Књижевне новине

Godina XII, nova serija, br. 40

TRERME RATA taa IREVOLUCIJE

Dvadeset, goaina, koliko nas ·'bezmalo deli od početka ustanka i prvih dana revolucije, vremenska, su perspektiva koja našoj literaturi već omogućava, da te događaje sagleda u sve 'njihovom složenom i mnogo'strukom značaju. U isti mah .to je i dovoljan vremenski period da bi se mogao napraviti i izvestan književni bilans i postaviti pitanje: šta je od oslobođenja naovamo urađila i DOstigla naša Književnost sa Vvelikom temom rata i revolucije?

'Odgovarajući na to pitanje valjalo bi pre svega izbeći ste-

reotipni, samozadovoljni odgovor

da je naša lite- :.“ ; X i Piš e na literatura, le. a s i = činil u tloj O- E ri h KOŠ nom ·interesova

blasti, a i poma–ti samokritički uz dah da se na. ša Književnost još ni izdaleka nije odužila ratu i reyoluciji- Ne bi, takođe, imalo smisla, i ničem. ne bi služilo ovde i u ovoj Dprilici ocenjivati rad i dela pojedđinih naših književnika. Mnogo korisnije i svakako znatno prijatnije bilo bi potražiti odgovor na pitanja i rešenje problema, sa kojim se sreću naši pisci pri „književnaj obradi tema iz rata i revolucije. U stva-

„deGa a i aa TSuji0% 30 Ž MAH 28

Prvi se tiče položaja takozvane ratne i revolucioname literature u odnosu na ostale teme i vjđove našeg književnog stvaralaštva, a drugi odnosa pisaca pre ma temi revolucije i osolobidlačkog rata. Jer, dok od prvog odgo vora u mnogome zavisi zainteresovanost pisaca za tu temu, pa prema tome i kvantitet književnih dela sa ratnom tematikom, od drugog ođnosa, od stava Dpisaca prema temi koju obrađu.. je, velikim delom zavisi osnovna SRHODBOIJE, i kvalitet njihovih

ela.

Danas, petnaest godina po završetku rata, često se u svetu, naročito na zapadu, čuje kako su ratni romani do te mere već dosadili izdavačima, da ne žele više da, ih objavljuju, a teme iz rata postale toliko daleke i dosadne i pire:imz i čitaocima da su se odbili od njih, smatrajući ih nezanimljivim, književno iscrpenim i iskorišćenim, zastarelim i nesavremenim. Činjenica, da se takva, literatura forsira na istoku, ćesto i kao vid političke, izrazito tendenciozne, pa i didaktičke propagande, čini ih JOŠ pođozrivijim i odbojnijim prema,.njoj.

· U jednom, istina blažem vidu, i kod nas su se, naročito od stra 'ne pojedinih kritičara, mogle čuti slične primedbe, istina pretežnije u odnosu na film, ali upućene i književnosti. Pisalo se tako, a još češće govorilo, kako ·Je naša književna prođukoija zasićena ratnom literaturom, dok ·je od književnika traženo da se u većoj meri pozabave savreme–nim problemima i temama. O·čigledno, smatralo se da je rat·na tematika ne samo zasitila či. taoce i kritičare, već da ona 'predstavlja izvesno bekstvo od savremenih tema i sklanjanje u istoricizam daleke ratne prošlosti. "Treba se međutim, upitati da, li je baš tako sigurna i izvesna, tolika tobožnja nepopularnost, ratne literature na strani, naroČito „među čitaocima. Oni koji izbliže poznaju mehanizam jzdavačke delatnosti i poslovanje izdavačkih preduzeća, mogli bi da nađu osnova i za verovanje da se takva shvatanja iz raznih (političkih i komercijalnih) če·Sto vanliterarnih razloga nameĆu čitalačkoj publici na isti načim i po istom postupku kako je to doskora činjeno sa romanjma na račun pripovedaka i nove]a. Uostaloni, ko zna da li ne-

· rašnom tematikom «dobiju ne

će baš rastuća trka u ratnom: naoružanju učiniti da Nmjige sa

samo novu Književno-političku aktuelnost, već i da steknu i novu popularnost i među Ipiscima i među čitaocima. Desilo se ta'ko da je prvom talasu antiratne literature posle prvog svetskog rata (Barbisov: »Oganj«, Dorželesovi: »Drveni krstovia itd.) sledio drugi savet romanima Remarka, Rena i Hemingveja, na primer, baš u vreme kad je postalo jasno da taj prvi svetski rat neće biti i poslednji. Možda, i noviji romani Foknera (The Fable«), Džonsa (»The bpistol«)

i drugih, đa se po-

mene samo jed-

nju pisaca za, rat Ž i ratne teme. U

svakom slučaju treba mati da je neumesno od prolaznih karpisa mode praviti stalni zakon delovanja, kao i to da je i sam „pojam »ratne literature« samo privremenog značenja. Posle izvesnog vremena i romani sa ratnim temama ostaju samo literatura, zavisno od njihove vrednosti, a nezavisno od specifičnosti teme kojom se bave, što, među osta-– lim, pokazuju i Balzakovi »Su-

ani«, »Pukovnik Šaber«, "UolstoOM ko davno napisani »Poraza Pa- | đejeva i »Tihi Dona Šolohova u kojima već malo ko danas vidi samo ratnu ili revolucionarnu | literaturu u užem smislu.

Još je pogrešnije i neumesnije fakva modna, Kkapriciozna shvatanja prenositi i u našu sre dinu i takva merila primenjivati na našu literaturu. Veliku većinu zemalja „o kojima je reč rat je ili sasvim pošteđeo ili samo okrznuo i lakše ozledio. Rane su tu bile bpliće i brže su zacelile, posledice neprimetnije, a neprijatne uspomene lakše su izbleđele. Drugačije je to bilo Kod nas gde je partizanski, oslobodilački rat zahvatio sve Kkrajeve — gradove, varošice i sela,

Nastavak na 2. strani

BEOGRAD, I0. MART I96I;

dovoljna da se obrade sve teme

MILICA ZORIĆ: JEDAN NEMANJIĆ

Jaroslav IVAŠKJEVIČ:

Cena 30 din:

UVODNA REČ

Za zbornik jugoslovenske poezije

Pre izvesnog vremena varšavsko izdavačko preduzeće »Iskre« objavilo je panoramu savremene jugoslovenske po-

ezije, koju su uredili Tanasije Mladenović, Novak Simić i Drago Šega. Predgovor za tu zbirku pesama, na čijeni

su' prevođenju

Zivković.

Prilazeći čitanju izbora, savremene jugoslovenske poezije, stupamo ma. teren koji je poljskom čitaocu potpuno nepoznat. Imena pisaca ne kažu nam mnogo, ili nam ne kažu ništa. Stoga se plašimo da ćemo s? kroz taj čestar, kroz to obilje stihova, probijati s teškoćom, kao kroz tuđu · gemlju čiju mapu ne posedujemo .%li, dovoljno je pročitati mnekoliko prvih pesama, pa osetiti taj ton koji je sazvučan sa našom savremenom poezijom. Jugoslovenske pesme zvuče poznatom muzikom ima u njima nešto što ih nama pDribližuje, što nam dopušta da ih shvatimo u letu, Što nam nalaže da ih zavolimo. One su nam 'bliske, jer je OČIigledno poetska potka Srba, Hrvata, Slovenaca i Makedonaca sačuvala, u sebi niti od kojih je tkana i naša poezija. Duboko melanholičan zvuk, koji daje jugoslovenska lauta, srođuje je sa našom poezijom, sa našim shvatanjem onoga šta je poezija i šta ona može postati za narod. Ona, često izvire, kao i naša, sa vrela narodne poeziie. A ori tom jugoslovenska poezija, školovama ma zaiedničkim uzorima, diše kao i maša dahom istoka i zapada, i slična je našoj u svojim · tradiciiama — i u svojoj doslednoi originalnosti. Čine je nama takođe bliskom i razumlji"VO istovefna ratna preživljavanja: borbe, logori, partizanstvo. Istina, mi nemamo takvog tioično pDarkizanskogza i znamenitog pesnika odgovaraiuće vrednosti, kao što je Jože Udovič.

slovemskoj boeziji igra seoskn priroda možda je, štaviše, veća neso kod nas. Oseća se taj široki dah polja, livada, i gora gorm prostraniih od nnših i tim samim prisnijih i stvamijih u pesničkim slikama i metaforamn Jugoslovena. Osnovna vak Tazlika, iymeđu naše poeziie i poezije bratskog naroda jeste ši-

vodioci, napisao je Jaroslav Ivaškjević. »injiževne novine« objavljuju u celini, u prevodu Ane

· Ogromna uloga, koju u jugo-.

radili najistaknutiji poljski pisci i Ppre-

Taj predgovor

roki dah južnog, toplog mora, sjaj Jadrana, koji ponekom pesmom daje izboru blesak sedefa, Iznenađuje nas takođe različitost pesničkih individnalnosti pojedinih pesnika — kako sna različiti Davičo, Kaštelan, Dušam Kostić, Dušan Matić. Imamo tu i najivnu narodnost i rafiniraniı kulturu — odražene u bespreko nim pesmama veoma raznovrsne forme. Imamo »konkretnih«e pe snika (kao Miodrag Pavlović) imamo i posve apstraktnih. Imamo muškost snažnog Mladenovića i čarobnu, punu zanosa ženstvenost Vesne Parun. Prijatan odjek naše kulture predstavljaju za nas, Poljake, pesme o Šopenu. A odjek bratskih partizanskih borbi i zajedničkih Jogorskih patnji predstavljaju pesme o Beščadima, Šleskoj i svim tim mestima gde su se Jugosloven i Poljak sretali kao saborci i sapatnici, sa mnadom bolje budućnosti u srcu. Za žaljenje je samo što su neki pesnici zastupljeni u izboru isuviše malim brojem besama, najčešće samo jednim delom. Treba pretpostavljati da, ćemo posle ovog izbora, koji je samo kao neko naše prvo e: znanstvo sa: bogatom jugoslovenskom riznidćom, držati u rukama. opširnije izbore pesama nekih pisaca koji su progovorili STdačnije poliskom čitaocu.

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO ZORAN TOKIĆ

KNJIGA IZVAN SEBE

! / i

ewe eee

Kako se kođ nas već godinama vođe preširoke i preduge rasprave o književnosti uopće, možda nije zgorega natuknuti štogod o nečen jednostavnijem, očitijem: o samoj Kmjizi, pa i O krizi same knjige,

Tako su još boi palaioi poznavali zatrkane dane i godine, tek odnedavno se pojavila 'panika ubrzanosti, zbog koje nastojimo da se zaobsadalom vrememu barem odupremo, kad ga već ne možemo stići.

Natčovječni, a Često i nečovječni ritam. suvremenosti kao da je doveo i knjigu do ruba, ma onu crtu gdje se postavlja pitanje njene sudbine, Naime, knjiga kao stvar, kao stvarna Činjenica, došla je u pitanje. ı u

Ta nezapamćena brzina u proizvodnji kako se kaže — materijalnih dobara, neizbjeŽno je zahvatila i proizvodnju duhovnih dobara, među kojima je knjiga uvijek zauzimala istaknuto mjesto. Međutim, danas već bivamo prisiljeni da ovo uvijek skratimo možda za dužinu budućnosti. a donekle i za dobar dio sadašnjosti. Nije zato nikako slučajno (miti je to puka posljedica pedagoških ili andragoških stremljenja) da se toliko govori o knjizi i brizi Oko nje, te kao što se zbog tuberkuloze organizira Tjedan borbe protiv tuberkuloze, ili zbog sve

rjeđih Šuma — Akcija pošumljavanja — tako'

je iz sličnih razloga (bar djelimice) nastao i čuveni Mjesec dana knjige. Naravno, u osnovi čitave ove pojave može biti više ili manje neka potroba, ili glad za knjigom, ali je nesumnjivo i da je riječ O pokušaju odbrane knjige. jer je ova ugrožena: ona, je u opasnosti. ,

Vrijednost i brzina su obmuto srazmjerne...

Budući da se vrijedne knjige ipak — na koncu svih konaca — pišu za čitaoca (a ne zaboravivši pri tome da je većina knjiga nadražujuće, uspavljujuće ili zaglupljujuće naravi) opasnost po knjigu dolazi upravo od onih ko-

jima je namijenjena. Ako za trenutak zanemarimo činjenicu da kmjiga često ugrožava samu seba (po istočnome grijehu njenog stvaraoca), prepoznat ćemo kao pravu bokoru za knjigu različite vidne, slušne i vidno-slušne pronalaske, nazvane pomalo barbarskim imenima: film, radiu i televizija. Ne zaboravimo da je čitalac čovjek, te da se — budući takav — pretežnim dijelom svoje prirode priklanja onom šio je lakše i ugodnije. Nije on više u drevnoj dilemi: knjiga ili ništa. (jer ni najvještiji usmeni pričala» teško da je mogao nadoknaditi posebni Čar napisanog), nego se nalazi na takvom raskršću gdje ima da bira između teške knjige (koja traži toliko vremena, i napora) — s jedne strane — i privlačnih, lakih, skoro draškavihn sredstava — na sve strane. Čitalac ide, dakle, onomu što mu je bađavnije, nenapornije, Jlezihljebnije. Najzad, on ima da postane sve rjeđi: ima da ga nema: čitalac se pretvara u slušaoca i gledaoca.

Književnici pak, najčešće, polaze sličnim putem. Oni poput pastira iđu za stadom (i da produžimo ovu bezobzimu usporedbu) — kao Što stado ide za pašom. Idu tako na film, na radio,

„na televiziju, — a gramatički rečeno — daju se

snimati na "ploče kao i popularni rokenrolisti.

Dolaze u situaciju da budu književnici van i

bez knjiga. Oni stvarno bivaju sve manje književnici, a sve više filmisti, radđisti, televizisti i gramofonisti.

Ako ovo opet izgleda podsmješljivo ili prenategnuto, može se ublažiti jednim Kkrupnijimi ipuzetkom. kao što je nedavna (navodna) reakcija na radio-televiziju u Americi, kada je publika ponovo poletjela ka kjnizi, valjda iznu·-

· rena i zgađena nad neizmemo praznim DTro-

gramima tih ustanova. Samo bi bilo bolje da mi — za svaki slučaj — ne požurimo s našom rađošću: što je eto knjiga ipak pobijedila, jer

je moguće da. je riječ i o superpirovskom dogođaju: pobjedi mnogo skupljoj od poraza.

Neka je u jednoj prilici prvi navalni talas slušno-vidnih uređaja na podatljiva čula publike i jenjao, drugi treći i čitav bezbroj talasa koi} uistinu slijede — ipak može uspjeti.

Ukratzxo: u tome smislu je onda, i opravđana strepnja da moderna lagodna sredstva ove i slične vrste (kao ono čitanje na zidu, stropu, dok se ugodno leškari na postelji) tože istisnuti i samijeniti knjigu. |

Svakako, istini za volju, ovo je tek izlet u budućnost, — pogotovo što se tiče domaćih Dpri-

. lika — ali i situacija sagleđdiva već u sadđašnjo-

sti, djelimično i u nas, ako već ne kao statistička opaska, onđa svakako kao psihozn koja nastupa. Z

No, sve ako bi i bilo Ovako, ostaje ipak knjiga. Kao zalog historije čovjekova duha. Jer upravo u knijizi zapisana riječ (čak i u onoj hipertehničkoj zgodi kađa može da izgleda Drimitivno) nosi u sebi, a da mi toga i ne motamo biti svjesni, gemesis ljudskog izraza, nama toliko đragocjeni put od pećinske praslike, iđeograma, hijeroglifa, starinske kaligrafske do-

sjetke pa, do današnjeg zapisa: uvijek kao riječ, ·

kao stanište duhovnog stvaralaštva.

I stoga čovjek ne može a da ne primjeti kako se upravo takva, eksistencijalna riječ gubi u pomenutim olalšavajućim, ali i razvodmjavajućim, pa i rajljenjujućim napravama.

Na kraju, ako bi trebalo odgovoriti na bezuslovno pitanje o krizi ili nekrizi — u ovome više tennološkom smislu — bolje da se no

igramo proroka, iako vjerujemo u zavjet i zna

čaj same knijge, riječi, slova: jer glasovi nestaiu, dok riječ ostaje. A kriza isto tako (da otškrinemo malo i dveri nađe) može biti mak da nešto intenzivno Živi. |

\ Tomislay LADAN

NC WT

; i