Књижевне новине

IZLOG ČASOPISA

IHLO1B) |bl[ M. MH p

UMBTNIK.OVA LIČNOST ILI OB-EKTIVNA RBALNOST?

Članak B. Platonova »Povođom samoizražavanja«, objavljen u junskom broju ovog časopisa, ima za temu pitanje odnosa objektivne društvenojstorijske stvarnosti i umetnikovog »ja« u umetničkom delu. Napisan je povođom članka B. Runjina, objavljenog u novembru prošle godine takođe u ovom časopisu, pod naslovom »Polemiku je neophodno nastaviti«, u kome je Runjin, navodno, pogrešno shvatio i pogrešno tumačio postavke klasika „socijalističkog realizma i priznato načelo da »umetnost počinje tamo gde umetnik prestaje da izražava sebe i počinje da izražava istinu i lepotu života izražavajući na taj način sebe«.

Platonov priznaje da Runjin pod »samoizrazom« podrazumeva moralno i intelektualno visoko razvijenu pesničku ličnost koja je prerasla subjektivizam i individualizam i koja sebe saznaje samo u odnosu s kolektivom i njegovim potrebama; da je puni izraz njegove ličnosti jedinstvo razuma i srca, životnog iskustva i živih osećanja.

Ali, polazeći od toga da je »samoizražavanje« umetnika vezano za rešavanje određenih estetičkih zadataka, da u duhovnoj konstituciji umetnikovoj, s društvene tačke gledanja, »Ima svojstava značajnih i beznačajnih«, da je obogaćivanje odnosima oblika i boja, svetlosti i senke itd. »sporedno u odnosu na potrebu za estetičkim kategorijama kao što su: razumevanje borbe dveju ideologija u umetnosti i estetičko utvrđivanje socijalnog ideala«, Platonov izražava izričite intencije da koriguje stavove B. Runjina koji inkliniraju prema umetničkim koncepcijama u modernoj literaturi i slikarstvu.

On tvrđi da pesnik ili umetnik kad govori o svojoj epohi govori i o sebi. Ali ako govori o sebi, ne mora da znači da on govori i o svom vremenu. U takvim slućajevima, skoro ređovno, dolazi do umetničkog subJektivizma koji objektivni svet uzima samo kao »poprište« za ispoljava-– Dje umetnikovog unutrašnjeg sveta. Prema tome »Runjin ide dalje od istine« kada tvrdi da su „umetnička dela vredna bez obzira da li govore o ljudima i njihovom radu ili o umetnikovom doživljaju i prirodi koja nije izmenjena ljudskim rađom. Jer ako bi umetničko delo bilo samo slika stvaraočeve indiviđualnosti »gde bismo našli, pita Platonov, likove radnika i boraca, kolhoznika i naučnika, graditelja Bratska i interplanetarnih brodova?« A, po njegovom mišljenju, iznad svega je u u-

metnosti »pravo naroda da bude izražen u njoj«. (S. B.) PONOVNI POČETAK Posle tri godine meizlaženja, po-

novo se pojavio časopis »Dubrovnik«, čiji je izdavač Pododbor Matice hrvatske u Dubrovniku. Ovaj novi broj je vrlo zanimljiv i deluje vrlo kulturno, tako da nije trebalo prećutati sastav njegove redakcije. Sudeći po ovom broju, to je jedan od najboljih časopisa van naših najvećih kulturnih centara i može da služi na čast kulturnoj javnosti Dubrovnika.

Žarko Dadić govori o jednom sukobu između Ruđera Boškovića i T.aplasa oko MBoškovićevih rasprava o pitanju određivanja staza kometa, u kome je bio u pravu naš veliki naučnik. Paula Jakšić je objavila tri kraće proze iz rata. Druga proza »Bez odgovora« je najpotrešnija i najsnažnija: u italijanskoj zatvorskoj bolnici umire devojčica bez odgovora na svoje pitanje: »Kako se rađaju deca?«.

U istom broju objavljena je drama »Balada o mladiću ili Raskršće« od Teđe Šehovića, koju je prošle godine igralo Dubrovačko narodno Dpozorište. Radnja se događa u jednom domu ratne siročadi: idealistički vas-

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO S. SAMUROVIĆ

8

pitan mlađić, bivši pitomac ovog doma, otkriva da su ljudi koje on najviše voli đuboko zagazili u glib nemorala i nalazi snage da ih pređa pravednoj kazni. To je drama koja ima psihološke dubime, moralne iđejnosti i interesantana scenska rešenja. Od opštijeg interesa je i članak Lukše Peka o Gabru Rajčeviću (1912 —1943), jednom od najznačajnijih dubrovačkih slikara poslednjih decenija. Pored toga, korisni su prilozi Vlaha Muhoberca o narodnooslobodilačkoj borbi u Konavlima i paralela Rafa Bogišića između Erazma i dđubrovač.kih humanista. Časopis obJavljuje isto tako i pesme, prikaze knjiga i dđubrovačku hroniku i otvara diskusiju o Dubrovačkim letnjim igrama. (D. J,)

STA ROMANSIJERI KAŽU O DANAŠNJEM ROMANU

O umetnosti romana, koja je danas veoma Živa, bez prestanka se diskutuje. Ono što se sa romanom danas dešava pod perom izvesnih autora izaziva neke pisce dđa mu predviđaju skoru dekadenciju, dok drugi obrnuto proriču potpunu obnovu. A za to vreme treći, među kolima ima i veoma. uglednih, nastavljaju svoj put već utabanim stazama. Da bi se donekle utvrdile najglavnije tendencije savremenog romana, Andre Buren je u poslednjem broju ovog časopisa objavio razgovor koji je vodio sa pet veoma g-

lednih „savremenih francuskih romansijera. Andre Buren: — Vi ste pisci Yaz-

ličitih tendencija, a dvoje od vas su

MAN MMNa MN

1 nosioci »movog romana«

koji đanas toliko napada. Iako izgleda da

se

taj »novi roman« predstavlja neku vrstu »države u državi romana«, svi ste vi naslednici jedne iste kulture. T vi ste i pred čitaocima višemanje u istom položaju, jer svi vi pričate u suštini samo jednu istoriju, ali na razne načine. Zato bismo i želeli da znamo: u kome frenutku nastaje račvanje, odakle se odvajaju vaši koloseci? Da ]iI je to samo pitanje iehnike, ideologije ili cilja koji ste sebi postavili? Zar prava i dužnosti nisu iste kod sviju vas?

Klod Simon: — Vi pominjete prava 1 dužnosti. Ja sebi ne postavljam probleme morala. Što se mene tiče, meni se uopšte ne postavlja pitanje romana, kao ni umetnosti uopšte. Koliko se sećam, Eli For je rekao da se moral ne oslanja nikad na ruševine umetnosti.

Mišel de Sem-Pjer: — To je potpuno pogrešno, ali ja sam ipak vašeg mišljenja da treba odvojiti moral od umetnosti. Njihovi su ciljevi različiti i ne treba ih spajati.

Zan-Rene Igenen: — Ja se he slašem ni sa jeđnim ni drugim. Meni se čini da roman sam sobom name=će izvestan moral, jer on predstavlia izvesnu metafiziku. Svaki roman je napor da se pokuša dati naša lična vizija sveta. Prema tome to je Jedna metafizika, a čim neko pominje metafiziku on mora postaviti izvestan moral, jer ta vizija obuhvata izvesnu koncepciju dobra i zla, jedno priznavanje i jedno odbijanje. Zato su uostalom svi veliki romansijeri imali neki obzir prema moralistima. Mišel de Sen-Pjer: To mi ne Izgleda ni najmanje sigurno. A šta vi mislite, Ogrone?

Žan Ugron: — Ja mislim na DostoJevskog! On je verovao...

Mišel de Sen-Pjer: — Pa zar on nlie moralista?

Žan Ugron: — Svaki put kad je hteo da brani neku tačku gledišta, on je branio i suprotno mišljenje.

Mišel de Sen-Pjer: — Romansijer se oslobađa svoje more fikcijom; on oslobađa svoje ličnosti koje više ne može da trpi u sebi. Naši junaci oživljuju, a njihova je sloboda u iome što moraju da liče na ljuđe. Zato mi nismo u stanju da damo potpuno našu viziju sveta u romanu, Njih možemo dati onakve kakve ih zamišljamo samo u eseju. Roman je vizija sveta drugih, a ne nas.

Andre Buren: Pa zar Sarot ne daje svoju ličnu sveta?

Natali Sarot: — Meni se čini da moral kao i lepota. kao i poezija, dolaze postupnim uvećavanjem. A čini mi se da to i ne žele pisci rOmana dok pišu. U svakom slučaju

Natali viziju

takve namere nemam u početku. Andre Buren: — A šta imate u

početku?

Natali Sarot: — Samo istraživanje, napor da se probiju spoljni izgledi i otkrije u dubini mešto nepoznato... I}h bar imamo tu iluziju.

Žan-Rene Igenen: — Ono što ljudi nazivaju »ostaviti da ljudi slobodno govore«, znači doći u izvesno stanje nepoznato samome sebi, ali koje je ipak svojstveno, lično.

Mišel de Sen-Pjer: — To je frojdovska koncepcija romana. Ne sla-

žem se sa njom.

Klod Simon: — Ja smatram da se vaša dva suprotna mišljenja razlikuju samo utoliko što je jedno sadržina a drugo oblik, dakle razlika između sadržine i sadržatelja. To dvoje je u stvari jedno, ili bar prvo je i ono drugo, i obrnuto. Jedno proIzlazi iz drugog. Ali ni jedno nije prvo. .

Natali Sarot: — Ja se slažem sa Klodom Simonom. Meni se čini da je oblik pokret kojim sadržina do-

bija život. Taj pokret je u stvari stvaralački akt! Andre Buren: — Još samo jedno

pitanje, gospodo romanšsijeri! Da li se roman danas menja, da ]i napreduje, da li se razvija? i

Mišel de Sen-Pjer: — Roman se ne menja, mi romansijeri se menjamo ,napređujemo, razvijamo...! (N.T.)

CUADERNOS

SAVREMENA BRAZILSKA RNJIŽEVNOST

TU julskom broju časopis donosi, Shodno politici koju vodi, niz zanimljivih priloga iz raznih vblasti. Među priloge koji sazlužuju veću pažnju dolaze nesumnjivo članak Karla Jaspersa posvećen procesu Adollu Ajhmanu, zatim tekstovi Rajmondđa Arona o smislu istorije, (odlomak 1Zz nedavno objavljenog piščevog dela »Dimenzije istorijske svesti« politički esej Mamađu Dia pod naslovom »Nezavisnost i neokolonijalizam«, jednu sociološku analizu Viktora Albe »Latinsko-amenička srednja klasa kao i niz Izvanredno zanimljIvih članaka posvećenih savremenom Brazilu. Za našu Kknjiževnu publiku od najvećeg je interesa svakako vrlo instruktivni članak Vilsona Martinsa pod naslovom »Savremena Drazilska književnost«. Autor, pre svega, u nekoliko poteza skicira ono što se dešavalo pre pojave tzv. savremene brazilske književnosti i ocrtava giavne linije razvoja. Brazilska književnost XX v. — po njemu nije počela 1900. g. Između te godine i 1922, kada počinje mođernistički pokret, prisustvujemo likvidaciji nasleđa prethodnog veka koje je obeležavalo uzajamno prožimanje parnasizma 1 simbolizma. Prva struja je preživela drugu, ako ne kao škola, a ono kao stanje duha tako da je modernistička »revolucija 1922. god. bila usmerena protiv parnasovaca, a ne protiv simbolista. Zato brazilski XX vek u literaturi — naglašava autor +počinje, u stvari, 19223. godine. Savremena brazilska književnost Živl od tada pod znakom modernizma. Naravno, modernizam se nije pojavio odjeđanput niti je odjedanput dao sve svoje rezultate, Budući istoričar ove epohe moraće da uoči dđa je modernizam u svojim počecima bio jedna revolucija sa mnogo manifesta, da je dao mnogo programa Moji su se ostvarivali malo po malo, bez vidljive veze između sebe. Jedino što je davalo mogućnosti da se stekne utisak o izvesnom jedinstvu Dpokreta bila je činjenica da je brazilski modernizam fih prvih godina bio pre svega pesnički pokret. (P, M,)

Safturdy Review)

ZURNALISTIKA DZEJMSA BALDVINA

Poznati pisac romana »Idi reci to na planinict i »Đovanijeva soba, Džejms Baldvin, istakao se i kao zanimljiv žurnalista. Prva knjiga njegovih žurnalističkih tekstova štampana je pre nekoliko gođina, a druga, »Niko ne zna moje ime«, pojavila se pre kratkog vremena.

Sudeći po članku Grenvila Hiksa objavljenom u broju od 1. jula, knjiga u potpunosti nije besprekorna. Podeljena je na dva dela: prvi,

posvećen situaciji u “kojoj žive crnci, naročito u Americi, i drugi, ispunjen literarnim komentarima.

Prvi deo tretiza problem crnaca u svoj njegovoj kompleksnosti.

Polemiše čak i sa Foknerovim tumačenjem juga i bazira svoje argumente na jednoj tvrdnji: »Crnci čšele da se s njima postupa kao s ljudima«. U drugom delu knjige Baldvin piše o Židu, Ingmaru Bergmanu, a članci o Ričardu Rajtu i Normanu Majleru najzanimljiviji su ne samo kao tumačenje pisaca koje je Baldvin vrlo dobro poznavao, nego i kao njegova sopstvena mišljenja o funkciji i problemima književnika u savremenom društvu. Rajtova karijera pokazala mu je opašnosti egzila i istakla neka od iskušenja koja mogu da mu se kao istaknutom crnačkom piscu suprodstave, a Majlerove neprilike pomogle su mu da sazna veličinu odgovornosti jednog pisca, (B.A.P.)

KNJIGA O SOMERSETU MOMU

U Americi se neđavno pojavila veoma obimna monografija profesora Ričarda A. Kordela o Somersetu Momu. Tim povodom, u broju od 26. juna, Rendži Šehani, autor Dpoznate knjige »Mr,. Gandi«, objavljuje članak u kome zastupa mišljenje da je Somerset Mom jedan od veoma malog broja »neobičnih običnih pisaca koji čine eksplicitnim ono što je implicitno u svesti amonimnog mnoštva«.

noi

Po engleskim Kkritičarima Sdvardu Garnetu i Čarlsu Morganu Mom je sredina između PFlobera i Hardija: nlje dovoljno veliki umetnik da bi stvorio bezuslovna remekdela, a nije ni dovoljno tragičan da bi nas iz osnova izmenio, ali je zato rečit i mudar. »On nije veliki pisac — dopunjava autor članka ovu ocenu zato što je njegova vizija suviše vezana za zemlju, a engleskim jezikom ne koristi se stvaralački; ali ipak. Mom poseduje dva sjajna kvaliteta: »strasnu nezainteresovanost« i sposobnost da čitaočevu pažnju veže od početka do kraja knjige. Pored toga Mom je učinio jedno otkriće: običnog čoveka koji je primarno zainteresovan sobom samim obavestio je o stvarima koje je želeo da čuje na najmanje bolan način.

Po autoru članka Somerset Mom je jedinstven primer pisca koji je sopstvena ograničenja iskoristio na najkorisniji mogućan način: njegova najsnažnija osobina je neužurbano i bezbrižno ponašanje, »U njegovom #đdelu ne postoji literarni ili politički lipstik. Jeđini DOkušaj da proizvede ruž, u »Oštrici brijača«, proizveo je fijasko. Suviše je vezan za zemaljska vinska polja da bi bio sposoban da slobodno zaplovi među zvezde«. (B.A.P.)

Vita CVETKOVIĆ

Četa je nastavila nastupanje i izbila na kosu, koju je držao Dražin major Đurić. Četnički major se tako brzo povukao, da je u jednoj kući zaboravio šinjel. Kasno uveče partizani su zauzeli selo. Da ne bi uznemiravali stanovnike, ostali su celu noć napolju, na kiši i susnežici. Kad su u zoru ušli u kuće da se ogreju, stiglo je naređenje da se povuku na položaje, na kojima su se u toku noći zatekli, pošto je sa četnicima zaključen takav sporazum. Partizani su se pokajali zbog svog viteštva i gunđajući oOprostili od toplih ognjišta. Jedino je "reći vod imao sreću da se u toku noći zatekne u toplim kućama u selu Pranjanjima. Kad se sutrađan, u Pranjanjima iskupila cela četa, ispostavilo se da nije bilo mrtvih. Bilo je samo nekoliko ranjenih, ali dva su borca nestala — žandarm „Brko“

iz Rakinca i Ilić iz sela Rađovanja. Izgledalo je da su se neoče= kivano pokolebali i dezertirali. Na to je sigurno uticalo i držanje seljaka u ovom kraju, naročito u Pranjanju. Celu noć, dok je padala kiša sa snegom partizani su bili napolju i nijedan domaćin ih nije pozvao u kuću. Kad su ujutru ušli u kuće da se ogreju, zatekli su beli hleb i pogače, pečene guske i prasce, spremljene za četnike. Istina, seljaci su nudili hranu, ali su borci znali da nude iz straha, a ne iz simpatija, i odbili su da uzmu. Politički komesar Oraške' čete, Rade Marković, uspeo je i u neprijateljskom Pranjanju da održi miting. Iz Pranianja Oraška četa se prebacila u Užice na odmor. U Užicu su borci dobili veš, nova odela i cipele, a neki i kožuhe. Trećeg dana po dolasku u Užice posle konferencije u Domu

Edmund VILSON

Edmund Vilson

_PREVEDENL

HEMINGVEJ:

(Edmund Wilson) spada među naj.

istaknutije savremene američie kritičare. Rođen 189. godine u Red Benku, u državi Nju Džersi, i školovan na poznatom univerzitetu u Prinstonu, Vilson je tokom duge i vrlo plodne kritičarske i književne aktivnosti stekao ime jednog od najautoritativnijih, najaktivnijih i najproniclji-

vijih kritičara u modđemoj američkoj literaturi.

Pisao je

pesme, romane, pripovetke, istorijske studije i drame, ali je za sve vreme svoga književnog rada 5 osobitom pažnjom

negovao esej i

kritičku studiju, objavljuje Kkritičke komentare o tekućoj

se da redovno Wnjiževnoj bpro-

ne libeći

dukciji. Zahvaljujući upravo tom svom dđdinamizmu, Vilson je stekao veliki ugled u svojoj zemlji i van nje. Najvažnija

dela su mu (1938),

kritička Thinkers«

«Clasics and, Commeroc;jals«

»The (1950).

(1931), Triple

„The

»Axel's Castle«

Shores of Light« (1952), »Literary Cronicle« (1951) itd.

Pošto pročitate Petu kolonu možda ćete se uplašiti da se Hemingvej neće nikad otrezniti; ali ako pređete na njegove kratke pripovetke iz iog perioda, videćete da su vaša strahovanja bez osnove. Tri od ovih pripovedaka su mnogo kompaktnije — duže su i kompleksnije nego relativno os-

kudne anegdote sakupljene u zbirci

Pobednik ne dobija

ništa. A stvarni umetnički uspesi od materijala sa njegovih

putovanja po Africi

koji su naknada za neuspele Zelene

bregove jesu: Kratak srećan život PFransisa Makombera i

Snegovi Kilimandžara, koji oslobađaju, objektivno, teme na kojima se ogledao u

dramatizujući ih svojoj ranijoj

knjizi ali koje nije nikada stvarno obradio. I one sadrže bar početak istinskog umetničkog korišćenja Hemingveje-~-

vog iskustva u Španiji: slučaj iz vremena rata

dat na dve

stranice koje nadmašuju celu Petu kolonu i sve njegove španske izveštaje. To je ovlašna slika starca „apolitičnog“ čiji se život dotad sastojao u čuvanju osam golubova, dve

koze i jedne mačke, a koji sada napušta svoju kuću i odvaja se od svojih ljubimaca zbog nastupanja ji vojske. To je pripovetka koja zauzima mesto među ratnim slikama Komota i Goje čija se elegancija i oštrina Vec osećala kođ Hemingveja u njegovim ranijim delima iz rata; priča koja bi mogla biti napisana gotovo o ma kom ratu,

A tu je — što je veoma značajno — pripovetka Prestonica sveta, koja pronalazi stvarni simbol baš za ono što je pogrešno u Petoji koloni. Dečak, koji je došao sn sela da poslužuje za stolom u jednom pansionu u Madridu slučajno je proboden nožem za vreme igre borbe bikova sa sudoperom. To je jednostavna pričica, ali Hemingvej je iza nje dao ceo život pansiona i grada; sveštenstvo, pokret radničke klase, odrasle toreadore, oronule ili one koji nisu imali uspeha. „Dečak Pako“, završava Hemingvej, „nikad ništa nije saznao ništa o tome niti je znao šta će sav taj svet raditi sutra ili sledećih đana. Nije imao pojma ni kako oni stvarno žive ni kako će završiti. Nije čak ni shvatio da su završili. Umro je, kako kaže španska izreka, pun iluzija. Za života nije imao vremena da izgubi nijednu, niti čak, na kraju, da izvrši čin pokajanja“. Tako on zapisuje u ovom divnom delu protivrečnost stvarnosti odraslog sveta. Hemingvej umetnik, koji oseća stvari istinito a ne može da ne zabeleži ono što oseća, rekao je zbogom ovim maštanjima u vreme kad Hemingvej ratni dopisnik, pravi sebe smešnim pokušavajući da ih se

još uvek drži.

zbog svoje žene koja

moću koju podnosi žena

Orašani na Kadinjači

kulture, na kojoj je o političkoj situaciji i daljim zadacima partizana govorio Milinko Kušić, politički komesar Užičkog odreda, Orašani su dobili naređenje za pokret prema Ljuboviji. Jedan vod je upućen u Vvarošicu odakle se čulo pucanje, a druga dva su smeštena po kučama da se odmore. Ubrzo se pojačala pucnjava i komanda ije dobila obaveštenje da su u Ljuviju ušli Nemci. Komandant Radivoje Jovanović „Bradonja“, naređio je Oraškoj četi da zaposedne položaje na brdu iznad bputo. Kad su Orašani izvršili naparl, kolona Nemaca obučenih u crna odela pošla je u streljačkom stroju prema njihovim položajima „Bradonja“ je naređio juriš i Orašani su poleteli na neprijatelja, U tom trenutku partizane su

se leđa napali četnici. Ogorčeni

Osećanje koje uglavnom preovlađuje u Fransisu Ma- :5_ Kkomberu i Snegovima Kilimandžara — a pojavljuje :se i U. i Petoj koloni — jeste rastući antagonizam prema ženama.

Ako pogledamo unazad videćemo da je u ovom pogledu takva tendencija stalno postojala. U Doktoru i doktorovoj ženi, dečak' Nik odlazi sa ocem “w lov na veverice umesto da posluša poziv svoje majke; u Snegu preko polja, on sa žaljenjem kazuje zbogom muškom društvu na smučarskoj ekspediciji u Švajcarskoj, jer mora da se vrati u Ameriku treba da se porodi. Bregovi kao beli slonovi primorava svoju devojku na pobačaj protiv njene želje; jedna druga pripovetka Kanarinka · za mekoga, zagriza skoro nepodnošljivo, ali izvrsno, u sa-

Alpskoj idili zlostavlja leš svoje žene J pripovetke se pojavljuju pod zajedničkim naslovom Muškarci bez žena). Bret u Sunce se ponovo rađa je isključivo destruktivna snaga; ona bi mogla biti bolja žena da je udata za Džejka, Amerikanca; ali u stvari on ie zaštićen od nje i u neku ruku sveti muški rođ kroz svoju nesposobnost, da ma šta učini za nju u seksualnom pogledu. romana Zbogom oružje na kraju uništava Katarinu — Dpošto je uživao u njenoj poniznoj odanosti — time što mu ona donosi na svet dete, mrtvorođeno. jj:

su odnosi Nika Adamsa zadovoljavajući jesu male indijanske devojke njegovog dečaštva koje su u položaju društvene podređenosti i nemaju nikakav uticaj na postupke belog muškarca — te ih se on može osloboditi onog trenutka kad prestanu da ga interesuju. Tako u Petoj koloni g. Filip

brutalno raskida sa Doroti — on se spasava njenog demo= rališućeg uticaja uključivanjem u komunistički pokret, kao što je junaka romana Sunce se ponovo rađa spasla njegova fizička nesposobnost — da bi se vratio · bladnici. Čak Hari Morgan, predstavljen kao čovek koji

fašističke

između „maštanja dečaštva i

o

Mladić u delu

rastavljena od muža; seljak u (ove tri poslednje

Čak i junak

Jedine žene sa kojima

maloj smavarskoj

Orašani su upadali u redove četnika i hvatali ih za guše. Jedan stariji borac, izbeglica iz Bosne, koji je došao u četu sa tri sina, jurišao je na četnike s najviše žestine. Tih dana četnici su mu zarobili jednog sina, razapeli ga na krst i tako ga streljali. Otac i druga dva sina jurišali su kao lavovi. Četnici su i njih zarobili i ubili.

Neprijatelj je bio nadmoćniji. Partizani su morali da se povuku prema Užicu. Umorni i gladni, povlačili su se boreći se 3 Nemcima. Gde nije bilo Nemaca, isprečili bi se četnici.

Tivo kako su te borbe ostale u sećanju: „Posle kraće, ali žestoke borbe četa se povukla prema brdima. Tu smo ostali do noći. Uveče smo po naređenju „Bradonje“ krenuli prema Povlenu. Ispređ čete su išli puškomitraljesci. Oni su, s vremena na vreme, odgovarali na pucanje četnika. Posle napornog marša od 24 sat3, stigli smo oko devet sati uveče u Kosjerić. Tu smo zastali da večeramo.

Borci su bili toliko umorni da su traženi dobrovolici za nabav“ ku hrane. Bilo je drugova koji

ENJIŽEVNE NOVINE