Књижевне новине

Godina XII, nova serija, br.

148

BEOGRAD, 30. JUN

1961:

KAKO SU NASTALI „ZAPISI“

M W m ri EH a ai a

Razgovor sa Rodoljubom Čolakovićem

. Preko hiljadu i šest stotina stranica »Zapisa iz oslobodilačkog rata« Rodoljuba Čolakoyića jesu monumentalno delo o herojskoj epopeji, o revolucionarnoj borbi jugoslovenskih naroda, čiji slobodarski duh već dvadeset godina bitno određuje i usmerava životni put i sudbinu ove zemlje. Danas su »Zapisić jedna od trajnih prisutnih svetlosti koje podsećaju, koje obasjavaju one prelomne, one gorke, one stradđalačke i stvaralačke trenutke naše novije istorije koja je, dugo snevana, željena i pripremana, počela borbom u julskim danima 1941. 1.

Dvadeset godina — to je još malo, kratko vreme da se objasni, đa se proceni Šta, sve Tevolucija mači za današnji i budući rast i rasovat naše zemlje; dvadeset godina — to je dovoljno vreme da se sagleda, da se prigrli ono što je na ovom našem tlu ona već ostvarila. Sve što imamo, što jesmo i Što znamo dugujemo naro dnoj revoluciji. Nekad smo, 1941, bili slabi i sami, pod čizmom zavojevača, ali smo „imali partiju, imali smo Tita, i nismo klonuli, nismo se pokoTili. Danas, u borbi za socijalizam i mir, s nama su, uz nas su svi progresivni ljudi i narodi Sveta koji iznad svega vole slobodu, nezavisnost, ravnopravnost; i s nama su i sad, kao i onda kad je bilo najteže, kao i uvek, Savez komuni sta Jugoslavije i Tito. Mi smo svi jedno.

Obeležavajući godišnjicu narodne revolucije obratili smo se drugu Rodđoljubu Čolakoviću koji se ljubazno odazvao našoj molbi i u razgovoru sa urednicima »Književnih novina« izneo neke činjenice i sećanja o nastanku svojih »Zapisa iz oslobodilačkog rata«, priloživši istovTeneno »Zabilješku o Zapisima« koju objavljujemo u ovom broju.

.— Običaj, navika zapisivanja nastala je kod mene još 1923. godine, dok sam tamnovao u Sremskoj Mitrovici. Sve što sam čuo i doživeo — beležio sam, koliko se više moglo. Pisao sam tada čak i pesme. Nešto se od tih beležaka sačuvalo i kasnije ušlo u moje knjige, a nešto je propalo.

"U prvim svojim partizanskim danima, u Valjevskom, odredu 1941. opet sam počeo da zapisu_jem.. Imao. sam ainale, prikladne \beležnice iu njima ispisivao ur kratko činjenice i podatke o ljudima koje sam sretao i o mestima kroz koja sam prolazio. Imena ljudi, naravno, zbog tajnosti i ratnih prilika, nisu uvek bila prava. Ove svoje beleške, neku vrstu podsetnika, docnije sam, na slobodnoj teritoriji, VOdio sistematski, skoro iz dana u dan. Taj moj ratni dnevnik, počet u avguštu 1941. godine, završio sam jednog dana u novembru 1944, u oslobođenom Beogradu, posle jedne sednice kod druga Tita. Svršetak rata i naša pobeda bili su tada sigurno na pomolu.

— Osećao sam potrebu da govorim jer sam bio svedok; a svedok mora da govori istinu. Pisao sam svoje „Zapise“ o ratu i narodnoj (revoluciji onako kako sam događaje sam video i osetio, i o tome šta su oni za mene značili. Zanimala su me neposredna zbivanja, politika i Ono što se dešavalo s ljudima. Pifali su me često: zašto pišeš o či'čama i babama? I ja sam odgovarao: pa i oni su ratovali! Interesovalo me je pre svega: mo že li partija da podigne i organizuje za borbu sve te ljude —

često neđovoljno prosvećene, seljački nepoverljive, zaplašene. Mogla je! To me je ispunjavalo verom i pouzdanjem, jer sam gledao kako je naša reč, naša teorija pro-

·bijala put do svesti i srca ljudi.

Nije, dakle, bila samo gola reč i puka teorija. Želeli smo da se u to uverimo i nismo se razočarali. Jer komunizam koji nas je privlačio nije bio tek upis u jednu stranku, već nešto mnogo bitnije i presudnije: pitanje samog života. I jer je to bilo suštinsko, sudbinsko, revolucionarno bpilanje života, od prvih dana bili smo suočeni i sa smrću: ginulo se i umiralo po zatvorima, u Španiji, u mnogim bitkama oslobodilačkog rata.

Sećanja na te dane još su Živa i intenzivna. Kad kolona ugazi put nekom planinskom livadom pa se raširi uokolo miris trave gust, jak i lekovit — to još i sad osećam, u ovakvo veče, kao i onda kad smo se, nekog predvečerja, „postrojavali i nečujno bitali u akciju protiv neprijatelja... — Bilo je mnogo smrti i bilo je jedinstvenih, nezaboravnih ljudi i doživljaja. U revoluciji st bili najlepši dani moga života, ali rat mrzim iz dna duše. Oduvek sam mislio: kađ li ću dočekati dan da sednem za Dpisaći sto i da.. Ali uvek je bilo prečih poslova. . Le

Ipak, zamisao O kombpletiranju „Zapisa“ nije me napuštala. Pragmenti su u toku rata često propadali, i to na najneverovatnije načine, i to upravo tamo gde sam pretpostavljao da će biti najsigurnije sačuvani! PM ji

U Sloveniji sam se prisecao ı

pisao ponovo o onome što je iz-

Prva knjiga „Zapisi iz oslobodilačkog rata“ nastala je 1945. godine u Sarajevu. Bio sam pre-

' gubljeno — samo da bih u .-osnovnim „crtama „rekonstruisao događaje.

' beleženo?

zauzet poslovima, vremena je.bilo: malo, pa sam diktirao stenografkinji u popodnevnim časovima; ona je odmah zatim prekucavala stenogram, i ja sam sutradan, noću, popravljao i prepravljao ono što je prošlog dana napisano.

Kasnije sam pisao sam. Razume se, to je već nešto, drugo: piše se jezgrovitije i bolje se komponuje. Tako je do 1955. nastalo i štampano pet knjiga mo-

„Jih, „Zabisa“...

— Da li je nešto ostalo nezaSvakako. Izbegavao sam sve što je bilo intimno, lično. Zatim, neslaganja sa pojedinim ljudima. To mi se činilo sporedno i nevažno. Trudio sam se da pišem jednostavno i nepatetično. Nisam mogao sve vreme da budem napeta struna! A knjiga i namuči čoveka. Kad danas prelistavam „Zapise“, čudim se: kako je sve io bilo, i kako sam to zabeležio. A opet dobro znam da sam još mnogima ostao

dužan. Nastavak na 2. strani

IVAN ŠUBIĆ: SEĆANJE NA SUTJESKU

*

Branko

Poimu rodoljubiva poezija zasmeta, njegova OLoenudoSi Zar Brankove Vragoliie nisu” značile beskrajno više od svih patriotskih i DBradnin pevanija slavjanoserbskih poeta? O ludni su vojnička truba i doboš kad se mf dići zaljubljuju i sa devojkama grie celi Vet.

Zbog toga je objašnjiva tragika uskorodoljubivih poeta, romantičara. Zemlja nam je bogata ratovima. Ba jesenjim kišama i prvim Te-

grutima, nastupa i mnogoglasni recitator. Tad

ovik, pretnja i poziv na ZLDOVOO CU 1Sačnjky romantičar, ponovo vaskrsava. I on služi vojsku. Na zastancima 1 otpDočincima, bodri umorne vojnike. Naizgled — neuništiv. Večan Sama pesma ustane iz ,BrODB: Služi vojsku. Ali, avaj! Završio Se rat. Pesnika pokopaju. Umukne pesma. I čeka novi rat, novu bunu, da bi, ko zna koji put, vaskrsla.

Ne znam da li se neki vojskovođa setio da u oči boja poziva na juriš vojnike rečima _ M ne pesme, muzikom omame i obećanja. ie Hu na čistu pesmu, Jer znamo ratničku ne SI kad osvajač žari i pali. Reči ljubavne pes

nepoštenu borbu.

delovale bi snažnije od doboša i truba. A u koloni, mekši zvuci, vidali bi rane umora. Da korak bude krepak i veseo; ne onaj krti korak što nosi očaj ili mrtvilo.

To znači — prava pesma. Neka ne pomene krov, kućni prag i ljubu, makar, Tkoniju. Nek obeća mir vojniku. I ljubav. Nek škropne daždom uspomena po sivilu koporana. Tako, kad smo u vojsci. A to ne znači da nas pesma ne bi potresla u zarobljenom gradu ili na granici bekstva. ah MEČ

Traži se prava pesma koja voli ljuđe. I divna misao koja neće biti strana čoveku preko granice. ) o i

Šta čeka rodoljubiva pesma? Novu bunu? Tli se ona menja? Dobija mazniji oblik? Ona je,naša, do ustanka, kada nas pogodi u srce. Tilegična, podsmešljiva, ljubavna, ljubomorna. Trotoarska. Seoska. Svejedno. Ali, mora da Dpogađa u Srce, Ako je dobra, pa nas predstavlia svetu, ponosimo se, Kažemo: Izraz je stvaraiačkog duha Ovog naroda. Ako nije dobra, "ne predstavlja nas svetu, spreman |sam i ja

Cena 30 din:

Tanasije MLADENOVIĆ

KAD BOKORI SE ŠUMA

Kletva i psovka kada se prene, kad krene, kađ sene U noći vlažnoj od dima vetra, od dima mraka, Nebo se uspava i oblak kostreši i zvezde ko psi počnu

da šene:

Na livađi crnoj zabuja tad samo crno oko maka, Šuma se zbokori i na gorki pelin tužno zamiriše, . Na mlečnost detinjstva, na veče suro, na slepo veče

uoči kiše...

Bacamo prve kučiće sapete, neuke, bele, očajne mladđunce U čeljust noći, u grkljan vode, u ponor blata.

Kušamo miris znoja i gladi, kad tama ječi i zvoni sunce, Zdrobljeno u bari, sapeto u pesti,i boga krvi i boga rata: Šuma se zbokori, i na gorki pelin tužno zamiriše,

Na, mlečnost mladosti, na veče neko, suro i slepo, uoči kiše.

I krene onda sve što se miče, a noć otvori i poslednje dance Od dima vlage, ođ dima straha, od dima mraka.

Krene i nebo, čopori zvezđa i oblak vimen uz tvrde klance, Livada pođe, zazebe i ubme crno i divlje oko crnog maka: Suma se zbokori, i na gorki pelin bolno zamiriše,

Na mlečnost prošlosti, na suro veče uoči kiše.

T opet bacamo slepe kučiće, uz psovku koja odjednom krene Zaspale sene grmlja i tame, i samo srce vasione, Zgrušanu svetlost mesečine, zgrušano sečivo noža kad sene Niz meku guku kostiju, mesa, dok vidik goli smrinmo

ne klone:

|šuma se zbokori, i opet na pelin gorko zamiriše, Na mlečnost detinjstva, na veče suro, na slepo veče

Rodoljub ČOLAKOVIĆ

uoči kiše...

ZABILJEŠKA O »ZAPISIMA«

Kađ sam se, u julu mjesecu 1941. godine, našao na terenu kao član Glavnog štaba partizanskih odreda Srbije, odmah sam započeo da zapisujem sve ono što mi je izgledalo vrijednim da se sačuva od zaborava. Ti su zapisi bili kratki, nekad prosto telegrafski, ali za me dovoljni da sc docnije prisjetim bitnoga i najvažnijeg u Tom istorijskom zbivanju: atmosfere i ljudi — naših i neprijatelja. Docnije, kad sam se kretao na oslobođenoj teritoriji, zapisivao sam svaki dan i opširnije nego ı početku. Zaplsivao sam u male ukoričene bilježnice, koje sam mogao lakše čuvati u svojoj vojničkoj torbi. Bojeći se da te bilježnice ne padnu neprijatelju u ruke ako poginem, ja sam ih, već ispisane, predavao našim ljudima da ih sakriju i sačuvaju. One su sve imale istu sudbinu — propale su.

1. Zabilješke o prvim danima ustanka u Srbiji (period od 8. jula do kraja septembra 1941. go-

dine) predao sam kuriru Glavnog štaba „Srbije Jeleni Ćetković. Ona ih je sakrila u jednoj kući u Kragujevcu. U novembru 1941. gođine sreo sam drugaricu Ćetković u Užicu i ona mi Je rekla da su Nijemci tu kuću zapalili,

2. Zabilješke od počelka oktobra do kraja decembra 1941. godine predao sam Mafildi Alkalaj u Vlasenici. Ona ih je sakrila u podrumu svoje kuće, ali kad su Nijemci, za vrijeme druge nfanzive u januaru mjesecu 1942. godine ušli u Vlasenicu. ona je biliežnice spalila, pobojavši sc da ih neprijatelji ne pronađe.

3. Zabilješke od januara do marta mjeseca 1942. godine zamotao sam lično u „dunst-pxnpir“, spakovao u jednu limenu kutiju od bonbona i sakrio pored kannlizacione cijevi u nužniku u krčmi Jakšića u selu Miličimn kod Vlasenice, Poslije godinu dana, u proljeće 1943. godine. kad e Šesta brigada oslobodila Miliče, drugovi su pronašli tu kutiju

Nastavak na ?. stran!

RODOLJUBLJE DANAS

da je optužim — reakcionirana, nerođoljubiva.

Jer, takva je — nemoć. Gubava. Zašto da je usvajamo? a

Ako je Kosovski ciklus bio izraz naše narodne i poetske muškosti, i s divljenjem primljen u svetu, ništa nam nije oduzela bolećiva Hasanaginica. Naprotiv. Kompletirala je potsku misao seljačkog pesnika. Tako je pbostaio dostojanstvo. I srpski jezik. I vera u glasne žice naše poezije.

Uskogruđost pojma kompleksirala je Desnike. Kao, bože moj, treba oduživati dug rodu. A nisu bili svesni pesnici i đaci da je svaki potresniji stih glasao, najnapadnije, za ovu zemlju. Tako se i danas zbiva. U eri tako zvanog literaznog pravca-sabi-sebe-u-sebe. Kao da se to može. I kađ moda traži, a čitaoci ćute. Pa tričetiri tanka, hermafroditska ćakončića, prse soprančiće: tako treba da bude... tako treba da, bude... Ne shvataju pisarčići da su pesnici jaki i kad pišu najtišim glasom.

Podataka radi: tražio sam u jednoj (našoj)

· savremenoj enciklopodiji oznake o Miletinoj

bumi. Nema Miletine bune. Ni slovom ni je pomenuta. Istina, nađoh pod Mileta Radojković tri cela reda: ustanik iz oba srpska ustanka: istaknuti političar, ustavobranitelj. borio sc protiv samovolje kneza Miloša, bio državni 58vetnik i ministar... Toliko o Mileti i Miletino) buni. A poništaj (stavljanje akta vem snage) objašnjen je našem narodu u pet redova. Zar ne? TBinciklopedije su takođe rodoljubive knjige.

To se događa zbog uskogrudosti pojma rodoljublje. A korenimo se od Veneda. Od Venedije do Jugoslavije. Ko zna kada smo prvi put uskočili u junačke čakšire. Vizantinci par te: Sloveni — svirači stižu na granice Ilirijc. Krenuli su — pesmom da osvajaju ispaše. Z8« što da se đanas samo dobošima predstavljamo svetu?

Na staroj Karaburmi, u krajn rascvetalin lipa, gde još odzvanja turska kaldrma, sastadoše se nedavno dva junaka: Starina Novak + Simela Šolaja. Dve ulice. Dve plave table. Dva usla sa starinskim lampionima. Stoje oni tako, a naiđe zaljubljeni par, ljubavni sastanak kod Starine Novaka. Tada Novak pogleda Simelu.,

A Simela pogleda Novaka. Pa se zabrinu dva

junaka. I dugo, dugo ne mogu da svedu umore oči. Sve brinu da neko ne uznemiri zaljubljene, ·