Књижевне новине

IZ ~ —

PRIPOVEDAČ VERAN

TRADICIJI '

»A ovđe na zemlji leži živa istina i nikog nema da je podigne.ć — Izvučene iz teksta jedne Kosmačeve pripovetke i istaknute na čelu ovoga članka kao vrlo precizna, sažeta i tačna, karakteTistika literarnog stava sutora »Prolećnjeg dana« i »Novcela«, te reči mogu da posluže kao ključ za razumevanje stvaralačkih nastojanja, pripovedača s kojim se srpskohrvatski čitalac susreće češće i redovnije nego i sa jednim drugim savremenim Sslovenačkim piscem. Nedvosmislena i razgovetna, ta kao uzgredna tvrdnja OCirila Kosmača olakšava prilaženje njegovome delu: u njoj su sjedinjene mnoge značajne odlike njegovih proza i polazeći od nje dolazi se do važnih podataka o čitavom Kosmačćevom delu, koje je u svim SVOjim vidovima izgrađeno na takvome stavu i s takvim uverenjem. Jasna, realistička, orijentacija Cirila Kosmača predstavlja više nego literarmi manir; predstavlja organski, urođen i neizmenjiv stav, imanentan Kosmače vim životnim i književnim shvatanjima, i može da se tumači jedino kao izraz subjektivnog autorovog opređeljenja, koje Uuslovljava prirodu njegovog Kreativnog postupka i njegove ekspresivnosti. Pripovedački Dpostupak OCirila EKosmača prožet je i do zasićenosti ispunjen tim realističkim odđređenjima koja da-

" našnjem čitaocu, već naviklom

na jedan drugi i drugačiji, komplikovaniji, slobodniji i nekomvencjolnaniji način literarnog izražavanja, s pravom mogu da, izgledaju neprikladno, čak i kada taj čitalac ima pred sobom rasnog i temperametnog Dpripovedđača. Okrenut stvarnosti i životu, realnim odnosima, i realnim situacijama koje sagledava, samo iz jednog ugla, Kosmač smelo potvrđuje svoju strasnu Yprivrženost najboljim tradđicijama slovenačke realističke književnosti. U njegovim novelama, dominiraju tri osnovna motiva, tri kliučna elememta, koja se neprekidno smenjuju i prožimaju, dajući njegovome delu specifičnu boju i specifičnu draž. Ta tri motiva svojstvena su mnogim izrazito realistički orjjentisanim pripovedačima naše, ba, prema, tome,

slona e književnosti: bud-" O Bato u javi života, snaž-

ceŽkM2 e

na i poklonička liubav prema zavičaju, i napor da se shvate, namače i ovekoveče jake, izuzetne ličnosti, čije bi sudbine, na određen način, mogle da simbolizuju osnovne karakterne osobine čoveka poniklog na tome terenu i uhvaćenog u dobu koje pisac smatra značajnim, ili u prilikama koje su, po njegovom mišljenju, tipične za istorijske ili društvene uslove pod kojima se taj čovek savijao, menjao i razvijao. Rečit primer takvog Kosmačevog shvatanja, takvog prilaženja životnoj problematici, nalazi se u pripoveci »Put u Tolmin«, koja se izgleda nije slučajno našla, na, čelu beogradskog izdanja njegovih »Novela«. Služeći se vrlo jednostavnim, čak uprošćenim postupkom, koji uvek podrazumeva, prisustvo jednog kazivača, kroz čije izlaganje Dbisac izražava sve što hoće i želi da kaže, Kosmač se, u »Putu u Tolmin«, nekoliko puta vraća na temu odnosa, što ga pripoveđač navodmo treba da zauzme prema realnosti s kojom živi, kojoj pripada i s kojom se identifikuje. »šteta što u našoj dolini nema nijednog pisca! Događaja mu ne bi nedostajalo... Šta se sve tu već nije desilo! I šta se sve ne događa i danas!... Samo nema čoveka koji bi to opisao!... Zar to ne bi vređelo napisati... Vidiš, često čitamo razne priče i prosto vidimo kako je sve to nategnuto... Sve je izmišljeno... A ovde na, zemlji leži živa istina i nikog nema da je podđigne.ć Ne može se poreći da, u iz vesnom smislu, ova vajkanja ne deluju kao neka, vrsta literarnog programa, pisca koji je, ako se čitavo njegovo stvaralaštvo Dpažljivije osmotri, upravo na tim osnovama izgrađio svoje delo, beležeći realna zbivanja i priča-

VINJETN U OVOM BROJU IZRADIO S. SAMUROVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE

Ciril

jući istinite priče o ljudima i događajima koji su se odigrali 1 toplom i dragom Kkutu njegoVOg zavičaja. Ispunjene čistim i svežim dahom, mirisima i bojama živopisnih predela tolminskog kraja, plemenitošću, prostodušnošću, gorčinom, setom i sna gom pomalo idealizovanog seljaka sa Idrijice, pripovetke Cirila Kosmača ostavljaju utisak prostosrđačne, prijatno ispričane hronike o događajima, i ličnostima iz jedne slovenačke pokrajine, „hronike koja ne“ostvaruje dejstva svojstvena velikoj literaturi, ali koja se bez napora čita kao lako i ugodno štivo, pogotovu kada se čovek, u predahu, zaželi dobrih starih vremena i dobre stare realističke književnosti. »Svako ima svoju priču, — veli Kosmač — ko je mrtav i ko je uspeo da, ostane

CIRIL, KOSMAČ

živ«; podstakmut, tim uverenjem, Kosmač neusiljeno i tečno priča svoju, budeći u njoj jedđam svet koji je iščezao u nepovrat. Obavijena patinom vremena, prašinom i paučinom prošlosti i sama ta njegova priča ima u sebi nešto iživelo i prevaziđeno, delujući ponekad kao neka #stara uspomena, kao starinski ukras kojim se više niko ne oduševJjava. To se možda, najbolje oseća u

Drugi roman Desanke Maksimović pogrešno je smatrati „dečjom“ ili „omlađinskom“ «njigom. Svoje delo autor je namenio ka ko mladom tako i odraslom čitaocu. Ono nije samo priča o srednjoškolcima, to je biografija pokolenja koje je živeći u zabačenoj palanci Pomoravlja, više godina pre oslobodilačke borbe, počelo da se napaja revoluc'onar nim: idealima, lomeći iako nesigur no, kodeks patriarhalnog života, prvim znanjima iz muarksističke literature, prkosnim „pogledima Gonkog i Čeniševskog. „Bumtovan razred“ je svedočamstvo o mladosti bez lažne egzotike, liše ne hiperboliŠnih doživljaja i avantura. I upravo takav prilaz pisca pojačava poetičnost dela, onu osobitu prozračnu čistotu i unutrašnju toplinu, Rojom je proniknuta svaka njegova strana. U središtu romana stoji Ogorčena borba (praćena katkad izli vima sujete pakosti i spletkama) između grupe srednjoškolaca okupljene oko omlađinskog časo> pisa „Svetlost“, s jedne strame, i đaka zadojenih velikosrps&im šo vinizmom ~ „i predrasudama, s druge strane. Ta borba plamsa i besni više oko časopisa i literarnih družina nego u samom časopisu; više u reperkusijama povodom onoga što je napisano ne go u tematskim ili sadržajnim domenima napisanog. Ali ona isto vremeno neposredne okvire knji ževne borbe i zzadire'u Romplekse problema, koji arpiorno tangira ne samo sudbinu odnosne palanRkeinesamo našu zemlju, već ceo svet. Agresija nemačke solđateske na Poljsku, čudđovišne šovinističke predrasude, mpothranjivane politikom vladajuće klise, odjeci i odblesci krupnih spoljnih i wnutarnjih „događaja u predvečerju svetskog požara, odredili su shvatanja mlađića i de vojaka polarizovanih u „dv suprotna tabora.

Važno mesto u romanu „Buh*ovan razred“ zauzima profesor Jakovljević, nazvan od učenigKa

Kosmač: „Novele „Prosveta“, Beograd 1260.)

pripovetkama »Smrt bezazlenog diva, »Tantantadruj« i, donekle, u priči »Kovač i đavo«, koje najbolje dokazuju tradicionalnost i jednostranost Kosmačevog pripovedđanja. Dok se u »Putu u Tolmin« i u »Čiča Orelu« stvaralački postupak Cirila Kosmača, potvrđivao uglavnom u nižim Oblastima konvencionalne #realističke naracije, bez obzira što svojim smislovima, i značenjima obe te novele osvetljavaju pravi karakter Kosmačevog stvaralaštva, u »Smrti bezazlenog diva« i »Tantantadruju« pisac pribegava, anegdoti, izjednačujući, u velikoj meri, svoju pripovetku sa ljupkim ali uskim lokalnim pređanjima, kojih u izobilju ima u svakom našem kraju. PogreŠno bi, međutim, bilo verovati da se taj regionalizam, moćno prisutan u svim „Kosmačevim prozama, negativno odražava na vrednost njegove literature; on Kosmačevom delu daje određenu aromu, ispunjava gm. toplinom i neposrednošću, ali kada se nađe u centru autorovih „nastojanja, kao jedina preokupacija i jedini smisao, „on pripoveci ođuzima njenu unutrašnju dimenziju, lišavajući je svake mogućnosti da se približi višim sferama umetničkogp izražavanja univerzalnih ljuđskih problema i motiva.

Kao nađoknadđu za sve ono što je propušteno i izgubljeno, Kosmač, doduše, pruža jednu vrednost 'koja je nesumnjiva i koja predstavlja možda najnedvosmisleniju lepotu njegove pripovetke. Pruža čitav niz živih, plastičnih, uverljivih, majstorski ostvarenih likova, čija životnost tako sugestivno deluje na čitaoca, da on, kada sklopi korice ove knjige i već zaboravi sve ono što je u njoj našao, viđeo i pročitao, ne može sa sigurnošću da tvrdi da neke Kosmačeve. junake nije susreo u životu i da se s njima upoznao jedino u literarnom deJu. Ta nadoknada, svakako znači mnogo, ali, na žalost, ne toliko da bi zbog nje piscu moglo da bude oprošteno što je, uprkos svome talentu, ostvario literaturu čiji je đuh konvencionalan i

-pastareo, čiji su dometi skučeni

i tesni, i čija je vrednost ispod autorovih realnih mogućnosti.

Predrag PALAVESTRA

(„Buntovan razred“,

„Novi“, koji, reklo bi se, u neku ruwu predstavlja tumača autorovih pogleda. Kada ministar=stvo prosvete zabranjuje časopis „Svetlost“, za kojim sledi sa moinicijativni protest đaka, a zatim reperkusije, „Novi“ se sta vlja na stranu iswljučenih Uučenika i ubrzo, kao „ružičast“ biva otpušten iz službe i uhapšen. Desanka Maksimović ne ustežući se i bez ulepšavamja poka-

„Minerva“,

B. L. LAZAREVIĆ Čeliri pesme

NADANJE

Odlazim iza kiša, snegova, u očekivanje | u ono sve što se dogođilo još nije: uveravaju me: sve postaje tamo drukčije.

NESIGURNOST

Moje izgrevanje ptica na davnoj obali koje sam budam

ostavio;

u smrkavanju lišća koje se u vreme pretvara večeras, —

đa, li sam zaboravio? SAGLEDAVANJE

Na planinu se penjem bez lestava

do zvezda, —

bez sna

za osvajanja; -—

| 3

sagledam sva, obojen

—.

OČEKIVANJE

Pod hrastom buba BR još me očekuje

da raskovnikom noćas vratnice raskuje

i vrati me među dečake i vrteške: pošto su igre ovde ozbiljnih dosadne, više

odvratne nego teške.

Subotica, 1960.)

zuje svoje junake u momentima trenutnih „<olebanja i slabosti, vodeći ih kroz surova životna is kušenja. Zato idejne i akcione preokumpacije srednjoškolaca „Bumtovnog razreda“, odvojenih neposredno od komunističnog po kreta, mađa subjektivno inspirisanih' strasnim željama da mu priđu (pored još uvek maglovitih predstava „o njemu) imaju

' njegovim „neminovnostima,

N ove pripovetke

Vojina

Jelića —

(„Lete slijepi miševi“ „Mladost“, Zagreb, 1960.)

U razvojnoj liniji književnog sazrevanja Vojina Jelića primet nisu usponi Vojina Jelića primet stvari, rezultat njegovih pokušaja i nastojamja da svoj svet kaže na svoj način. Ono što u romansijerskom opusu Jelićevom znači roman — MWronika „Anđeli lijepo pjevaju“, to isto znači u njegovu pripovedačku delu zbirka crtica, novela i pripoveđaka — fragmenaita pod naslovom „Le te slijepi miševi. I izražajno i tematski te dve knjige se dopunjuju, kazuju gotovo isti svet, svet jednoga detinjstva i pakla u tome detinjstvu i mladosti. Detinjstvo, mladost i rat, vreme i čovek u svome vremenu teme su koje Jelića interesuju od početka njegova Književnog stvaranja. Dok je u Svojim prvim pripovetkama sve to Kazivao jednim dosta suvim izrazom dajući maičešće grube fotografije viđenog i doživljenog, ovde je,.1 UWVS TONOM it ; 45% poetski izraz koji proizilazi iz nutrine čovekove, koji je ispovest, gorka, tužna ispovest jednoga dečaRa i jednoga mladića, u isto vreme. Jelić je ovoga puta sav okrenut unutrašnjoj stra ni čovekova doživljaja i života, sav je u ispovedanju, u monologu, živom i punom dinamike, krcatom problemima čoveka i breme nitostima vremena. U tim ispovedanjima odsutni su vedrina i smeh detinjstva, razigrana krv mladosti pod suncem i mesečinom: vedrine su uvez pomućene grubostima i teškoćama života, a mlađost i njene snove odnosi rat. Zbog toga su upravo Jelićeve ličnosti najčešće u nekom zanosu, u očekivanju, u nadanju. Jelićev čovek — dečak i mladić — pomiren je sa životom, živi ga uočavajući sve njegove nepravde; otuda i one zagledanosti tih ljudi u same sebe, čime povećavaju svoju tugu i svoju bol. Iako pomireni sa životom, oni su pobeđeni, nisu pali ni posrnuli, ostaju pravi čeznući za le-

potama, tražeći i ne nalazeći smisao; nežnosti su daleko od

tih mladih ljudi, pa je izraz nji hova lica neprekidno opor i tvrd, jedino oči govore o naivnom i uzaludnom snu detinjstva i mladosti. Jelić je tako ovoga puta prišao psihološkoj analizi „čoveka,

ROMAN DESANKE MAKSIMOVIĆ

svoj domen, svoje okvire i svoj smisao.

Najbolje stranice ovog romana kriju u sebi prve bojažljive ljubavi đana na prelazu iz dečačkog u mladićko i devojačko doba, kada prvi poljubac i bojažljivi stisak ruku rađaju u očima plamen i vatru, a na licima val stidljivog rumenila.

Branko KITANOVIĆ

PUT KA UOBRAZILJI

(Sreten Perović: „Žedni sat“, „Obod“ Cetinje, 1960.)

Perovićeve lirsde imtroverzije u stvari su uvek „sanjarenje bez počinka”, put ka izvesnoj sgamosvojnoj uobrazilji. "Priroda i svet su samo u čulima i u izvesnim sanjarskim predelima izvan realnih okvira ili spoznajne relativno životne obecede. To već nije preobračavanje, ali. jedan poseban medij što ga sjedinjuju magla, san i legenda. Pre vazilaženje je tek na pomolu. Prevazilaženje kao umetni«ova subjektivna nadgradnja ili vizija ili spoznajno tkivo objektivhe stvarnosti. „Dubinmom svog lirskog ustvrojstva pesnik se tvrdoglavo potvrđuje, ostaje ve ran „sanjarskom | „melodioznom zvuku što ispreda tanke niti tankih misaonih opredeljenja ili gahvata samo ili naslućivanja. O doslućivanju još nije reč. Traganje za senkama, za stvarima, ncodređenost pred materijom i u njoj, mističnost sumnjivil. linija oblaka — to jesu i mogu da budu osobite preokupacije, ali — nužno je odrediti ih, opredeliti. Tako je elegičan, duboko sen timentalan, Perović je lax da ispeva hvalospev svemu što je bilo, što jeste, što je san ili maglovita predstava ili iluzija, mekučmno mjemo zlatosočno treperenje, Ali i tada taj lirski monotoni hvalospev više tužan ne-

go čudan i potencijalno nije bli zak kojoj bilo novijoj stvaralačkoj poruci ili ideji. To bi neko nazvao „naponom jednog bes wonačnog lirskog početka”. Međutim, posve je sigurno, to potvrđuje i ova Perovićeva knjiga, da je tu jedno iskustvo već potpuno izdifirencirano, iskustvo gačeto i prođuženo u snovima, u elegantnim povojima beskrajnog mesečinastog naslućivanja, iskus tvo lirske prirođe oja ima svoj svet, svoje tuge i opomene. Dobija se celovit utisas, ako se tome može verovati, da je pesnik sigurniji intenzivnije poetskiji u sferama legende, snova i neke

svoje tajne, nego ad saopštava

utiske, kad se tendenciozno određuje, kađ „retorično priča”.

U knjizi „Žedni sat” umetnički najslabije stoji ciklus „Srebrni brođ”, sastavljen od dugih i maglovitih pripovesti, <«oje se ponavljaju zajedno sa sadržajima, sa aromama, sa prelomima

u glasu, u pesmi, u viziji. Nespokojnost, nestalnost, promene

unutar sveta, nestajanje — sve se to nekako malaksalo i jednobojno nabraja do „lelejskih nekih gora sa nizovima pralja i crne i žute boje“.

Perović voli da pretvori u san sve ono što se doživi. On i izmišlja snove. To je i traženje

neshvatljivog: i „neuhvatljivog, lirska igra koja zanosi, koja za umetnika može da bude i opasna. Mutno lirsko tkivo nije, danas, nikakva šansa. Tako se postiže samo naglašena već „apsolutna neodređenost”. Ali, ovde, to nije slučaj sa najboljim Perovićevim pesmama «„Lutecija”, „Kasni sat”, „Košulja «rvlju tka na“. „Lutecija“, poetski fino nijansirana, topla i elegična, · sa pitominama u glasu, u reljefu, u snu:

„Karavani dovlače svježe šumske jagode

Sjenke u mimohođu

potajno nešto taje: već kreću

sunčeva kola tamo iza bregova.

Ja nosim novi dan. Lutecija spava.”

Tu je motiv i emocionalna komponenta, prevashodno lirski ambijent, posebnost „doživljaja, stvaralačke akcije i žeđi.

Sreten Perović pripada grupi mlađih pesnika koji su prilično plodni. Ovo je njegova četvrta knjiga. Ona, po svojim bitnim osobinama i nesumljivim neim lirskim kvalitetima, učvršćuje ili upotpunjuje i u mnogome jače izražava ili već određuje ranije pesnikove teme, jedan lUsporeni

uspevši da ga, ne razgolićujući ga, sagleda do dna. Te analize koje su ponekad vrlo tanane, di saretne i lirski obojene, donose jedno saznanje — saznanje o preteranoj i bezdanoj tuzi koja se u čovekovoj dubini nalazi zapretana, saznamje o jednom pro mašaju u životu, njegovom besmislu i uzaludnosti postojan,#i. Svi lepi snovi detinjstva, koji nikada nisu kazani glasno, <oji nikada nisu snevani punm in=tenzitetom, ostaju. neostvareni, prekriveni su crminama života.

Prikazujući sve to u svoj kom pleasnosti, Jelić je izbegao monotoniju i iednostranost, uvek je nalazio dovoljno načina da izbegne da ispovest njegova čoveka ne pređe u plač i zapomaganje. On je jednostavno, tiho, smireno i s pomirenošću, kazivao sebe, ispovedao se, a detinjstvo i mladost u ratu nose U gebi jednu tugu koja ostaje, koja traje. Otuda u Jelićevim pripovetkama diskretna prisutnost gete, prisutnost prošlosti koja izaziva tu setu. Otuda još, u pri povetkama i crticama s tematjkom posleratnog života, onoliko čudnih pitanja, onoliko zagonetki življenja, neodgonetnutih, nepojmljivih; a kao uteha — Ostaje samo varava nada da će dete deteta „nevremena i rata čiveti jednom lepše, punije, traj nije.

Ovako gledano, Jelić je bio na putu da knjigom „Lete slijepi miševi” da još jednu kroniku ranga romana „Anđeli lijepo pjevaju”, jer je oživeo i ponovo, na jedam sasvim nov način kazao, nama dobro poznati svet iz ranijih njegovih (slabijih) pripo vedaka. Na žalost, on je kompozicionu celovitost, koja je izuzetno čvrstva u prvom ciklusu („Najmlađe slike”), razbio ubacivanjem nekih pripovedaka („Ružna Gospa“, Za tu sliku“) «oje su kazivane u nekoj poseb noj ekstazi, sa dosta patetičnog u sebi i koje tematski ne odgovaraju ostalim. Za čudnija i čisto Dpsihopatološka ljudska stanja i zbivanja Jelić, izgleda, nema daha, pa mu zahvat u ovim novelama obično ostaje površan a izraz neubedljiv. Poznavaocu Jelićevog književnog dela smeta još nešto: on je, naime, uneo u zbiru i nekoliko odlomaka iz svojih romana „Anđeli lijepo pje vaju” i „Nebo. nema obala“, odlomaka koji govore o ljudima pred rat i u samom ratu, odlomaka koji sami za sebe čine celinu ili pak kojima je pisac sada, neznatno ih prerađujući, dao jednu puniju zaobljemost. To, mislim, ni malo ne ide u prilog Jeliću q<oji je mogao svoj stari svet još jednom kazati, uneti u njega kompleksnije sadržaje i doživljaje. Ali, ako ie &ompoziciona celovitost pomalo i razbijena, izraz pripovedaka u zbirci „Lete slijepi miševi” ujednačen je, bogat i sadržajan, pun, jedar i svež, i uvek lirski obojen. U tom njegovu izuzetnom izra=-

zu leže nesumnjive dvrednosti ove knjige.

WM

Tode ČOLAK

SRETEN PEROVIĆ

melanholični eho koji naglašeno emotivno i melodijslci silazno Obeležava svet samoća i tišina ko je ispovedaju tajne i legenge, mirisi i damari ovog života, 5avremenog, prošlog i sadašnjeg, zatvorenog b stihove Soji su iskidani, kao da zaustavljaju ili misao ili snagu pesme. Ta poseb nost Perovićeve lirske uvertire (ukolikoje to) slikovito i namer= no Zidanje ritma, „usporavanje kazivanja, ima u sebi izvesne svoje razloge, koji, možda, uvek i nisu prihvatljivi, ali koji DpO-} stoje i to opravdava mnoge pro muzičke v”rijante ove prohuma–" nističke poezije.

f Rade VOJVODIĆ

: 3;