Књижевне новине

—r4rzrmKc.rzracs rg :! Kon o: roorpocr ————

Godina XII, nova serija, br. 142

NPC IT TIA JI FX IK KOI EE; UO RT IC TENOR IV Ep ar OU Ar a Op ri Ing

STO PEDESET GODINA OD SMRTI DOSITEJA OBRADOVIĆA |

Dositej Obrađović stoji i danas, Shto i pedeset godima, posle smrti, kao jedna od najkrupnijih dčnosti naše kulture, naše istorije uopšte. |

On je. bio retka ličnost merena, čak evropskim merilima. Probio se svojom vlastitom snagom na

vrhunac nauke SVOg vremena.

Dno što zadivljuje to, je neutoljiva, žođ: za sve novim mamjem, neumoma energija koja savlađiule sve prepreke u tom neobično bumom životu večitog putnika, vedar: duh koji je promikao u

Dušan MATIĆ

Možda bi ova proslava 150odišnjice smrti Dositeja Obralavića bila povod da se pokrei neka bitna pitanja O onom to mi ponekad „prešenciozno nazivamo našom kulturom,. reč :oja se đanas tako često Uuporebljava povodom svega i svaeg; pa bi najzad trebalo da ođe vreme da razgraničimo iojmove. Utoliko pre što je. reč ı piscu koji je za nas pretežno kolski pisac, i to od prvog razeđa osnovne škole; i onda nije uđo što posle činimo sve da ga aboravimo ili da se za sva vrenena, zađovošjimo slikom koju u nam usadili profesori.

I ja sam dugo vremena nosio ı Dositeju jednu takvu sliku; :ao o dobroćudnom starcu toji muđruje, piše basne i naavoučenija. I gde god stane i edne voli da neprekidno pouava. Za vreme poslednjeg rata ini mi se da sam otkrio jedıiog drugog Dositeja. Kao što am otkrio još neke naše Dbišce, t'tkrio i osetio njihovu vrednost. )ositej, dobroćudni, mirni i sme ni — kakvim smo ga zamišljali – evo ga gde piše oštrinom kooj mogu da pozavide mnogi noralisti: \

»Ali sam rasudi: pošteno, raumno, i polezno misliti, pak za

tar glupomu neznanstvu i sle-

om sujeverju ne govoriti; braa i bližnjega moći iz mračnom. nevežestva (neznanja) izveti i prosvetiti, a ne hoteti-ovo e protiv ljubavi ne samo evan-– Telijske, nego i opšte čelovečeke! Ali politika to hoće! ie, Berafime, za politiku licemertvovati i sav svoj život lagati! : to kad bi bilo za veliku potrewu: i na Ppolzu, opštestva, neka Hi! Ali na štetu i sramotu svefa čelovečestva, pošteno srce ıe može ovoj politiki ni po SLO »odleći. Pre otrov kao Sokrat »opiti, ili opštu psovku, Dporuranije, pljuvanje i samu smri tao Spasitelj naš podneti, nego ako sramotnoj politiki pokoriti le!6 U školi su nam davali da čiamo njegove basne, a od nionovih mnaravoučenija „zapam“io tam samo tu smešnu reč i ništa riše. Pred kraj rata, 1944. godite, do ruku mi je došlo ono čureno izdanje njegovih dela 30-tih tođina prošlog veka, njegovog »rvog izdanja u tek oslobođekoj Miloševoj Srbiji, onog izdaija zbog koga ie Njegoš, ovde Š u ulozi vladike, pisao knezu ošu i protestvovao što izdaje

Rodoljub. ČOLAKOVIĆ |

prave vrednosti života i koji o tome govori nemametljivo, SDOkojno, pravi mudrac bez poze. Duge godine proveo je stranstvujući, učeći sam i učeći druge, postao je pravi Evropejac po kulturi i obrazovanju, ali uvek povezan mneraskidljivom „vezom sa svojom zemljom i svojim narodom koji je živeo kao turska raja ili austrijski podđanik. I nije slučajno što je na prvu'vest o Srpskom ustanku pohitao tamo, u Srbiju, zapravo u sa svih strana od neprijatelja opkoljeni ustanički logor, đa, kao „pobpečitelj prosvješćenijac doprinese njenoj izgradnji u onoj oblasti u

dela tog nevernika. I zaljubio sam Be upravo u ta njegova naravoučenija.. Kakva kultura! Kakav analitičar i poznavalac ljudi! To čitanje me je i nagna–lo možđa da kasnije, povodom stogodišnjice Svetozara Markovića, napišem:

»Ne treba nikada zaboraviti da je on bio i naš Montenj, i naš Lafonten, i naš Ruso, i naš jedini enciklopedist«.

Iz svoje beležnice iz tih dana još uvek otkrivam rečenice te lektire. »Ne druži se s kim se nisi kadar počupati.ć Ili sledeću rečenicu Žil Blasa, koju je sačuvao za nas: »Koja fajda, što me je moj otac naučio da ja nikoga ne prevarim, kada me nije naučio, kako ću učiniti da i mene drugi ne prevare«. Ili Ovaj tekst: »Ima više od dve niljade gođina kako se MKEvripid tuži da je mučno čoveka «Dpoznati, govoreći(citat na grčkom, pa onda prevod): »Zašto je zlatu koje je lažno znake ljuđima dao Bog, a mužu (čoveku) čija zla valja razaznati, nikakva, belega ne stoji na čelu%« Ili čitajte njegova pisma. Ni po formi, ni po sadržaju ne izostaju iza famoznih pisama velikih pisaca 18. veka.

I najuzbudljivije: ne o Dositeju putniku, već o Dositeju povratniku. Simboličnom povratniku u istorijskom smislu. Našem hkultumom rabotniku koji se posle lutanja uvek vraća na naše tle. Mislim na Dositeja koji sa nekoliko hiljada zlatnika skupljenih od Srba u Trstu stiže među ustanike u Karađorđev

logor. Ova tema zaslužuje ili jedan istorijski esej ili romansiranu kJ

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO LJ. ŠOŠANIČ

kojoj je valjalo sve graditi iznova. i

Šta nam je, kratko rečeno, Ostavio u nasleđe: širinu uma, čovečnost, veru u čoveka, i njegovu snagu da svoj život unapređi, učini ijjudskijim i lepšim.

I najzad, ostalo je još kao daleko, drago sećanje iz detinjstva: tanke plave sveske Srpske književne zadruge — Basne s poukama mudra i blagorodna čoveka, i Priključenija, arhaična, ponekad „merazumljiva jezika, ali privlačna, nadahnmujuća lektira koja bodstiče na plemenito sanjarenje i akciju.

uuu. a ,

islim na Dosuteja

istoriju tih dana sagledanu kroz oči Dositejeve. Zašto ne jedan film? Zamislite: Dositej, čovek koji se uzdigao do vrhova kul-

ture svoga vremena, već ostareo, ali neprekidno radi na polzu svoga, naroda među surovim, Ogrezlim u borbi ljuđima pred kojima tek puca vidik slobode i nužnost organizovanja novog nacionalnog života. U našoj nacionalnoj istoriji, u našem novom kulturnom razdoblju io mi se čini đa je najuzbudljiviji trenutak kada se izvršio najzad spoj između duha i mača, posle mračnog robovanja. Čini mi se da je Dositej došao u Srbiju da započetoj borbi za oslobođenje doda i svetlost i žar duhovnosti

BEOGRAD,

a. iN a 12 NON osa OJ

7. APRI L 196];

RIKO DEBENJAK: LETO

Proleće: je na pragu, upravo ono je već tu. Malo po malo, i gotovo je stiglo. Dan je đugo bio

mali, gladan svetlosti i presit

mraka. Onda se svetlosti dosa-

đilo da bude daleko, i ona je potražila u sebi staru iskonsku snagu. U stvari, ta snaga je bila negde u njoj. I dan, koji se poistovećuje sa svetlošću, počeo je

da raste. Pred čovekom se otva- ·

Ta prostor, čoveku počinje da se čini kako su on i prostor sazdani od jednog. U njemu se budi neka stara, neka vrlo davna žudnja za prostorom; neka rađosna, neka meka glad koja razboljeva. I on pohrli — sve kao da je na dohvatu ruke. Snegovi su nestali, negde se rascvetao bađem, mnegde cvetaju drenov cvet i zdravac. . Kajsija je napupela, i sa šljivom i jabukom desilo se isto. Pa hajdmo na sve strane, tako je lepo otići nekuđa u ovo vreme.

I tako i biva; jednostavno, ljudi više počnu jedni druge da traže, a, i sebe same. Došlo je to

·doba nemira i traganja, snage su

se uznemirile i uzburkale, i hoće da idu kojekuđa, zaista, zašto onda ne. Život je oživeo, mnogi se imenađi: pa u njemu je snage više no što je mislio da je ima. Negđe postoji ledina

P R (| |

da .je to, i sad hoće da postane njiva po kojoj će sutra klasati pšenica i kukuruz, ili se plaviti lan. Neko uzme budak i motiku, neko upregne volove, i pođe; A neko ide dalje, ne zna gde da se zaustavi.

A oni? Da, i oni čekaju to vreme, i, evo, ono je došlo, i uskoro će i oni na put — godđinama već, to je kao tradicija, jedan lep običaj... Svakoga proleća tako, baš u ove dane. Neće proći ni puna sedmica, a hiljade njih, mnogo hiljađa, kao i lane, naći će se oko jednoga puta, na njemu, to jest da ga izgrade. Iskopaće ga iz utrobe zemlje, i DOdići visoko gore. Ti momoi i devojke, sad se ne poznaju, ali to neće trajati đugo, samo još sedmicu. Iz mnogih su krajeva, a biće u jednom, dole oko Južne

"to će saznati. Morava je južna, i

kako bi ta borba dobila najzad svoj puni smisao. |

\ | Budućnost putopisa je sve neizvesnija. Ovo | kažem, a imam osećanje da ću biti sličan kolebljivom sudiji koji mora da piše presudu onome koga voli... Pa ipak, u času kada se pružaju mnoge mogućnosti da čovek ispuni svoju neodoljivu potrebu za upoznavanjem dalekih krajeva, putopisu sve više preti Opasnost da buđe tekst bez naročitog interesa, skoro bez svrhe, jer na kraju krajeva sve što se piše, piše se da bi bilo čitano. Javlja se, dakle, prosto pitanje: treba li da čitamo ili slušamo | priču o onome što smo lično videli i doživeli?

Ovaj književni rod, za koji inače imam posebnu naklonost, bio je u našoj, literaturi ukrasna biljka svoje vrste: Dosta retka biljka zaista, ali ono što imamo — najvećim delom .je dobro. Neki stariji, kao i neki noviji puto'pisni tekstovi, poznato je, dobili su visoke O0Ce'ne. Međutim, naša razmišljanja moraju se neminovno okrenuti njegovoj budućnosti. Pogle"dajmo — ako danas ili sutra svaki naš treći sused bude čovek koji je boravio negde između, recimo, Irske i Tokija, hoće li doživljaji i slike koje nam donosi putopisac iz tih delova sveta biti suvišne? Drukčije rečeno — hoćemo li imati interesa, i potrebu, đa bacimo pogled ina umetnički mozaik ove ili one zemlje, kad nam ne samo Živi svedoci, čije reči idu direktino u naš sluh, nego i štampa, i radio, i druga sredstva javnog informisanja pričaju donekle isto ili slično? :

Putopis je skiđao veo sa četiri ugla slike koja je bila daleko od nas. On je, reklo bi se, u- svojoj- vrsšti- bio. isto-ono što je, i. repro| đukcija nekog slikarskog dela... Naravno, setimo se, rađosna, slutnja stalno nam pređočava

——— — _Č_FZ[t[«==

ee a:

CUO CULI"

koja žudi da bude vinograd, a negde močvara, kojoj je dosta

Morave. Lane su tamo bili njihovi drugovi, a sađa će oni, eno

| BUDUĆNOST PUTOPISA

· san konkurent, je već tamo: on iz đana u dan |

"odgovor. kakva:će biti njihova ravnopravnost. '|

najlepše melodije nepoznatih predela za kojima, | u svakom od nas čezne jeđan neostvareni mu- | zičar; predosećanje nam slika najkrasnije boje' | neviđenih pejzaža za kojima vapi oko jednog | malog slikara u svakom od nas; najzad u sv8- .| kom od nas uzdrhti čežnja jednog arhitekte | za neviđenim građovima i njihovim velelepnim zdanjima, jednog naučnika za nestalim civiliza- | cijama, jednog istraživača za krajevima sveta | koji na geografskim kartama imaju oblike be- | lih mrlja, jednog pripovedača za pričama koje: | piše život drukčiji od onog koji poznajemo. i

A sada se, eto, tako lako i tako brzo pu- | tuje. Vi hoćete, recimo, da upogpnate 'Štokholm, vama je potrebno vreme ne samo za | pisanje, nego i za posmatranje. Međutim, ovpa- |

diktira izveštaje, crtice, reportaže, informacije i čovek u svakom delu zemlje ima to, ako | hoće, u roku od nekoliko sati pređ sobom. | Ako to prati — onđa će, kada ugleda vašu | knjigu putopisa pod naslovom »Štokholm«, blago rečeno, samo slegnuti ramenima.

Pa ipak, pravi umetnički putopis imaće još privrženika. Strahujemo doduše za njegovu bu- | dućnost, ali anamo da će još biti potrebom. | I više, on će se utoliko pomnije čitati u koliko se veći sloj patine vremena bude taložio na | njegovim stranicama. Jer, u svom letu naviše, čovek će morati povremeno da zastane, da Dpo- | gleda inmietničku mapu tla sa koga se ofisnuo. | Čovek će tada možda imati na stolu dve | istorodne knjige — putopis i kosmonpis — ali u je pitanje, na koje će vreme, naravno, dati |

Danilo NIKOLIĆ

Cena 30 din:

(GO O O OJ O M O 7 O OU O <. | 7 0. 1. |

LEĆE

PUT

ih, već su nemirni, i to i zbog toga što je proleće. Čovek traga za, čovekom, hoće mu se da se združi i zbliži, a tamo se upravo dešava to. Sem toga, promeniće se i oni sami, neko manje, a neko više, ali nijedan od njih neće otići sa puta onakav kakav je došao; to mora da je lepo. Ra doznalost je tu, ali ne samo ona, i ne samo ono što znaju da će biti. Svaki dodir, to je kao ol krivanje male tajne, kao jedno novo saznanje i zrenje. U njima se budi ponos, nešto duboko ljudsko, a oni su vrlo mlađi kako su jaki kad su skupa, i oko nje se građi put jedinstva i bratstva; polazi sa severa, a sad je tu, na jugu.

Kao i drugde u svetu, sa jedne i druge strane tog budućeg puta ima brižnih ljuđi. Do njih je bilo daleko, đok ti momci'i đevojke nisu stigli, a sad ti ljuđi postaju bliski, nešto kao svoji. I oni shvataju još više i joOš bolje koliko je upravo ovde bio potreban jedan onakav put kakav će oni da izgrađe. Tu okolo ima dosta sveta koji ponekad ne voli što je proleće. Taj svet zato nije kriv, a oni koji su krivi, ili bi mogli biti, davno su mrtvi. Na. kraju, to i nije više važno, ali istina da ih ima koji se boje proleća. To je pomalo čudno, ali i nije. Vekovna nemaština, zaolost i beda, naučili su ih tome, i eto tako je to. Strepe ponekad od tog doba koje obnavlja, pod-

mlađuje, koje je kićanka, božur,

na životu. Apsurd jedam mali. proleća. To je pomalo čudno, ali se i to dešava. Jer leto' donese pšenicu i raž, i jesen grožđe, jabuku i vino, a čim prođe zima, toga ponestane. Danas je nestalo jedno, sutra će nestati drugo, a dan je u isto vreme sve lepši, sve umiljatiji. Taj đugi, lepi dan, kađ će što pre da prođe.. Trave su sve više zelene, i drveće je eno olistalo, i vođe eno mame da se potrči do njih. Ali.. Umesto da

se rađuje, misao kao da BOLDE '

da tamni; izgubi ta misao ostal svet, i po njoj se vrti to jedno: samo što pre da prođe proleće, da bi stiglo leto sa svojim. snopovima, sa hlebom koji miriše. Dan je dug, dan je svetao, u tome đanu čovek bi mnogo čemu imao da se veseli, zaista, ali DOšto su ambar i naćve prazni, Došto samo što se nisu ispraznili, onda — odgoditi rađost za neki idući trenutak, za neko drugo

proleće... Nastavak na 9. strani

Slobodan DŽUNIG

OR EA