Књижевне новине

} S.

Cena 30 din:

-

Erih KO Š

Kratka i neugledna novinska, agencijska vest, pod masnim, kupnim i upadljivim naslovom prva nas je obavestila o smrti Brnesta Hemingveja. Neobično sažeta i štura a ipak senzacionalna, kao i obično kad se. štampa bavila ovim čovekom i Dpiscem koji je i sam,.očigledno, imao razvijen smisao za svaku vrstu senzacionalmog ubliciteta, ona nas je slučajno ili namemo, svojom nejasnom stilizacijom ostavila, u nedoumici đa li se radilo o nesrećnom slučaju, O samoubistvu ili čak i O zločinačkom delu afektivnog ili premeditativnog ubistva. Rani ju tamji čitaoci novina, oni kojima je njegovo ime bilo poznato, zastajali su idući na posao sa Široko raširenim listovima u TUkama, odajući mu i nesvesno poštu ovom kratkom pauzom od nekoliko tihih sekundi koje nazivamo minutom ćutanja. I ovim anonimnim, malim ljudima, činilo se da u tome času u svojstvu svedoka prisustvuju jednom važnom trenutku i činu istorije, pa ma samo književne možda. |

Hemingveja ova vest nije mogla da stigne da bi mu naknadno objasnila šta se to desilo u tom kratkom zevu između TnUunje i treska groma, između izmenadnog udarca u grudi i pra "ska puške koji možđa nije imao kad ni da čuje. Ali je ipak lspsla· da. njegovom delu, oko kopa se celoga veka trudio ne bi li. ga preživelo, poruci koju je želeo da ostavi iza, sebe, pa ı njegovom turbulentnom životu koji je poneo sa sobom, udari naročiti pečat, i, kao naglim 1Udarom velikog timpana u Oorke· stru, čija se jeka unutrašnjim ušima čuje i onda kad su SVI ostali zvuci već zamrli, ovim po-

slednjim akorđom oboji i obeleži celo finale. Zlobno i ironično, kao što i priliči smrti. Jer, kako stvari stoje, ma koja verzija njegove smrti bila tačna ni jedna ne ide njemu lu prilog. Ispada, da je on, kome je lov bila druga pasija, a prva priroda, koji je oružje smatrao najlepšim ukrasom muškarca i VaŽ nim atributom sopstvene muško sti, koji je, najzad, | nekoliko

svojih Knjiga posvetio oružju i lovu, umro od sopstvene puške, kao nevešt lovac, neumešno ba ratajući njome. Ili je, tek Što ie izišao dz bolnice, »impresiomiran dijasgnozom lekara«ć kako je javila štampa, za razliku od

pukovnika frenmtvela, njegOoOVOE junaka iz romana »Preko reke pa u Šumu«c koji se muški, PpOonosno i ćutke nosi 58. svojom bolešću, a suprotno SVIm osta-

lim svojim junacima Džordanu, Santjagu i drugima koji se do *raja bore, poručujući nam na Hemingvejovo pero da čovek ni je stvoren da bude pobeđen, ipak shvatio da je konačno DO-

ražen i, izvlačeći konsekvence iz tog poraza, sam okrenuo CceV na sebe? Il mu se možda desilo ono treće i najgore, Što je snašlo nesrećnog i tragikomičnog Prensisa, Makombera, iz njegove poznate pripovetke? :

Ko zna? Uostalom, i smrt je sastavni i nerazlučni deo svačijeg života, a Hemingvejev život

i delo nisu bili manje protivu08) edao je kult

· Celog veka propovedao Je

Bo/Bo,, hrabrosti, ljudskog do-

stojanstva i OpoTe muške snage,

koji su po njemu ono jedino što se, švejedno da li u pobedi

ili u porazu, sa uspehom može

suprotstaviti životu,

bĐeđama i poniženjima. ći takvim shvatanjima, života koja je izvirala gove Unutrašnje prirode, je sam sebi izabrao kao uverenje ili kao životnu pozu, a koju.

su mu najverovatnije slučaj i

život nametnuli kao put i pra

vilo ponašanja, bio je prinuđen

kao, pavojvašlopiX, ove svoje

logik iz njekoju —OBDa "TB II O a a)

TEBI. ZVONI (Džon. Don)

SMRT SVAKOG ČOVEKA SMANJUJE MENE, JER SAM OBUHVAĆEN U ČOVEČANSTVU; I ZATO NIKAD NE PITAJ KOME ZVONO ZVONI;

Ahasver ili Holanđanin lutalica, naizgled sumanuto i bez određenog cilja lutao svetom u DOirazi za novim uzbuđenjima koja bi ga mogla smiriti i jačim iskušenjima koja bi i njemu samome mogla dokazati snagu i ispravnost sopstvene vere. Plašio se smrti a imao je potrebu da je stalno izaziva. Izabrao je opasnost za svoj poziv, a, OSećajući da,mu život nezadrživo protiče, nastojao je da ga u sebi akumulira i zadrži Što većim brojem doživljaja i utisaka, Otuda i njegova stalna potreba, da, prisustvuje i Uučesivuje u sudbonosnim i uzbudljivim događajima koji su za njegovo vreme toliko silno potresli ovaj naš svet.

Kao dobrovoljac ma jtalijanskom frontu učestvovao je u prvom svetskom ralu i svoja iskustva pretočio u pacifistički, antiratni roman »Zbogom oružjed. Kao ratni reporter obilazio je maloazijska, bojišta krvavog grčko-turskog: rata, i impresije koje je poneo otuda interpolirao međ »Prvih četrđeset i devet pripovedaka. Ni uzbudljiva i grozničava atmosfera posleratnog Pariza, ni društvo Kknjiževnog i boemskog kruga Gertrude Stejn i Ezre Paunđda, nisu mogli da apsorbuju. sve njegove cnel gije i, idući za pobkrebom da zaposli sebe i zabavi svoje neYve jačom vrstom ekscitacije, prilježno je u Španiji sedeo na KOriđdama i u drugovanju sa borcima s bikovima, sakupio materijal za »Smrt posle podne«, knjigu reportaža o tauromahiji. Putovao je zatim u crnu Afriku i m lovu na veliku divljač i ysafaric avanturama tražio DOgođan međijum za svoju stalnu potrebu za borbom, a vratio se otuda sa svojom najslabijom knjigom, dosadnim i razvučenim reportažena o »Zelenim bregovima, Afrike«a. Lovio je krupnu ribu u opasnim vođama Golf-

lične religije to

svoje uverenje osnovi, stalno je, da bi mogao

sopstvenim primerom i životom da veruje morao da ispituje

ske struje, družio se sa krijumčarima, za, vreme velike krize u

propagira i dokazuje.

· čitaoca, snagom dokaza a

Na prvi pogled izgleda samo po sebi jasno da svaka kritika, pa i književna, mora biti

' Obrazložena, činjenicama, potkrijepljena, dakle

argumentirana. I to se ni malo ne proiivi našem uvjerenju da književnu kritiku kao VIstu njiževnosti, dakle umjetnosti, karakteriziraju sva bitna svojstva svake umjetnosti, pa i subjektivnosti. Ali subjektivnost Kritike ne sastoji se u izricanju osebujnih tvrdnji bez ikakvih obrazloženja, nego se sastoji u tome da se iz objektivnih činjenica, pomoću origimalne interpretacije, izvedu subjektivni zaključci. UDE, | Ali uvijek ima kritičara koji svoje suđove

Nevemiku snagu svoje· vere i kao ukleti

me objašnjavaju nego očekuju da im čitaoci ·

vjeruju na. riječ; zato zahtjev za dokumentiranjem književno-kritičkih ocjena dolazi uvVijek da mpodsjeti.takve kritičare, okrenute SUviše k Sebi, kako ustvari pišu za druge. Nerijetko nam se pruži prilika da uščitamo dva, suprotna kritička mišljenja o istoj knjizi. I uvijek u takvom slučaju djeluje uvjerljivije kritik koji svoje tvrdnje obrazlaže, ij. pokazuje na čemu zasniva svoju (subjektivnu) ocjenu. Postupa li drukčije, kritičar teško da može ikoga uvjeriti, zato ga vjerojatno neće nitko ni slijediti osim onih koji će mu povjerovati.. Ne treba . dokazivati, da su temelji vjerovanja neupoređivo Miimaviji od temelja uvjerenja. ; | Zaključak se nameće sam po sebi: promašena je kritika koja samo kategorički ustvrđuje, ali tvrdnje ne dokazuje. Takva kritika čitaocima. ništa ne razjašnjava nego ih naprotiv zbunjuje. ROTOEČO se gta * POI da ba tari iješe . ne pokušavaju uvjere 5 sri i ne skladom. riječi, u ispravnost svoga suđa. Zbog toga ponekad možda i najispravniji sud ne naiđe na zaslu-

· ženo razumijevanje šire publike, a još manje

SAD, održavao kontakt sa Kku-

NEDOKUMENTIRANA KRITIKA

na podršku čitalaca. A kritika koju nitko ne slijedi — nikome nije ni potrebna. S druge strane, ima slučajeva da publika prihvaća i hipersubjektivne ocjene kritičara, jer je kritik raspolagao sposobnošću da je uvjeri i tako pribavi njeno odobravanje i podršku. Na taj način subjektivni sudovi postaju »objektivnoć mišljenje.

Slabost je Kritike, dakle, u neargumentiranosti iz koje proizlazi neuvjerljivost, a ne možda, u subjektivnosti njenih sudova, ili u divergentnim shvaćanjima, pojedinih kritičara o istom predmetu. Naprotiv. Manja ili veća neslaganja, među kritičarima koji pišu o istoj knjizi ne samo da su potrebna i korisna, nego su i neminovna. To je siguran znak da misle -— jer ako o jednoj stvari svi misle isto, sva je prilika da nitko ne misli ništa.

Potrebno je smiono iznijeti svoje mišljenje, makar se ono protivilo ma čijim mišljenjima, potrebno je i vjerovati u svoje mišljenje, ali je pritom neophodno potrebno ne smatrati svoje mišljenje neoborivim. Najveći neprijatelj književne kritike je netrpeljivost prema oprečnim mišljenjima. U pitanjima gdje prvenstveno sudi ukus, kad je netko isključiv, skoro je sigurno da će ubrzo biti isključen iz

· kruga onih o čijem se mišljenju vodi računa.

Kritika, može biti istovremeno i dokumentirana.i lična; tada je najuspjelija. TI dok je »objektivna« kritika skoro uvijek bezlična i zato kao literatura neinteresanina, nedokumentirana, kritika lako postaje bolesno subjektivna. Tada može samo da ozlojeđuje, ali me i da liječi, da ozdravljuje, pomaže i potiče na aktivnost i stvaranje.

A upravo to morao bi biti jedan ođ njenih

vrhovnih. ciljeva,! | i Dubravko JELČIĆ

Lai

VO

banskim wnacionalistima „davno pre pojave Kastra i u to vreme napisao svoju društveno najodređeniju i najangažovaniju knjigu, roman »Imati i nemati. Iz španskog: rata, u kome je učestvovao kao novinar i, kažu, neko kraće vreme i kao borac, vratio se razočaran, ali sa TOmanom »Za kim zvona zvone« u putnom kovčegu. Pri kraiu drugog svetskog rata stigao je da kao ratni izvestilac otprati savezničke trupe od juga Francuske do Pariza, uzbuđivao je ponovno svet dvema spektakularmim avionskim „nesrećama prilikom lova u Kongu i vrteći se u krugu svojih mulađićskih uspomena išao je još jednom ili dvaput u Španiju da bi pisao o koridama. U vreme Kastrovih partizanskih borbi ponovo je na Kubi, imao je još vremena i prilike da pozdravi njegovu pobedu nad invazionistima i DOginuo je od — puške.

Od vremena, Džozefa Konrada i Džeka Londona malo se istaknutih pisaca moglo pohvaliti tako burnim životom i gotovo da i nije bilo dramatičnog događaja, opasnih i uzbudljivih situacija u kojim ovaj pasionirani lovac avantura nije učestvovao, tražeći ih naizgled bez blana, haotično, po instinktu, hvatajući se prve koja bi mu došla pod ruku. Pa ipak je repertoar događaja, koje nam je nuđio ovaj vek bio toliko bogat da je i Hemingvej morao vršiti u njemu svoj izbor i, kao što će se videti, vršio ga nimalo slučajno, sa određenim ukusom i planom, Zanimljivo je đa tog borca nikad nisu dublje zainteresovali Oktobarska revolucija i građanski rat u Rusiji mada su predstavljali najsudbonosniji i najuzbudljiviji događaj ovoga Veka, posredno ili neposredno Uuticali na sve pisce svog vremena, čak i na kabinetske kKvijetiste, a smrtno zaokupile Džona Rida, njegovog zemljaka. Nisu ga anmgažovale ni krupne, krvave borbe koje je radnička klasa Evrope vodila generalnim štrajkovima, uličnim demonstracijama, barikadđama i revolucijama od Ttalije, preko Francuske i Nemačke sve do Velike Britanije. Mada je prilično vremena Pproveo po Africi i putujući po svim kontinentima sveta, ničim ga nisu privukli oslobodilački DOkreti kolonijalnih naroda. Ni pobuna Druza u Siriji, ni marokanski ustanci pođ Abd el Krimom, ni dugogodišnje borbe kineskih partizana, ni alžirski rat, ni Dijen Bijen Fu, ni Mau Mau u Keniji, pa mađa se dve njegove knjige bave Afrikom, njeno CTno stanovništvo figurira u njima

Nastavak na 2. strani

REVDLUGIJA || PDEZIJM|

Kad ove reči dovedemo u blisku vezu, odmah se pitamo: šta imaju zajedničko, šta upucuje na zajedničku osnovu? Na izgled nema veće srodnosti do izmođu ova dva pojma, pa ipak revolucija nije „obavezan i neizbežan predmet, poezije. Poezija je doduše permanentno revolucionisanje izraza i životnog iskustva, njena je suština revolucionarna, ali kakve veze ima ta poetična revolJucionarnost sa revolucionar nim preobražajima društva? To je tačka gde najpre počinje razmimoilaženje, ali i gde se isto, vremeno pruža osnova za jedno dublje približava..je nego što to izgleda moguće na prvi poglod. Unutarnja revolucionarnosi pDOezije sama po sebi ne upućuje na revoluciju kao društveni i politički stav. U toj opštoj revolucionarnoj prirodi poezije društvena revolucija je nešto motivski sasvim posebno, uslovljeno i drugim činiocima kao što su |dejno ubeđenje, društvena ??jpadnost, politički stav. Otuda se od samonikle poetske inspiracije ne može očekivati da „sama preraste u revolucionamost kao izrađen idejni odnos prema. stvarima, prema društvenim problemima. Naša rodđoljubiva poezija iz Oslobodilačkog rata prošla, je, bar idđejno i bar u pojedinim slučajevima, kroz međuratbni period socijalne lirike, Ali đogađaji iz poslednjeg rata pokazali su da ovaj kontinuitet nije predstavljao odlučujući faktor u uobličenju poetskog doživljaja revolucije. Poezija koja je nikla na ratnom poprištu ima tu posebnu osobenost što je nastala prigodno, pri čemu ova reč nije upotrebljena. u „pežorativnom ili kom drugom potcenjivačkom smislu. Prigodnost.se u toku ıata pokazala kao najbolji saveznik poezije: ona je pružila mogućnost da se iz kompleksa i tOtaliteta zbivanja zahvati jedan parcijalni sadržaj, da se kroz najuže konkretizovan doživljaj izgradi uzbudljiva i upečatljiva poetska slika iz revolucije, Što znači da je naša ratna poezija ovekovečila elemente životnog zbivanja u revoluciji, a ne njeno kompleksno tkivo ili uopšteno mačenje njenih tokova. Za najuspelije poetske tvorevine iz Tata veoma je karakteristično to sažimanje i sužavanje poetske inspiracije na jednu živu i ubedljivu poetsku konkretnost. Sve najbolje poeme iz ratnog doba predstavljaju motivsko sužavanje revolucionarne i ratne inspjracije na jedan određen životni detalj. Ma koliko po sebi grandiozna, u zahvatu vremena i prostora, revolucija je našem pesniku uvek govorila jezikom pojedinačne životne činjemice.

Nastavak na 2. strani

Zoran GLUŠČEVIĆ