačev podelio je sav tekst spomenika na ritmičke jedinice polazeći od pretpostavke đa su principi versifikacije u XII veku bili đrukčiji nego danas i đa je ritam »Slova« zasnovan na ravnoteži pojeđinih sintaksičkih jedinica, na sintaksičkim „pauzama i imtonacijama. Ovo načelo prihvatio je kao pogodno M. Panić, a đrži ga se i T. Dimitrovski.

jako na taj način načelno rešen, posao prevodiočev nije bio nima]jo lak jer je današnju leksiku, sintaksu i versifikaciju irebalo saobraziti i adaptirati onoj iz XI veka i u savremenom živom jeziku pronaći elemente koji bi sačuvali prizvuk i. boju čas epski svečane i stroge, čas lirski nežne stare povesti.

Wioristeći se raznovrsnim mogućnostima makedonskog jezika, bojcći ga čas folklornim, čas arhaičnim elementima, prevođilac je uspeo da nam đočara i epski ton poeme (u većoj meri) i njenu lepu lirsku raspevanost (u manjoj meri), Možđa bi trebalo uneti u tekst više starih rc-

či 1 obrta da bi se punije „osetio »đrevni zvuk« »Slova« ona patinma XII veka koja čini jeđnu ođ njego“ vih draži. Prevod T. Dimitrovskog

tečno i brižljivo transponuje tekst

originala na mađekonski, na nekim mestima s wiše, na drugim s manje snage i kolorita, ali celina zvuči dobro, Prelazeći na pojedinosti mogli bismo primetiti đa u stihovima:

A Bvjatopolk ođ Kajala povela tatka mu đa ga odnesat

vo Kiev, vo Sveta Sofija —

epitet »praznični« nije „najpođesniji za tumačenje staroruske reči »inohodci« (srpski: ravanaši). Ovo mesto M. Panić je na srpski preveo: »ravan-hođom oca done U početku speva prevođilac se, kako i sam kaže, priključio tumačenju prof. R. Nahtigala (s kojim se me bismo mogl složiti ma da njegovo shvatanje izgleđa primamljivo) i preveo:

(Bojan) sakaše li pesma nekomu · đa složi, sa mislata letaše po drvo

ko veverica.

Za takvo proširenje (i rasvučemost) tekst »Slova« ne daje osnova.

Uz tekst »Slova«, čija je tehnička oprema ukusna i kulturna, data su potrebna objašnjenja prevođiočeva i popularno informativan „uvođ Cve-

te Organdžijeve.

Btampanje takvih đela kao što su »Hamlet«, »Evgenije Onjegin« i »Slowo« ne samo da je đobit za makeđonsku prevodnu literaturu weć i sveđočanstvo o razvitku jezika i kapacitetu njegovih izražajnih sredstava, a u isto vreme i potsticaj za njegovo đalje bogaćenje i wsavrša-

vanje, _P.M. * DZEK LONDON ! IJspomene skitnice

(»Svjetloste, Sarajevo, 1960)

U pripoveđačkoj prozi Džeka Londona. ove crtice autobiografskog Kkaraktera ne zauzimaju neko naročito značajno mesto. U umetničkom Dpogledu one zaostaju za njegovim bri-

ljantnim novelama, iz egzotičnih krajeva i sa južnih arhipelaga, punim sunca, svetlih pejzaža i neobične igre čovekove po koralnim ·grebenima. Ove crtice ne dostižu ni visinu priča sa severa, onih malih remek dela u kojima nema mesta za burnu fantaziju, n kojima je sve surovo i stvarno, od Krvi i mesa, zaogrnuto pretećom belom tišinom, Uspomene skitnice sastoje se iz feljtonistički oblikovanih priča kojima .neđostaje dubina Kkarakteristična za većinu Londonovih dela. Izuzev mne» koliko uspelih poređenja skitnica sa malograđanima i policaicima, pri čemu pisac posmatra odnose u širem sociološkom aspektu, sve je u ovoj knjizi kazano Kroz činjenice, fragmentarno, ponekad „reporterski beleženo, a Pponekađ naturalistički detaljno.

Opisujući pustolovine i Jutanja žeJlezničkih skitnica, ljuđi koji putuju s kraja na kraj Amerike gonjeni i

prezreni, stalno u bekstvu od nečeg i u poteri za nečim, pisac je mnagovestio mnogo više nego Što je napisano. Krog redove ove knjige naslućuje se panorama američkog građanskog i palanačkog Života krajem prošlog veka (periođ piščevih lIutanja). Zato Uspomone skitnice imaju poređ čisto književme i znatnu dokumentarnu „vređnost, a naročito sadrže bogat materijal za sagleđanje razvojne linije koja je dovela do najznačajnijih dela ovog pisca, 1, najzad, u pogledu zanimljivosti i dinamike ova Knjiga ne izneverava nađe čitalaca; može se za pravo reći da i u ovom delu Džek London bez ikakvih lažnih efekata i konstrukcija, bogatstvom svoga is'kustva i autentičnošću svoje preči, uspeva đa do kraja zađrži našu pažnju, Wnjigu je preveo Jovan Vagenhals. (|)

Ivan Šop

ma madžarski konji praznični

LOJZE SPACAL: KUĆA KRAŠKOG KAMENJARA

Kritičar dogme i

Nastavak sa 3. strame ostavlja upravo groteskan utisak. Rđavo školovan u klimi Krležinskog „esejističkog manira, šime Vučetić se naročito rađo služi krupnim rečima i tobož dubokomislenim, a banalnim i opštepoznatim izrazima, stvarajući bolan i Polem nesklad između svoga pođignutog, proročko-propovedničkog tona i svoje nespretne i nesretne provincijalne inferiornosti. To osećanje manje vrednosti pred Evropom možda se najbolje viđi u eseju »O iz voru i sudbini poezije«, u kome se potvrđuju mnoge protivrečnosti i maglovitosti Vučetićevih Kkritičarskih uverenja. Polazeći isključivo sa stanovišta da je jezik »bogme, sve« i »bog bogova«, da su u njemu i izvor i sudbina poezije, on bleđom Krležinskom frazom ironizira »svjetski teatar i vašar« u koji, navodno, našoj pesmi put nije »tako široko otvorena. Iz ironije on i nehotice dolazi do parađoksalnog rešenja đa bi se naša knjiga eventualno mogla oslobođiti provincijalnosti i regionalizma »novcem, prijateljstvom i prijevođima na svjetske jezike«, kao što su to učinili Česi »u doba Masarykaa, čime se, ustvari, Vučetić vrlo negativno ođređuje prema jeziku, „svome »bogu bogova«. Taj poklonik jezika, koji tvrđi da je »jezik bio na početku i da je još uvek »na svakom miestu«, taj bopularizatoru jezika, koji poziva pisce da se ne odnose lakomisleno »prema, osnovnoj normi... književnog Žživota, i arzić, svojom kratkoviđom i dremljivom lamentacijom da »mi još nemamo obrazovnog jezika, a, trađicija nam nije osobito bogata«, svojom brzopletom tvrđ njom da »nam je poezija izraz još književno slabo razvijenog jezika«, ustvari negira izražajne mogućnosti naše poezije, upoređujući je baš sa onim »svjetskim teatrom i vašarom« kome je pokušao đa se potsmehne.

Na jednome mestu u eseju »Put iz labirinta estetike« Vučetić obaveštava da »moderna kritika, pod utjecajem dijalektičkog mišljenja zahtijeva svestranu analizu svake pojave u duhu određenog ljudskog mjerila, teži da, osvijetli, proanalizira sve pojave, strane djela i sve komponente što su do nj dovele... Ako bi se ta načela striktno primenjivala na tekstove. Šš. Vučetića, on, bojati se, ne bi mogao đa se pohvali laskavim i Ohrabrujućim rezultatima kritičke analize, Jer ma koliko da esčji o Kranjčeviću, o našem stihu i o pesmama Augusta Cesarca nagoveštavaju jednog Vučetića kakvom bi se svi uvek radovali, i ma koliko da se njegova iskrena nastojanja, trudi plemenite želje moraju meriti osećanjem poštovanja, kritička „analiza knjige »Između dogme i apsurđa« ne može a da ne istakne krupne nedostatke Vučetićeve kritike.

Ma sa kog stanovišta da se priđe toj knjizi, u njoj se uvek nađu . praznine, proizvoljnosti, raznovrsne mane, nedoslednosti zastranjivanja, „neoriginalnosti, jednostranosti i preterivanja. Napred je već dato nekoliko podataka koji govore da su Vučetićeva shvatanja, o prirodi i funkciji savremene umetnosti uvcliko isforsirana i ocklektička, da mu je metod nedđosledno dijalektički, da inklinira mehanicizmu i da su AE važnije dai VIrlo sumnjive originalnosti. Ni jezik Vučetićev nije besprekoran i pročišćen; njemu se omakne pa od ola naglasiti na svoju ruku pravi oblik naglasivati, mada taj isti glagol, u tome vidu, ima svoj pravi oblik naglašavati; omakne mu se i banalna, neođr-

živa konstrukcija »u vezi toga

postavljalo se..„«, koju bi on, kao deklarisani jezikoslovac, trebalo da oseti u svoj njenoj rogobatnoj

izmedu apsurda

besmislenosti. Njegov stil je ne maran, zbrkan, nejasan, „često isprazan i neprecizan ()...sve LO može đobro služiti čovjeku u suvremenoj gladi i pustoši za njegovo dobroa; Andrić »je đubeći u naš subjekt otkrio dđubine« ; »u prikazivanju šarenog našeg bosanskog: društva«ć; »to pero diše čistim poetskim i filozofskim čaromx«, itd.). Njegove misli su, po pravilu, ili konvencionalne ili neođređene (»Ljepota je vanremena i nema pojave koja se njome može uspoređiti, ljepota nas spa sava od svih neminovnosti i jeza Što dolaze iz straha ođ nebića«; »Pobjedit će nauka i ljepota«; »Umjetnost raspaljuje naša, bića, budi u nama najdublje zakopane nemogućnosti i ludi nas do ništavila«; »Literat je prevladao bizone zločinstva, svoga doba kao što je neanđertalac prevlađao bizone svoje prašume ili renesanšanin bizone feudalno Kkršćanske klime i paklenosti«; »Pjesnik je, na neki način rečeno, u isti mah »iđealist«e i »materijaliste«, i to nije humor«, itd.). Njegove konstatacije su olake, proizvoljne i često neukusne; to se naročito potvrđuje u esejubelešci »Andrić uvijek«, gde Vučetić nalazi hrabrosti da potpiše i ovakve rečenice: »Andrić Ozbiljno mjeri i provjerava istine, ispituje i obrće, pa njegovo mnanje o našoj zemlji i njezinu čovjeku (a time o čovjeku uopće) jest znanje koje se često približuje Krležinuć; „»Andrić je muški pisac, dobar pjesnik kao Btanković..., i dobar epik kao Krleža« itd. Ni Vučetičevi pođaci nisu, kao za inat, uvek pouzdani, jer za njega su Vranjanci Makedonci, Gavrilo Princip mu je »pjesnik »Mlade Bosne«q, i Lo ne u metaforičnom značenju, a poznato je da iza Principa, koji je u najboljem slučaju bio literarni diletant ispođ početništva, nije ostao ni jeđan inferesantniji kniiževni pokušaj. Čak i ka đa citira, Vučetić to čini napa. met, bez imalo naučne odgOvOTnosti, pa mu se zato i dogođi da, u dva Gundulićeva stiha načini tri grube materijalne greške (Vučetić stihove »Ah, čijem si se zahvalila, tašta ljuska oholasti?ć pogrešno navođi u iskrivljenom obliku: »Ah, čijem si se zakitila, tašta ljudska oholosti?«).

r Pod lupom &kritičke analize, makar i ovlašne, od svega, dakle, ne ostaje mnogo: nekoliko fragmenata, dva tri eseja i dobra volja Šime Vučetića, koja, kao što je poznato, nije dovolj»• na da se stvori dobra literatura. Zato razgovor o knjizi »Između dogme i apsurdđa« neizbežno navodi na razmišljanje o kritičarskim talentima, koji: bi se, kada i ako postoje, bolje. iskazivali u granicama «svojih „mogućnosti nego u šepurenju na lažnom svetlu velikih ambicija i izmišljene, nabeđene veličine. Da se nije za» nosio golemim pretenzijama i celomudrenim teorijama, kojima nije dorastao, i da je ostao na onome terenu koji njegovom temperamentu odgovara, Šime Vučetić bi mogao da bude koristan književni radnik i tada bi njegova kritika imala više opravdanja. »Kritički talenat —ı pisao je Stanislav Šimić — je rijedak, kao zlato. Zlata je i umjetnog. Pametnik. bez vbiljskoga kKritičkog talenta, može se izvještiti za vještaka u književnosti te, štaviše, od pameti svoje i pmnanja, tvoriti umjetnu zlatninu, to jest kritiku takozvanu, ali ne U> mjetničku, pravu«. Izgleda da, na, nesreću, Ššime Vučetić nije žljivo ni na vreme čitao Šimića; da ga je čitao, upamtio bi ga, a da ga je upamtio, možda se ne. bi delimično odredio i u Oblasti navedene šimićevske opaske o Kkritičarima.

Predrag PALAVESTRA

e