Књижевне новине

er yaeaaeebe je:

Sinleze Iva Andrića

· Retka su dđela koja imaju tako veliku unutrašnju pravilnost razvoja i rašćenja kao delo Ive Andrića. Od zapisa sa ovidijevskim naslovom „Ex Ponto“ do posled= 'nje njegove zbirke pripovedaka . „Lica“, ono je stvarano i uvećavano po unutrašnjoj piščevoj potrebi, a ne po sili spolzašnjih do· gađaja. U mladosti pogođen strakom od života i mnogih njegovih opasnosti, Andrić se povukao u sebe š iz sebe počeo da izvlači pesmu životu, koji obično nudi sve, 'a daje tako malo. Sa širenjem svoje zainteresovanosti za svet, prešao je sa poezije, pogodnije za izražavanje ličnih preokupacija, na pripovetku i roman, pogodnije 'za izražavanje duše i sudbina dru gih ljudi, i dao široke istorijske 'freske o životu i ljudima pod našim podnebljem. I to delo koje je narastalo po unutrašnjem siva-–

ralačkom impera= tivu i u kome su se nužno ogledale promene u društvu u kojem je pisac živeo, rezultat je, kao sva velika dela, jedne specifične sinteze raznih elemenata koji su u objektivnom svetu razdvojeni, a ljudski duh je pozvan da ih poveže i tim povezivanjem osmisli i učini korisnim čoveku.

Kao svi veliki pisci, Andrić že tražio smisao života, a ne samo reprodukciju života. Njegov način traženja je poznat po svojim elementima, ali originalan siniezom tih elementata. Ti elementi su: biološko nasleđe od dalekih predaka, koje se izražava u obliRu nesavladivih nagona, strasti i želja, društveni uslovi i promene, istorijska boja vremena, ali njihova sinteza je ono što Andrićevu viziju života čini neponovljivom. Andrić nije samo hroničar naše teške prošlosti, nego i mislilac o ljudskoj sudbini uopšte. Nasuprot Prustovom impresionizmu, koji je istoriju čoveka izvlačio iz svog ličnog, individual– nog iskustva, on je objašnjavao čoveka i njegove težnje polazeći od opštih istorijskih uslova. Andrić manifestuje jedno aniriprustovsko iskustvo. Kroz analizu istorije, odnosno njenih naslaga u ljudskim dušama, a ne kroz lično sećanje slučajno iskrslo, om nastoji da dođe do apsoiutnog vre mena, do vremena svih vremena, u kome se najpotpunije sagledava čovek u njegovoj integralnosti. Andrić stavlja čoveka na VOClika. iskušenja, ukazuje kako zlo caruje u bezbroj vidova i kako ga kazna retko stiže za sve ono šio čoveku učini. Njegovo delo je Jedan veliki zapisnik zala koja čoveka sustižu na zemlji, od nabijanja na kolac, nasilnih smrti, mučenja u zatvoru i nesigurnošti u „prokletim avlijama* do svakodnevnih zlostavljanja u bra ku. Ali iznad svega stoji trajno samo jedno iskustvo: čovek je 1a– či od svakog nasilja. U svojoj pripoveci „Autobiografija“, MrTOZ usta jednog promnšenog8 pisca, on kaže jednu duboku istinu o svom delu: „Icod svih velikih i pravin filozofa i pisaca sveta postoji ideja o veličini čoveka, o važno“ sti i lepoti njegovog poziva na ovoj zemlji, ali postoje i mračne snage koje tu ideju suzbijaju i ruše gde god moSsu. U toj borbi učestvuju, manje ili više, svosno ili nesvesno, svi liudi i sve ustanove ovog sve{a. "o, ideji o %Veličini čoveka ja jmam da dam Svoi prilog“. Andrić je, uiznzujuzla koja ustaju

Ćći spažno na sva Z

protiv čoveka i čovečnog u čoveku, utoliko više i utoliko snažnije „ukazao i na veličinu čoveka, koja prosijava i u najljućoj buri i probija se kroz sve nevolje i sve

ponore. | Andrićeva rodna Bosna je idealno mesto da se pokaže ta ideja. Egzotičnija i pitoresknija od ma koje druge naše pokrajine, ona pruža bogat materijal o'ne= običnim ljudskim sudbinama i o istorijskim i društvenim promenama, koje su menjale i te mud= bine. Nesrećnija i nesređenija od ma koje druge naše pokrajine, ona pruža i najviše prilike da se o nesreći, o promenama i uslovljenostima ličnih sudbina dublje promisli. Da bi stvorio svoju „ljiudsku komediju“ Andriću nije bilo potrebno da izmišl;a jedan svet, nego samo da ga ovde dobro, duboko

sagleda. „Duboki

Dr agan pogled u život Bo-

sne, tako . pune

M. JEREMIĆ svakojakih protiv · rečnosti, nadma-

šio je stoga realističku sliku jedne jednostavnije i sređersje sre= dine i prelazio u fantastični realizam, pun mitskih i legendarnih momenata.

U Amdrićevom delu uđeo individualnog i udeo socijalnog su našli punu ravnotežu. Njegovi likovi, kojima ljubav i smrt dragih osoba smućuiu dušu, a bolest, i alkohol ih uništavaju, predstav laju najveću i najznačajniju pBaleriju portreta u našoj književnosti. Neki od likova iz ove galerije kao pratipovi cele naše nacije stoje pored najvećih likova u našoj literatura, pored vladike Danila, Novice Cerovića, Petrice Kerempuha, Martina Krpana, Kanjoša „Macedonovića ili Davida Štrpca, a od njih na prvom mestu stoji Alija Đerzelez, sav ukopan u našu zemlju i neodvojiv od nje.

Andrić voli da naziva svoja dđeJa hronikama, ali to je u stvari samo skroman naziv za jednu filozofsku i poetsku viziju istorije. Okvir njegovih dela je hroničarski, ali sadržina je filozofsko-istorijska, a oblik poetski. Naziv hronika sugeriše iznošenje suvih istorijskih činjenica, a Aristotel je uveravao da poezija više vredi od istorije time što je nadmaša svojom opštošću, odnosno filozo> fičnošću. Andrić je, međutim, u svom delu spojio poeziju i istoriju i time došao do jedne filozofije života.

Sa tog filozofskog stanovišta, Andrić smatra da je pojedđinačan život ništavan, jedno traganje za srećom koje po pravilu ostaje uzaludno: na ovom svetu nema potpune sreće i svi odnosi među ljudima svedeni su na neku vrstu nesporazuma. U njepovom đelu ima beskrajno više pDOhote nego ljubavi i beskrajno viržnje nego ljubavi. I ljubav

še m | at je, kao ona „ljubav u kasabi“, obično samo jedan nesporazum,

koji se svršava tragično, kao i pohota. Zaljubljeno devoiče Rifka ili pašina milosnica Mara su podjednako tragične osobe. Ali za Andrića, kao i za Getea, Dravi čovek je — čovečanstvo. Čovečanstvo traje i nastavlja žednom izgubljenu pojedinačnu bitku protiv zla, nasilja i zlostavlianja. Njega niko ne može wništili ni zaustaviti i ono traje i ne posustaje; osvajajući svet. stopu po stopu za račun čoveka i čoveštva, Nasuprot konačnosti i manioj ili većoj Đeskorisnosti pojedinca, stoji beskonačno irajanje Nastavak na 3. sirami

| nevremenu „koje se kovitla svetom, opismonjeni ljudi friju jezika ove naše zemlje susreli.su se pre osam dana sa nesvakidašnjim, neuobičajenim, sasvim izuzetnim izgledom svojih .svalvdašnjih, uobičajenih i ređovnih dne vnih novina: na, prvoj strani, na mestu rezervisanom za' najvažnije vesti dana, nađ slikom jednog izvanredno plemerrtog, mirnog, ozbiljnog i u pravom ljudskom smislu reči lepog lica naslov: ve likim krupnim slovima — Ivo An drić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Za književne krugo= ve, obrazovane ljude, studentsku i srednjoškolsku omladinu, kao « za sve one koji imaju potrebe pa zato i vremena (ili: vremena, pa zato i potrebe) da se bave čiftaniem knjiga iz oblasti takozvn= ne lepe književnosti, vest je mora Ja biti /zazivač i budilac slika se ćanja na minute (ili sate) ličnog misaonog i osećajnog odnosa sa kojim od mnogobroinih Andrićevih tekstova, makpr i samo sa po nekom ođ onih vrlo broinih kraćih niesovrh pripoveđaka koje su obiavliivane Đo novinama. u pra? ničnim danima, kada bi i dnevni listovi uvećali broi svojih strana, dodaiući svakodnevnom mYosra-

' mu svojih informaciia knYževne

priloge domaćih i stranih pisaca. Za ostale naše građane — nivralto malobroine — saonpštenia o Nobelovoi nngrpdi jednom juroslovenskom HMnijževniku, sve bogatiin i potpmuniia tozom nekoliko sledećih dana, biUa su, Vero-

'vafno, u mnogim pošedinpčnim

gslačnjevimn. ozbilian i iak pnvod da se mufna i nendređenn slika

o značaju i vrednosi l:njiževne

Poezija ndrićeyv

/

umetnosti u svetu podvrgne nekom intimnijem „ličnom mv/ysaonom ispitivanju i proveravanju, poziv prirodnoj radoznalosti čovekovoj da svu svoju pažnju, ma i sa čuđenjem, okrene onome šio se širokim i intens.vnim višednev nim publicitetom oglašava i obeležava kao senzacionalni događaj ne samo za nas no i za mnoge u-– gledne ljude u čitavom svetu. Pristupačnija i razumljivija od slike i skulpture, nesumnjivo jasnija i shvatljiviia od muzike, književna umetnost, i fo još prozna naracija, gotovo uvek dohvailiivrja od poetske metaforizacije stihova, potrebovala je kod nas jedan tako bučni i burni dogadđ:j dana kao što je to dodeljivanje višemilionske nagrade od strane švedskog akademskog areopaga čoveku koji skoro pet decenija pronicliivo i polresno o patniama: i strastima ljudskerm piše ns svom i našem jeziku. da bi ko zna koliko hilinda naših liudi sina li pred pitanie: ko je Ivo Amdričć, šta on to ćini da ga sada lolko hvale i slavo, o čemu on to, ć ka-

Pavle

ko piše, kada se već danima o njemu toliko mnogo i tako pohvalno govori! Sa ogromnim uzbuđenjem, sa radošću koju je ne moguće ne prosuti pred drugima, obreo sam se, po nekom suhopar nom i neodložnom poslu, družog ili trećeg dana posle đogađaja o kojem je reč, u maloj kancelariji. Trenuino sam jedina stranka

u sobi, službenici znaju da sam

. jedan od onih što tamo nešto pišu, čitali su novine i pitaju me poncšto o svetski pro-

ij RR a -- slavljenom imenu našeg čoveka: ima . đČ#&ddece, poznaiem li ga lično, o čemu

piše, Ti čes'li, vrlo zaposleni i umorni ljudi, puni svojih briga i nevolja, poznaju bar doeset»k filmskih zvezda, žedni su razonode, zagrabiji bi od života ono što: se đa uhvati”. no ne poznaju snmi sepe, Jer nece poznaiu Andričevo delo, u koiem su nastanjeni i ol gonetnuti, zahvaćeni bar sa neke strane upravo po onom što im je (i što nam je) svima znjednščica ljudska jezgra i saštinn, opravdani samilošću i saosećanjem upravo

na onim maWm delima i još manjim nedelima kojima se troše i ispoljavaju od rođenja do smrti.

Neko će možda primetiti: suvčše i prostornog i vremenskog uopštavanja nad dugom povorkom

· Andrićevih likova lokalnih, bosan

skih karakternih osobenosti, iz znatno mračnijeg razdoblja prošlosti, a zakovitlarz.h tamnim stra stima koje su danas, i tamo i drugda, zauzdane u snošljivije i manje kobne raspone. Odgovorio bih na to da je Bosna Andrićevih pripovetki, novela i romana onoliko š onako postala svečovečanska kolevka užasa i lepote ko liko je to i izmišljeni Foknerov grad Džeferson u imaginarnoj ob lasti američkog juga, Joknapatahfa, a da su nepregledni rasponi patnji, besova, strava i ludila svagdašnje i svugdašnje prošlosti — okviri epskog preuveličavanja u kojima smisao našeg male nog ii trošnog života jasnije možemo sagledati no u ortodoksnim shimcima klasičnog i tip čnog knji ževnog realizma, „u prirodnoj ve ličini“. Ako se ovome doda, da stravična i ukleta kavalkada Andrićevih vezira, begova, fratara, trgovaca i austm.jskih beamtera, opsedanih putenim ženkama i još nerascvetalim devojčicama, sazna njem o ljudskom ništavilu, uviđanjem prolaznosti svega ŽivOZ, izrašćuje do grandioznih simbola jedne životne filozofije u čijem je središtu vazda iscereni tPijumf

·'smrti i večno prkosni krik Žživo-

ta, onda će nam valjda biti jasno da je vasceli književni opus ovog velikog majstora umetrrčlce samokontrole i racionalne disciplinovanosti — neprekidno traganje za poezijom jednog sasvim ličnog i sasvim autentičnog životnog sia va i pogleda na svet, a na nimalo retkim usponima sopstvene vizije sveta i života i vrhunsko ostva renje tog sivaralačkog napora, potpuno „postignuće te poozije. Zato bi najzad i trebalo uvideti da sva Andrićeva Bosna, sav nje gov etnografski « istorijski Jokalizovani predmetni arsenal nije u sivari ništa drugo do autentična građa subjektivnog estetskog doživljaja, povod i stimulus jedne inkantacije životno-filozofskog na boja, gov vo za jedan misaono=po etski start u svet promenljivih etičkih zakorrtosti, hrana jedne faustovske demonije traženja i „večnih“ pitanja čovekovih, rezervat simbola vekovnih ljudskih Dproblema, od osnovnih oblika apstraktnog uopštavanja našeg iskustva do intuitivnih viđova njegove mogu=

ićeve proze

će sinteze. Zato bih najzad rekao da suštinski idejni smisao celokupnog Andrićevog knji-

·ževnog, što će reći, fYlozofsko=po~-

etskog dela nije ni prozna deskripcija Bosne sa svima njenim nemirima i metežima, ni rafinovano psihološka i anali! čka etksplikacija bogate galerije ljudskih tipova na ovom tvrdom i (meta– forično) trusnom flu, ni sva ona silesija maksima i aforis''čkih for

'mulaciiš8 temeljnih pitanja koja

muče Andrića i kojima je zasejana tekuća traka umefničkih sli ka u·njegovoj raznobojnoj, buktećoj, « glatkoj i grčevitoj prozi, već da je taj suštinski smisao ce1okupnog njegovog opusa zapravo onaji misaoni tonus, ona unu> taja klima, ona čudesna unutamja aroma koja zrači iz mnošlva njegovih konkretnih prizora. scena, situaciia i mar'rerskih likova, ona poetična almosfera u koju su se slegla sva misaona i emoocionalnn iskustva njegovog sonsfvenog živofa.

I baš na toj oesletskoi m»ksimali Andrićevoj, vrlo visokoi i venmn udnMenoi od „opštih mesta“ ( wvole bamnalnosfi, čini mi

Nastavak na 9. strani