Књижевне новине

KRITIKA

LIRSKA VERNOS

Igra slučaja, odredila posle jedne programatske knjige pesama, pred

je da se neposredno

nama nađe i druga, u kojoj se, uprko i

bitnim razlikama, ništa manje BROdizno BegG ranije, opet izlaže jedam pesnički program i afirmiše određena poezija. Neobična strast sve

. većeg broja savremenih pesnika da se u da-

našnjoj književnoj situaciji teorijske unmezverenosti i bustolovnog traganja, za novim oblicima, umetničkog izražavanja što stabilnije i što meposrednije odrede u granicama najprihvatljivijih estetičkih i filozofskih sistema, pređitavlja izvanredno zanimljivu pojavu koja, je utoliko značajnija, Što se, u većoj ili manjoj meri, svaki od tih sistema Suprostavlja drugome, obezbedujući, na taj način, idealne uslove za stvaralačku fermentaciju ideja i još sigurniji napredak savremene umetnosti. Dve možda najizrazitije krajnosti kojima, bi kritika svakako morala da se pozabavi čak i da se, slučajnim hirom izdavačke produkcije, nisu javile jedna za drugom, u relativno kratkom vremenskom ra;:zvitku, potvrđuju se u najnovijim zbirkama pesama Ivana V. Lalića i Izeta Sarajlića, od kojih svaki s podjednakom strašću i upornošću zastupa i propoveda, svoju koncepciju literature i umetnosti. A |

Za razliku od objektivne poezije suzdržanih

emocija, koju „objašnjava misao · Žaka Maritena da je poezija ontologija, odmosno da je karakter modeme poezije u osnovi ontološki, lirika Izeta Sarajlića

zastupa jedno drugo i drukčije shvatanje modernog pesništva, za koje bi se, u krajnjoj liniji, moglo reći da je pragmatičko. Sve ono čega se objektivna poezija namemao lišava, težeći ka što doslednijoj apsolutizaciji stvaralačkog postupka, bez obzira na ishod, na etički smisao stvorenoga dela, koje se iscrpljuje samo u sebi — sve to Izet Sarajlić smatra neophodnim, bitnim i životno važnim svojstvom savremene pesme. On se direktno, s vrlo razgovetno izraženim maoralističkim, pa čak i sociološkim implikacijama, svesno angažuje u svetu i vremenu kome pripada, prihvatajući pomati lirski program Majakovskog da su »pesma i stih zastava i bomba« i da glas pesnika ima svoju nedvosmislenu društvenu funkciju. Svestan trenutne nepopularnosti takvog: opredeljenja, a, u isti mah, tvrdoglavo i inadžijski uporan u negiranju svega Što ne odgovara njegovom senzibilitetu, njegovim „pogledima i pesničkom programu koji usvaja, Izet Sarajlić zauzima borben, polemički stav, ne ustručavajući se' da ı svojoj pesmi upotrebi i pravu agitatorsku parolu kad god je potrebno đa svoje uverenje izrazi Što neposrednije.

ha »Ali danas je mart. Trubaduri Republike na aa |- )

ulice!« »Ja lično odričem se svih pustolovina u ime osmeha izniklog nad nekim imaginarnim rovom.

472 HN ya)NaMa: geyavn 07

(Izet Sarajlić: »Posveta«, »Prosveta«, Beograd, 1961)

Dole tradicija poze i izmišljotina! Živela tradicija u stvaranju novog!«

Književno -polemički ton »Posvete« obi ava strukturu Sarajlićevog stiha i ODPIOAV estradni karakter njegove poezije. Ona se, naročito poslednjih godina, sve izrazitije opredeljuje za neposredno učestvovanje u svakodnevnom životu, uživljavajući se u romantičarski zamišljenu ulogu tribuna, savetnika i usmeritelja. Moralista i humanista patetično romantičnoga tipa, Sarajlić pažljivije razvija iđeju o funkciji | praktičnoj primeni poezije nego što se trudi da svojoj pesmi obezbedi trajnije značenje. Za njega je pesma pre svega moralni stav i oživotvorena vrlina, revolucionarne čovekove žudnje za srećom, pravdom i slobodom. On u svojim pesmama, zahteva čestitost, prirodnost i vernost duhu i idealima revolucije, uveren da glasno izgovorena reč ljubavi i dobre volje mora, da deluje kao objava odanosti. Još i pre »Posvete«ć, koja je osnovnom idejom i intonacijom čvrsto povezana sa ranijom knjigom »Minutu ćutanja«, Sarajlić je počeo da se oslobađa nekađašnje opsesije »mlađeg brata« koji treba da ispuni i nastavi zauvek ugašene

živote onih koji su pali. Preobraćena, u drugu,

isto tako prevashodno etički motivisanu koncepciju o funkciji poezije, ta opsepsija se danas javlja kao pokretač i duhovni regulator Sarajlićevog pesničkog aktivizma u vremenu koje čak i ako ne odgovara sasvim lepotama davnih, dečački naivnih romantičnih sanja, ostaje jedino doba, našeg života i naše ljubavi.

»Ovo je jedino stoleće u kome ću bolovati od mržnje, od sebičnosti. Ovo je jedino stoleće u kome mogu da ti kažem Volim. U njemu svi moji rokovi. Svi okovi. Svi

rastanci. Svi lanci.

Sve moje veze sa svetom. Sve breze. Sve presude. Sve laži.«

Taj »patični Ljermontov iz epohe }lili Marlen«, čija je pesma sva satkana »od vernosti, od nesna«, najsigurnije opravdanje za Ssvoju pesmu nalazi u jednostavnoj sreći što je »posle tolikih razaranja« znao da pronađe »reči ohrabrenja i milošte«a. Svest da, deluju i prisustvuje u Životu od koga zavise svi njegovi nemiri, sva njegova osećanja, sve njegove radosti i gorčine, ispunjava ga ponosom. On svoJu preosećajnu romantičarsku prirodu maoraliste i sanjara, u potpunosti zađovoljava saopštavajući svoju malu ali prisnu istimu o vremenu van koga ni njemu ni njegovoj pesmi nigde nema opstanka. Okrenut realnosti, iz koje ne samo da crpe sve sokove za svoju pesmu nego i neposredno prenosi motive i odnose, đovoljno

'Psnažne i izrazite da usznemire i podstaknu njegovu aktivističku strast, Sarajlić u damašnjoj našoj pesničkoj situaciji neguje jednu vrstu poezije koja, iako se ne bi mogla pohvaliti ni naročitom popularmošću među kritičarima, ni mno-

IZET SARAJLIĆ

štvom sledbenika među pesnicima, nije lišena, ni etičkog smisla ni estetičkog opravdanja, a najmanje prava na život. Utoliko pre što, kao određena, tendencija, oma predstavlja čitavu malu izuzetnost u tkivu savremenog našeg Dpesništva. Vaspitana u školama koje zbog svog pozivističkog programa ne odgovaraju ambicijama modernih spiritualista, ta poezija živi od jakih senzacija, strasti i emocija, smatrajući svojom najvećom vrlinom mogućnosti i volju da zasvedoči o vremenu i okolnostima u kojima, je nastala, i da se čak i svojim bolom angažuje u svetu kome pripada.

Kao i kod svih njemu srodnih pesnika, u Sarajlićevoj poeziji nadmoćno dominira mneobuzdana, slobodna emocija uslovljavajući neku vrstu protivrečnosti u strukturi njegove pesme. Svaka, pažljivija analiza Sarajlićevog stiha Otkriva paradđoksalnu pojavu da izraz i oblik njegove poezije ne odgovaraju uvek stavu i raspoloženju od koga on građi pesmu, tako da njegova patetična reč propovednika i tribuna svoja dejstva ostvaruje prvenstveno lirskim sredstvima. Nije nipošto prazan i proizvoljan utisak da se u Sarajlićevim pesmama krije Jesenjin prerušen u Majakovskog; po prirodi liričar, osećajan i nežan, Sarajlić ni u najprogramatskijim stihovima, ne uspeva da savlada svoju emotivnost, pa se zato u njegovim pesmama i nailazi na greške koje bi se mogle nazvati »greškama i osećanja«c. »Stanje koje dopušta grešku iz osećanja« — prema rečima Džoma Raskina — jeste ono stanje koje je »isuviše obuzeto, ili isuviše zamagljeno, ili isuviše zasenjeno emocijom«, a u tom stanju Sarajlićev senzibilitet ispoljava se najpotpunije i najneposrednije. Ali koliko god da oblim, mekim i treperavim lirskim izrazom ponegde i narušava buntarsku intonaciju svoje pesme, Sarajlić baš zahvaljujući toj osobini postiže neke kvalitete koji njegovu poeziju spasavaju od jednostramosti i shematizma svojstvenog svakoj pragmatičkoj poeziji. Opsednut motivima i temama s kojima se susreće u realnome svetu, on publicističku konkretnost svoje pesme samo donekle razvija na račun njene celovitosti i univerzalnosti. Ljubavna poezija. koja najbolje potvrđuje Sarajlićeve izrazite pesničke mogućnosti (naročito u pesmama »9. VIII. 1950ć i »Na sve spremna budi«c), nije samo najautentičnija mit čiste lirike koju je ovaj pesnik do sada stvorio. Ona, što je moždđa još i važnije, višestruko nadoknađuje izvesnu skučenost Sarajlićevih preokupacija i obezbeđuje njegovoj pesmi jedno dragoceno svojstvo: da bude ljudska pesma,

čija je najsadržajnija poruka objava humanosti,

ljubavi i vemosti. Predrag PALAVESTRA

tetu apsolutno

- XI Odazivan,je

Mogli smo da zaobiđemo dolinu ali ti si htela,

da se popneš na drugu stranu pre mene, Da si trčala.

I tako se izgubismo u magli. Dozivao sam te, :

ali se glasovi gubiše bez smera.

Sad se tvoje telo grči u postelji predđosećajući i dosećajući se.

O starosti, bole koji pevaš!

Ti si u ovim beđemima

uklesala svoj neiskazani lik.

I ova suluđa zvonjava otpozdravlja tvoj stalni povratak.

Lik tvoj je bronzanotaman.

Nebo se menja i more se menja. Ali kamen u kom su uklesane oči zrači neponovljivom svetlošću

pod kojom pepeo novu vatru snuje. Na beđeme noć se spušta

i Čovek negde jeca nevidljivo.

Ostali smo svako pod svojom strehom a koraci ipak odjekuju.

Ležimo kraj reke.

Vrbova grana, štiti nas od sunca.

Oko nas trava i dogovaranje pčela. Tople kapi neba u očima.

Da, mi više nismo ·ovde.

Nestvamo je ovo leškarenje u paprati uspomena.

Samo je stvaran Žžubor reke,

daleki glas što pada, sa visine.

Hoćemo li za tim glasom kroz tu omađijanu dolinu? Hoćemo 1i? Rizik je veliki. Jer vetar dolazi đa kaže: vrati se zalutala ptico, ne vređaj dah što stresa prvu penu

s okrvavljenih ruža, Ovo vreme je naše vreme. Ono vreme je njihovo vreme. Mi smo već jednom prošli dolinom sećanja sveži udišući vazduh što ga darovaše reka. Da li je to reka dozivala mesečinu? Ili su to reči padale niz stenu odzvanjajući kao vođopadi? Ali vetar reče: Ako sećanje se vraća, zar se i vreme vraća? Ne, mi nismo više ovde. Nestvarno je ovo leškarenje u paprati

uspomena.

Samo je stvaran žubor reke. Daleki glas što pada sa visine.

determiniranog tionistički, čas nominalistički ka

||

IVAN FOHT O MOGUĆNOSTI

II SUDBINI UMETNOSTI

(»Veselin Masleša«, Sarajevo, 1961)

Foht je učinio ozbiljan napor i obavio filozofski rad koji zaslužuje pažnju. Ova njegova knjiga sadrži dve rasprave u kojima se tretiraju dve značajne teme: problem muodaliteta i Hegelovo shvatanje o odumira=> nju umetnosti. Obe rasprave au tor je povezao tranzicijom koja treba da obezbedi jedinstvo knjige i da drugu raspravu prikaže kao neku vrstu primene osnovne ideje koja je saopštena u prvoj. Mada autor u oba slu čaja iznosi po jednu svoju ideju kao poentu izlaganja i mada u oba slučaja obrađuje svoje te me na solidan način, ipak je druga rasprava skladnija, a u njoj predložena ideja zanimljivija i značajnija. ·

U prvoj raspravi, čiji Je naslov „Mogućnost, nužnost, slučajnost, stvarnost“, Foht najpre objašnjava smisao jednog ovakvog rađa kao što je njegov: u svim preorijentacijama u filozofiji kategorijalne analize predstavljaju najvažniju stvar, pa je to slučaj i sa marksističkom preorijentacijom. Klasici marksizma. nisu posebno proučavati logički modalitet, ističe autor koji nalazi podsticaj za svoj, pristup modalitetu, 5 jedne stra ne, u marksističkim delima, a sa druge, u Huserlu. i .

Kakav je, to, dakle, pristup?

Po Fohtu, „čitav proces stva– ranja, prizivanja, upotrebe i prl mjene modalnih pojmova određen je karakterom spoznajnoS procesa. Na drugoj strani, na strani bitka, postoje samo konstitutivne odredbe: kvalitet, kvantitet. substancija, akcidencija, uzajamno delovanje itd. (str, 99) Već u uvodu autor sa

KNJIŽEVNE NOVINE

opštava rezultat svog ispitivanja: „Našao sam da upravo mo dalni pojmovi „nastaju uslijed ograničenosti spoznavanja i da predstavljaju sredstvo u kojem se relativna valjanost naših spoz naja najčešće ispoljava“. Ako se to imau vidu, onda je jasno da je samo dosledan njegov zaključak da se uzevši ir obzir celokup ne odnose u području bitka, sve opću konstitutivnu povezanosti stvarii pojava, mogućnost, nužnost, slučajnost i stvarnost pokla paju po sadržaju. Ako ih možemo ontološki shvatiti, one će izgubiti sve oznake po kojima ih kao gnoseološke kategorije i razlikujemo“. Vrlo je karakterističan i sledeći Fohtov stav: „Vjerovat nost je modus koji ne odgovara realnom događanju, već, stupnju spoznaje tog događanja: antropološki modus“, ... Mcategori je modaliteta vrše tako jednu dijalektičku funkciju: nastaju zato što je spoznajni aspekt ograničen, a ujedno pomažu da se ta ograničenost prevaziđe

(str. 36). .

Poht zatim tumači neophodnost sadržajnog zasnivanja io gike i težište svog rada postavlja u sadržajnom logičkom tumačenju modaliteta. „Umjesto gole neprotivuriječnosti suda treba uzeti u obzir njegovu pred metnu intenciju i modalite suda shvatiti kao suđenje o modalitetu predmeta“. Prema tome, „modalibet suda se ne odnosi ni na formu suda, ni na stav onoga ko sudi, već, preko svog intencionalnog karaktera, na ob

jektivno stanje stvari.“ (str. 56). ·

Na kraju Foht pobija psihologi 258 u fumačenju muodaliteta suda pozivajući se na Huseria

čije tumačenje smatra jedino is pravnim.

Kritički bih hteo da primetim da sledeći obrti kod Fohta: „Uzevši u obzir celokupne odnose u području bitka, sveopću konstitutivnu „povezanost stvari i pojava“... „Potpuni determinizam“... „U svijetu potpune dependencije događaja, stvari i

postavke koje Foht nije ispitao, a koje određuju sve njegovo raz mišljanje o kategorijama moda liteta. U navedenim obrtima, na ime, sadržan je jedan sintetički sud a priori, sud o potpunom determinizmu u svetu u odnosu na koji se rađaju kategorije mo daliteta kao izraz našeg ograničenog saznavanja. Ali, otkudam

stanja“, — sadrže izvesne pret- ta ideja o apstraktnom totaliDušan KOSTIC.

SLUTNJA

Ne prolazi mi, košuto, kraj prozora: mogu tvoje oči da me odblude

može tvoj hod hitronog da me odskita; sanjaš meku sjenku u gorama

gazeći sasušenu mrežu trave; ja sam čemerika nekih dana,

zašto da pomutiš, uznemirena,

vesela svoja čekanja?

Eno oblak nadolazi

nečujan puže od jarbola do jarbola,

obilazi izvore, obećava što-šta,

pridiže glave gorobilju (osluškuju ga proplankom) kamen otvara ıisne već dugo pijan od Ilinja;

eno oblak taman nadolazi,

još imaš vremena da zaroniš u mirisno krilo smreke; ne prolazi mi, košuto, kraj prozora:

može srebro moje da te zaledi,

mogu moje slutnje da te okuju;

ja sam čemerika nekih dana koje ne znaš —

to mene oblak pohodi.

(Na Tari, Mitrovac, maia)

a -—_eararna Rani UO 27 AGAIN UO MAA NORCO GOLE prsa aaa e ————

sveta? Foht tu ideju nije objasnio i to se lepo može videti ız jednog detalja njegovog izlaganja, iz tumačenja „verovatnosti kao čisto antropološkog modđusa koji ne ogdovara realnom do gađanju, već stupnju našeg saznavanja tog događanja. U skla du sa tim sud verovatnoće bi sistemu sudova morao imati utoliko poseban položai što se u njemu ne bi pripisivala istinitost i lažnost, već izražavala upravo verovatnoća različtiog ste pena kao subjektivno merilo va ženja suda. Nasuprot tome, ističe na primer Teodor MErisman, da verovatnoća jedne činjenice predstavlja objektivno stanje stvari koje se konstatuje u sudu verovainoće, sasvim nezavisno od foga ko to konstatuje ı s kojim stepenom „verovatnoce (Th. Erismann: verovatnoća u biću i mišljenju, u: Zeitschrift fur philosophische Forschung, 1958). Jer svet bi mogao postojati i u smislu statističkih zako na ili u smislu jednake raspodele svih mogućnosti ili i na drugi neki način, koji filozofski najpre moramo objasniti da bi smo zatim iz njega izveli bilo šta. Apsolutni đeterminizam . bi Poht najpre morao filozofski op ravdafi da bi mu on uopšte mogao poslužiti kao osnova defini sanja kategorije modaliteta.

Takođe se ne može videti pra vi sklad između objašnjenja ka tegorije modaliteta kao neizbež nih idola speluncae ljudskog sa znavanja i sadržajno-logičkog tumačenja modalitetsa suda. Jer u ovom drugom slučaju, modali tet suđa se, prema Fohtovom mišljenju, ne odnosi na stav Jnoga ko sudi, već preko svog

_ intencionalnog karaktera na ob

jektivno stanje stvari. Ne stoje li onda i kategorije modđdaliteta prema objektivnom stanju stva ri u nekom drugom odnosu ne go što to pretpostavlja ono prvo Fohtovo objašnjenje: nisu Ji i konstitutivne kategorije rezul tat „sadejstva“ subjekta koji sa znaje i objektivnog stanja stva ri? Ne pokazuje li se onđa „on tološki obrt" kao metafizička odđiuka koja može dobiti čas rea listički, čas idealistički, čas pla

rakter?

U uvodu druge rasprave Foht izlaže smisao Hegelova učenja o ođumiranju umetnosti, u prvome delu rada objašnjava mesto i sudbinu umetnosti u Hege lovom filozofskom sistemu, a u drugom iznosi i slabosti ograničenosti umetnosti prema Hege lovom pojmu umetnosti. Autor daje vrlo obrazloženu inherent nu kritiku pojedinih „Ključnih stavova Hegelove filozofije umet nosti, da bi najzad izneo jednu svoju ideju i umetnost postavio kao ontološki problem.

Svako ko bude proučavao He gelovu estetiku u nas moraće uzeti u obzir ovaj Fohtov prad. Foht je savladao problem i izložio ga na jasan i znalački na čin. Preporučujući ovaj rad, ja samo želim da potcrtam ·oOsnov nu ideju Pohtovu koja se može naći na strani 165—166. Foht pi še da je za Hegela iepota swumo određen način ispoljavanja i prikazivanja istnnitog, za Haidegera je ona jedan od naćina na koji istina bivstvuje, dok Poht smatra da je lepota „jedini način na koji istina bivstvuje“. On to objašnjava na sledeći način: „Istina može biti stvarna samo u umetničkom de lu baš zahvaljujući njegovom čulnom elementu i materijalnom nosiocu... Identitet bića i mišlje nja, subjekta i objekta odvija se tek u umjelnosti i samo u njoj.“ (str. 165) Meni se ovo Ie šenje čini duhovitim, doslednim i umesnim, tako da ga smatram jednom konzistentnom teorijom koja se može kritikovati samo sa nekog drugoz slanovišta. Milan DAMNJANOVIĆ

VINJETE U OVOM BROJU

IZRADILI Đ. ANDREJE-

VIĆ-KUN, ISMET MUJE-

ZINOVIĆ I PIVO KARA= MATIJEVIĆ.

33