Књижевне новине

Godina XII, nova serija, br. 153

Milivoi SLAVIČEK

MALI REZIME

Nekom zgodom čuo sam da najmlađa književna „generacija nema više za šta da se bori. Sve je izboreno. Izrazi, motivi, teme; različiti poetski i prozni jezici egzistiraju jedni pored drugih. Naravno, tretmani također?

To je spomenuo jedan od pripadnika te generacije. Reče mi, vaš se naraštaj imao za šta fući. Ne samo u literaturi. Ali mi?

Dakako, mo} vara.

Svijet nikada nije savršen niti završen i, nadam se, nikada (na Žalost?) takav neće ni biti.

Napisao sam riječ mnesavršenost. Ovdje, jer govorim o nama, ona je pretjerana. Ovdje je tačnije reči: nerazvijenost; neđostajanje. Naša književna civilizacija na primjer, i naša kultuma klima (dovoljno istančana kulturna klima) gotovo i ne postoji. To jest, jadne su. Koliko samo uzusa — koji ovamo idu naša svakodnevnica još i ne poznaje? To nisu stvari sasvim mevažne. Jer na tom polju nije moguće učiniti previše. FI jer se pojave —

se „sugovornik

U OVOM BROJU: SLAVKO LEOVAC

NOVI PRISTUP KNJIŽEVNOSTI ZA DECU

DRAGAN M. JEREMIĆ

MEŠTROVIĆ I RACIONALNOST PREDRAG PALAVESTRA

NADREALIZAM DANAS I OVDE

MILAN DAMNJANOVIĆ HERBERT RID I MODERNA ZORAN GLUŠČEVIĆ

REMBO — PRETEČA MODERNIZMA TODE ČOLAK

POVRATAEK NIKOLE ŠOPA RATARINA AMBROZIĆ

NOVI LUBARDA VUK VUČO

„UZAVRELI GRAD“ —

PRETENCIOZNA FILMSKA FELJTONISTIKA

ALFRED KAZIN

DANAŠNJA FUNKCIJA KRITIKE

RARL ŠAPIRO SAOBRAĆAJNA NESREĆA

POBZIJA:

MILORAD “PANIĆ-SUREP, SLAVKO JANEVSKI, LOJZE „KRAKRAR, ŠUKRIJA

PANDŽO I RAJETAN KOVIĆ i situacije na određenom sektoru tih područja — povezuju; one su infekciozne; jedne „dovođe do drugih.

Moguća autonomnost Književnog djela ostvarena je. To je Ono osnovno. To je učinjeno. Mi to odlično znamo, Autonomnost kojoj granice ne (treba da) postavlja papagaj, već angažirani stvaralac (koji ne može biti „SlO-

bodan“ i „neozbiljan“). Na redu |

je dakle, rekao sam tom zgodom (po koji put?) kompleksnije, kom pleksno i otvoreno pristupanje predmetu i stvarno ulaženje u tu takozvanu stvarnost, vidljivu 1 unutarnju, u opće i u posebne, u bitne preokupacije suvremenik8 koji se zovu Mirko Huljak ili Đuro Robotić ili Mila ili Vlasta, i u sve ono u čemu i oko čega sa oni kreću. U preostala njena područja. Ako smo, napokon, u stanju da i tu budemo konkreini u stvaralačko-imaginafivnom smislu te riječi prije svega, barem onoliko koliko je to neophodno; i dovoljno dostojno za jednog pisca. Dakle sabrani, dorasli. Pohvala koju bismo sebi mosli dati iz tog aspekta promatrajući stvari — nedovoljna je, slabašna je.

Ne mislim, razumije se, priča-

ti ovdje o starom pitanju Koje Slasši: svrha' literature? i fome

sličnom. Ni u kom slučaju. Jer, najzad, Smisao literature sadržan je u smislu našeg života. (I jedan .je od niza smislova.) Ali zato govorim o piscu i o njegoVu samopoštovanju. O njegovu ambijentu i perspektivama.

A naravno, pisac se za ovo ili ono najefikasnije i najpotpunije može da založi — dakako, imblicitno ili izričito (to zavisi o tome o kakvu je tekstu riječ) pisanom riječju, svojim ostvarenjem. Takav, on nije više samo pojedinac, on je „mnogostruk, mnogobrojan, posvudašnji.

Ali da bi to bilo postignuto naz načeni piščev govor da bi bio realiziran (i da bismo odmakli od izuzetaka) potrebno je, prije svega, postići ravnotežu između pisca i publike. Naime, između pisca i onog što se zove kulturna javnost i javni život: takozvano javno mišljenje. Zasađa, kulturna javnost i Javni život sjede na onoj strani vage koja preteže. I priteže. Potrebno je do temelja opovrći surovu i tačnu fvrdnju: „Talenat isključuje peritet, on je potlačena pasmina“,

Citiram dalje: „Neki put pisac mora svlađafi gađenje, gnušanje, morsku bolest.. da ne zvekne svojega susjeda „suviše oštrim predmetom“ (Tin Uljević).

No nekoliko riječi o bitnoj bohemiji (kao prethodnici duha) ostavljam za drugu zgodu. Sada nećemo o tome. Ali đa je napretku takva bohemija dobrodošla, izvan sumnje je. Čini mi se zato da jie pogođa za duhovnu, esencijalnu bohemiju upravo sada,

Nastavak. na 2. strami

BEOGRAD, 8. SEPTEMBAR 1I96l:

MAKS BIL:

BESKONACNA TRAKA

Još uvek, glavni savremeni domaći pesnički orijenti?i svakako su — metafora, prazni žzveket zvukom, mulhnost i igrarije. U poslednje vreme po logici i obrascima takozvane „dečje bolesti levičarstva“, takođe i masimo meprirodmo skretanje vam poezije u humor i zabavu, u isprazmu, vretoričnu igru mesmisla. To se me upotvebljava u kompleksu određenih pesničkih, stremljemja, pripadanja, tumačenja, već kao mnmajvažnija,. i gotovo meizbežna praktična garmituya od koje počinje besma. Izmišljaju se metajore, podržava se i meguje prazni zveket zvukom, i OSObito glasno prihvata dečja bolest na silu levih, preokupacija i orijentacija. Da bi se branili: nmedo?ečenost je jedma, od, bitnih vrliima i kaYakteristika wmetmosti, poezije pre svega. Zato: igra se fatamorganama i magijama koje zavode i odvode, koje su lažna medorečemost. Metafoyične kombinacije, . često, iza sebe kriju emotiono bražnjenje onih koji memaju sebe. Isto tako, tihe tugovanske mijamse ljubavnih, lirskih, sokova ispovedaju talente koji su, ponekad, i imnferiorni kad se nađu w sklopu velikih kretanja, te veličanstvene polifonije sa visokim, akcemtima koji su i buđenje mateyvije i opravdanje života š sam, život, njegova jedina majlepša mladost bez iluzija, mjegovo pYihvatanje, Yeđ, i zakon, trajanja, mastavak: i obnavljanje prohujalog, wovi korak mapred. Mali talenti i metalemii somma-– bulno opevaju svoje unutrašnje praznine i svoje izgubljeme godine i reči. Ako to mije tužni Yeligijski ritual, onda svakako „jeste „rituol luksuza bede“. Kritika koja to podržava, koja impresionistički interpretira i ispričava pesnike ili kritičaveve mesporazume sa, svetom, i mekim, izmišljenim, zvezđama, jeste, pYema tome, „Yitual memoći“. Tako se obelođanjuje „nesvesnost“ tih kritičara, mesvesnost kao moćna odlika inferiormosti. Po logici naučnika, + pesnik, mora imati „Yacionalnu koordinaciju“, zapravo „menmjamje sveta

(Sa jzložbe skulptura u Parizu)

tačno u onoj meri u kojoj su saznati sami objektivoni zakoni sveta“. Zavodljia i pobodljiba krda reči, zvuka i nesmisla ispričavaju pesnike koji memaju sadržine. Zato se, posle dužeg čitanja jednoga dela savremene poezije, dobija utisak praznine i površnosti. Kaže se da se to igra — jedna posebna igra. Pesnikova „svest o totalnosti društva u mjegovom kretanju, zajedno s pravcem, kretanja“ uvek je iznad svih igara i week je uwmetnikova viša nadgrađnja, ostvareni san o životu, postojano zmamehnje tog sna, i opet korak mapred. Melanholično melodiozno sanjaYenje predstavlja trećerazrednu, poeziju, a logično i — korak mazad, ili tapkanje u mestu. Trebalo di da i naši savremeni besnici prihvate spoznajnu interpretaciju Getea kakvu je dala Isidora Sekulić: „Gete je doživljavao i upozna– 92ao stvari istovyememo i kao stvaynosti i Kao simbole i ideale“. i

Kad se u mas, ovih godina, mesmislemo piše „da pesma ne kazuje sadržaj“, ili „Kako je jedina stvaymost poezije — več“ — onda se to me može definisati drukčije nego: staYovyemske i odavno već prevaziđene zabune oko umetnosti. Zar nisu smešne promašeme religijske, sentence — kako je poezija „nešto tamno i tajnobito, gotovo božansko“. Izjave da je „jedina stvaTnost poezije — reč“ i da „besma me kazuje sadyžaj“ moderne su isto koliko'i Don, Kihotova Rosinamta. \ ,

Ali reč je o plamenu. Plamen, ono što traje i što gradi, dovodi do peobražaja i osmišljava ga. „Preobvražaja koji se dešava u meri u, kojoj se „prazno“ KkYetamje ispunjava jednom, sadržimom, piše Moris Blanšo, dok se, gubeći trewutno ili potpuno snagu i prisnost svog stalnog bostojanja, delo Yazovija, Yađajući jedan. svet u kome su wu pitanju vrednosti koje traže sad jedne istine, ili koje su od značaja za njegovo nastajamje“.

Rade. VOJVODIĆ:

Cena 30 din

a __CC CC

ČOVEČANSTVO OČEKUJE MIR

„Ova konferencija šefova žava i vlada vanblokovskih malja duboko je zabrinuta što čak i pored već postojeće za tegnutosti, ozbiljna i Kritična si tuacija kao nikada ranije preti svetu neposrednom i zloslutaom mogućnošću sukoba koji bi se kasnije skoro sigurno mogao T4 zviti u svetski rat. U ovo dobsan atomskog oružja i nagomilavanja sredstava za masovno razaranje takav sukobirat neizbež no bi doveli do pusiošenja dosad neviđenih razmera, ako ne i do uništenja sveta.

drze- Ova konferencija smatra da se ta katastrofa mora izbeći i da je stoga neodložno i hitno potreb no da zainteresovane strane, 58 naročito „SAD i SSSR, odmah obustave svoje ratne pripreme i korake vršene u poslednje vre» me, da ne preduzimaju nikakve mere koje bi mogle da otežaju situaciju ili da doprinesu njenom daljem pogoršavanju, i da ponovo započnu pregovore za mirno rešenje postojećih razmimoilaženja između njih, s duž=nim poštovanjem načela Ujedinjenih nacija, kao i da istreju u pregovorima sve dok i oni i ostali narođi sveta ne ostvare potpuno razoružanje i trajni mir.

Dok danas odluke koje vode rati ili miru zavise od tih vali kih sila, posledice pogađaju ceo svet. Stoga su sve države i na rodi trajno zainteresovani i sta lo im je da stavovi i postupci velikih sila budu takvi da čuve čanstvu omoguće da napreduje na putu ka miru i blagostaniu. a ne kanovom uništenju. Znajući „pouzdano da oni žele mir, ova konferencija apeluje na predsednika SAD i predsednika Ministarskog saveta SSSR dt što hitnije uspostave neposređan kontakt da bi otklonili sukob koji preti i uspostavili mir.

Ova konferencija izražava ozbiljnu nadu da će sve nacije, koje nisu ovde predstavljene, sve sne krajnje težine situacije upu titi sličan apel „vođama dotićnih «sila izražavajući i ističući želju i rešenost celokupnog čovečanstva da dočeka ostvarenje trajnog mira i bezbednosti »n sve nacije“.

(Izjava, konferencije še{ova država i vlada vanbilokovskih zemalja o opasnosti od rata i apel za mir)

POZORIŠTE NA DUBROVAČKIM IGRAMA

voga leta Dubrovnik je već dvandcati put bio festivalski grad. Ovogodišnje letnje igre bile su vrlo bogate različitim “priredbama: pojeđinih dana održavale su se i tri festivalske predstave, na tri različita mesta ovoga građa, koji se čitav pretvorio u pozornicu. Na otvorenim pozornisama u parku Gradac, na tvrđavama Revelin i Lovrijenac, u akustičnim atrijumima starih palata i samostana neprestano su se smenjivali dramsi i muzički izvođači. Ipak, | dramske priredbe, iako sada u nešto manjem broju, ostaju u središtu programa Igara. Ove godine je nekoliko dramskih dela GOŠLVOTO svoje dubrovačke, festivalske

premijere. Pored Sterijine ko= medije „Pokondirena tikva”, ko= ju je izveo ansambl Drame Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, festivalski ansambl izveo je „Ljubovnike“, komediju nepoznatog dubrovačkog autora iz 17. veka, dok su Hrvatsko narodno kazalište i Zagrebačko dramsko kazalište izveli Gundulićevu „Dubravku”. TI u redđovnim festivalskim dramskim predstavama, kakva je Šekspirov „Hamlet” na Lovrijencu ima promena u podeli uloga. Dramski program igara zaključen je predstavama Šekspirove komedije „Šta god hoćete“, koju je

izvela Drama beogradskog Narodnog pozorišta. * *#

Izvođenje komedije „„Ljubovnici”, koju je napisao nepozna=ti dubrovački autor iz XVII veka, imalo ' je apsolutno premijerski značaj. Još od 1953. godine ova komedija ne nalazi se na reperfoaru Igara, te je njena OVOHgOdišnja obnova, u režiji Georgija Paroa, potpuno: opravđana, naročito s obzirom na dubrovački lokalitet ovoga dela.

Po načinu „vođenja intrige „Ljubovnici“ nas podsećaju na renesanske komedije, ali po svojim ličnostima, koje i nisu drugo do vrjo spretno izrađene karikature izvesnih osobina — škr-

tosti i staračkog sujeverja, povanpirene staračke ljubavi, kratkovidne učenosti, mladalačke nesnalažljivosti i bojažljivosti — Do bezbroju efekata koji prate radnju ova komedija, ostavlja utisak prave komedije del arte, Reditelj Georgij Paro:·bio je svestan problema koje Je potrebno rešiti prilikom izvođenja komedije „Ljubovnici“ — s obzirom. na dvojstvo u njenom izrazu. On se -opredelio, sasvim opravdano u ostalom, za kombinaciju, nastojeći da stilizaciju kome dije del arte obogati izvesnim detaljima karakterističnim za renesansno pozorište. Negirajući tako stilsku homogenos* predstave, dosledno se pridržavajući

teksta, Paro je nastojao da obez beđi i potreban ritam čitavog izvođenja, koristeći pri tom pređnosti otvorene scene. Ako je u kombinaciji stila komedije del arte sa clemoentima renesansne glume Paro zabeležio izvesne pozetivne rezultate, on tije uspeo da uvek ostvari đovoljno živ i brz ritam predstave, Da se malo slobodnije odnosio prema tekstu nema sumnje. đa bi Paro izvesnim „pojedđnostavljenjima, uspeo da ostvari i življi tok predstave. Takođe, mišljenja smo da mizanscen, i poređ toga što je bio pažljivo razrađen, nije uvek

Nastavak na 5 strani Raško JOVANOVIĆ