Књижевне новине

LLabilieška o ..Zapisima“

Nastavak sa 1. strane

nedirnutu, ali je mastilo uslijed dejstva amonijaka bilo iščililo, tako da su se samo na pojedinim stranicama vidjela poneka slova.

4. Zabilješke od marta do novembra mjeseca 1942. godine predao sam Đoki Joviću, seljaku iz Donje Trnove kod Bijeljine. On ih je metnuo u jednu limenu posudu i zakopao pod ambar svog strica Petra Jovića. U decembru mjesecu „1942. godine Nijemci su zapalili nekoliko kuća u D. Trnovi, a među njima i taj ambar. Ispod zapaljenog am= bara Đoko je iskopao kutiju, ali je hartija u njoj bila ugljenisana.

5. Zabilješke od novembra 1942. do avgušta 1948. godine dao sam na čuvanje Milu Mariću, seljaku iz D. Trnove. Polazeći krajem septembra mjeseca 1943. iz D. Trnove prema Tuzli dugo sam se lomio da li da te zabilješke ponesem ili ostavim, ali sam ipak odlučio da ih ostavim kod Marića. Poslije rata, Marić mi je rekao da ih je sakrio u jednu bukvu blizu svoje kuće, da su bukvu posjekli i izložili vojnici 13 SS divizije. To, međutim, nije bilo tačno. Marić je prosto zaboravio u koju je bukvu zabilješke sakrio. U julu mjesecu 1953. gonine, moj ratni drug Tešo Tešić iz D. Trnove donio mi je pregršt izblijedelih listova na Kkojima se s mukom naziralo poneko slovo. Ispričao mi je da je, idući kroz Marića šumu, naišao na čobane koji su se igrali nekim hartijama. On se za to zainteresovao, pročitao na jednom letku moje ime i pretpostavio da bi to mogle biti moje hartije. Uzeo ih je i donio mi; one nisu bile ni za šta. Samo draga uspomena na dane ustanka.

Kao što se vidi, veći dio mojih zabilježaka iz oslobodilačkog rafa i revolucije imao je burnu istoriju, baš kao što je bilo burno i vrijeme u kome su one nastale. Sve zabilješke pravljene od avgusta mjeseca 1943. do 1. novembra 1944. godine nosio sam uza se i sve sam ih donio kući.

Baveći se od januara do marta mjeseca 1944. godine u Sloveniji napravio sam po sjećanju kratak podsjetnik o nekim svojim doživljajima u ustanku. Služeći se njime, svojim sačuvanim bilježnicama, materijalom iz, Vojnocistorijskog instituta JNA, zatim usmenim i pismenim kazivanjem' svojih ratnih drugova napisao sam „Zapise iz oslobodilačkog rata“.

ez OCA O Biazu n —

Kako su nastali „fiapisi“

Nastavak sa 1. strane

Pokušaću to da nadoknadim. „Kazivanja o jednom pokolenjuć su knjiga na kojoj sad, pored ostalog, radim, i u kojoj ću io nastojati da učinim. Ta knjiga počinje od 1919. godine; posvećena je jednom izuzetnom poko-

· lenju koje je stupilo u život S mišlju o svetskoj revoluciji i ko_ je se za nju borilo, u svojoj zemlji i u mnogim gradovima Evrope. Prvi deo govori o tome kako sam postao komunista ı zašto sam se zajedno sa mnogim SVOjim drugovima opređelio za revolucionarni pokret. Drugi deo pod nazivom „Stranstvovanje“ posvećen je ilegalnom radu do 1941. godine. Ja nastojim da svedočim mirno o ljudima koje sam susretao i s kojima sam radio i o događajima u kojima sam učestvovao. Nikoga neću da ganem; hoću samo da kažem ono što se mora reći, Revoluciju smo ostva-– rili, pa sad da vidimo kakav je to ljudski materijal koji ju je izneo.

Od mojih drugova iz tog vremena svega ih je nekoliko živih. Surova škola ilegale koja ih je pripremala. imala je svoje zakone: ili ćeš da otpadneš, da odeš u filistre, ili ćeš očvrsnuti: drugog izbora ni izlaza nije bilo. A tragičnih sudbina bilo je mnogo. Često se sećam Štefeka Cvijića, iz prve partijske organizacije u Zagrebu koji je bio protiv individualnog terora „Crvene pravde“, a onda. ica Bu a: DU= brovniku vlasti htele da ga Uhapse, biva prinuđen da u samoodbrani ubije policajca. Potom beži u SSSR. i tamo mu se, u mestu zvanom Suzdalj, gubi konačno svaki trag. ;

— Bilo je još takvih znanih i neznanih ljudi i sudbina. Među

Ž

RODOLJUB ČOLAKOVIĆ

njima — zar možemo zaboraviti Filipa Kljajića Fiću? S njim sam se naročito zbližio u vremenu od jula do septembra 1941. Išli smo zajedno od odreda do određa da dokažemo da su direktive partije sprovodljive, i da ih sprovodimo. Fića je bio pun životne snage; nikad nije imao mira; uživao je u akciji. To je bio tip radnikarukovođioca novog kova, iz generacije koja ie stupila u revolucionarnu borbu oko godine 1936. Ta generacija imala je nešto zajedničko: svest o proleterskoj snazi i jedinstvu. Fića je bio inteligentan, dinamičan, dobar govornik. U revoluciji ljudi brzo sazrevaju i rascvetavaju se: tako se i on u ratu izvanredno prilagođavao i preobražavao u vojnog rukovodioca. I najzad, evo odgovora na vaše pitanje: tom Pilipu Kljajiću Pići, kao simbolu mladosti našeg 'političkog i vojnog kadra, kao oličenju ozbiljnosti, snage i revolucionarne nepokolebljivosti kojom smo u ratu pobedili i zasnovali

život u slobodi i socijalizmu, tom, eto, čoveku posvećeni su moji „Zapisi“. M.T.B.

Slavko JANEVSKI

JOŠ NEŠTO O ESTETICI

KNJIŽEVNOSTI

. U pretprošlom broju „Književ nih novina“, prikazujući knjigu „Uvod u književnost“ koju je nn pisala jedna „grupa zagrebačkih profesora istorije književno sti, pledirao sam za širu diskusiju o problemima · savremene teorije književnosti. Uzimajući to plediranje kao povod, u prošlom broju „Književnih novina* uzeo je reč dr Dragiša Živković, profesor univerziteta u Sarajevu. Tom prilikom on je diskufovao uglavnom o onim mojim stavovima iz prikaza, koji se tiču i njegove „Teorije književno sti“, o kojoj sam pisao pre nekoliko godina. „Pošto čitaocima „Književnih novina“ nije poznat prvi uzrok ove diskusije i pošto sam i ja lično apostrofiran u njoj, osećam se dužnim da oncme što sam već rekao, dodam još nekoliko napomena, za kojie nisam imao mogućnosti u pri-

kazu. To će, nađam se, još više

potkrepiti moj stav, koji je u Živkovićevoj diskusiji pogrešno interpretiran.

Sve do konstituisanja esteti ke kao realne, empirijske, konkretne nauke, poetika je bila sa mostalna i nezavisna disciplina. To je bilo prirodno i potrebno, s obzirom da je poetika bila pr va i jedina posebna estetika ko

,

ja je svoja razmatranja zasnivala na konkretnom proučavanju jedne umetnosti. Ali sa Vv?

“ likim napretkom estetike od He-

gela do danas, a naročito sa konstituisanjem savremene kom parativne estetike, poetika mora postati deo opšte estetike. Na ravno, njen relativno samostalni deo, jer je književnost posebna, specifična umetnost, ali ne i neka posebna, „nezavisna disciplina, koje se uopšte ne tiče savremeno stanje opšte estetike. Stoga smatram da poetika ili, kako se u novije vreme zove, teorija književnosti, mora da bude estetika jedne posebne umetnosti — književnosti.

Ovo shvatanje, naravno, nije nikakav moj pronalazak, nego jedan opšte poznati i širokoprihvaćeni stav. Da ovaj stav nije samo stvar shvatanja nekih naj istaknutijih savremenih estetičara, kao što je Tomas Manro, nego čak i podatak priručnika, pokazuje, na primer, „Dictionary of World Literature“ od Josep ha T. Chipleya, u kome se gOovori o estetici književnosti, a da se poetika ili teorija književnosti i ne pominju. U istom tom integralnom duhu je stvoren i beogradski Institut za teoriju

Wnjiževnosti i umetnosti, kome'

TIFUSARI

I volkot bega od našite stapki.

Poskokot do kora se krie vo dnoto svoe.

Potokot niz krtičnik vo izvor

Crnoto nebo zaborava koga bilo sino

od nas Crni braka.

Gavrani, gavrani, gavrani

vrz starite krila gladta e tovar,

na klun iskri, gorka niza, od oči kama gleda.

Mrtvata treva zaborava koga od nas Crni čeda.

TI kamenot ne e vek'e kamen. Bunker e na smrtta naša so crno zname.

A ti majko (ženo, sestro) ne mesi pogača od rž i solzi

denes, na ovoj juli, luta e krvta naša.

Vidi: vetar ni glog'a, koski žega ni grize usni

kosa ne kosi v korem

pod nokti krvta ni svetka.

Zvonata v grlo ne se vek'e zvona

od nas Cma četa.

Gavrani, gavrani, gavrani

ja kolvat svetlosta na našite oči

smeata na, našite usni srdbata na našite žŽili. Ribari, ne lovite ribji sedef lozari, ne cedite vinsko vime vezilki, ne vezite vreli boi. Crni sme. Na sekoe rebro po eđen gavran ni stoi.

I odime od nok”' vo nok” kako nok'.

Mrtvi ribi na mrtvi vodi i mrtvi zmii vo mrtvi lozja i mrtvi ptici pod mrtvi vetki

i mrtvo se! zad nas od našeto seme. Vreliot život zaborava koga bil život

od nas Crno pleme.

se vrak'a.

bila treva

Od nok' vo nok' Bez den, bez vid i svetlost. I samo na, son, majko (ženo, sestro) ne! miluva voda i treva i trska

i sonca mali ne”

zlatat,

i samo na son dlanka meka ni otvara vrata za svetot zelen

so gusti jata. Samo na son

na son, brak'a.

do nokta zadna ili denot čekan

4

BOŽIDAR JAKAC: NA POHORJE

stoji na čelu dr Vojislav Đurić.

Međutim, neki naši teoretičari književnosti ne vode računa o ovoj činjenici, nego teoriju književnosti još uvek tretiraju kao nezavisnu disciplinu, koja se temelji na trađicionalnoj poetici. A poetika se bitno nije promenila od Aristotela do danas, izuzev što je pored epske ı dramiske poezije kao poetski rod izdvojila i liriku, ali mi ta „no vost“ nije protivna duhu aristotelovske poetike. Međutim, svođenje književnosti na poeziju, odnosno na njene iri osnovne grane: lirsku, epsku i dramsku poeziju je danas svakako preva ziđeno gledište. Uostalom, i neki stari pisci poetika osećali su da je toj tročlanoj pođeli neophodno dodati još jedan član: didaktiku, kako bi prevazišli nje nu očiglednu uskost. Ali očigled no je da je to bio samo pokušaj da se izbegne jedna hevolja, a ne radikalno rešavanje problema. Teoretičari o kojima govorim, međutim, kao da i ne žele da radikalno rešavaju probleme. A radikalno rešenje je, mislim, u tome, da književnost u širem smislu reči posmatraju kao zbir ni pojam za dve vrste umetno= sti reči: za poeziju i za prožu. Ako za predmet teorije književnosti uzmemo samo poeziju, on-

„day marrkoliko široko definisati

pojam poezije, uvek nešto izlavi iz okvira tog pojma, Jer |:440}\ ževnost obuhvata sve što je rečima napisano od lirske poezije do naučne literature. A pojam poezije ne može da obuhvati čak ni iako očigledno „poetski“, odnosno književni rod kao što Je esejistika. Prema toj koncepciji, svi esejiski od Montenja do da nas izlaze iz okvira književnosti. Ta tendencija izostavljanja eseja iz okvira književnosti zapa ža se i u pomenutom „Uvodu u književnost“, u kome njegovi pisci nisu našli za potrebno da govore o eseju kao posebnom književnom rodu.

Ova distinkcija poezije i proze je već dugo vremena utvrđena. Pod poezijom se, naravno, nikako ne shvata književnost u stihovima. Razlikovanje poezije i proze se s razlogom čini u jednom opštijem smislu i ja sam naveo imena savremenih teoretičara koji ovo razlikovanje čine, imena koja svakom znalcu

e a a aa at alt at a lt a te et ta ae e ar ta

Večiti saputnik naše mladosli

(Povodom dvadesetpetogodišn jice sm

Kažemo: vreme Tomasa Mana, i pod rečenim podrazumevamo onu intelektualnu dramu savesti stare Evrope, koja se pokatšio bahato suprotstavljala osvitu jed ne nove ideje. Nesumnjivo, pred stavu o vremenu Gorkog podarila nam je naša mladost, oduševljena šansom da biografiju veka, njegove doslednosti i protivrečnosti. izmeri veličinom bio grafije jednog jedinstvenos Čoveka. Događalo se ovako: u tre nucima osame i melanholije, u nastupu gnevnog nezadovoljstve svetom u sebi i drugima, ličnosti i situacije pročitane knjige Gorkog učinili bi ·nam se kao nagoveštaj neispitanih vrednošti budućnosti; odiednom bismo Se našli u pomamnom, vrtlogu zača ranosti. i omamljenost duhovnim obličjima nekog drugog sve ta uništavala ie naše veze s lju dima koje smo poznavali, činila

ih savršenim i nedovolinim. Mi smo tada merili stvari po Gorkome, i to nije bilo najlošije me rilo koje smo u životu otkrili. Neki kažu da je najtačniji portret Gorkog dao Tolstoj; Tolstoj je Gorkoga nazvao „romantičarom“. i romantizam Gorkog je zacelo najdragocenija oznaka n53 še privrženosti njegovoj pripovesti o ljudima.

. U „Čitaočevim beleškama“ po stoji rečenica. koju je Gorki ız dvojio kao najveću mudrost knji ge pročitane u detinjstvu: „Vezir je pričao caru o raju i mnogo je lagao, preuveličavajući nje govu stvarnu lepotu.“ Ova misao koja doživljuje česte varijacije u brojnim knjigama Gorkog u bajci o zebi i detliću, u filozofiji staroga Luke, u Samginovim meditacijama o dečaku izgubljenom u proseku u ledu, u prepisci i izjavama — predstav-

lja se kao elementarna žilozolska osnova gorkovskog stava prema neusavršenostima života. Gorki je protivnik „niske istine“ stvorene na zemlji zajednič kim ljudskim naporima, samim tim, promene dekoracija koje je unosio u motive bajke o Dpostojanom olovnom vojniku takođe su delovale kao obeležja jedne savremene bajke. Ali ovaj čovek je poznavao život u tolikoj meri da se samome mudracu ':Z Jasne Poljane učinilo kako pred sobom ima ličnost koja se zreJom i rodila; taj život se izlivao u knjige i prevršavao njihove okvire vraćajući se SsvoOjim izvorima, ponekad, poneseni tokom „pmrazmišljanja gorkovskih junaka i zlosrećnim peripe tijama njihove sudbine, ne pravimo razliku između ispripovedanog i viđenog, i tu nam Ppritiču u pomoć reči samog pisca.

rti Maksima Gorkog) .

„„„Sve postoji samo zato da se o tome priča. I sasvim je nemogućno da neki čovek leži nocu

mrtav, kraj kamena na ivici bare, a da se o tome nema šta pričati“.

Ima ljudi koji su spremni da na izmaku jednog „mladalačkog doživljaja života | ovakav stav Gorkog protumače kao intimnu potrebu njegove duše za utešltelistvom, u čijim se nedostižnim maglinama, opsenarski i varljivo, završio i duhovni put umetnikov. Odista, u rasponu li kova od Danka do Lenjina i Va ske Buslajeva, od promućurno8 seoskog momka Gavrila do skep tičnog, nestvarnog Klima, od neuporedivog Satina što diže mr zovoljni bunt protiv „prekinute pesme“ do jarosnog starca Buli čova u trenutku nemoćnog pro” ftivljenja smrti, — svuda je prisutna drznička crta bogatira iz

objašnjavaju u kom smislu treba razlikovati poeziju i prozu. Pod poezijom se može shvatiti mnogo štošta od opšte estetske vrednosti (Kroče) i duha same umetnosti (Mariten) pa do knji ževnosti u slihovima. Međutim, teoretičari koje sam naveo (Santajana, Alen, Sartr) ne shvata=ju poeziju ni tako široko kao Kroče i Mariten, ni tako usko kao „praktična književna Kritika“. Iz dela đavedenih autora može se jasno videti da se poezija i proza tretiraju kao dve osnovne, po duhu različite vrste književnosti, a kod Alena čak i kao dve različite vrste umetno sti. Ostavljajući po strani moje lično shvatanje, koje je, mislim, najbliže Alenovom, | moram da istaknem da je moje pokretanje diskusije pre svega pledoaje za razmatranje književnosti iz jedne više, integralnije perspektive od one koja se nalazi u nekim našim teorijama književnosti.

Ono što najviše zameram nekim našim feoretičarima književ nosti, to je nehajnost prema op štoj estetici. Iz ovog odnosa ne hajnosti prema opštoj estetici proizlazi oslanjanje na jednostra me i ograničene metode tteorije književnosti. Jer pomoću opšte estetike, koja je široko razradila svoju metodologiju i analizirala predmet svojih razmatra nja, teorija književnosti prestaje da bude jednostrana, odnosno da, kao ranije, insistira samo na psihološkim, kao danas, sa 1 mo na statističkim elementima književnog dela. Pomoću opšte estetike, teorija književnosti pro širuje svoje vidike i obogaćuje se mnogim disciplinama, koje ona sada nema i koje joj omo gućavaju da književno delo sve strano ispituje. Te discipline su: sociologija književnosti, psiholo gija Kknjiževnosti (psihologija stvaranja i psihologija kontemplacije književnog dela), gnoseologija književnosti, komparativ na književnost (ne opšta istorija Kknjiževnosti, nego uporedna analiza posebnih književnih Vrsta i rodova), književna aksiologija (razmatranje opšlih i po sebnih vrednosti književnog dela) itd. Ovako širokim shvatanjem teorija književnosti posta je sposobna da izbegne uobičajeno posmatranje književnosti samo iz jednog ugla.

Nastavak na 10. strani

Dragan M. JEREMIĆ

bajke — svetitelja života, iskra otpora po svaku cenu pojedinostima sadašnjeg življenja u ime istine što će se događati svuda, u svakom ljudskom srcu budućeg sveta, kojom ih je obeležIla bujna, polifona priroda samo? autora. Da li je ovo drzništv) vid utešitelistva, primera radi mnogima, koji nisu bili izabran! ci umetnosti i života? Samilosna pouka neizlečivima, ili savet zalutalom u tuđoj ulici kako da pronađe svoju? Postoje objektiv ne ocene, postoje i interpretacije vremena. Gorki je okrilio ma štu naše mladosti, posejao sem? uzvišenog poverenja u funkciju jednog olujnog postojanja; bure" vesnik, on je u naša srca usađivao buru i usmeravao je; ono što se može nazvati mišljeniem o Gorkom pripada danas po?” sti o formiranju naših duševn sklonosti i pobuda u godinam? mladosti.

Značajno je da 7 je u naše dane doživhava] wolucionarni polet knjige Nastavak na 4. strani “ Milivoje JOVANOVIĆ

u zemljama ko u Te” Gol”

KNJIŽEVNE NOVINE