Књижевне новине

Godina XII, nova serija, br. 136

BEOGRAD, I3. JANUAR 196l.

Veljko PETROVIĆ

Laza Kostić je u životu mnogo toj prilici, možda više dečurlija

menjao prebivališta, ali, lično, nije ostao toliko prisno vezan ni za · jedno mesto kao za Sombor. Poslednju četvrt svog svesnog života, poslednjih petnaest gonina, proveo je tu; tu je i pogreben, a što je za istoriju.i vrednost naše kulture mnogo važnije, čak što je jedino i važno: u Somboru je napisao dve velike Bvoje pesm.e: „Prolog za Gorski Vijenac” i, jednu od najlepših pesama u svetskoj književnosti, „Senta Maria dela Salute“. Moje neposredne uspomene O Lazi Kostiću u Somboru datiraju iz sasvim mladih dama. Od 1902—1903 do 1906—" bavio sam se „kod kuće” samo povremeno, na koji dan, o šaolskom odmoru kad se uglavnom letovalo po Sremu i Beograđu, a od 1906 do 1911 uopšte nisam ni navraćao u svoj rodan grad, — Kostić je međutim 1910 umro. Pre no što ću definitivno preći u Beograd došao sam svojima u Sombor i tu ostao nekoliko meseci. No Laza Kostić je još uvek i za to vreme bio živ, bar u krugu mojih rođaka, suseda i prijatelja. Mimo svih, još je, stvarno, živa bila naša „draga, inteligentna, tragična tetka-Julka, susetka Vu jićka, nekadašnji: lepi, „poletni član Lazine Omladine u Novom Sadu, Sremskoj Kamenici i Som

ea.

Tada Simonović, odan prijatelj Laze Kostića. Na njegovim je, takoreći, rukama, u bečkom lečilištu, Veliki Pesnik i·izdahnuo.

To naše kolo ljuđi oko Velike crkve, kome je današnja Braće Mihajlovića ulica služila skoro kao zajedničko porodično dvorište, njje prestalo da ga se svaki dan seća. Istina, manje su citirali njegove divne stihove a Vviše njegove mumjevite dosetsae i oštre riposte; dosećali se Lakanove burne mladosti, ispunjene prkosnim i slobođarskim _gestovima i antiaustriskim protestima, pa i ispadma.

Viđeo sam ga verovatno i ranije, ali sam njegov lik, pojavu, prvi put zapazio i posmatrao, Ppr!, likom njegovog venčanja. To je bio, za ono doba, za onu našu srpsku, građansku, sredinu kru-

LK: ON |

no deca, uzrujano smo optrčavali tadašnji Svetođurđevski trg, portu i crkvu samo da gledamo u tu veliku gospodu i gavane; nije bilo sporedno ni to što smo očekivali ujedno da će i kumov-. ski novac koji će se, po običaju, prosipati na naše „kes kume“, biti izuzetno obilat, A. i bio je, jer Laza Dimđerski, izvanredno · lepivisok starac, pregrštima je bacao, izlazećis'venčanjailevo i desno mešam zvečeći novac, i ba kar i nikl i srebro svih ' veličina; vele da je među njima bio i jedan ćesarski zlatnik koji je pao, takoreći proizvoljno, u čipkasti suncobran jedne dražesne gospo= đice. Od tako otmenih svatova bilo je „Šik” i da elegantna oO> mlađina keči koju monetu iznad naših dečjih glava. Za sebe.znam da nisam uhvatio ništa, valjda baš zato što sam se i divio i čudio finim gostima. I· sama mešavina velikosvetskih mirisa koja je nadvladavala tamjan, ćdakonove kadionice sa srebrnim praporcem, pa šum teških svila, duboka, topla crnina frakova, blesak tetko viđenih „odlikovanja i nekaszvih nakita, i šareni buketi u fiševcima od. atlasa, s trakama i od Kkoprene, sve je to zanosilo· jednog malovaroškog derana. No, još više Mladoženja i mlada. Tako nešto nismo dosad videli, a nije bi be u tom našem,

ša dečja buka mije oži denci su obično zaista mlađi'i vižlasti; opkoljeni svojim parnja cima, momcima .i devojkama engama. A ovo su sve. bili. stariji, za nas prestareli ljudi: Laza s progušanom. čupavom kosom, zbrčkanih već obraza a mlada u „divnoj svilenoj, penastoj belini, s povelikim podvaljasom, veoma ugojena, sva masivnmo obla, sa spuštenim, stidljivim očima i 6 blaženim osmejkom dobrodušnog, srećnog stvorenja. Kostić pored nje činio je "utisak, u najbolju ruku stranca -— zamenika nekom daleko otsutnom ženihu. Žmirio je na jedno oko i kao gledao u stranu, u ništa. Tpa,lu ovom, po svemu elitnom, već izbog samog obreda done&le uštogljenom društvu, i ovakav pomalo zgužvan, naere, do izvesne mere smešno ođuđaran, Laza Kostić se odva-

jao otmenošću. Takav je bio po-

pan, uzbudljiv događaj. I mi, u sle i u obične dane kadgod smo

MEMOARSKA.”b

ga sretali pri somborskim šetnjama: do Kalvarije i gore-dole po njenim stepenicama do Kanala, do Parka i „preko šina“, do Šikare itd., nešto zguren, gegajući se, nikađa do Kraja zakopčana kaputa i prsluka, s labavom pošom, s mekim savijenim šeširom i palicom u džepu; kraj sve te, naoko, nehatne spoljašnosti, ono što u svetu kažu „Džentlemen“, takav je bio, | ni

SEĆANJE NA LAZU KOSTIĆA U SOMBORU

traga na boema. Odvajao se od ujednačenoga društva, i po spoljašnosti i DO ponašanju, i navikama, i ukusom i načinom reagovanja, čak i govorom. I to oduvek. Zato je preterano reći da je on svesno, namerno. nekonformistički, antifilistarski postupao. Neće biti ta ko. L. Kostić se nije „ačio“, nije „izigravao“ genija; on se ni u tim sitnicama nije mogao da izjedna či s masom svojih sagrađana; su više je duhom i swulturom iskočio, pa ga je to, valjda, povuklo da i spoljnim znacima obeleži tu svoju jaku, izuzetnu individđdualnost. Naposletku, L. Kostić je Nastavak na 5. strani

njemu od zapuštena

CRTEŽ DUŠANA RISTIĆA

Cena 30 din. i

MUZEJ REVOLUCIJE i STVARALAŠTVO

Interesuje vas budući Muzej Revolucije naroda Jugoslavije? I to prvenstveno sa strane stvaralaštva, koliko će sam on biti stvaralački akt? Time ste, istovremeno, postavili i jedan od osnovnih njegovih problema, jedan od onih koji udahnjuju dušu.

— Da li ćemo se odmah složiti da immeđu jedmog ovakvog muzeja i svih drugih postoji suštinska razlika? Jeđan muzej likovnih umetnosti, ili arheološki, ili etnografski, geološki, ili muzej neke industrijske grane na prvom mestu treba valjanim izborom predmeta da da, prikaz razvoja te delatnosti, da ukaže na postupne rezultate tu Ppostizane, eventualno da istakne najsvetlija imena, najkreativnija ili najtipičnija dela i da is svega toga izvlači neki zaključak (ako uopšte bude bilo Dpotrebe za zaključkom); dakle: vazda operišući s predmetom, na predmetu se i zaustavlja, on jetui alfa l omeza. Sva idejnost ovakvih ekpsozicija, nalazi se unutar predmeta, kao u ljušturi. Zadatak muzeologa u ovom slučaju je da dođe do valjanih eksponata i da ih, Đotom, što je mogućno brikladnije aranžira. — Pri obrađi „tema društvenog žŽivota, u našem, slučaju borbe radnih masa za oslobođenje: rada i Opšti napredak, stvar GOLO: Baotirk, suprotno. Ovde su sad Osnovni. muzejski »ehksponatic politička m i s a o + komkretan događaj (rađanje

'proleterske svesti, štrajk, beda

na jednoj.bes na drugoj strani, izdaja, olpor, porazi, Žrtve, Yasplamsavanje borbe, preslojavanje ljudske sredine, trijumf napredne misli, sasvim izmenjena slika društva, itd.). Dakle: umesto od predmeta do predmeta, ovđe valja ići od ideje do događaja i od događaja do daljeg razvoja ideje, i sve to ragume se ispričati muzejskim jezikom, biti autentičan i izrazit, ubedljiv.

— Kako i kojim načinom? To vas baš i interesuje. IT mene. Mnogi će od nas mati šta bi trebalo reći, šta se ne sme zanemariti. Ako na ovome planu Čak nešto i ne mamo, imaće ko da pomomne. Ali: kako? — to je već pitanje. I tu se vraćamo na početak našeg razgovora, na stva ralački akt u postavljanju Muzeja Revolucije. Nešto što je

jednog trenutka bilo Život, gO,

. neposredan čak istorijski .Geo

KNJIŽEVNOST

Suočavajući se sa lNmijiževnim delom nekih pisaca osećao sam često potrebu da onsultujem njihove biografije ili bar neke njihove tekstove o sebi i vlastitom stvaralaštvu, Ne zato, naravno, što bih verovao đa bi to bitnije uticalo na procenu umetničke vrednosti njihovog dela, to ne; već da naprosto uporedim koliko su neposredna životna zbivanja, sticaj suUbjektivnih i društvenih okolnosti delovali ili ne na formiranje njegovih literarnih shvatanja, na formiranje emotivne i inte lektualne strukture njihovog proznog il pesničkog dela. Ali materijal Roji sam tra žio — i to ugalvnom o piscima između dva rata — Vrlo sam retko, vrlo sam teško nalazio. Pišući nedavno o poeziji Rada Drainca pomenuo sam, između ostalog, nepotpunost, oskudnost njegove biografije. Ubrzo zatim, u novogodišnjem broju NIN-a, Velibor Gligorić je objavio izvanredno zanimljiv i sadržajan memoar ski tekst „Boemi“, u kome oživljava svoja sećanja na nekolicinu | beogradshith: umetnika, boema, saopštavajući neke arakteristične, delimično ili sasvim nepomate podatke o njima, pa i o Rađu D-aincu. =

To je bio povod da se po ko zna koji put podsetimo koliko nam napisi takve vrste nedostaju i koliko bi oni mogli da buđu orisni čitaocu, kritičaru, književnom istoričaru. Ali je + tu potrebna oprez

nost: sećam se kako je pre nekoliko godina Marko Ristić bio prinuđen da “sa dosta opravdanih razloga protestuje DPpOovodom pisanja Stanislava Vinavera o Rastku Petroviću. I zbog čega to? Rekao bih stoga što se memoaristi toga kova Više trude oko interpretacije nekih činjenica (ponekad proizvoljno is&onstrui sanih) nego što nastoje da činjenica bude Što više, i to objektivnih, verodostojnih, čak i dokumentovanih. Interpretacija treba da usledi posle toga ili da se prepusti drugima. Nama su danas potrebni (koliko-toliko) „pouzdani podaci o živOtnom i duhovnom. profilu piščevom, fakto grafski, statistički — ako je potrebno, a ne egzaltacije njegovih stvarnih ili nabeđenih prijatelja, njihovo petljanje i gu ranje da stanu u isti red s piscem o «ome pišu, pa i iznađ njega, razume se,\da se prikažu kao patroni, tutori, mentori, savetođavci, dušebrižnici, revnosne duhovne majke, tetke i babe, da bi posle mogli na razne nečine da svojataju piščevo delo, da žive na njemu i od njega parazitski, kao na nekom bunjištu da kljucaju i da kvocaju, i da se naposletku stvo ri utisak da ni pisca ni njegovog dela ne bi bilo da, nije bilo njih. Nije tu u pitanju Vinaver: takvih „memoarista” i mitomana ima još, zna.se. :

Kao što nerado govore o svojim starijim · savyremenicima, neki naši istaknuti

PITA III {HR 1417{{/{41{017167 7 1{// 4MGIA IRI III HIIHJIMIRIIIMIHI{HRIJRIIJIIIII

pisci takođe nerado pišu o sebi i o vremenu kad su počinjali svoju literarnu delatnost. Na prste bi se mogli izbrojati tek stovi kao što je onaj dragoceni mlađalački napis Rastka Petrovića „Opšti podaci i život pesnika", A autobiografije da i ne

„pominjemo. Pojedini naši pisci imaju bo

gate živote, mnogo uspomena, umno i Jepo pričaju, ugodno ćaskaju. ali ništa zasad ne čine data svoja sećanja pismeno, javno obelodane, spasu od zaborava. Čega se ustručavaju? Možda toga da će biti smatrani neskromnim. Ta je bojazan, ovde, suvišna: omo što je napisano istinito i odmereno nipošto se ne može proglasiti neskromnim . Ili su posredi drugi razlozi: nemar, inercija, nedostatak radne energije? I dok se budemo pogađali, lutaćemo i dalje za podacima, ili ćemo nasumice improvizovati. Česi će pisati, a mi prevoditi, monografije o Marku Miljanovu, Italijani, pored tolicih maših na dobudnih disoljubaca, o Vladislavu Petkoviću-Disu itd. Pa čemo nastaviti da se vajkamo i žalimo kako nam je memoarska i biografska književnost oskudna, ne= dovoljna, nikakva, —ui bogzna dokle ta&o. Mogućno je od Književnost tražiti što god hoćemo (ko. za to:haje, ko se uzbuđuje?);-ali se ne moramo. zadovoljiti onim što imamo, a pogotovo ne možemo onim

što — nemamo. · Miloš. 1. BANDIC

lilifiIRIHIJIiRIIIJINIIIIIIIIRIIIiIiilililiililil|ii

života, moći će dalje da, deluje na svesti život novih ljudi, pokolenja, samo ako se sačuva od toga neka iskra, makar bila ona i u kremen zatvorena. Fetiši i mumije malo šta i malo kome imaju i mogu šta reći, pored sve njihove eventualne kultne vrednosti. A nama mora biti cilj samo Ono Prvo, nikako ovo drugo.

— Primer? Recimo i neki primer; razume se, neobavezno, koliko da ilustrujemo misao ovde ovlaš iznesenu, ne sa obećanjem, dm će baš tako biti i realizovano u muzeju. Tema: Tamnice u kraljevini Jugoslaviji. Eksponati i ekspozicija: Po jedam krupan Dlastičan fotos »samice« i »skupne sobe«, pred prvom autentični okovi za kažnjavanje Kkršitelja, kućnog reda, pred drugom. bedni dozvoljeni predmeti domaćinstva; dalje, jedna originalna sudska presuda od koje se u nastavku razvija zasićen friz autentičnih, poznatih osuđenika, pa taj friz postepeno prelazi u ogromno dugu kolonu robijaša, datu.u drugom planu, preko koje padaju semke robijašnica u Sr. Mitrovici, Lepoglavi, Požarevcu i dr.; + tonška, traka s prigušenim pevanjem i muzikom »Mitrovčanke« i »Bilećanke«a. Ovo je tek početak, i skica. Tema nije isrocpena. Valja ići dalje·. u ođabiranju karakterističnih momenata i njihovu obradu, uvek drukčiju, uvek što bliže minuloj stvarnosti. Kao što vi-

| M. PANIĆ-SUREP

dite, često će se postaviti pitauje ne samo izlaganja izvesnih predmeta, nego i sastavljanja i realizacije čitavog malog scenarija. Njih će naročito zahtevati Narodnooslobodilačka borba, Gomilanjem predmeta dokumentarmog i memorialnogr značaja ne će se moći mnogo reći. Originalni, autentični objekti moraju biti srž i okosnica, ali ih valja naterati da govore; ovo tim pre Što. to obićno nisu atraktivni predmeti, i' što nisu sami sobom nosilac radnje već više njen memi svedok (što je, recimo, sas vim obmuto u etnologiji ili Oblasti ligovnih umetnosti).

Vi biste još neki plastičan primer? Svakako ste bili učesnik ti onim našim masovnim de• monstracijama za Trst. Kao ·samo jeđan isečak iz te borbe ja vidim u Muzeju: ogroman snimak ogromnog zbora na Trgu Republike, zgrađa Narodnog: pozorišta, na balkonu drug Moša, a umesto svakog pisanog tekstm — Mošin glas, njiegov govor baš na tom zboru. Glas kao eksponat! Zar je on manje autentičan od komada papira s pečatom i potpisom? Šta više, malazim da je nesrazmerno impresivniji, ne posredniji, da je u stanju samog gleđa• oca, današnjeg i budućop, da učini učesnikom. događaja, no samo . posmatračem. U muzej niko ne ide da bi čitao, već da

bi gledao. Ovde — i da bi slu-

šao, i da bi određen mome nat preživeo, sažeto i transponovano, 5 merom. Muzej Revolucije naroda Jugoslavije imaće svog punog društvenog opravdanja samo ukoliko bude mesto doživljaja, učenja i nezaborava. .I to koliko za sadašnja, još više za budđuća pokolenja. Jer treba misliti na vreme koje tupi sečice, i odupreti mu se koliko je to mogućno. Svaka će generacija imati svojih iskušenja, a svakoj borbi potreban je Oslonac. Sudbina je učinila da maši narodi imaju šta zaveštati Dpokolenjima, što će tek nastupiti na OvO tlo kao istorijsku scenu.

Ova će ustanova, svojom pri rodom jednog istorijskog: muzeja, posredno morati izraziti SVOJe vreme i iz jednog drugog aspekta. Zato što će u njoj biti izlagana borba ljudi za ekonomsko, nacionalno i političko Oslobođenje, za progres u najširem smislu, razumljivo je da će morati doći do izraza i materijalne tekovine toga periođa — naučna, tehnička i umetnička ostvarenja. Moraće se osetiti da je ta usta» nova nastala šezdesetih godins XX veka, u vremenu koje ka» rakterišu ne samo veliki SsOocijalni okršaji i revolucije već isto tako i revolucionarni prevrati m tehnici i nauci. Na to će, uosta• lom, nagoniti i psihologija sav»remenog čoveka, koja je u mnogome različita od onoga iz prošlog veka, pa i od onoga između dva rata. Realizatori ekspozicija u Muzeju Revolucije i tu će morati prići stvaralačkom aktu: pri izlaganju određemog istorijskog sadržaja valja im midliti na određenu formaciju gledalaca. Ne biti zastareo ni u kom slučaju, a i ne proći s ukusom jednom previranja.

Zadaci dostojni da postanu Životnim ciljem čitave grupe ljudi!

VINJETE U OVOM BROJU -. IZRADIO · MILO: DIMITRIJEVIĆ