Књижевне новине

| ANDRIĆ U IZRABLU

Izraelska, književna publika poznaje Andrića od pre nekoliko godina po prevodi Edne Hornfeldđ sa nemačkog. „Na Drini ćuprija* u takvom prevodu, ma kako on formalno bio ispravan, ne daje autientičnu sliku Andričevog stvaralaštva. Pa ipak, uspeh ni tađa nije izostao. Posle dodđeljivanja Nobelove nagrade „Na MĐrini ćuprija“ se prođaje u tiražu od 50.000 primeraka, što je za zemliu u kojoj na'cionalnim jezikom vlađa pola miliona odraslih čitalaca, više nego lepo.

Stampa je ovaj događaj poptratila uglavnom dobronamerno, S tim šio se Žali što nagrada nije dodeljena izraelskom „versko-egyzistencijalističkom filozofu Martinu Buberu. I poYed toga dođeljivanje nagrade predstavniku „malog narođa“ primljeno je pozitivno i sad se očekuju potlpuniji prevodi Andrićevih dela.

LINE.

PROBLEM BROJ 1 MNOGIJ ATRICKIH DRŽAVA

Problem Kulture wu mnosim afričkim državama posmatraju kao „problem br. 1“ O tom pitanju ganski list „Universitas“ donosi jeđan zanimljiv članak. Autor članka naglašava đa će veoma važnu ulogu u pođizanju Kkulture narodnih masa u zemjjama OSJobođenim Kolomijalnog ugnjetavanja odigrati upoznavanje svetskih književ nih Kklasika. Predavanju literature da nas se još ne priđaje dovoljno pažnje, a najveći deo svršenih sređnjoškolaca Zapadne Afrike nema ni minimalna znanja o svetskoj literaturi. A veoma je teško, pa i nemogućčno stuđirati na univerzitetu bilo koju bumanističku nauku bez prethođnog poznavanja literarnog stvaralaštva čo večanstva.

Mladi u Gani — ukazuje list — 1maju veliku potrebu da se upoznalu, na. primer, s đelima Homera, Vergilija, Rasina i Dostojevskog. Pisac članka s naročitom ljubavlju preporučuje omlađini pozorišna dela Cehova, za koja smatra da su potrebna u biblioteci svakog mlađog čoveka u Gani koji želi đa se obrazuje.

* * *

DVADESET PET GODINA OD SMRTI HOLANDSKOG PISNIKA SLAUERHOPA

U Holandiji se ovih dana obeležava dvađeset peta godišnjica smrti pesnika i romansijera Jana Jakoba Slauerhofa (15. septembar 1898 — 5. Ooktobar 1937). „Mornar i pesnik, skitnica i pirat“ težio je da svojim delom odsanja jedan apsoluini san, da pruži dokaze svog antiburžoaskog stava, stava čoveka nezađovoljnog ijudskim društvom, spremnog da liraži ono za šta je verovao da je samo izgubljeno. O njemu se govorilo da je „Organski negativista“, „razočarani skep tik“, U njegovom delu, medutim, otkriva se, pod očiglednom indiferentnošću, jedna potiskivana nežnost, jedna krajnja receptivnost. Postao šj% sam je izabrao da postane, ono Što je napisao u jednoj pesmi o Kamoensu: „prokleti pesnik, skitnica, prog mnanik“; to kod njesa nije bila proza, nego stav savršeno autentičan.

Nazivan kondotijerom, hidaigom, de sperađosom, piratom, pustolovom, iatalistom, mizantropom, demonijakom, razočaranim čovekom jtd. on je ipak imao i drugo lice, ono koje je tražilo sreću i utMWrivalo svoju nežnost. Njegovo pesničko delo podseća na Nervala, Veriena, Bodlera, Latorga, a naročito na KMorbijea i Bembca.

Slauerhof je takođe pisao roma:e,

KNJIŽEVNE NOVINE

LIST ZA KNJIŽEVNOST. UMETNOST I DRUŠTVENA PITANJA

Ređakcioni odbor: Miloš i. Bandić, dr Milan Damnjanović, Zoran Gluščević, Slavko Janevski. VeHmir Lukić, Slavko Miha= lić, Vladimir Petrić, Izet Sarajlić, Vladimir Stamenković, Pavle Stefanović, Dragoslav Stojanović-Sip

Direktor 1 odgovorni urednik: TANASIJE MULADENOVIĆ Urednik: PREDRAG PALAVESTRA

Sekretar redakcije: BOGDAN A. POPOVIĆ

List Izdaje Novinsko-izdavočko preduzeće »Književne novinee, Beograd, Francuska 7“. Redakojia: FPrancuska "7. tel. 21-000, tekući račun: 101-2U-1-208 List Izlazi svakog duugoBš petka Pojedini broj Din. % 7“«(QGodišnja pretplata Din. 000, polugodišnja Din 3600,

za inostranstvo dvostruko.

'Pehničko-umetnička oprema; DRAGOMIR DIMITRIJEVIĆ SWtampa •GLAS«4, Beograd, Vlajkovićeva 8.

eeo00000000DODOOBOODOĐDODODODODODO00DDODO0ĐO000BOĐOODĐBOĐOOO eeeo900080000O0OBeoO8DOĐO60ĐOoBBO00OĐBODOODO0ĐODOĐĐOĐOĐOĐOŠO0O

novele i pozorišne komađe. Njegova, često sublimna proza, u sivari je slika poezije. 'Njegova dva najbolja romana zovu se „Zabranjeno carstvo“ i „Život na zemlii“. Oba ova dela prožeta su atmosferom razočaranja, mrzovolje, gneva, ali su istovremeno i romamhtična, egzotična i obeležena jednom hladnom privrženošću filosofiji. M9vadesetpetogodišnjica njegove smr ti obeležena je jednom izložbom w Harlemu i izđanjem „njegovih celokupnih pesničkih dela.

· * e *

„CENA OKA“ — UVOD O MODERN POBZIJU A

U Engleskoj, gde su knjige o poeziji jednako mnogobrojne kao knjige poezije, izišao je neđavno jeđan uvod u mođernu poeziju za prosečnog čitaoca, koji je napisao Tomas MHlek»bern, U svojoj knjizi „Cena oka“ pisac raspravlja o prirodi mođerne poezije i stavovima koji se prema njoj zauzimaju. On takođe analizira jezik maoderne poezije i ulogu samog pesnika u prošlosti i sadašnjosti. Najveći deo Knjige posvećen je analizi dela različitih modđernih pesnika: Jejtsa, Eliota, Edvina Mjuira, Grejvsa, Odna, Spenđera, Dilena Tomasa i drugih.

* * *

BREHT I VIRUS COMUNISTICUS

BERTOLT č BREHT

Povođom petogodišnjice MBrehtove smrti upitali su direktora bečkog Burg teatra, Ernsia MHojzera, zašto na jednoj od najpoznatijih pozornica nemačkog jezika ne prikazuju najzna=čajnijeg nemačlhog dramatičara mnašeg vremena. Direktor je odgovorio: „Pozorišna publika Beča još nije dovolino zrela da gleda i sluša Brehtova dela bez opasnosti da je ne zarazi virus comunmisticus. Đurgteatar “ce Brehtove stvari davati tek onda Kkađ dođe vreme da se one Samo ZbOg pesničkih vrednosti prik2,zuju“.

Dramaturg pozoyYišta, dr Hor, se uzalud bori protiv ovakvog shvakanja, ali štampa odobrava stav direktora 1 napađa „liberainost“ dramaturga. Mao rezultat sadašnje diskusije u štambpi, Trolksteater, kojim rukovode strukovnmj sindikati, uneo je u svoj repertoar za iđaću gođinu Brehtov komad „Majka, hrabrost“. Madnimo se da. ce se Breht ipak noble 19356, pojaviti na bečkoj pozornici.

* *' kid

ALBER KAMI, 10135—1960 — OD FILIPA TODIJA

Tilip Todi, koji je već stekao Visoku reputaciju modu · engleskim stručnjacima za savremenn francusku književnost, ponovo se ovim delom, „Alber Kami, 1913—1560%“, vraća predđmetn svoje prve knjige. Ovaj put on je u istoj meri kritičar u kojoj biograf i sve ono što govori o MKamijju RWao čoveku baca značajnu svetlost na njegove knjige. Todi, koji je napisao i knjigu o Sartru, ništa manje uspelu od dva svoja dela o Kamiju, pravi poređenja između ove dvojice m a n– dđarina, koja ne iđu uvek u Dprilog njegovom sadašnjem junaku. Ovu studiju o tragično poginulom francuskom bpiscu izdala je izđavačka kuća Hemiš Hemilton.

kod * LO NOVA KNJIGA O PETJUPIJU STAMPANA U MAĐARSKOJ

U predgovoru autor. Rarolj Mezeši, ovako beleži cilj svoje Knjige: Pružanje pomoći za pisanje nove biografije o Petefiju. Autov, koji je đirektor muzeja u Kiškunfeledhazi, 5de je i Petefi proveo detinjstvo, u prvoj knjizi 5VOgK dela pruža najviše poda” taka o ekonomskom stanju porodice Petefi u vreme Šandortovog detimlstva. Istraživanja o Petlefiju u mmnogome su Već prevazžišla lokaime okvire, a Mezeši je svojim minucioznim radom tokom decenija došao do naučno dokazanih podataka koji objašnjavaju mnoge, dosad nepoznate biografsie momente i ispravljaju netačne podatke. Temeljna arhivska istraživanja učinila su od Mezešija O%.biljnog siručniaka koji je ukazao na praznine i zablude monografija o Peiefiju koje su napisali Zoltan Ferenci i Lajoš Matvani. OPA ape -ae

Iduća sveska Mezešijeve monoprnfile o Petefiju, koja se očekuje, teba da pruži sliku o daliem loku ŽiVOta. porodice Petefi.

DA LI TELEVIZIJA UNAPREĐUJE ILI UNIŠTAVA RNJIGU

Pre izvesnog vremena, na rađnom sastanku minhenskih izđavača održanom u Šlirzeu, raspravljalo se o ovo! temi. Minhenski izđavač Bertold Spangenberg „zastupao je mišijenje đa se lielevizija ne može smatrati kon kurentom Knjige. „Već u SAD postignuti rezultati — kaže Špangenberg — pokazuju da nije nastupilo izlednačavanje ukusa publike u odnosu na knjigu, niti opađanje kulturnog nl voa. Nasuprot, ispostavilo se da ž}e širi Krug stanovništva tek pojavom leleviziie došao u bliži dodir sa Kulturnim životom, što se, opet, u vealKoj meri pokazalo korisnim za Knjigu“. Sličan razvoj pokazuje se 1 u Saveznoj Republici — Kaže se. Tahbe!a uspeha jedne velike hamburške izložbene prodavnice Knjiga pokazuje, na primer, da je već 1959. jedna dečJa Knjiga pomoću televizije u majkraćem roku postala toliko popular na đa je stala na čelo svih izđanja.

Aktuelna emisija, koju je jugozapađ-

na televizija emitovala iz jedne injižare u Frajburgu, podstrekla je u celoj državi kupovinu onih knjiga koje su u emisiji prikazane, a koje, uzgređ buđi rečeno, spađaju u „tešku literayvnu hranu“.

Bertoldđ Španenberg je kao potrebu označio „pozabavljanjem „televizije svim formama literarnog života i PO-

NEPREDVIDENA

KOMENTAR

zdravio je negovanje Montakta Koji počinje da se uspostavl{a između izđavačkih kuća i televizije, ukazujući, Istovremeno, i na to da je Berzansko društvo mnmemačke trgovine Knjigom uspostavilo svoju televizijsku komisiJu. Pojedini izdavači, IH grupe Izđavača, trude se da razviju društva 74 sopstvene programe.

„Cinjenica je“, nastavilo je izđavač, đa se naročito danas jedva može udovoljiti potražnji za materijalom iz knjiga koji je pogodan za televiziju, naročito za cpskim delima koja su se često za televizijsku obrađu pokazala pogodnijim nego dramska“,

Govoreći o istoj temi, ali iz đrugog aspekta, dr VoIf Sojdel, koji sađ u-

čestvuje u sastavljanju programa Bavarske televizije, ukazno je na dđosađašnje rezultate nekomercijalne televizije, koji su za trgovinu Kknjiga= ma veoma pozitivno ocenjeni. On tvrdi da se ne može preći preko „unapređujućeg dejstva“ televizije na literarni život i na proširenje kulturnih prohteva. Televizija, pre svega, ne utiče ni na kakvo nivelisanje u smislu omasovljavamja, nego se obraća, kao i Knjiga, pojedincu, pod pretpostavkom, razume se, da se televizija pravilno MKwristi, da izbor i koncentracija na odiabrano delo buđu u skladu s estetskim i etičkim ciljevima. _

KOMPBMORACIJA

JOSIPU SLAVENSKOM

Povodom šesle godišnjice smyvli

Pod prilično dvosmislenim naslovom „Šta se nameće publici“ nedeljni „Politikin“ dodatak „Kultura — Umetnost“ od 26. novembra ove godine doneo je zanimljivu nforma-– tivnu belešku, potpisanu verovatno inicijalima imena i prezimena pisca, po svoj prilici saradnika „Politike“, R. B., o međunarodnom festivalu savremene muzike koji se svake godine oktobra meseca održava u nemačkom gradiću Donau ešingenu (u pokrajihi BadenVirtemberg). Na ovogodišnjem programu tog već godinama čuvenog muzičkog festivala saznajemo iz ove vesti — pažnju publeke nanočito je privukla kantata za glas i osam instrumenata „mladog izraeilskog: kompozitora Bomana Haubenštok-Ramatija“ (koji je, uzgred budi rečeno, u četrdeset i trećoj godini života: rođen 27. II 1919. u Krakovu), ali pošto nas R. B. obaveštava ukraiko i o istorijatu testivala u Donauešingenu, mr iz iste vesti saznajemo i lo da su u „periodu između dva rata ovde bila, izvedema dela Vaeberna, Berga, Šenberga, Rženeka, A. lojžsija Babe, Manera, Btravinskog, Bartoka, MNazele, Foncgera, Florana, Smita, Čerepnjinm i drugih“, a ne saznajejemo da je u tom istom Donauešingenu, još na {eg valu 1994. godine, kro izveden i nijih zom recenzija najugledni] tadsšnjih muzičkih kritičara

iz raznih zemalja sveta veoma visoko ocenjen prvi gudački RkKvartek Josipa SlaVeĐDSKOE, zbog čega se međunarodni festival u Donaueštingenu te 1994. goGrne s razlogom i pravom muože smatrati prvim svetskim priznanjem savremene jugoslovenske. muzike a Josip Slavenski prvim savremenim jugoslovenskim komDpozitorom koji je visoka Dpriznanja međunarodnih i svotskin srazmera stekao. Možemo pretpostaviti, iako ne smemo izhičito tvrditi, da u kulturnim vubrikama naših listova više lica sudeluje u redigovanju nformativnih tekstova, tojest da jedno lice sastavlja belešku a drugo daje naslove. 1, kada ie takav postupak uzajamno dopunjavanje, stručna konzultacija, „međusobno savetova-– nje, nastaje rezultat one istine iskustva koju je mudrost našeg naroda (u zbirci Vukovih poslovica) formulisala rečima: „više vide čelrri oka nego dva“. ı Međutim, čini nam se da jc u belešci o kojoj je reč baš

konzultacija sa stručnjakom izostala. — „BR. B. zacelo da

nije ni muzičar ni muzikolos, i to mu se, naravno, ne može zameriti; ali „Politika“ ima u redovima svojih saradnika stručnjaka za muziku, i da je pisac beleške o donauešingenskom festivalu pripitao Branka M. Dragutinovića,, da. li, je sa podacima o tom muzičkom festivalu sve u redu, skoro ie

sigurno da bi se autor prve iscrpnije stručne muzičke analize najznačajnijeg simfonijsko-oratorijumskog dela Josipa Slavemskog (u časopisu „Zvuk“, 1984. god. br. 8—9) mo= rao prisetiti ogromnog internacionalnog uspeha Slavenskovog gudačkog kvarteta na festivalu u Donauešingenu, 1924. godine. Možda je R. B. za svoju belešku uzeo podatke iz nekog informativnog prospekta tog festivala ove godine, možđa napred citirano nabrajanje slavnih imena savremene muzike u jednom takvom pWospektu ili kakvom sličnom zapadnonemačkom izvoru sasvim slučajno i mezlonamerno zaobilazi ime jednog od najvećih jugoslovenskrn kompozitora svih vremena, ali kad se u istom broju te nedeljne „Politike“ na prvoj strani pojavljuje ime zapadnonemačke pokrajine BadenVirtenberg, u kojoj Je i Dona: agen i iz koje su stotine jugoslovenskih državljana ovh dana doputovali u glavni srad Štuigari, na proslavu svog državnog praznika, da bi tu bili napadnuti od one iste ruljc ustaških zločinaca koja je baš u tom gradu današnje Zapadne Nemačke našla utočište i gostaprimsiva, posle svih k?rvavih orgija pre skoro dve deje, tada pod zaštitom DbeTverzno smrtonosne · Hitlezove. nacionalsocijalističke Nemačke, onda mi se čini — da, baš . sasvim mi se čini — da u po- , vorci muzičarskih imena iz „Pol tikine“ onomadašnje beleške nikako nije smelo izostati ime Josipa Slavensko8, onako kao što ono nije izostalo ni u prvom objavljenont tomu „Muzičke enciklopedije“ (Zagreb, 1958) pod rečju „Donaguešingen“ (na str. 377). Ovako, bez konzultacije pisca beleške o donauešingeskim muz čkim festivalima sa muvičkim stručnjakom iz istog lista, ispalo je, četiri dana pre šeste godišnjice smrti Josipa Slavenskog, ovde, u Beogradu. gde je on sva svoja najzamašnija muzička dela stvorio. da njegov dobYinos gavremenoj muzrci celog sveta za nas nije ni onoliko važan i značajan koliko doprinos svih dvanaesti savremenih kompozitora, po-

imence nobrojanih u toj inače ·

korisnoj vesti. -

Neka bi zato ova moja be leška, koju će pročitati ne» sravnjeno manji broj čitalaca od onih koji su u „Politici“ pročitali „Šta se nameće publici“, bila koliko-toliko izvinjenje nepresušnoj lirici mu-– zičkop pesništva Josipa Slavenskog, za jednu nebudnost i jedan propust koji se možda mogu oprostiti ali koji se u danimn političkog skandala u pokrajini Baden-Virtembergs malo dana pre 30. novembra,

dana smrti Josipa Slavenskoš 1955. godine U. Beogradu, nisu

meli dogoditi. ; - Pavle STEPANOVIĆ

Najnoviji roman Mngasa Viisona dočekan je sa obiljem kritičkih komentara i u Engleskoj i u Americi; Kkritika se međutim uvek ne slaže u Oceni ove višeznačne knjige. Mađa Krcate stranice ovog dela sadrže dovoljno raznolikih karakterističnih tipova i scena „žestoke akcije“ đa bi mogle zadovoljiti tri obična romana „Starac u zoološkom vrtu“ manje je zanimljiv kao roman nego kao delo prigušene fantazije. Sjajan, iznurava– jući, čak i perverzan, on leži negđe između alegorije i more. Engas Vilson se služi odnosom čoveka prema životinjama đa bi nagovestio šta je rđavo u odnosu čoveka prema čoveku. Nasuprot njegovom prethodnom romanu „Sređnje doba gospođe Eliot“, „Starac u zoološkom vrtu“ ima mnogo zajedničkog sa opsesivnim · pričama

IHV.LNMJAOžI

S vremena na vreme, u stvari uvek kada mu se učini «da delovanje pojedinih kKritičara narušava njegovu subjektivnu iluziju o njemu samome, Oskar Davičo oseti potrebu „da se pred javnošću, tobož principijelno raspravljajući o opštim pitanjima književnog života, „obračuna“ sa svojim neistomišljenicima. Posle nekoliko kritičnijih članaka o njegovim novim knjigama, koji su objavljeni u zagrebačkom „Književniku“ (Tomislav „Lađan, „urednik Antun Šoljan), u „Politici“ (Miloš I. Bandić), u „Književnim novinama“ (Predrag Palavestra), Davičo je, uz pomoć jednog novinara (koji, uzgred budi rečeno, više voli da se krije iza pseudonima Nenad Tomić nego da se potpisuje pravim imenom Svetozar Đonović), i s blagonaklorrm gostoorimstvom titogradske „Pobjede“, u svečanom broju, posvećenom Danu Republike („Pobjeda“ br. 48, od 20. novembra 1961, strana 6), pod vidom načelnog razgovora o Ssavremenoj literarnoj siluaciji pokušao da diskvalifikuje sve one koji su se usudili da jiavno publikuju svoje uglavnom negativno mišljenje o njegSovim najnovijim delima. oj davičovski bes sručio se, jednim delom, i na mene. Kako još od vremena „Nove misli“ 'Oskar. Davičo. meni, usrdno kornplimentira,. nazivajući me zdravorazumlijom, nije me naročito iznenadila ta pažnja posvećena mojim književnim shvatanjima i meni lično; ja bih se mnogo neprijatnije iznenadio, i zabrinuo nad svojim kriterijumima, kad bi me, kojom nesrećom, Davičo počeo da hvali, pošto bi mi to poslužilo kao siguran znak da sa mojim zdravim razumom. koji on ne može da mi oprosti, nešto nije u redu.

Odavno, dakle, naviknut da budem među objektima Davičovih (davičovskih!) „obračuna“ s kritičarima i literarnim neistomišljenicima, bio sam gotovo spreman da ćutke pređem preko novih komplimenata koje sam imao čast da pročitam u „Pobjedi“ kao čestitku povodom Dana Republike. Nije mi bilo ni na kraj pameti da polemišem s davižovskim koncepcijama i uverenjima, tim pre što je sve ono što je Davičo o književnosti i književnim prilikama zekao u razgovoru sa saradnikom „Pobjede“, uglavnom. poznato iz ranijih Davičovih tekstova, o čemu sam nedavno, u O'vom istom listu, dosta razgovetno rekao svoje mišljenje (vidi „Književne novine“ br. 158, od 8. septembra 1961). Jedna rečenica, međutim, Dprisilila me da konstatujem da se. na žalost, u navodno književ-

noj polemici Oskar Davičo sve češće služi neknjiževnim

TIHVJLNNMMOM & rvaLNMMOM"C rruavzLMMMOM 6 7&QiuvILNMOMOM 0 iviNaNMOM? O uvnLNHMwO» O mivrNaMOM 0 rivrLNuMOM OŠ rrvrLNMmmwO> 0 &uavLNSMO» 0

Iizaoxr e

kao što je Kafkin „Preobražaj“. Vile son se laća snene nerealnosti i obrađuje je na najživlji, najdetaljniji najrealističniji način, ne čineći đa izs gleda išta manje realna. Mađa se rađnja romana đogađa 1970. gođine očigledno je da Vilson stvara fantaziju na osnovu događaja koji su prethodili i koji su se odigravali tokom pro Šlog rata sa Nemačkom. Njegove izmene su toliko očigledno Kapriciozne i melođramske da izgleda kao da ova Knjiga potpuno negira politiku, bar što se tiče savremenih političkih realnosti. „Starac u zoološkom vrtu“ je melanholična „vizija o ljuđskoj blatnjavosti i destruktivnosti, valjano postavljena na piščevim vlastitim isRkustvima tokom prošlog rata i posle njega.

* * *

DODELJENE PRVE FRANCUSKE KNJIŽEVNE NAGRADE

20. novembra dođeljene su dve najvažnije francuske književne nagrade: Gonkur i Teofrast Renođo. Gonkurova nagrađa pripala je Žanu Kou, tridesetšestogođišnjem novinaru pariskog lista „Ekspres“, za njegov roman „Božja milost (La Pitić đe Dieu).

Rože Borđije, godina, d'Aujiourd'Hui* dobio je nagrađu Teofrasta Renodđoa (Les BlIlćs).

star triđeset osam likovni Kritičar revije „Art „Žita“

za roman

| | | | | | IZGUBLJENA

MERA URUŠSA

ili kako se Oskar Davičo obračunava sa kriličarima i

\ \

sredstvima, gubeći meru ukusa što je nedostojno pesnika njegovih godina i njegovog Uugleda. Ta rečenica glasi: „Nisu više sada stariji pisci oni koji u ime prevaziđenih, dogmatskih shvatanja uzimaju na sebe ulogu saobraćajaca. Nego su to mladi dogmatici, mladi konzervativci, mladi zdravorazumlije. Od Bandića i Palavestre do Šoljana i Ladana legija je mladih i mlađih klerika koji su preuzeli štafetnu palicu iz slavnih po, zlu ruku Teerika, Minderovića, Jurkovića i Koša. I, nastavljaju da njom mašu i pokazuju pravce u stvaralački nedođin“.

Ako je i od Daviča, mnogo je! Mene, a verujem ni Bandića, Šoljana i Lađana, ni malo ne uznemirava što nam je Davičo nalepio na leđa etiketu dogmatičara, konzervativa-– ca i zdravorazumlija, mada: je vrlo simptomaftićno io Davičovo indirektno „upozorenje svim kKritičarima kojima se eventualno neka njegova buduća knjiga ne dopadne: svi će oni dobiti sličnu preporuku za javnost, pa zato neka paze šta rade, jer su na vreme upozoreni. Mnozo zanimljivija je, međutim, ona štafetna palica, preuzeta „iz slavnih Do miM ruku“ pisaca koji su medđusobno veoma različiti, ali koje na silu boga objedinjava Davičov „principijelni“, „litefa?žni“ pnev. „Slavne po zlu ruke“? Čije su to ruke? Kakve su? Da li su io ruke , pisaca koji javno i glasno ka-=Z zuju svoju reč, ili su to ruke crnostotinaša, koje je Davičo svojevremeno takođe pominjao u „Poljima“, pišući navodno o koordinatama senzibiliteta? Ko su ti crnostotinaši? I šta, zapravo, Oskar Davičo hoće time da kaže?

Ne znam. Vojeo bih da mogu reći: i ne liče me se. Ali već vidim — etikete se menjaju na leđima svih Kritičara koji Javno, otvoreno i nedvosmisleno saopštavaju da nisu preterano oduševljeni novijim delima Davičovim. „To nisu više dogmatici, konzervativci i zdravorazumlije; to su novi crnostotinaši čije su ruke slavne po zlu! Zato, na žalost, ne mogu reći da me se takav, davičovski način književne polemike ne fiče. Tiče se svih nas, jer je to zao duh književnog politikanstva, zaslepljenosti i nihilističke afek tivne · arogancije koji borbi mišljenja oko književnih pitanja daje „nekonstruktivan vid, čineći je neprijatnom i jalovom.

Nama je već dosta takve „borbe“ i takvih obračuna. Ma koliko to indignirmlo Oskara Daviča, ja ipak tvrdim da u našim književnim diskusijama malo više zdravog razuma ne bi bilo na odmet. |

Predrag PALAVESTRA