Књижевне новине

ESEJ

MERA MORALA

zadovoljava svoju ženu na način jednog Pola Banjana, na kraju je napušta umiranjem i ostavlja je razdiranu najsvirepijom žudnjom.*)

Ovaj instinkt da se žena podredi prikazuje se otvoreno kao strah od toga da žena ne podredi muškarca. U obema ovim afričkim pripovetkama mužčkarci su oženjeni američkim ženama jednog tipa Moji deluje na dužu do krajnosti uništavajuće. Junak pripovetke Bnegovi Kilimandžara gubi dušu i umire od osećanja beskorisnosti prilikom jedne lovačke ekspedicije u Africi, u kojoj nije dobio ono što se nađao, Pripovetka nije sasvim lišena beznačajnih moralnih stavova koji unakažujiu autorovo delo: junak, jedan pisac ozbiljnih namera, koji naizgled mnogo obećava, priseća se, pomalo rasplinuto, drugih nekađašnjih dana u Parizu kad je bio ozbiljan, srećan i siromašan, i pomalo histerično grdi bogatu ženu kojom se oženio i koja ga je pokvarila, Ipak je to jedna od značajnih Hemingvejevih pripovedaka, Na kraju ima jedno literarno izvanredno daio mesto kad čitalac shvata đa je ono što je izgledalo kao spasavanje avionom, iz koga bolesnik gleda dole Afriku, samo. san umirućeg. Druga pripovetka Fransis Makomber izvrsno postiže svoju svrhu. Ovde muškarac spasava svoju njem trenutku, a tada ga ubija njegova žena koja ne želi da on ima dušu. Ovde je Hemingvej najzad otvoreno izneo ono što Terber naziva ratom između muškaraca i žena i napisao strahovitu priču o nemogućoj pwcivilizovanoj ženi koja prezire civilizovanog čoveka zbog njegovog nedostatka inicijative i snage a zatim ljubomorno pokušava da ga slomi.čim počne da ih ispoliava. (Potrebno je takođe zapaziti da dok u Zelenim bregovima Afrike opisi imaju tendenciju da opterete naraciju preteranom podrobnošću, predeli i Žživotinje u Fransisu Makomberu su živi i u postojanoj srazmeri).

Ako danas ponovo prelistamo „Hemingvejeve knjige, možemo jasno videti koliko su grešili političari optužujući ga za ravnodušnost prema društvu. Celokupan njegov rad jeste kritika društva: on je reagovao na svaki pritisak moralne almosfere vremena, koja zadire u korenove ljudskih odnosa, sa osetljivošću kakvoj gotovo nema premea, Čak i to što se tukao sa dečacima iz druge ulice i što je bio poznat kao majbolji košarkaš u školi ima svoje značenje u današnjoj epohi. Uostalom, sve što se radi u svetu, na polju politike ili atletike, zavisi od lične hrabrosti i snage.

ma, te je on sklon da ostavi utisak da je hrabar toreador više čovek no ijedna druga vrsta ljudi, i da je iedina dužnost revolucionara socijaliste da smakne kontrarevolucionarnu bandu pre no što ona smakne njega.

· Ali ideje, ma koliko da su ispravne, nikad same po sebi ne preovlađuju: moraju postojati ljudi spremni da ih podrže ili da padnu s njima, a sposobnost delanja prema načelu ioš uvek podleže istim zakonima takmičenja, koji dejstvuju u sportskim nadmetanjima i seksualnim odnosima: Hemingvei »* genijalno izrazio strah modernog čoveka od opasnosti da izgubi kontrolu nad svojim svetom, a on ie, na svom polju, dao i svoju sopstvenu vrstu protivotrova. Taj protivotrov je, paradoksalno, gotovo sasvim maoralan. Uprkos tome što su Hemingvejeve preokupacije fizička nadmetanja, niegovi junaci su skoro uvek poraženi fizički: njihove pobede su moralne prirode. On sam, dok je uporno učio svoju nekonvencionalnu umetnost bez prođe u jednom Pariza; u kome je:vladala druga moda, dao je prevashođan

primer ~takye pobede, i ako je pokatkad, pred. 'opasnošću. . situacije da.%

od opšte panike, izgledalo, da će dospeti do buđe razbijen u paramparčad kao umetnik, on se uvek sledećeg frenutka pribirao. Princip Burdonove naprave, koja se upotrebljava za meremje pritiska tečnosti, sastoji se u tome što savijena cev teži da se ispravi u srazmeri sa narastajućim pritiskom na iočnost u cevi.

Odlomak) ri \ (Prevela Zora Minđerović)

*) Verovatno bi trebalo napisati jedno poglavlje o vezi između Hemingveja i Kiplinga i o izvesnim pretpostavkama o društvu koje su im zajedničke, U

' mnogome imaju isti protivurečan stay prema ženam4.

Kipling anfticipira, Hemingveja svojim uverenjima da .

„najbrže putuje onaj ko putuje sam“ i đa „je ženski ; eN kobniji ođ muškog“; a Hemingvej kao da odđražavya Kiplinga u opisivanju podainih nedovoljno amglosaksonskih žena koje su njegovim herojima tako savršene ljubavnice. Najočigledniji primer toga Jjesie slična amebi mala Španjolka Marija u romanu „Za NWhim zvono zvoni“, Kao pokornmne urođeničke _„žene engleskih činovnika u prvim Kiplingovim yripoveh: hama, ona živi samo da bi služila svom gospodaru đa bj se potpuno stopila s njim, i ia ljubavna avantura u džaku za spavanje, kojoj poipuno neicataić ona vrsta uzimanja i đavanja — koja postoji između stvarnih muškaraca i žena — ima sve ono savršeno blaženstvo jednog mlađalačkog eroličnog sna. Tzgleda đa je Hemingvej vrlo rano čitao PJOOAJVO | Oe · privilegija“ i đa je ono ostavilo na mjega trajan u i NKraj romapa „Zbogom oružje“ očigledno je eho Đ fefičnog završetka ove Kiplingove pripovetke, ;

dušu u posled-”

Kod · Hemingveja. hrabrost i snaga se ocenjuju fizičkim merili- ··

——___—_Lz ” ı,kkA«s.. EPpDccrpvbtiioTIIIMcu]aKČ——<:—

nisu ništa jeli samo da bi koji trenutak više spavali. Posle večere izvršen je pokret prema Užicu. Za vreme pokreta komesar Rađe Marković je išao od borca do borca.i objašnjavao da sve treba da· đamo od sebe đa bi što pre stigli u Užice da ga branimo, jer se u mjemu nalaze — Centralni komitet Partije, Vrhovni štab, bolnice i razne pozadinske ustanove. Ma Kadinjaču smo stigli 19. novembra oko sedam časova ujutru. Tu nas je presreo komandant Užičkog odreda Dušan Jerković i saopštio nam „je da smo njegova rezerya. Naredio nam je da se odmorimo.

Kad su Nemci napali komandir Marko Milanović je rasporedio četu. Pryi vod je na čelu sa Jerkovićem i Markom Milanovićem zauzeo položaj u pravcu centralnog: napađa Nemaca. Drugi vod

malo udesno, dok jie Trećim zaposeo vis i obezbeđivao bok.

Nemci su nasrlali u talasima. Jerković je pozvao borce na ju-

KNJIŽEVNE NOVINE

riš i pošao napred sa komesarom Oraške čete, Bio je to takav juriš da su Nemci zastali, Posle iznenađenja krenuli su i oni na juriš. Borba je vođena u naizmeničnim jurišima sa obe strane.

Naši borci su stalno jurišaji i povlačili se. Obostrana artiljerija podsticala je borbu, ali dok su nemačke granate kosile, jedva. je koja partizanska granata eksplodirala. Tu je izginulo mnogo boraca iz naše čete. Poginuli su

IZLOG KNJIGA.

D. H,. LORENS

• Lisac 'OBvjetloste, Barajevo, 1960)

Vrlo je teško ođređiti koje ideje, u nizu od ničeanskih do frojđijanskih, đominiraju Lorensovim opusom i u kojoj su meri to više odblesci velikih psihofilozofskih doktrina, ax manje čisto lorensovske preokupacije, 8 druge strane, kako odrediti koji literaran rođ je Lorensu više odgovarao? Jesu li romani bili medđijum pomoću koga je postigao punu sugestivnost i ostvario svoju viziju života, ili su to bile pripovetke u kojima je postigao celovitost izraza i izbegao rasplinjavanje? Uopšte, toliko kontroverznih pojava kao što je bio D. H. Lorens u svetskoj literaturi veoma je malo,

»Lisac i druge priče« obnavljaju mnoga pitanja na koja odgovor do danas nije pronađen, ali i potvrđuju mnoge od Lorensovih kvaliteta, Jeđnom reči, pružaju mogućnost za konstatovanje čitavog niza sjajno umetnički ftransponovanih ideja, ili možda bolje, psiholoških preokupacija koje su toliko vremena ispunjavale Loronsovu svest, Pre svega sukob volja je fenomen koji se u ra» zličitim varijacijama često javlja kod Lorensa, a „majkarakterističnije je interpretiran u »Liscu« kao rušenje harmonije i mamefanje drugih formi egzistencije upadom stranog lica; u tom smislu, ali kao sasvim suptilan vid istog fenomena treba shvatiti tumačenje snage dodira ili strah od dođira u »Slepcu«, Blementi stravičnog i natprirođnog (»Drveni konj koji je dobijao trke«) neuobičajeni su kođ Lorensa, ali i veoma zanimljjyvi kao Koprođukti u stuđiji posebnih psiholoških slanja. Pripovetka »PruSki oficir« negacijom sile u polpunosti se uklapa u sliku o Lorensu, jedinstvenom primeru čoveka punog suprotnosti. Jer, poznato je dđa ni čoveku, a ni pfscu apologija moći, ili bar inđikacija takvog nečega nije bila strana.

Treba dodati, konačno, đa »Lisac i druge priče« jednim svojim đelom i na izvestan mačin odgovaraju na Lorensov zahtev od umetnosii »da otkrije vezu između čoveka i dela univerzuma koji ga u trenutku življenmja okružuje.«

Knjigu je preveo korektno Aleksandar V. Stefanović. (B. A. P.)

, DORDE SP. RADOJICIC

Stari srpski pisci

ruske narodnosti

(Filozofski fakultet Novi Sad, 19061)

U nizu rasprava i pronalazaka iz uaše sređnjovekovne književnosti koje objavljuje Đorđe Sp. Rađojičić, profesor Filozofskog fakulteta u Movom Badu, ovih dana izišla je i njeBoOva veoma interesantna studija »Bta_ ri srpski pisci ruške narođnosfi (od kraja XW do kraja XVII veka)«,

U ovoj raspravi Rađojičić još jednom dokazuje svoju veliku erudiciju i poznavanje naših starih rukopisa i sređnjega veka uopšte. 8 ingeniozmom. pronicljivošću on u mnmjima otikriva. dosađ nepoznate pisce i tekstove, često vrlo značajne za proučavanje jugoslovenske prošlosti. Ovoga Đuta io su petorica starih pisaca ru*hoga ili ukrajinskog porekla Moji u rađili u našoj sredini,

'v« vreme sremskih despota Đorđa i Jovana Brankovića kađ »u ta Jeta umre Kralj Matijaš ugarski« (1490), dijak Jelisej iz Rameneca Pođoljskog

zu. ._ —~_~4.MVTRP"RJRXzZRI)

Milosav Milenković, Aleksandar Filipović i komandant Dušan Jerković. Komesar Oraške. čete Rade Marković naredio je novi juriš i poleteo prvi ispređ čete. Tu je i on poginuo.

. Sa jurišima se nastavljalo. Partizani su napadali prepolovljenim vođovima. Kadinjača je odjekivala od eksplozija bombi, mina ' i granata. Pored Orašana tu &u se borili Užički radnički bataljon i još neke druge jedinice. Orašani su držali Zaglavak Dub i borili se hrabro, ali junaštvo boraca Užičkog radničkog bataljona bilo je nečuveno, Zadržavali su meprijatelja kao da su stegnuti lancem i neprestano su pucali. Bacali su bombe i granate na neprijatelja, ne povlačeći se nijedan korak. Kad su se Orašani povukli, Užički radniki bafaljon prihvatio je njihove položaje i nastavio da se bori.

' (Odlomak iz druge knjige »Izveštaj piše ko preživi«)

zapise alan PIŠU; PRANC CENGLE, STANOJLO BOGDANOVIĆ, BOŽIDAR KOVAČEVIĆ, · BOGDAN A, POPOVIĆ I PREDRAG PROTIĆ

-CoameriE anu Ukrajini pisao je jedmo čelivorojevanđelje u gradu Slankamenu, »u domu bogoljubivoga muža imenom Petra, lovca ribama«, Ovaj njegov Spis našao se posle nekoliko vekova u užičkom selu Beloj Reci!

Nešto kasnije (1513) opet jedan Ukrajinae, Andrija Rusin, iz građa Banoka u Galiciji, pisao je u tom istom »Slankamenu Kraj Dunava« jedno tumačenje Apostola po poruci manastira Hilanđara, Ovaj rukopis čuva se još i đanas u hilanđarskoj Knjižnici,

I Wasilije Nikoljski, koji je početkom ŠKesnaestog veka pisao na srpskom po porudžbini vojvođe Stefana Jakšića, jedno „»SKkazanije o ishodu Svetoga duha« kao polemički pis, namenjen »nekojemu latinskom arhiepiskupu«, — i taj Vasilije je iz »Donje Rusije«, što bi po svemu sudeći

bila Prikarpatska Ukrajina ı severoistočnoj Ugarskoj.

Uz jeđan prepis ovoga dela, izVršen u Svetoj Gori u tom istom, šesnaestom stoleću, nalazi se poslanici vića ugarskom kralju Zapolji na srpsvetogorskog prote Gavrila Msfislaskom jeziku, Poslanica se tiče Lutera i katoličke crkve, Pored ove poslanice nađeno je još nekoliko Gavrilovih dela na našem jeziku, u besprekornom stilu i rukopisu toga vremena. Najzad, i u sedamnaestom sloleću, Samulo Bakačić, svetogorski duhovnik rođom »od ruskije zemlji« sastavlja više de}a, većinom prevoda sa: ruskog ili grčkog na srpski, Među njima je naročito zanimljiv spis »Mesija istini« o poznatom pustolovu, darovitom i učenom Sabataju Cevi koji je u prvoj polovini sedamnaestog veka uzburkao ne samo Jevreje po celom turskom carstvu nego i po zapadnoj Evropi. Zanimljivo je da se u ovoj knjizi nalazi utkan i prevod jeđnog odlomka iz Tasova »Oslobođenja Jerusalima«! Bakačić je na Srpski preveo još nekoliko obimnih dela te je svakako jeđan od plodnih pisaca naše stare književnosti.

Zahvaljujući Đorđu Sp. Radojičiću, mi iz njegovih istraživanja vidimo da se pisci ruskih „narodnosti javljaju u stlaroj srpskoj književnosti baš u ono doba kad prestaje naš feudalizam i kad se vrši »balikanski« ili »drugi južnoslovenski« uticaj na staru rusku književnost, Nema ih mno80, svega pet — bar koliko danas znamo. Rade kod Srba ili za Srbe u Sređnjem Podunavlju, koji žive u okvirima ugarskog feuđalizma, pre no što će i tamo da prodru Turci. Ili su među srpskim monasima na Sv. Gori, koja uživa izvesnu autonomiju i za vreme f{urske vladavine.

Nijeđan od ovih ruskih književnih poslenika kođ nas „«„Pnije „Književni stvaralac ođ veće vređnosti, ali se njihbov rad ipak zapaža zbog toga što su to vekovi kađa srpska književnost produžava da živi, jako je uništen naš feuđalni poređak koji je nju styorio, U svakom slučaju oni

predstavljaju simpatičnu pojavu još jednog načina povezivanja stare srp-

ske i stare ruske Književnosti«. (BD, MK.,)

SIMA KARAOGLANOVIC Dnevnik ZŽenje Kozinskog

(»Prosveta«, Beograd, 1961)

U normalnim životnim relacijama čovek obično ne primećuje sebe kao bio ne primećuje svoje zđrave organe, Biva često da i najznačajnije činioce svoga bića i svoje okoline ne= svesno prepušta slučaju, ili sudbini,

ıli nečijoj volji. I kada mu harmo-"

nija u nepovrat ode, tek onda se u

\

njemu probude.odbrambene sile, Da brane — šta? Čast i dostojanstvo, Tako bi mogao da se ukratko prepriča »Dnevnik Ženje Kozinskoga.

Mastao je u jednom trenutku samoobračuna, „rekapitulacije ćitave prošlosti pred nečim što neminovno dojazi, pisan, dakle, kao lična potreba, kao imperativna manifestacija življenja i umiranja, cm mije široka slika vremena i događaja, ali nije ni suvi podatak o radu jedne ličnosti, nije duboka analiza psiholoških stanja i duhovnog razvoja jedne jcdinke, nego je iskrena i spontana reč o unutrašnjim motivima njenih postupaka i stavova, I to je dovojjno da veže čjtaočevu pažnju i da probuđi njegovo saasećanje, Mjegov opis an> tisemitskih ispada „prema njegovoj porodici u haotičnim postrevolucionarnim godjipama u Sovjetskom 5Savezu, na primer, može da se uzme kao uzbudljiva novinska reportaža. AI u kontekstu njegova pričanja, uMklopljena.- između zloslutih dogadaja zaustaljenog življenja u koncentracionom logoru, taj opis dobija snažnu i ubedljivu notu lirske evokacije, život aktueine životne činjenice, Mjegovi lični problemi: osamljenost, neodiučnost, težnja za posedovanjem i odvajanjem, „neizbežan su produkat psihološkog stanja Jevrejina čija porođica iuta. Oni neizbežno dovode u tragičan Kkonfliki sa suprotnim elementarnim svojstvima čovekovog bića, kao što su: neodoljiva potreba za zbližavanjem s ljudima, za samopotvrđivanjem i uklapanjem u tokove društvenog Života. Ovi problemi dobijaju opšteljudski karakter iako nisu literarni simbol već zapis o žiyom čoveku.

Ako to i nije glavni uzrok što se »Dnevnik Zenje Koztnskog« čita kao beletristika, uzrok je, van svake sumnje, takve prirođe. Jer u njemu su retki, mađa ne sasvim odsutni, literarni uicrasi kao što je onaj prostorno-sve{losno-emotivni efekat postignut sa tri krafke rečenice u opisu kuhinje uoči junakovog polaska u »rat« ili, fakođe, kratak opis pejzaža, prepunog atmosfere toga »rata«: »Bviće. Sve je sivo, TI reka, i nebo, i daleka ravnica: tamo. preko. 8 mosta dopire tandrkanje. Bez prekiđa prolaze Kola, topovi, konjica. Čekamo Šest vojnika i ja.« Ali je slika užasa, koji u ratu bivaju nebrojano puta veći, projicirana na dušu jednog bezazlenog, čestitog deteta koje mora da se zauvek oprosti od svoje slike Sveta i da nađe svoje mesto u stvar– nom Ssvelu, aulentična, potresna i poučna, (85, B.,)

š \ „Ml k

HAJNC GUDERIJAN

Vojni memoari

(Vojno delo«, Beograd, 1961)

General Hajnc Guderijan hteo Je Dre svega da se opravda, da odgoVornost za poraze nemačke vojske, koja bi se eventualno mogla njemu pripisati, prebaci na druge, n prvom ređu na Hitlera i njegovu užu okolinu, Inače, u Guđerijanovim uspomenama ne oseća se ni maio griže savesfi za ono što su irupe pođ njcSšovom komandom učinile, nili Majanja zbog njegovog učešća u pr!vođenju u delo velike zavere protivu

čovečanstva, Štaviše o organizovanju

feuđalna '%

oklopnih odreda, o bitkama i munjevitim pobedama u Poljskoj, Francuskoj, na jugoistoku i, u prvim mesecima rata, wu Sovjetskom Savezu, govori s neprikrivenim

neuzdržanim ·zađovolj-

Guderijan ponosom i stvom. Za njega to su dani uspeha nemačke vojske i vrhunac njJegove vojničke Karijere,

Guđerijan u svojim uspomenama iznosi masu novih fakata o pripremanju rafa, o ođnosima među memačkim generalima i odnosima između vojnika i političara, o Hitleru ı njegovoj okolini, o toku Velikih bitaka drugog svetskog rata u MKkojima je pisac ovih uspomena ıčestvovao i u kojima su njegove jeđinice bile angažovane. Zbog svega toga knjiga ovog generala nije zanimljiva samo vojnim stručnjacima, niti isključivo istoričarima, za Koje će

ona biti prvorazredni istorijski izVON, već i publici koju ljuđi i događaji drugog svetskog rata interesuju kao deo drame savremenog čovečanstva ili koja memoarsku literaturu čita iz puke rađoznalosti.

Za psihologiju i· mentalitet OVOEK generala Rarakteristična su njegova svedočanstva o Hitleru. O Hitlerovim vojničkim sposobnostima Guđe” rijan ima rđavo mišljenje; o njegovoj inteligenciji i oštroumnosti Gudđerijanovo mišljenje nije ništa bolje od mišljenja o Hitlerovim vojnič» kim sposobnostima. 'Za poraz pod Moskvom, naprimer, Guderijan čini Hitlera direktno odgovormim, Pa jpak, ovaj general Vermahta, čije se vojničke sposobnosti ne mogu O5po» riti, smatrao je za sasvim prirodno da disciplinovano sluša i izvršava

naređenja jednog slaboumnog dile”.

tanta iz prostog razloga što mu je bio pretpostavljeni. Time Guderijan Dpravđa mnoge svoje primečujući pritom da takvim opravdanjem njegova, ako ne pravma a

ono izvesno moralna i istorijska od”.

govornost, postaje samo Veća,

(P, P-ć) | —C-eearsaKi AEunroz=———

VERA JEVREMOVIĆ

Lenjin ı agrarno pitanje

(Zadružna šfampa«, Zagreb, 1960)

Nastojanja izdavača da ovom publikacijom obeleži deveđesetogođišnjicu rođenja V. NL Lenjina u pofpunosti je opravdano. Cak je prijatno iznenađujuće to što je na aj način učinjen napor u pravcu — eventualnog — posebnog objavljivanja spisa V. 1. Lenjina o agraru, 'Ta-

kve jedne tematske zbirke još nemamo prošlogodišnje izdanje tekstova V.

rađova »Naprijed«-ovo pret-

Lenjina »O nacionalnom i KoloniJalnom pitanju« moglo je kao ideja odlučujuće delovati i u ovom pravcu, Istina, neke druge „manifestacije, mnogo neposrednije motivišu. Tu 5e, Dre svega, misli na studiju Edvardđa ikardelja »Problemi socijalističke politike na selu« i na knjigu dr Vla dimira Bakarića »O poljoprivredi i problemima sela«. Ova dva izdanja Su, pored ostalog; u bitnome odredila i kriterije po kojima bi se iza• Dbrali tekstovi za jedno naše obimni» je izdanje spisa V. IL. Lenjina o agraru. Tu je i celokupno naše dosa> dašnje plodno izdavanje dela | radova V. I Lenjina, koje može biti solidna baza takvog specijalnog za> hvata.

Ova mala i simpatična knjiga ima Jedan veći neđostatak. „Pristupajući joj, čitalac se nada da će se susreSti s originalnom studijom o Lenjinu teoretičaru agrara, Naprotiv, preli+ stavajući je, on utvrđuje da je faktičko stanje drukčije. Reč je o omaSci izđavača koja obmanjuje. Maslov knjige bi trebalo đa glasi: V. 1, Lenjin »O agrarnom pitanju«. U ovakvim slučajevima, nikađa Knjiga ne dobija naslov prema naslovu pređgovora! A izbor treba fakođe odrediti kao izbor,

Predgovor je informativan i iscrpan u sklađu s datim prostorom. Piscu predgovora može se prigovoriti zbog nedovoljno urednog i eg” zaktnog citiranja i kompozicione neujednačenosti teksta.

Izdavač nije, između ostalog, vođio računa o tome da su naslovi nekih spisa V. I., Lenjina različito preveđeni, Wajzađ, kako se moglo đogoditi da se jedna fotoilustracija (između Str. 80 i 81) objasni i pođatkom o »prYom Lenjinovom naučnom rađu«, Ni-

malo ne sumnjajući u to đa đelu V. I. Lenjina ne treba prilaziti iđolopoklonski, ipak neophodno je imati u vidu đa se životni opus velikana ljudske i društvene akcije i misli nikad posebno ne kvalifikuje kao nau= čan ili ne naučan. To je postalo prosto — stvar ukusa, | :

Uostalom, izdavač se morao potruditi i ostvariti mnogo aktuelniji izbor iz spisa V. I. Lenjina na ovu lemu,. Ograničenost prostora i specijalnos namene u tom pogledu me mogu biti opravđanje. Retrospekcija je uvek stvar savremenosti, to jest aktuelnosti. (PF, C.)

\ 9:

postupke ne.