Књижевне новине

GODINA XIV

NOVA SERIJA,

BROJ 163 BEOGRAD 26. JANUAR 1962.

CENA 30 DINARA

IŽE\

ZA KNJIŽEVNOST. UMETNOST !

E NOVINE

DRUŠTVENA

~L.I S T'

Antun ŠOLJAN

(HEH TEV NOST U RN.JIZEVNOSTIE

Slijepi scientizam, u kojem su nas od·gajali, stvorio je u nama jednu kolektivnu predodžbu „objektivnosti“ kao cilja ko jem treba težiti i jedine mjere, koja nam može dati vjerodostojni sud o svijetu. Ka> žem, kolektivna predodžba, jer mi se čini, da je ta „objektivnost“ više u podtekstu društvene atmosfere nego što:je stvar lič-

nih i pojedinačnih uvjerenja. Ona je ak--

'sjlomatska, neispitljiva, gotovo ersatz religije. I ne spominjući je, osjećamo njeno wpprisustvo. a

'UU stvarima duha, htjeli mi to ili ne, ta mpodsvijesno prisutna „objektivnost“ naginje tome da bude đemokratska i plebiscitarna. Kriterij „većine“ postao je tu i tamo toliko preponđerantno važan, da'za-

sjenjuje katkada bitne karakteristike problema, obrće ih glavačke. U umjetnosti, vjerujući — jer to je

stvar vjere a ne uvjerenja — da postoji meka istina izvan istine pojedinog umjetničkog djela, određujemo i ocjenjujemo umjetničko djelo prema toj višoj, objektivnoj istini, a ovu opet ne stvaramo dru'gačije nego prebrojavajući glasačke listiće. | Koliko to može zamagliti suštinska pi'anja i kako može djelovati i na vrijedne — jako katkad krivo usmjerene — trud'benike misli, vidimo na nedavnoj izjavi koju Marin Franićević, ne misleći ništa zla, daje u „Borbi“ od 21. januara. On kaže ovako: „Od dva umjetnički približno jednaka djela vrednije je ono koje je pristupačnije većem broju ljudi“, što je u principu izjava slična onoj koju bi mogao dati kakav pekar: „od dva jednako dobro umješena i ispečena hljeba vredniji je onaj, kojega je pojelo više ljudi“, Što može biti tačno jedino u đoba totalne gladi. . | Na ovome se primjeru jasno može Vvidjeti i neobjektivnost kriterija većine. Jer oba su hljeba pred bogom Franičevićem jednaka (makar i približno), samo što: su jednog slučajno pojeli. . Ali da ne bismo preduboko zabrazdili

m Vaxvij&vije na?ovu teniu. obratimo pažnju ·

ma podtekst tvrdnje o približno jednako nyijednim, djelima, koja priznaje đa postoji objektivna tezulja izvan djela i da na toj tezulji djela mogu biti jednako dobra (doduše približno) i da se ta ravnoteža može poremetiti pukim brojem čitalaca. . | Takvo shvaćanje objektivnosti · postoji kod nas i na planu literarnih odnosa između pisaca. U književnoj se atmosferi isto tako aksiomatski uzima da postoji jedan blok opće priznatih i poznatih gledanja, veličina, mišljenja, kvaliteta i štogod hoćete, koji nije podložam običnoj smrtničkoj skepsi, analizi, pukom ispitivanju, a da ne govorimo o pokudi. Imam utisak da sredina očekuje od mene, kao i od svakog drugog, da sve što napišem, kažem ili mislim bude u općenito prihva= čenoj i priznatoj relaciji prema tome bloku svetinja. Prihvačajući tu relaciju prihvaćamo „objektivnost“. Neobjektivnost,

.strana, strastvena i politična,

prema tome, prešuino je i apriorno osuđena kao hereza.

Možda je preuzeitno što ću se ovdje poslužiti svojim primjerom, ali posljednje

·reakcije na moje pisanje (u listovima Ži-

vot, Razlog, Beogradska nedelja i drugim) uvjeravaju me u postojanje te apriorne mističke „objektivnosti“ u kolektivnoj svijesti sredine — jer ono zbog čega me ustvari autori tih replika jednoglasno optužuju jest da sam heretičan, i đa ne prihvačam konvencionalne, općepoznate „istine“. Oni su očigledno šokirani moguć-

nošću da netko misli „drukčije“ i taj šok .

u tolikoj mjeri blokira njihove intelektualne sposobnosti, da nisu u stanju shvatiti da je stavu, s kojega ja pišem, ta optužba ustvari kompliment.

Zaista, biti heretičan, ne prihvaćati konvencionalno, biti mneobjektivan, pristran, ličan, pa prema tome i svoj, bila je oduvijek odlika dobra pisca. Ne možda zato što bi to samo po sebi bilo dobro,

. nego zato što nas iskustvo uči da je tako.

(Kažem to u skromnoj nadi, da su moji protivnici po peru, usprkos drugim svojim zabluđama, jedamput u pravu). Citirat ću i ovdje, po ne znam koji put, Bauđelairea, s kojim se vjerujem mora složiti svaki literat odđ zanata: „Kritika mora biti priisana s uske tačke gledišta, ali tačke koja otvara najšire horizonte“, To što se odnosi na kritičara vrijedi i za pisca,

Jer kritičar je pisac, ili bi barem trebao biti, isto tako kao pjesnik ili romansijer. On nije naučni radnik, pedagog, #)ciolog, ni sprovodnik političkih direktiva. Ako želi biti dobar pisac on mora pisati lično — što znači i pristrano, što znači i „neobjektivno“ — po svojemu. To po sDOjemu ne znači samo formalne karakteri-

stike nečijeg stila, nego sveukupnost ne=- ,

čije ličnosti u izrazu. Samo po tome nečija će kritika spadati u plemenitu oblast literature i biti vrijedna po sebi, bez obžira dali je „istina“ te Kritike, „obiektivna“ i da Ji njem sud odgovaha plebiš»

citarnoj vrijednosti, djela, koje ocjenjuje,

S mnogim Matoševim ocjenama nećemo se možda danas složiti, ali ćemo ipak vadije čitati Matoševe kritike, nego Kritike nekog suvremenika s kojim se u svemu

Sslažemo — koji je toliko „objektivan“, ob-

ziran i oprezan, da je dosadan. Taj naš suvremenik dat će možda vrijedan prilog „naučnom proučavanju“ ili bilo kakvoj drugoj. frazi kojom se obilazi književno djelo, ali ne literaturi. i

A što je još važnije: ne slažući se 8 Matošem, mi kažemo: „Matoš je bio u pravu da ne buđe u pravu“, jer je napisao briljantnu, u sebi istinitu kritiku, svoju istinu, koja nam još danas pruža užitak i stimulans. U literaturi samo je ta objektivnost, vlastita objektivnost jednog ličnog kreativnog svijeta, mjerilo vrijednosti. Na žalost, ova podsvijesna kolektivna „objektivnost“, o kojoj smo prisiljeni rsspravljati mnogo više nego bismo željeli,

\5"

VOOR ETO

[1 fvrTIIITi[[[1TTrYr*uTyYH1

S“ ŠA <lIN 4A!, —

LU DYccre-a TOMI

TI]

U NASTAVKU DISKUSIJE „KRITIČARI 'O KNJIŽEVNOJ SITUACIJI“ U OVOM | BROJU · UČESTVUJU DIMITAR MITREV, ANTUN ŠOLJAN I · ZORAN GLUŠČEVIĆ

oblači pokatkad i druge halje osim „naučnih“.. Tada zna biti vrlo opasna. Ali najneukusnija je onda, kadđ se pod njom krije najobičnije udvorištvo, poltronstvo i politikanstvo.. ; ;

Dimitar MITREV ·.

ISK

USTVA

književnih borbi

Kada čitamo neke današnje članke o dojučerašnjim našim borbama, u kojima smo, na razne načine, svi učestvovali, stiče se utisak da ih je vodio neko treći, a ne mi sami. To nastaje verovatno zbog današnjih otvorenih nezadovoljstava sa nekadašnjim ekscesima. A do toga nezađovoljstva moralo je da dođe: vreme je bilo da sami kažemo stop mnogim neodrživostima od kojih je stradala sama literatura. „Jedno kritičko preocenjivanje bilo je neophodno i nema ničeg prirodnijeg od toga što se ono javlja kod svih — bez obzira gde se ko nalazio za vreme borbe. Ali je sigurno i to da bi se, u tom kritičkom preocenjivanju, moglo oglušiti o realni tok borbi, o njihovu genezu i razvijenost, o njihove fenđencije koje nisu bile samo prelivanje iz šupljega u prazno, Svakako da nije loše biti smeo u preocenjivanju, ali ne po cenu globalnog negatorstva, svega što nije bilo ni slučajno ni nepotrebno — i pored svih slučajnosti i nepotrebnosti. Jer ako sve ono što se nekada dešavalo. na našim književnim megdanima danas nekima izgleda crno, može da'bude posledica samo foga: da je crno i bilo, jer smo i sami bili emmi.. A crni ni sada neće postati beli. To je nezgodan zaključak. — za nas same prvenstveno. . ; i

U nekim dosad objavljenim ocenama vrlo čudno deluje prećutkivanje ili određivanje oznaka u čijem. znaku je prošla čitava jedna nemirna decenija. Kada je reč' o. pojavama koje su bile i suviše određene, potrebno

|) Je da se izvrši i pyeocenjivanje -mijihovih terminoloških odteđe-

nosti: i one su nešto značile i sa njima se fežilo jednom „opštem kriterijumu. Nastajale su mnoge konfuznosti zbog noerazjašnjenih

jj termina; zato se i danas u pre-

ocenjivanju „ponavljaju ranije terminološke zbrke i zloupotrebe. Ako je pak verovati tvrđenjima da su naše polemike oko realizma i modernizma — kao efekat i kao rezultat — nepotrebne, zašto bi bilo potrebno preocenjivati nešto što nije vodilo ničemu sem — svejedno koliko efikasno — odbrani ili osporavanju fermina o kojima je reč, I to — ne iz čiste ljubavi prema terminima.

Nema razloga đa se ne složimo s tim dđa je terminološka nomen= klatura . dosadašnjih (ili dojučerašnjih) konfrontacija preživela i neadekvatna za novo označava-

nje različitih pogleda na književnost. Ali ako želimo da sadašnja preocenjivanja budu realna i u perspektivi koja je pred nama, ne treba na slepi kolosek prebacivati ono što je najočiglednije: da su borbe počele na kontraverziji realizam—modernizam, Tako su počele i tako su se produžile, tražeći da se razjasne fermini koji su imali funkciju in=tegralnog diferencijala, U tim ponekad „preteranim terminološkim preokupacijama, ispod etiketa bi ftrebalo pronaći smisao jednog literarnog trajanja: zašto odricati da je ta borba bila neizbežnost i da je sa svim što je značila vodila ka sagledavanju literature bogatije od kon> frontiranih uniformnosti. Zar napori za adekvatnijim i elastičnijim tretiranjem termina nisu pomogli da se približimo jednoj drugoj stvarnosti književnih odnosa i, što je mnogo važnije, jednom mimijem i sigurnijem od ređivanju literarnih . vrednosti. Da je tako potvrđuje nam to đa danas niko ne smatra da je realizam sinonim nekakve površne i plitke literature i da osim iakvog postoji i jedan drugi realizam — introspektivan, vertikalan. Da je tako potvrđuje i to da danas više nikog ne hvata panika pređ nekim ne znam kakvim „muodernističkim načinom izražavanja. Potvrđuje i to da se već došlo do toga da se i kod jednih i kod drugih prvemstveno traži· kvalitet. i da se više niko ne može da zanosi bojom visoko uzdignutog barjaka.

Zaista nije beznačajan rezultat to što damas više niko pod pojmom. realizma ne podrazumeva nekakvo pisanje iz prošloga veka, nekakav kalup jedmođimenzionalnog odražavanja sveta i što u njemu ne vidi nekakvu odbranu #šdiocijalističko-neorealističkog neoromantiziranja. Danas nam iz gleda smešno izjednačavanje realizma sa ođavno eksploatisanim imenom Balzaka, i to ne zbog toga što su izvesni atributi literature stvorene pod ftim imenom zaista izumrli sa vremenom koje ih je stvorilo, nego i zbog toga što prihvatanje jednog Kamija, kao nosioca ·literarne savremeno=sti, „znači prihvatanje i onoga što je kod njega balzakovsko. I u razgovorima o realizmu može se, razume se, govoriti o ·stvarnim i nestvarnim anahronizmima, o upotrebljivom i neupotreb-~

(Nastavak na 2. strani)

slijedu oplođuje, postaje ono što i jeste: majkonkretniji doživljaj wu majkonkretnijoj mateYijš. U bezograničenim, kovitlacima, yu, ljudskim, Yotacijama, bunta i očaja, između dobra i zla, u

JOŠ JEDNOM O POEZIJI

oezija u žibotu suvremena čovjeka jeste,

' kao i ranije, njegov najsubjektivniji elei menat. Susrećemo je na svakome koraku, vw mmogobrojawim, vidovima našeg života, ma puftovima i raskrsmicama, W" predmetima i u odpremećenjima. Onda otkuda taj apsurd? Odgovora, rekao bih da i mema. Ili odgovor nema, svoj opravdani Yaison dPčtre. Akcije riječi nisu, ostale isključivo zbog sebe, miti ih 3, poeziji možemo ·razmatrati kao marcisoidmi ili meracio-" naWlni produkt duha, već kao stvaram fenomen čijo, bit proističe iz komkretnoga. Ulvrdimo li da je poezija jedma od najvećih istina života, određeni uslov u ostvaremjima čovjekove ličnosti, čemu onda megirati poeziju? Ako je zaista, svaki stih određeni tremutak života, što znači i vremema, zbir mnogih, stihova predstavlja mnogo više nego što je život u suojim, najsubjekfivnijim doživljajima. Imače kako bi mogli da sagleđamo poeziju Miroslava Kgrleže, Oskara Daviča, Jure Kaštelana, kao poeziju drugih pjesmika? U poeziji je čovjek žaista, u, najširim, ljud skim, razmjerima, svoja majobjektivwija konponenta, svoje djelo, om Sam. Zar su potrebne svestranije amalizže da bismo potvrdih ono što je o poeziji već uivrđenmo? Priznajem, vrijeme je okrewuto u pravcu me

poetičnosti, i postavlja se pitanje: čemu poe-.

zija? Ako je ocjenjujemo prema interesima čitalaca, tiražama pojedinih zbirki, zaimteresovanosti izdavačkih, kuća, shvaćanju mjezine uloge

u odmosu ma druge javne mamijestacije, poeziju,

zaista nalazimo w zatvorenome krugu, okrenutu unutar sebe, w sebi, u samome pjesniku. Pjesnik se međutim, malazi u iskušenjima me samo svojih, već i općeljudskih preokupacija. Nezadovoljan i sa vamjskom, i sa umutarnjom slikom, svijeta, on, taj svijet rastoara u svome biću, wu mjegovoj jezgri. Premapregmutost mjegove Yiječi je u stoovi most koji spaja dvije suprotne obale, Vonjski svijet ulazi 3, svoju

razjedinjemu wwutrašnjost. U boetskom, smislu, pjesnik u sebi kohezira, diomom, imaginacijom, taj svijet kome je riječ i uslov i oružje.

Što za meku, epohu znači pjesnik, potvrđuju činjenice. Poezija PFederrica Garcia Lorce je krv i meso španskog naroda. Poetski manifesti Vladimira Majakovskog su najautemtičniji tekstovi

. oktobarske revolucije. IH, „Devinske elegije“ RB.

M. Rilkea njegova najsubjektionija poetska sinteza koju i mi prihvaćamo vu tome „Mkrugu nestvarne gotike“ kako bi rekao Miroslav KYrleža. Potrebno je o poeziji ponavljati poznate konstatacije. Njezin, se svijet nikada me otkriva odjednom, niti do kraja. Ponovljene stvari u iz-

. ojeswim, trenucima, ma izvjesnim, odstojamjima, ukazuju ono što je o poezijš Već rečeno, uqli ·

- još wvbijek nedovoljno dorečemo pošto njezine · - mnogostrukosti traže da baš mju stalno i upormo · osvjetljavamo, da joj instinktom, mašeg života ' prilazimo, da pokušamo u našemu biću, da obja- . snimo njezine ortodoksnosti, jer od, njezinih ele- .

menata, me možemo pobjeći.

Ako poeziju promatramo vu odmosima, sVeObD- ,

ćih trka za rekordima iz oblasti sportskih igara,

~ nuklearnog naoružanja i atomskih opita, ona je stvarno lišena svoje poetske supstamce, i mi je '

svodimo ma mešto mepostojeće. Potrebno je medutim, konstatovati da su suvoremeni pjesnici am– gažovami i prisutni u, svom vremenu, mnogo više nego TYanije, a iz materijalnih razloga postali su onaj čimbenik koji mjihovo djelo vraća wu menažloge. Međutim o ljudskoj slobodi, o slobodi čovjeka ne možemo govoriti ako ne govorimo istođobno i o poeziji. Čak bi mogli tvrditi. da je poezija svojim izrazima uslov i vremenu, i slobodi, bez obzira da li se radi o atributima koji proizlaze iz čistog umjetničkog potencijala ili određenih tačaka suvremenog mehanizma,

| Prisustvo. poezije je medvojbemo. „Poeziju . treba da smatramo algebrom riječi, jer, je algebra Yiječi w suvrememoj poeziji od prvorazredmnog značaja. Bez algebre mmogo toga ostalo bi u poeziji medorečemo. Doživljaj ne bi mogao da se poetski konkretiziya, ostao bi retoričan, deskriptivan; jer pjesnik tražeći sebe ujedmo traži

i svijet, svijet koji nikada u pjesniku mije ostao

osamljen. U. njemu, su odjednom, prošla sadanja i buduća vremena. Ako mekoga vrijeme zbunjuje to je zato što riječi u, poeziji nije mogao da osmisli do njezinih, stvarnih, Yaspona. Unošenjem, funkcionalnih, elemenata u Yiječ, · riječ mam ukazuje svoju pravu stvarnost. Ona tako postcje TYacionalna, me dekorativna malteija; prodorom, wwutar nas, w ljudsko biće, me izvam mjega ili izvam, stvari, ona, se u, obrnutom

ć df ev itT UMKA Crv

W[MD11 6 (TTL.

POD IU MAJ 13 TT Y YO IT“ a WiTLUTITITU,. 11,

ee iu UI Ui1 ram == =

[TATOO

i OCI AE toa a

a uu

VO Te)

čvorobima živoga mesa, kroz uznemirene tokove krvi, pjesnik dolazi u pjesmi do konkretnoga: zaroniti u ljudski ambis do majblistavije svjetlosti, u mrak do samih simbola. Ne biti mit, niti stvaYmost, a, u stvari biti i mit, i stvarnost: Jer ne postoji mepoetično vrijeme, već uzroči neshvaćanja, živog toka poezije. Rasponi su nmeograničeni. Poeziju prihvaćamo, ili me prihvaćamo. Možda je to jedma od, onih, relativnosti koja nas pritiskiva, svojim, mama mepoznatim mitom ili svojom oštricom, jer ako bjesnik. traži riječi, riječi su istodobmo vrijeme i poezija, \L nama i izvam, mas. I pitanja su dakle ekskluzivnma, jer sve potječe od realnosti, od, života... u mama i oko mas... Drugačije me može biti, mi u. poeziji, miti izvan, poezije. ' Srećko DIANA

[ass {UTO} jer iii pOOTRITV IR IA tad rta