Књижевне новине

NAGRADE KULTURNIM RADNICI| MA POVODOM ?0-GODIBNJICE e USTANKA

~ Komisija za dođeljivanje nagrada za životno delo nagrađila je za izuzetno značajna ostvarenja i dugogodišnji rađ u oblasti kulture sedmojulskim nagrađama: Velibora Gligorića, književnika, Rađomira Plaovića, dramskog umetnika, Ljubinku Bobić, dramskog umetnika, Mila Milunovića, slikara, MBorivoja „Stevanovića, slikara, Stanoja Jankovića, operskog pevača, Emila Majeka, muzičkog pedagoga. \ Komisija za dodeljivanje nagrade pozorišnu umetnost dodelila je nagrađu Mircslavu Beloviću i Petru Pašiću za režiju i scenografiju pređštave »Talac« od Brenđana Biena. Komisija za dođeljivanje nagrade za Književnost dodelila je nagrađu Đobrici Čosiću za roman »Deobe«, a Komisija za dđodđeljivanje nagrađe za pozorišnu umetnost dođelila je nagrađu Miroslavu Beloviću i Petru Pašiću za režiju i scenografiju predstave »Talac«e od Brendana Biena. Komisija za dodeljivanje „nagrađe za likovnu umetnost nagradila je Aleksandra Lukaevića za samostalnu izložbu crteža, a komisija za dodeljivanje nagrađe za muzičku umetnost, Živojina Zđravkovića za izvođenje »Posvećenja proleća« od Igora Stravinskog.

Do 25- GODIŠNJICA POJAVE ROMANA | »PROHUJALO SA VIHOROM«

U Americi se pre kratkog vreme-

na uz veliki publicitet obeležila 25godišnjica štampanja romana Margaret Mičel »Prohujalo sa vihorom«, Izdđato je »Svečano izđanje« a svi događaji koji su pratili pojavu romana, Život spisateljice i, uopšte, duhovna klima u američkim literarnim Krugovima tog vremena, evocirani su sa prilično emfaze,. Citirani su mnogi Kritičari koji su svojevremeno svoje suđovi izražavali u superlativima i čak tako daleko išli da su Margaret Mičel upoređivali sa Toknerom, Vulfom i Koldvelom, a i oni koji su bili uzdržljiviji. · Zauimljivo je da je »Prohujalo sa vihorom« jedna od retkih Knjiga od koje je prodato oko 10.000.000 primeraka' od čega 5.500,00 u Americi, a& ostatak u triđeset zemalja (uključujući i Vijetnam) i prevedena na dđvadeset i pet jezika (ukljužujući kinecski, persijski, japanski i arapski).

*

SLIKE KAJA FJELA

U ovom broju objavljujemo reprođukcije Kaja PFjela, slikara koji pre-

'0000000020000606600

KNJIŽEVNE NOVINE

LIST ZA KNJIŽEVNOST, UMETNOST I DRUŠTVENA PITANJA Redakcioni odbor: Miloš I, Bandić, dr Milan Damnjanović, Zoran Gluščević, Slavko Janevski, Velimir Lukić, Slavko Mihalić, Vladimir Petrić, Izet Sarajlić, Vladimir Stamenković, Pavle Stefanović, Dragoslav Stojanović-Sip Direktor i odgovorni urednik: TANASIJE MLADENOVIĆ Urednik: PREDRAG PALAVESTRA

Sekretar redakcije:

BOGDAN A. POPOVIĆ

List izdaje Novinsko-izda=vačko preduzeće »Književne novine«, Beograd, Francuska 7. Redđakcija: Prancuska “7, tel. 21-000, tekući

račun: 101-20-1-208 List izlazi svakog drugog petka. Pojedini broj Din. 30 Godišnja pretplata Din. 600, polugodišnja Din. 300, za inostranstvo dvostruko.

Tehničko-umetnička

. oprema: DRAGOMIR DIMITRIJEVIĆ Stampa »GLAS«, Beograd,

Vlajkovićeva 8.

eee6o0000000000000000000 ee009e000000000000000000000%00000e00000e00600090000

ko četvrt veka predstavlia norvešku likovnu umetnost kao jedna od njenih najznačajnijih i najzanimljivijih figura. Istaknuti likovni Kkritičar Olav Simones kaže za MPjela sleđeće:

» .•Da li je on stvarno nađrealist? Nema sumnje da on interpretira nadahnuća iz sna i podsvesti, ali ta nađahnuća ne dobijaju „uobičajeno suv i razrađen oblik koji nalazimo kođ ionvencionalnih · mnadrealista. Njegova vibrantna četkica transformiše ih u vilinsku priču, u bajku, kojn prezentira raznolika i briljantna paleta. On nije samo pesnik već i vizionar i zato čovek odustaje od pokušaja đa objasni bilo koji od njegovih sađržaja; pitanje je, Kkonačno, da li bi i Kaj Fjel bio u stanju to da učini?

Romantičar, simbolist, nadrealist, ekspresionist, »narođni slikar« u najboljoj trađiciji, on kombinuje sastavne đelove tih pravaca bez naroČčitog značenja, Moglo bi se đođati, možđa, đa je on u velikoj meri »literarni slikar«.. Uostalom, svaki pokušaj da se PFjel klasifikuje bezuspešan je, Kađa čovek vidi njegove slike uviđa đa je on nekrunisani Kralj norveške slikarske elite, Njegova vizija je kompleksna, domet ogroman, a Slikarska umešnost jeđinstvena, On govori najđubljoji unutrašnjosti Čovekove đuše, buđeći maša '·uspavana, osećanja, pokrećući duh.e |

POČAST LUIĐIGU PIRANDELU

Povođom #«đMdvađesetpete godišnjice smrti Luiđija Piranđela, nacionalni komitet za prdslavu ođržao je kon" ferenciju za štampu o programu za proslavu. Poređ predseđnika komiteta W&wmberta Boska, ređovnog profesora italijanske „Mhnjiževnosti na Univerzitetu u Rimu, „Konferenciji su prisustvovali Diego PFabri, Raul Rađice i drugi predstavnici italijanske pozorišne Rulture. Prof. Bosko je ilustrovao inicijative | „Komiteta,

pođ pokrovitelistvom ministra kulture, da bi se što dostoinije proslavila godišnjica. Ljubitelje i istraživače Piranđelovog đela naročito će obrađovati vest da se između ostalog priprema kompletna bibliografija onoga što je napisano o Pirandelu (oko 5000 naslova). Osnovaće se i Centar za pozorišna istraživanja ko" ji će nositi ime Luiđija Pirandela,

1 ; LAURKAT GANDIJEVE NAGRADE

Autor osam romana, mnogih pripo= veđaka i ogleda, Šeorej, dobio je Ganđijevu nagrađu, koja se dđodeljuje za najveće zasluge wu literaturi. Njegova đela, čija je tematika prošlost i sadašnjost inđijskog „narođa, štampana su na mnoge inđijske jezike. »Humanista kao čovek, duboko vezan za indijsku kulturu kao pisac, on, po rečima časopisa »Indien PEN«, u svojim delima teži da izrazi duh nove Inđije,«

* NAGRADE U ŠPANIJI

U Španiji je poslednjih meseci dođdeljeno nekoliko Književnih nagrada, Nagrađu Valje-Inklan koja se dođeljuje svake godine za žmnmajbolje dramsko deio (ime je dobila po najvećem i najzanimljivijem španskom dramskom piscu ovoga Veka) za 1961. gođinu, đobio je Lauro Olmo za svoju dramu u tri čina »Rošulja«. Delo je pobeđilo na Konkursu na kome je učestvovalo 75 dramskih komađa. Nagrađa Sezamo za kratki roman dodeljena je ove gođine Pablu Antonjanu za neobjavljeno delo »Nismo sami«, Roman donosi jeđnu epizodu iz karlističkog rata: grupa gerilaca koju progone snage centralne vojske najzađ je otkrivena i savladana. Ali zanimljivost nije u temi mego u intenzitetu pripoveđanja i u ljuđskoj toplini ličnosti. Nagradu Peđro Antonio de Alarkon za roman dobio. je Huan Antonio Kabesas sa romanom »Maska dđuše«, a nagradu Femina također za roman dobila je čileanska spisateljica Ađelina Kazanova, KNJIŽEVNE

KOMENTAPT

NOVO DELO HHSUS LOPBS PAČEKA ~

Hesus Lopes Pačeko, Jeđan iz mlađe generacije španskih pesnika (rođen je 1930), neđavno je objavio 5VOju novu zbirku pesama »Moje se srce zove Kudiljero« (El Ventanal, Mieres, 1961). To je druga knjiga pesama ovoga mlađog besnika i romansijera, objavljena đevet godina posle prve; mnoge od pesama sakupljenih u ovoj zbirci, pojavile su se ranije po časopisima, Kritika ističe uticaj Albertija i nešto dalji uticaj Maćada. Ovo je rečeno kao pohvala, a ne kao prekor jer su Maćađo i Alberti, sa Unamunom — po rečima kritičara »ono Što je najzdravije i najsnažnije u Bpanskoj poeziji ovoga veka«.

* '. ROMAN HENRIJA MILERA

POSLE 27 GODINA | BSTAMPAN U AMERICI

Posle čitavih dvadeset seđam godina ođ kako se pojavila u Parizu prva knjiga »starog velikog čoveka američke literature« — kako neki danas zovu Henrija Milera — »Južni povratnik« (The Tropic of Cancer) štampana je i u njegovoj domovini. To na izvestan način označava rehabilitaciju pisca čije su knjige u Evropi »prođavane više nego što mogu da buđu štampane« a u „Americi nisu mogle da prođu kroz cenzuru iz sličnih razloga kao i »Ljubavnik leđi Četerli« u Engleskoj,

Da II su Milerove knjige i bestidne sem što su »anarhične, antimilitarističke, protiv novca, protiv zatvora i protiv pristojnosti« oztaje pitanje bez odgovora, ili bar, pitanje Kkoije pruža mogućnost za bezbroj različitih odgovora, Nije li i veliki klasik Coser, bio vulgaran u tumačenju ka-

raktera i situacija u svom remek đelu »Mlinareva priča«? Mnogi istaknuti savremeni pisci,

među kojima T. 5. Eliot, Herbert Rid i Ezra Paund, smatraju Milerov prvi roman remekdelom, a njegovog autora Klasikom

amcuričke literature. . Lorens Darel misli da američka lite-

O O O ROBOTI OR IB J

HENRI MILER

ratura đanas počinje I završava se u znaku onoga što je učinio Henri Miler, a »Južni povratnik« pokazuje kako je svekolika evropska literatura posle Rusoa postala odvratno romantičarska; Milerova knjiga sađrži sve strasti oslobođene romantičarsklog omota. Karl Šapiro ga upoređuje sa Rableom i tvrđi da Milerov cilj nije đa piše o erotskom, već" da piše svu istinu o životu koju je znao, Za Normana Kazinsa Milerov prvi roman je knjiga dostojna pažnje u ovom stoleću a sam Miler je ukras mođerne američke literature. Kao što je Jeits rekao za Vitmena i Emersona, Hari T. Mur kaže da Mileru neđostaje vizija zla u sopstvenom potvrđivanju, u samopouzdanju, u njegovoj pesmi o sebi. Postoje, međutim, Kritičari čiji se

suđovi ne ulivaju u reku pohvala koje su izrekli ovi nesumnjivi autoriteti, Stenli Edgar Hajmen, na primer, polemiše sa Milerovom defini-. cijom da se »umetnost sastoji u tome da se ide punom širinom«, Hajmen tvrđi đa Miler nije mogao Više pogrešiti, jer, umetnost se može koristiti punim iskustvom, ali ona Se sastoji u sređivanju iskustva sredstvima forme. Na taj način umetnost je moralni čin: zamenjivanje neređa ređom. U tom smislu je Milcrova knjiga, po Hajmenu, nemoralna, a ne po svojim erotskim scenama,

Kakva god da je prava istina o li• terarnim Kvalitebima dela ovoga Ppisca činjenica je da je Henri Miler danas jeđan od najčitanijih pisaca i jedan ođ pisaca, istovremeno, O KkOjima se najviše govori.

DA LI TEORIJA ILI ESTETIKA KNJIŽEVNOSTI.

Odgovor Dragana Jeremića, upravo je dobrodošao za raščišćavanje i njegovih i mojih stavova. Iz njega se jasno Vidi da se Jeremićevi i moji stavovi u Stvari razilaze Upravo zbog dvojakog shvatanja pojedinih termina,: sve Ono što on stavlja u domen estetike književnosti uveliko obrađuje baš savremena {eorija književnosti, kojoj on Opet pripisuje sve atribute staTinske poetike. Na taj način mnogi stavovi na kojima bismo mogli da se složno nađer= razilaze se baš na toi tački supstituiranja pod izvesne pojmove različitih sadržaja. Ali da pođemo redom.

i. Svoj zahtev da teorija Kknjiževnosti mora postati estetika književnosti Jeremić najpre argumentiše time da se u Rečniku svetske književnosti Džozefa đSiplija “J. Bhypley) »govori O estetici književnosti, a, poetika i teOrija književnosti se i ne Dpominju«. Međutim, stvari Stoje unekoliko drukčije. Angloamerička nauka o književnosti i ne upotrebljava termime poetika (sem u vezi 5 retoTikom) i teorija književnosti, vec termin kritika (criticism), koji može označavati i esteti-

· ku, ali koji prvenstveno znači književnu kritiku, i teoriju književnosti, i nauku o književnosti uopšte. A pod tim terminom se u Biplijevom Rečniku oopšimo govori 1 O teoriji književnosti, i u okviru tog članka se na čitava dva stupca izlaže teorija nove kritike, tj. stilističkog metoda u anglo-američkoj nauci O književnosti, i pominju se njeni glavni predstavnici: Karolina Sperdžen, Lora Rajding, Robert Grevs, Ričards, RK. Tejt (Caroline Spurgeon, TLiaura Riding, Robert Graves, 1. A. Richards, A. Tate).

». Tačno je da je odnoš poezije i proze jedno od bitnih pitanja teorije književnosti. Ja, bih samo rekao: stihova 1 proze, jer i dalje stojim na gledištu „da je poezija i TOman i drama u prozi, a ne samo u stihovima. Tačno je takođe da prodiranje eseJa ne samo u krug nego i u tkivo poezije iz osnova menja karakter današnje poezije i da će to svakako dovesti do novih shvatanja o podeli književnosti na rodove i o samoj možda, suštini poezije. Sve je

-: to još u živom-procesu, ali se neke glavne projekcije tog procesa, već naziru. Međutim, tvrđiti da, se »poetika od Ari-

stotela, do đanas bitno nije promehila« samo na osnQvu teorije o podeli književnosti mu rodove i vrste —o to nije taćno gledano ne samo iz Tamih drugih aspekata nego čak ni iz aspekata književnih zanrova. Još manje je taćno da se »moderma stilistička analiza književnog dela u stvari oslanja na aristotelovski. stem Književnosti« i da »Stilistička metoda, u stvari, nastoji da održi aristotelovski sistem Književnih rodova, po kome se, na primer, Embpedokle isključuje iz književnosti kao filozofa. Pre svega, današnja, poetika ne samo što obuhvata sva književna Dpoetska (umetnička) dela i u stihu i u prozi nego sve više postaje integracija svih delova, nauke o književnosti, ba, se kod nekih teoretičara jedmači i s pojmom nauke o knji ževnosti. Ona je u tom pogledu daleko prevazišla okvire Aristotelove i aristotelovske poetike tumačeći pojam pesničkog jezika bez obzira na bilo kakve formalne OSObine književnog: dela, i svoditi je na nju može se samo u tom slučaju ako joj se sasvim jednostrano prilazi. Što se tiče stilističkog metoda, baš on je simo doprineo da se teorija književnih žanrova kompleksnije i elastičnije shvati. U stvari, stilistički metod proučava književni umetnički izraz kao takav, bez obzira da li je on dat u Oobliku stihova ili proze, i bez obzira da li je to pesma, ili roman, ili filozofski traktat, i uvrstila bi i FEmpedoklove heksametre u poeziju ako bi u njihovom izrazu našla Uumetničkih crta.

3. Odnos teorije književnosti prema opštoj estetici! Ja zbilja ne znam ko bi Osporavao potrebu najuže povezanosti između tih dveju srodnih.

disciplina. Poetika je ne SM-.

mo sastavni deo estetike nego je oduvek bila i njen glavni konstitutivni deo i mnogi pesnici su za razvitak estetičke misli bili skoro isto toliko značajni koliko i sami filozofi. Jedan od najlepših primera za to su Kant i Šiler. Ali, da ostanemo u krugu emačke književnosti i estetike, i Herder, i Lesing, i Haman, i Gete, i Žan Paul, i Novalis, i braća Šlegel, i Niče bili su i veliki pesnici i značajni estetičari. (i .obrnuto)..I danas su svi predstavnici teorije književnosti svesni značaja i koristi koje teorija književno-

sti može i mora da crpe iz opštih estetičkih postavki. U prilog Jeremićevom. mišljenju, i slažući se s njim u DpotTpunosti u tom pogledu, citiram jedno mesto iz veoma instruktivne i eruditski rađene knjige Maksa Verlija Opšta nauka o književnosti, i to baš iz odeljka Estetika i poetika: »Poezija je estetički fenomen, i zato poetika ulazi u. okvire jedne obimne (um{fassenden ) estetike; poezija je umetnost među drugim „umetnostima, čime se postavlja problem uporedne nauke o umetnosti; i najzad, poezija je umelnost reči, po čemu poetiku treba osvetljavati i ıl njenim odnosima prema nauci o jeziku (M. Wehrli, Aligemeine Literaturwissenscehaft, Bern, 1951, 40—41). Ali Verli ne probušta da ukaže odmah na početku ovoga, odeljka — i tu se ja ne slažem s Jeremićem — na 4}solutnu (ne relativnu) samostalnost poetike kao naučne discipline, čiji se predmet proučavanja ne može ni »zameniti nečim drugim ni svesti na nešto drugo«: »Nauka o književnosti — veli on tu u potpunosti se zasniva na Uverenju da je poezija — kao stvaralački akt, kao umetnićko delo i kao smisao --~ nešto stvarno, što se ne može ni zameniti nečim drugim ni svesti na nešto drugo. Učenje o pesničkom fenomenu: u tom trojnom aspektu naziva . se poetika i predstavlja, po danas vladajućem uverenju, Onaj deo nauke o književnosti u kome se sadrže njeni sSistematični osnovi (str. 40)«. Poetika, odnosno teoriia književnosti, odnosno mauka o književnosti ne svodi se ni na kakvu drugu nauku, nego DOstoji kao posebna, naučna disciplina o jednoj vrsti umetnosti, i kao takva odnosi se i prema, estetici i prema svim i raznim disciplinama prema kojima i estetika stoji kao posebna, nauka: prema SOcCioOlogiji, „psihologiji, filozofiji itd. Iako modema estetika, svim silama nastoji da se Osamostali u odnosu prema filozofiji, ili čak ima pretenzija da, ona sama bude filozofija, zašto bi se teoriji književnosti osporavalo pravo da buđe ono što jeste i postavljao zahtev da se pretvori u »relativno samostalan deo ODšte estetike«, tj. u estetiku književnosti? rac

4. Što se tiče mišljenja da »neki naši teoretičari Enjižev. mostić »zapuštaju spoznajni

čin i omtološko značenje U metnosti«, moram reći da iza, svake teorijskoknjiževne ?Dostavke po samoj prirodi stvaTi stoji i određen estetički stav. U tom pogleđu ne mogu prihvatiti misao da današnja »teorija književnosti insistira samo na statističkim elementima književnog „dela« i da »neki naši teoretičari književnosti, pod uticajem V. Kajzera i E. Štajgera, književno delo posmatraju samo kao jedan način slaganja reči u Celine i nastoje da analiziraju taj način«. Kad bi se stilistički metod sveo na takav Dpovršan i formalistički postupak, onda on s pravom ne bi zasluživao ugled koji danas ima. Mi možemo zameriti Štaj geru ı Kajzeru na njihovlm polaznim egzistencijalističkim i fenomenološkim filozofskim stavovima, ali ne možemo Dporeći da su to itekako duboki gnoseološko-ontološki stavovi. Metod dopisa i statistike u proučavanju jezika i poezije ima, i svoje ozbiljne filozoiske pretpostavke i svoje dosta dalekosežne estetičke Dprojekcije, i baš on ima pretetzije (koliko opravđane — 10 je drugo pitanje) da otkriva književno umetničko delo u nekim njegovim najdubljim slojevima, i najbogatijim zna čenjima. Otuda analiza tropa i figura u takvom posmatranju književnog dela nema nikakve veze s retoričkim shvatanjem »cvetnog, ukrašenog stilac. sem zadržavanja, Tetoričkih naziva za te stilske Obrte, i vezivati tu analizu za retoriku i starinsku poetiku znači ne hteti viđeti funkcionalno umetničko tretiranje

tih sredstava, od strane stilističkog metoda.

5. IL. najzad o stilističkoni metodu »nekih naših teoretičara, književnostia. Mislim da, su ti teoretičari dali do sada dovoljno dokaza o svojim naporima, da se izbegnu jednostranosti stilističkog metodološkog postupka i da se pronađe jedan integralniji „metod u tumačenju Književnog dela. Pod tom integralnošću podrazumevaju se kako neki drugi . metodi „dosađašnjeg književnog ispitivanja, naročito istorijsko-sociološki i psihološki, tako i opšti naučno-metođološki postupci u proučavanju humanitarnih nauka. Možda se pri tome gnoseološka strana problema

umetnosti i nedovoljno istica-

la. Ali to je svakako bila i bo-

YO iji s AWMkiSA uukiuxukkQaai.acai.V, UlNuMaccna ——JMA

sledica toga Što i naši esteti- —

čari nisu do sada uluspeli da izgrade jedan gsnoseološko-

ontološki, upravo estetički, Si--

stem umetnosti, što međutim ne znači da neki od njih, me· đu njima i sam Jeremić, nisu do sada dali pojedinačne vredne priloge našoj estetičkoj misli.

S druge strane, mada to Jeremić izričito ne kaže i verujem — neće da kaže, nekako ispađa kao da se teoretičar ma književnosti pripisuje u greh što su pokušali da modernizuju našu nauku o književnosti. A u stvari, ma koliko se stilstičkom metođu proricala za sudbina, ne ospomo je već danas da on neće ostati samo »rekvizit prošlosti, nego da ulazi kao nezaobilazni deo u svako, i sadašnje i buduće, ispitivanje književnosti, jer je oplodio to ispitivanje i prodornim muetodološkim postupcima i zna čajnim Konkretnim rezultatima. TI do sada se mnoga i mnoga uspela književna ktritika, i sama „mnesvesna tog8, služila, stilističkim, metođom analize; današnja nauka o književnosti pak postala je svesna, efikasnosti tog maetoda i plodotvormno se služ njim. Zahvaljujući baš rezultatima, stilističkog metoda, 4 ne opštoj estetici, Jeremić.58 svim pravino smatra da.u »ljudskom izrazu rečima«a postoji dvojaka funkcija jezika: ekspresivna i komunikativna. A određivanje granice odakle i kako jedan komunikativni izraz postaje ekspresivan 78" lazi i te kako ı oblast estetike i doprinosi određivanju značajnog estetičkog pitanja:

' Šta je umetnost po sebi? ·

Prema, svemu ovome, ZM htev za što užim poveziva” njem teorije književnosti i e stetike ne treba da vodi 7Bključku o ukidanju teorije književnosti i o njenom pre: tvaranju u estetiku, nego b obrnuto: u ime estetike i njenih opštih zaključaka potrebno je što intenzivnije razvija" ti teorije pojedinih umetnosti, pa i teoriju književnosti. Ako Jeremić u ovom lu razume svoje blediranje za stetiku | književnosti, OondB smo mi u stvari vrlo bliski u zaključcima, i ova diskusija

ı će nesumnjivo doprineti TŠ svetljavanju izvesnih potreb nih odnosa i otklanjanju izYe snih „nepotrebnih | nesp0O!š” zuma. i

Dragiša ŽIVKOVIĆ ,