Књижевне новине

DIMENZIJE, PRIPOVEDAČKOG DELA

kk 'ao i svi naši veliki pripovedači, i Ivo Andrić ima svoj svet, ili bolje. reći, svoj kraj, život i ljude u njemu sa specifičnim obeležjima koje im sredina, istorija i tradicija utiskuju. Kao i Ćorović i Kočić, i Andrić 1aj svoj svet uglavnom nalazi u Bosni i Hercegovini. 1 on ga obuhvata u celosli, sa svima nacionalnim i verskim razlikama koje u njemu postoje. Andrić je prvi pisac iz Bosne i Hercegovine koji u literaturi tretira sve tri vere, sa podjednakom simpatijiom i čovečnim razumevanjem za istinito ljudsko u njima. Ali, istovremeno, on, više i bolje od drugih, taj svoj svet uzdiže iz uskog životnog kruga u kome se vrti i otkriva u njemu zakone i posledice tih zakona dublje i opštije ljudske i životne od lokalnog specifikuma koji ga spolja karakterišu, | -. Louapravo zato baš, čini, mi se, što mu se taj csobeni svet i život ukazao kao jedan nerazmrsiv i čudan splet i spoj u krvi i kulturi, u istoriji i tradiciji i u svemu što nad njima izrasta, Andrić. se na njemu tako strasno i zadržao, jer sa je otkrio prepunom riznicom najtajnovitijih i najzapretanijih ljudskih motiva. Tu se čudesne sukobljavaju, ukrštaju i jedne u druge pretapaju nacije i vere i sekte, kao u nekom izvanredno složenom amalgamu psihološko-einičkih raznovrsnosti. To je kompleksan i taman svet. u kome su lične kobi determinisane nekim dalekim predačkim poremećenjima, U posmaimanju i kazivanju toga sveta Andrić kao da razrađuje neku svoju osnovnu koncepciju o Žživoftu i čoveku, Do kojoj njima vladaju zakoni zavisnosti i vezanosti od ko zna kakvih i kadašnjih nedoglednih i neđomerliivih preduslova i prauzroka. I zato valjda Andrić najrađije i obrađuje život onih slojeva u ovoj kombpleksnoj ljudskoj simbiozi koji su se pređugim trajanjem najviše psihološki potrošili i istančali.

Njega privlači komplikovana psihologija, 5 jedne strane, Turaka i naših muslimana, a 5 druge, katolika, od kojih prve pritiskuje dekadentnost stare i senzualne orijentalne Kulture, a drugi su se duhovno i moralno razmekšali i korumpirali omamom franjevačke propagande. Azijatski Turci, ili janičarski odrođemici od naše krvi, koji su kao otomanski velikaši i moćnici u onim našim Wkrajevima pustahisali, raspadajući se i moralno i felesno; učene hodže i derviši, čulni raspusnici i demonijaci u svojoj izo-

pačenosti, naši muslimani, junaci i obesnici u.

svojoj venskoj i ekonomskoj povlašćenosti; fratri koje, iako primitivne, slastvenost katoličke dogme pervetuje; kasabaliski hrišćanski bogataši i kolenovići, koji, u izobilju osećajući se ovekovečenima, podvlašćuju i duh i telo društvenih nemoćnika: i uz sve njih čitav jedan ko„vitlac baš ovog ·memoćničkog i stradalničkog ljudskog jada, hrišćanska raja, i katolička i pravosšlavnha, kao i deklasirana ili vanklasna muslimanska društvena mizerija, koji, svi, podležu vlasnome kao sredstvo ili kao žrtva — fo je svet koji je u pripovednome delu Ive Andrića čudno povezan nekim zajedničkim bivstvovanjem. A sve to izrasta ne iz kaprica fantazije, nego na proučenim podlogama istorije: to je život koji se, u svoj svojoj složenosti i čudosnosii, oseća dokumentamo istinitim.“ (MILAN BOGDANOVIĆ)

PRVI KOBNIK I SAMOTNIK ALIJA ĐERZELEZ

„I još se jedmom, javi misao s Kkojomn, je sto puta zaspao, nejasna, nikad do kraja nedomišljena a uvedljipa, i jadma misao: zašto je put do žene tako vijugav i tajan, i zašto om, sa svojom slavom, i smagom, me može da ga DYeđe, a pYhelaze ga, svi gori od mjega? Svi, samo on, u silmoj i smiješnoj strasti, cio svoj vijek pruža vuke kao w sm. Šta žeme traže?

3,

Ivo Andrić — delo i tumačemie

az zHNRRRK BNR KNRNeNNRsiseMEhRHrRrNERNENENREHREHsN=BRsaNsNaRRyerEWuRaanarWRKNaMuRWNNeaNsMaWRwWRRWRRMaWSr8aYYSEIyeFM

drama Đerzelezova, osobinu orijentalnu, rasnu, jednako koliko i univerzalnu i opšteljudsku... T tu lepobhu osvojiti, tu svoju Žžudnju ostvariti, uhvatiti nedostižno — nemoguće je. Za Đerzele-

za, kao i za svakog usamljenika, svakoga stranca

u tuđoj zemlji, „pbstoji jedno jedino rešenje: kompromis — sa okolinom, sa samim sobom, sa svojom krvlju, svojim žŽudnjama, snovima, kompromis kao jedina neuništiva nužnost čovekova

·koja se večito prepliće sa sudbinom velikih i

jakih, neobičnih i izuzetnih, kao Đerzelez što je. jer su stranci u životu i među ljudima, a izlaza

PESNIKOVE REČI

Mala ruka ne prestaje da ga gladi, vješto i znalački, niz kičmu. I opet gasne mi sao i Yuši se meriješena i teška u mjemu. Govorio je kao u snu, mepomičanm,

— Koliko sam svijeta vidio, Jekataima! Koliko sam ja suijeta obišo!

On sam mije više 2mao bi li to da joj se Tluži ili da se hwvwali; i prekinu, se. Bio je miran wu sanjivoj tišmi w kojoj se sliaju i izmiruju. svi dami i događaji. Silom je sklapao oči. Htio je da produži taj čas bez misli i želje, da što bolje otpočime, kao čovjek kom je dam samo Kratak odmo? i kome valja dalje putovati“. („Put Alije Đerzeleza“)

„Sve što je Andrić pisao pre „Puta Alije Đerzeleza“ predstavljalo ga je isključivo kao pesnika duše, a tek sa Đerzelezom počinje konkretizacija Andrićeve misli i očovečavanje njegove umetnosti, jer je Alija prvi njegov junak raspet između nebeskog i zemaljskog, prvi njegov ploini usamljenik i kobnik, preteča i duhovni otac svih onih likova koje je Ivo Andrić docnije stvorio. Jedan, za tadašnjeg Andrića potpuno nov stvaralački metod primenjen je prvi put i triptihonu o Aliji Đerzelezu, legendarnom junaku bosanskih muslimana, koji je „nosio slavu mnogih megđana i snagu koja je ulijevala strah; svi su bili čuli za njega, ali ga je malo

.ko vidio, jer je on projahao svoju mladost iz-

među Travnika i. Stambola“, Osnmovni motiv Đerzelezov jeste večiti ljudski nemir u težnji za osvajanjem nemogućeg i apsolutnog; taj nemir je još više potenciran Đerzelezovom usamljenošću, pošto je on junak, uzvišen, nedostupan, mitološki polubog u liku nakaznog i zdepastog, krivonogog dvonošca, moćnik koga su snaga i slava učinili nesvakidašnjim, nebeskim i — usamljenim. Andrić je Đerzeleza spustio među ljude, učinio sa izuzetnim među njima, pomalo demonskim, i time još više pojačao razliku između njega i običnih ljudi, insistirajući na samoći koja će Đerzeleza, baš zbog toga što je takav usamljeni hefoj bez premca, pratiti na njegovom putu osvajanja idealnog. I više od toga — Andrić je Đerzeleza učinio čovekom od krvi i strasti, sa telom i sa dušom, jakim telom i preosećajnom dušom, i njegovu fežnju za idealnim, u stvari nedostižnim i nemogućim, ova-– plotio u liku žene, namerno izdvajajući seksualne motive kao jednu,od najpresudnijih deter~

'minahti čovekovih, i stavljajući ih u centar

Đerzelezovog interesovanja, tako da je prividno, spolja, taj polubog određen seksom. Seksualna glad Đerzelezova u stvari je samo simbol njegove gladi za lepotom i dubokim smislom Života, ali u pripoveci, data kao dramski „povod, ona dobija izvanredan značaj zbog ftoga što je to kob Đerzelezova; u isti mah Andrić je time izrazio i jednu osobinu onoga ambijenta u kome se događa

KSENIJA DIVJAK: DEČAK SA PTICOM (Sa izložbe Oktobarski salom)

i spasa nema, postoji nemoguće i veliki, nedostižni ideal mora biti zamenjen malim, dostižnim. To apsurdno osvajanje nemogućeg, faj kompromis kao kob usamljenika, zanesenjaka ı iđealista Đerzelezovog tipa, implicirani u onoj narodnoj da je, odnekud, bolje vrabac u ruci nego golub na grani, predstavlja suštinski, egzistencijalni problem Andrićeve proze i, ujedno, najveću vrednost njenu, „jer nemiri njegovih junaka, izraženi najjasnije i·prvi put u „Putu Alije Đerzeleza“, postaju univerzalni, vanvremenski, delokalizovani, večito ljudski. Zato poraz Đerzelezov i nije poraz ljubavnika nego nu-

žni i neizbežni kompromis usamljenika“. (PREDRAG. FALAVESTRA)

PRIPOVEDAC

„Mislio je ma stramca meimara koji je umro, i ma sirotinju koja će jesti njegovu zaradu. Mislio je ma daleku brdovitu i mračnu zemlju Bosnu (odubek mu je u pomisli ma Bosnu bilo nečeg mračnog!), koju ni sama svetlost islama mije mogla nego samo delimično da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljuđemosti i bitomosti, siromašan, štury, „opor. I koliko takvih bokrajina ima na ovom, božjem. svetu? Koliko divljih Yeka bez mosta i gaza? Koliko mesta bez pitke vode i džamija bez ukrasa i lepote?

U mislima mu se otvaya svet, pun, #0akojakih potreba, nužde, i straha pod raznim. oblicima.

Sunce je bleštalo po sitnom zelenom, ćeramidu ma kiosku i vrtu. Vezir obori pogled. na mualimov matpis u stihovima, polako podiže ruku i precrta dvaput ceo matpis. Zastade samo malo, na onda precrta i prvi deo pečata sa svojim, imenom. Ostade samo deviza: „U ćutanju je sigurnost.“ Stajao je neko vreme mad, njom, a onda podiže ponovo Yuku i jedmim, snažnim, potezom izbrisa i mju.

Tako ostađe most bez imena, + naka.

On je, tamo u Bosni, bleštao na suncu i sjao na mesečini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku. Malo pomalo iščeznu Dosve ovaj krug razrovane zemlje i *azbacanih predmeta koji okružuju svaku novu gradnju; svet Yažzmese i boda otplavi polomljeno kolje + parčad skela i breostalw, građu, a kiše sapraše tragove Klesathskog Tada. Ali pređeo nije mogao da se briljubi uz most, ni most uz predeo. Gledam sa stra ne, mjegobD beo i smelo izvajam, luk, je izgledao uvek odvojem i sam, i iznenađivao putnika kao meobična misao, zalutala i uhvaćena wu KkYšu i divljini“. („Most na Žepi“)

„U pričama Iva Andrića, prema tome, ustaje

ano anedina ni gnu a ay OI DOLORE ODO UR O ORO U O OSMOG BORN pred nas ono od čega je Bosni bilo teško, ali što

je, u isti mah, bacalo na crni živof njen bogate šare i grotesknog i strašnog muslimanskog Orienta. Ustaje pred nas nekadašnjica, sa logorima i hanovima, vazda živim drumovima, sa čaršinlijama i kahvama, sa prljavim i surovim Žživotom, sa strašnim i tajanstvenim, biva i smešnim tipovima, kakvi su Đerzelez Alija, Mustafa Madžar, Mula Jusuf, i drugi. Nož, puška, megdan; bogato odelo i besni hati; 1oj, luk, znoj, dronjak:; besposličenje i pustolovine; pijane glave, besni ćefovi: netaknute primitivne snage i presne strasti... Zanimljiv je razmak odđ Andrića koji je pisao „Ex Ponto“ i „Nemire“, pa do Andrića pripoveđača Bosne. Tamo je on osećajni, meki, sjajni i elegantni prozaist i stilist, A. ovde, sa kojom snagom i veštinom steže onu putenu i besomučnu masu u Žžarke i živopisne figure! Do koje visine diže priču o pustim siledžijama i crnim dušama, ističući ih, velikom umetnošću, kao neki prvi oluj indiviđualizma i volje. Kako nezaboravne ostaju pred očima i u duši te zagonetne delije, koje nisu znale za dan i noć, za stid i strah, za Boga i bližnjeg, za zakon i otadžbinu, koje je sama smrt morala da vreba i kao grom iznenada da pogađa... Zapađ i opštečovečansko pronicanje, to je ono što u Andrićevim pripovetkama dira u najfinije naše umetničke osetljivosti. Ali ono što vuče kao dubina, što čini da fim pripovetkama prilazimo s žeđu, to je Istok. Istok čini te zadivljeni ostavljamo figure Andrićevih priča. Figure koje se tako magistralno isprsuju, i koje su, poređ svih Dpokora, na neki način velike sa onim zagonetnim od čega „krv u njima tka i raste“. (ISIDORA SEKULIĆ)

MRTAV KAMEN I ŽIVO KRETANJE

„U mjegovbim zidovima gnezdile su se ptice, wu, mevidljiaoim, bukotinama koje je vreme otvaralo u zidovima Yasli su tami čuperci trave. Žućkasti, porozni kamen od koga je most sagrađem, čovsmuo je i zbijao se od maizmeničnog uticaja vlage i toplote: i večito bijen vetrom koji ide wu oba pravca dolinom Teke, pram, kišama i sušem, sumčanom, žegom. taj kamen je 8 vremenom, wbeleo' zagasitom, belinom, pe?gamemnmta i sijao je u myaku kao osvetljen iznutra. Velike i česte poplave, koje su bile teška i stalna beda za kasabu, misu mu mogle ništa. One su dolazile svake godine, w pYoleće i u jesem, ali misu wuoek bile jednako opasne i sudbonosme bo VGaq= Toš poređ mosta. Svake godine bar po jed-

2. mom il dva puta mabuja Dvima i zamuti se

"i #a tbelikim, šumom, pronosi kroz e ____mosta odvaljene plotove sa njiva, izvaljene panjeve i mrki talog od lišća i granje iz pribrežnih šuma... Tako se na' kapiji, između meba, reke i brda, naraštaj za m&raštajem, učio da me žali preko mere ono što mutna vođa odmese. Tu je u njih ula= zila mesvesna filozofija kasabe: da je žiw vot meshwatljipo čudo, jer se mebrestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čorsto „kao ma Drini ćuprija“. („Na Drini ćuprija“) N

„Višestruko je značajna ta godina. (1945):

' konačno oslobođenje zemlje, rađanje republike,

rađanje života koji počinje da struji, da teče novim tokovima, novim pravcima, novim, neslučenim zamahom. Usred foga sveopšteg buđenja i rastenja, te — 1945 — godine pojavila su se tri romana Iva Andrića: „Na Drini ćuprija“, „Travnička hronika“ i „Gospođica“. Između ratova isključivo pripoveđač, Andrić- je tako — za sebe — prekinuo famu „kratkog daha“ i stvorio knjige koje, u svojo vrsti, stoje među prvim delims5 jugozlovenske književnosti,

U njima je, u nizu ličnih istorija i sudbina, proniknuta i pesnički osmišljena istorija i sudbina ove zemlje; život mnogih pokolenja napisao je poruku buđućim pokolenjima; naše, domaće, balkanske istine i nepogode usklađene su, u umetnikovoj viziji, sa istinama, nepogodama i gorkim ljubavima sveta. Tu je Andrić bio na pragu elike sinteze koja našu literaturu treba da približi i pridruži svetskoj Kknji~

ževnosfi i kulturi“. (MILOŠ I. BANDIĆ):

* * *

„Roman „Na Drini ćuprija“ potekao je iz onog istog osećanja koje izvire iz pripovetke „Most na Žepi“: umetničko delo, most, može da bude, jednog đana, predmet legende, da se o njemu govori i piše kao da je plod slučaja i izvanredrio srećnog i čudnog obrta događaja. Ali, i ovaj most na Drini, koji zadržava pažnju umetnika i čitaoca, nije se pojavio slučajno, kao što nije mi pomisao u Mehmedpaši „Sokoloviću da gradi most naišla neočekivano i bez intimnog razloga. Jedan mučan osećaj nelagodnosti, davnašnji, urezan kao nožem duboko u grudi, usađet. onda kada je i on, kao i mnogi dečaci, bio natova-– ren na konje i poslat u daleku zemlju da bi postao janičar, taj osećaj iz detinjstva ne da mu mira, traži sebe u detinjstvu i u svojoj zemlji, traži neku zadužbinu, manje za sebe i svoje ambicije, a više za to umirenje dalekog bola u sebi i u svojoj zemlji. Kada je taj most ostvaren, kada se pojavio, sjajan i veličanstven onda on postaje „neobično delotvoran simbol praktičnih rešenja, ali, još više, skrivenih zanosa. Čuprija je jedino mesto snova, iznad reke koja ukazuje ma život, pored varoši koja snove ne podnosi, među tim ljudima za koje je stranac Abidaga pronašao ovu pakosnu ali tačnu misao: da su spori i nevešti u poslu, ali neobično brzi na podsmeh i nipodoštavanje, da umeju izvanredno spretno da pronađu podrugljivu reč za sve što ne shvataju i što ne mogu da urade! Ćuprija tako postaje jedan spomenik koji sve podnosi, ali najviše znači kada je čovek ostao sam, zastrašeh, mutan, prepušten. osećanju da je život čudma' mera mogućeg i nemogućeg, i da njemu, malom čoveku, ne preostaje ništa više nego da život primi takav kakav on jeste...“

(SLAVKO LHBOVAC)

SAMOTNICI | I TUĐINCI

„Težak život i zla sudbina upućivali su ih jedmog ma drugog. I, ako su Dpostojala ma svetu dva čoveka koji bi mogli da jedan drugog razumeju, požale, pa čak i bomognu, to su bila ova dva konsula koji su trošili svoju snagu. svoje dane i često svoje noći da jedam drugom stavljaju na but prepreke i zagorčavaju život koliko god mogu... U moćima kad bi Travnik već duboko tonuo u tamu, moglo se videti samo ma oba komnmsulata još no jedan ili dva osvetljena prozora. To su dvojica komsula bdila mad hartijama, čitajući dostave poverenika, pišući izveštaje. I tada se često dešavalo da. gošpo= din Davil ili fon Miterer, ostavivši za tres mwutak. posao, priđu prozoru i zagledaju se u usamljemu svetlost na protivnom bregu, pri kojoj njihov sused-protivnik kuje nepoznate zamke i smicalice, mastojeći da potkopa svoga kolegu sa druge stramć Lašve i da mu pomrsi račume.

Između mjih je mestalo zbijene vayvošice, deli ih samo prasnima, muk i tama. Njihovi prozori se gledaju blešteći, kaa zenice ljudi w dvoboju. Ali sakriven, ia savesa, jedan ili drugi konsul, ili obojica u, isto vreme, zure u, tamu i u slabi zračak protivmikove svetlosti i misle jedam, ta, drugog sa ganućem, dubokim Yazumevanjem, i iskrenim, žaljenjem. Pa se onda opet trgmu i vraćaju ma posao DpYi dogorelim, sbećama i mastavljaju da pišu svaki svoj izveštaj u kome nema traga molopređašnjih osećanja a u kojima jedan, drugog opadaju ili nipodaštavaju, sa one lažne zvanične visine sa koje činovnici misle da gledaju ceo svet kad m#ovore svome ministru kroz pobverljip izveštaj, za koji znaju da ga oni ma koje se odmosi neće mikad čitati“. („Travnička hronika“)

„Sa istom snagom sa kojom je davao portirete ličnosti u stilu istorijske epohe koja im je utisnula svoj pečat, sa istom snagom kojom je psihološki osvetljavao unutrašnji život Dpojedinih ličnosti i njihov misaoni svet, Andrić je dočaravao slike bosanske kasabe na početku devetnaestog veka. On je uspevao da od uvoda do kraja hronike drži te slike u punom inten= zitetu, dajući ih čas u plastici njihove originalne materije, u egzotičnom živopisu kolorita, čas propuštajući ih kroz doživljaj pojedinih lič-. nosti, da se prelamaju u njihovoj psihi, senzibilitetu i emociji. Tok hronike ima svoje pritoke, ali to nisu digresije, jer hronika čuva kao osnovno hod vremena, hod događaja koji smenjuju jedni druge, skladno povezani sa dubinom i ličnim životom ličnosti, Andrić je po

i KNJIŽBVNE NOVINE