Књижевне новине

“MILIĆ STANKOVIĆ: INVAZIJA

stigao ono što je inače odlika njegove proze, harmonično stvaranje organike pripovedanja. On je sredinu Travnika zaraslu u orijentalnu čamu i: pustinju dao i kao biće koje ima svoje divlje nagone i ćudi, a u svojim venama i opaku, podmuklu i zlu krv. Jako se često u hronici ne vidi konkretno obličje toga bića, iako slike čaršije kasabe, međusobnih odnosa četiri vere

i njihovih sukoba, ostaju u pozadini zbivanja, |

ipak se oseća uvek prisustvo njegove opasnosti za liudsku egzistenciju,

. Misli o hodu vremena koje neumitno briše ljudska dela zajedničke su romanima „Na Drini čuprija“ i „Travnička hronika“. Proročka predviđanja Handi-bega u prologu „Travničke hronike“ prožeta su verovanjem u mitsku snagu vremena i mifsku snagu zemlje koja ne podnosi ono što je tuđe. Epilog romana „Travnička Hronika“ daje potvrđu o tome. Vremena konsulska prohujaše i vrati se tišina u kansabu koja kao da se otresla nečeg što joj je bilo prisilno nametnuto“.

(VELIBOR GLIGORIĆ)

MERA PROBUĐENOG HUMANIZMA

„Za mju već odavno postoje dva sveta, potpuno azlična iako me potpumo odbojema. Jedmo je ovaj maš svet, ono Što ceo svet, zove svetom, celokupna Šimna i mepn~omledna, ova zemlja sa ljudima i miiHe ::m, žiotom, mjihovim, manomnima, težnama, misbma i verovanjima, sa mjihovom, vočitom potrebom gređemja i TYažarnnja, sa merazumljipom, igrom, međusobnog privlačemija i odbijanin. A dmigo, Jrudo je svet movca, caYstvo sticamja + štednje. skvoviti + tihi, samo mnnjini DOoznati, ali beskrajmi predeo bozglasmne bcrbe i stalnog snovamia w kome mlađaju Tačan, i Tera kao dva nema božanstva. NMečujam, i nmevidljip, ovaj drugi svet nije ništa manji ni manje raznovrstam mi manmje borat od onog prvog. I om ima svonia sun.ca +» sazvežđa, svoja svitanja i pom=-

.Yačemja, svoje uspome i padove, svoje bla-

rJoslope i merodice: i om ima velik, mejasnu snamu svoga umutaYnjeg smisla, živofmog mačela ma kome sve počiva i oko coga se sve kreće, a koji slab i smrtam čovek može samo da masluti i mazre. Taj tamni i maopaki svet ona je smatrala licem, a onaj bYvbi maličjem“. („Gospođica“) „Više no za ijedan drugi romam Ive Andrića, za „Gospođicu“ se može reći da predstavlia dielo mođermog klasicizma. Jedinstvena je najprije ona saglasnost između liadske suštine u dielu i njegova oblika. To čini kao neki nužni i nužno postavljen oslonac umjetnosti na samu prirodu: Homo additus „mature, kako se nekad govorilo Jedan liudski život ođ rođenja do smrfi odviia se pred nama u svome bitnom izvodu. neumitno i nezadrživo. Lik Gospođice se ·gradi i upotpunjuje u odnosu na ljuđe oko nje, kroz radnju koja je sam život, autentičan 1 vjerodostojan i, takoreći, materijalno prisutam, opipliiv. Taj život je sveden na svoju mjeru, uobličen zakonitošću elementarnih pojava. bića, stvari i niihovih promjena. U toj klasičnoj smivenosti, čvrstoj i izvaijanoj. koja je samo nužna umiefnička stilizaciia života, plete se, međutim, jedna ljudska drama koia se, u prelomnom času (scene, u Karrni) diže do potresne katarze i završava neizbiežnim trarčnim ropcem junaka. Tma tu nesumnjivo TOO cem junaka. Ima tu nesumnivo TES DORŽ e koncepciie u razviianju, narastaniu IaČI no8 „čudovišta“... U sklopu dosadašnih Andriče vih diela „Gospođica“ je jedno od bitnih 7 dernih ostvarenja. To je u pumom smislu riječi mođerni roman. Jako je malen po „obimu, u njemu se sa trezvenom i kinsičnom jedRORVAX“ nošću. onom umietnošću za koiu Francuzi :ažu „art denouil!ć“ izveden do kraja vki ZOO nog zanimliivos, izrazitog. pa 1 osohenom a skog stvora s koim se otvara možda ĆE a liče nego lice liudskog života. TOSE uti a Fniev pa i revolt, koii ostavljas OB alla i Ttaocu, upravo je miera iednog indire 2 BrObuđenos humanjzma. Naidublia strana to rat manizmna je u onim paničnim prelominaia |H OS šlabos čovjeka. Sto se ta tragedija – o Prava u duši žene koiu je u najcrnioi tmici OTA Đlemenita liudska fežnia — mislim dna U ati: ireba vidjeti originalnost i ličnu, union mjeru Andrića kao modernog kniiževnia .

(MIDHAT BEGIĆ)

KNJIŽEVNB NOVINE

(Sa izložbe Oktobarski salon)

TRENUTAK VELIKE SINTEZE;

„I tu je kraj. Nema više ničeg. Samo grob među mevidljivim, fratayskim, grobovima, izgubljem, poput pahuliice u visokom, snegu što se širi kao okeam i sve pretvara u hladmu pustinju be» imena, i znaka. Nema više mi priče mi pričanja. Kao da nmema mi sveta zbog kog vređi gledati, hoda= ti i disati. Nema Stambola mi proklete avlije. Nema ni mladića iz Smirmne koji je jednom, umro još pre smnti, onda kad je pomislio đa je, da bi mogao biti, nesrećni sultano» brat Džem. Ni jadnog Haima. Nš crne Akre. Ni ljudskih zala, ni made i otpora koji ih w»ek prote. Ničeg mema. Samo smeg i prosta činjenica da se umire i odlazi pod zemlju.

Tako izaleda mladiću poređ, mpYozora, kog su za trenutak zamela sećanja ma priČu i osemila misao o smrti. Ali samo za tremutak. Nojpre slabo pa onda življe, kao u sporom buđenju, do svesti mu sve jače dopiru glasovi iz susedne sobe, mežedmak zvuk metalnih predmnteta što trpo pa= daju na gomilu i tvrđi glas fra-Mije Josića, koji diktira popis alata, zaostalog iza pokojnog fra-Petra.

— Dalje! Piši: jedna testera od čelika, mala, mjemačka. Jedna!“ („Prokleta nvlija“) ,

„Jer Andrić, pisac svog sopstvenog, istorijski izvanredno proučenog i sigurnog ambijenta, možda nigde kao u ovoi prokletoji avliji niie pokazao simultanost, večitost i oslobođenost osnova svoga sveta od svega što 35e lokalna boja, specifikum vremena i filigram emohe. Još jeđan, pritom jedan odđ naiznačajnijiih, Andrićevih pozra-– doksa. Najsnažniii, zaoravo jedino prav i pravi onda kaća je u medđiiumu osmanlijskogs carstva, u tom spletu vera, jezika i običaia iz koga crme svoje ljude, svoje priče, svoja predania, zacdenut uvek dekorom i rekvizitimn niklim u tom svetu, sav predan njiesovim bizarnostima i samo iskliučivo njegovim formama i formulama života, ne zanemarujući ni za frenutak sve egzotično, neobično, specifično što mu fai svet i ta epoha nude, Andrić, u isti mah, natkriljuie, nadvladava trenutak i mesto i glavnu snagu SVOg udara prenosi uvek tamo gde čovek, psihološki i meditativno živi sam, večit, bez geografskih koorđinata i vremenskih promenliivosti. Jednom gotovo neshvatljiiv pmalgam konkretnog, skoro istoričnog i zajedničkog sadržatelja svih epoha i svih ljudskih sredina. Na ovog prvog „bosansko-fursFos“ Andrićn oduvek ie kod nas bio usredsneđen interes. Čini mi se da i ovom drugom Andriću treba posvetiti veću, presmdniiu pažnju. (Ne mislim pritom samo na poetsku vizionarsku snagu koja je iz pijanog Đerzeleza izvukla poeziju svih ljubavnih zamki i uzaludnih trka za lepotom, iz „Mosta na Žepi“ veliku, svetsku tragiku nastajania i zaborava. Mislim da treba i u Andriću psihologu jedne sređine naći psihologa šireg zahonodavstva, u Andriću pesniku određenih, posebno bosanskih atmosfera naći slikara širokih liadskih viđika)... Ja i nisam želeo drugo da pokažem no to đa je Ivo Andrić pisac koga spPmo krafkovido oko vidi iskliučivo kao slikara Bosne i Balkana, kao dekorativnog kujundžiju već pomalo prošlog, retkog zanata. Da je Andrić i to nema nikakve sumnje, ali je on više od toga. Jer da su mu problemi samo tu u isključivom bizarnom koloritu ne bi mu se iz njega nikad mogla tako pravo vinuti moćna linija jednakosti i bliskosti ljudskih kompone= nata. A „Prokleta avlija“ to ne kaže samo ovim zaobilaznim putem literarnih generalizaciia. Ona to tvrdi i metaforom jedne svoje ličnosti. tuži nom, nesrećnom i uzbudljivom sudbinom Ćamila, Tahir-pašinog sina.“

(BORISLAV MIHAJLOVIĆ)

I PORTSKA VIZIJA

„Nagoveštaj, ovo parče mitske proze još nije i širok put one humanosti, povraćenog smisla, neuništivosti života, njegove pobede, koja je u kontinuitetu prolaznosti, svega onog što će na svojim mnogo većim rasponima poneti kasnije most, ćupriia na Drini. Tu, u hronici „Na Drini ćuprija“, istorija, jedan istorijski mit, sa živom snagom i aktivnim činiocem izraženim u mostu. dolazi da utvrdi šta čovek znnči meren merilom ne izolovane jedinke nego merilom lindstva u smeni, kronz „dinamiku umiranja i rađanja generacija. To je jedna determinacija koja stoji dobrim delom pod uplivom

legenđarnih poetskih istina, istočnjačkih predrasudđda „stalnosti“, „nepokretnosti“, jednog stalnog smisla i jedne neizmenljive duše stvari, ali humanizam je duboko u njenom pojmu, potreba da se pobeda dodeli čoveku, uprkos svemu, čini je plemenitom i čini je svetlom; daje joj garanciju nade, ne zasnovane na božanskoj milosti što znači nade koja je u pojmu prave čovečnosti.

Kroz surovo mladićko obznanjenje boga, preko pustinje nihilizma koja ne nučćr. ni jednu oa= zu bespomoćnom čoveku, Andrić je, skoro tri de= cenije posle početka svoje literarne pustolovine, sreo prijateljski svod, uplovio u luku smirenja; „Na Drini ćuprija“ ne nudi zažrobni mir, fu starozavetnu iluziju niščih, ni patnju kao jedini ljudski Kkriterij i mogućnost, on nudi veru u život, ne zato što se on osipa, već zato što se obnavlja... |

... Iz uboge realnosti, kao iz prljavog gliba, izranja vilinsko priviđenje mosta, vitkog, belog, elegantnog, nestvarnog u Kkonstelaciji ove zemlje, ljudi i n'hovih stanja, kao vez artietičke ruke na prljavom telu, kao astralna simfonija u nekom prokaženom oknu zemlje. Od najpostojanije materijalne građe, on je, istovremeno, i od „građe od koje su i sni“, rečeno jezikom Šekspirovog Ričarda III, matematika neimara i uzbudl'va inspiracija pesnika, razložnn fizika utemeljena čovekovim umom i nerazložna metafizika poklonjena od večnosti i budne dobrote koja bdi nad svetom. On nije indifereninn ma=sa, on je sfinga sa tajnom, poklisar večnosti, tumač ali i čirrlac istorije. Veza između dveju obala stvarnosti, realne i irealne; konačno i beskonačno su, kao leva i desna obala, leva i desna slrana pesničke jednačine koju on po= stavlja, dešifruje i rešava“,

(PETAR DŽADZŽIĆ)

OZRAČENA REČ

„Jer je njihov tvorac skrog umetnik, strog prema «sebi, strog „prema svome delu. Podjednako i „neodstupno. Da tom ličnom strogošću i umetničkom odgovornošću stvara arhitektoniku u kojo} su uvek udružene pokretačke pobude sa svima docnijim duhovima i zoamatskim intervemcijama, uvek umoredo iđu i dojstvuju svakovrsna intelektualna suptilnost i emotivna tananost, mudra misao i ozračena reč, smisaona jedrina i zvučno bogrststvo. U toi iedinstvenoj, andrićevskoj strogosti postroia svaka reč ima svoj određeni prostor i svoje vidne granice sm'sla i uloge, pa bi odsustvo i poiedine osfavljalo prazninu. Ta ščvrsnufa izražajina materija opire se svakom snakačeniu brisanjem, skraćivaniem, izostavlianjem. Svaki takav pokušai bio bi pogrešan hirurški rez. Stil Ive Andrića ima svoje osobenosti i specifične draži prevashodno u arhitektonici savlmdanog, neophodno prisufmog, do poftownosti odgovaraiućeg izraza. Drukčije ni ne može biti u stilu čiju potku sačinjava intelekt. U stilu

čiia je gotovo svaka. slika obojena misaono, a svaka misno slikovitfa. Takav, Ivo Andrić je kao mislilac i umetnik skoro neprekidno na tragu delovanža moćnog zakona suprotnosti, u nječovim bezbroinim, vweličnnmstveno raznolikim, čudesnim, mmogsoobličnim životnim manifestaciijama. T kad se njegov stil rastavlia na svoje elemente, njegova misao vraća na svoje jzvore, a njefova emocija sužuie do prirodne čistote, ondn postaie jasno i vidliivo koliko je u prvom slučniu Ivo Andrić pisac ne foliko metafore koliko ant'teze, cele stožene oblasti figuva kontrasta, koliko je u drusom slučaiu anmanlitički

ronilac u vekovnim dubinnmn istorije da bi u.

niima, kao i u složenim društvenim procesima savremenog. života, sagledno i osvoeflio polaritete pojava. večnu suorofsftavlienost dvaiu svetova u kojima se očituie čovek i čovečamstvo, i koliko ie, u trećem slučaju, nosilac umetničkog obasiania kao velike, životodavne, svakom viđu života poflrebne misije da se čovek očoveči, opnaše ponosom čovečnosti i uzdigne svešću stva-

raoca“. š (BOŠRO NOVAKOVIĆ)

LAZAR VUJAKLIJA: PESMA ČEŽNJE (Sa izložbe Oktobarski salon)

0 HMHFNMHOVMARI I O1MG — OIMGNV OAI O MFNMOVMODL ı OTHG — OIMGNV OAI

0 }sMsMrNMOVMaL I O TMG — OIMGNV OAI

AAA AAA AAA

SINTE/E MVA ANDRIĆA

(Nastavak sa 1, strane)

reke ljudskih ličnosti, koje svojoj sredini neprestano daju nešto od svoje duše, menjajući Je i · prilagođavajući je ljudskom teju i ljudskom duhu.

Stoga je Andrićev tragizam sa'mo spoljna oznaka jednog pogleda na svet, koji ne zatvara oči za mane i slabosti života, nego njihovim iznošenjem nastoji da pokaže čime i koliko ih čovek, iako njegova tvorevina, ipak nadmaša. Andrićev pogled na svet, blizak Njegoševom pogledu na vred nost života, koji isto tako ima mnogo tragičnih akcenata, možda je najbolje nazvati transcendentnim „optimizmom.

Nisu znamenja zla ono što o-

staje na prirodinom telu, kao ni ratna utvrđenja na Rzavskim brs= govima, ali na njemu vekuju znamenja lepote — mostovi. U složenoj simbolici Andrićevog dela, reke i mostovi zauzimaju jedno od najznačajnijih i najvidnijih mesta. Reke su simbol proticanja i promene. Svojim korisnim uticajima, ali i iznenadnim i naglim. bujicama, koje nanose štetu okolini i ljudima, one simbolizuju nesigurnost i promenljivost ljudske sreće. Mostovi su pak znakovi ljudske nadmoći nad neiz= vesnošću kojom se prirođa nadvija nad ljude. Most je delo ljud· skog uma i ljudskih ruku koje je najviše vezano za prirodu i najviše se razlikuje od nje. Ono pokazuje kako čovek uspeva da očoveči prirodu i da poveže ljude u zajedničkom naporu i zajedničkom zadovoljstvu: vezira koji je pomoću italijanskog majstora digao most na Žepi i pisca koji je napisao priču o mostu iz zahvalnosti prema zadovoljstvu što mu ga je on pružio.

Analizirajući duh Andrićevog dela, nailazio na jednu čudnu i retku sintezu duhovnih elemenata i uglova gledanja. Andrić ice u svoj pogled na svet utkao niz nacionalnih legendi, prastarih mitova, usmenih narodnih predđanja, bajki, sujeverja i skaski. Niko od naših modernih pisaca nije uneo više nekritičkih predstava u svoj svet od Andrića, a u njemu se utoliko više kaleidoskopski ogleda naš čovek, uslov: lien ne samo specifičnim istor:jskim i geografskim okolnostima, nego i specifičnom duhovnom tra dicijom. Ali uporedo sa njima, kao njihova antiteza, stoji jedan, moderan pogled, jedna društvena i psihološka (pa i psihoanalitička) analiza duša njegovih junaka. Kao i Balkan, na kome su naši preci preživljavali mnoge svetske olujine, boreći se za golu živoinu egzistenciju, i Andrićevo delo sadrži u sebi neke najzgled oštro sukobljene i neodržive suprotnosti. I kao što te suproinosti koegzistiraju u našoj istoriji i u našem mentfalitetu, fako obe koegzistiraju i čak sarađuju i u njegovom delu. Ono je jedna sim teza dve civilizacije, dva duhovna principa: istočnjačkog fatalizna i zapadnjačke analize, verovanja u neshvatljivu sudbinu i verovanja u objektivnu nužnost, ljubavi prema legendama i težnje za egzaktnošću.

Isidora Sekulić je naglašavala ulogu Istoka u Andrićevom delu, ali Andrić je istočnjak samo delimično, pretežno svojim maotlivima. On je sin Istoka kao sin Bosne u kojoj je Istok ostavia mnoge fragove, ali on je učenil Zapada kao čovek koji se obrazovao i službovao na Zapadu i otuda doneo pomalo čudnu ljubav za Kolumba, Petrarku, Bolivara i Goju. U njegovom delu ta dva pola ljudskog načina mišljenja i odnašanja prema svetu ogledaju se, s jedne strane, u dubokim, neobuzđanim, strasnim „dušama koje opisuje, a, s druge strane, u tananoj, racionalnoj analizi kojom nastoji da ih raščlani i razume. To jedinstvo koje je Andrić postigao, rezultat je maksimalnog korišćenja duhovne pred nosti date malom broju naroda koji žive na sredokraći između Istoka i Zapada.

lako duboko nacionalni pisac, Andrić je, dakle, i nadnacionalni ili internacionalni pjsac. Kao i svi veliki pisci, on je, maksimnlno koristeći fondove nacionalnog duha, došao do. jedne opštečovečanske vizije, koja spaja i miri razne, i suprotne elemente ljudskog duha. U njegovom Hielu

mi vidimo duboki odraz naše na-~

cionalne egzistencije i izraz našeg nacionalnog duha, ali i univerzalnost kojom je Andrić dao opštu sliku sveta, sa njegovim nedaćama, opasnostima. borbama i sve većim očovečavanjem. A to je najviši oblik sinteze koji jedan pisac može da postigne. Dragan M. JEREMIČC

8.