Књижевне новине

ARCUMEMTI AM LIČNOSTI

. Svodeći račune išego. dišnjih teorijskih suprotstavljanja i, oYlo malo ticoyYijskog, svađalačkog naduš Kkivamnja, posmatrajući sav-= rememu knjižeonu situaciju kao plod nekadašnjih, me tako davnih, ali mešto drukčijih, književnih, situacija, borbi kroz koje sw izborema prava ma nove sta ze slobodnog stvaralaštva i sopstveme umetničke pbuteve, meki kritičari, su ma stranicama movogodišnjeg broja ovoga lista rekli mno gu ofvoremu, i poštemu, Yeč,

Ovom prilikom, namera– vamo da se osvrmemo ma jedam, predlog Vlatka Pavletića, mada smo „svesni svih: prepreka koje bi bprilikom, pokušaja mjegovog ostvarenja isnmicale. Uverem da su ostaci klikaštba, netoleranmtnosti i busijaštpa, mada već donekle brigu= šeni i pomalo kultivizova= ni, još neželjeno jaki, Vlat ko Pavletić izražava svoju nevericu da se „unutar pojedinih redakcija „naših dosad, teoretskih suprotnih časopisa mogu bosbe meutralizirati sve megatipmosti metrpeljipog odmosa prema nmeistomišljenicima“, i zalaže se za pokretanje „tak“ ve Kkritičke tribine, koja bi okupila najznačajniie savrememne jugoslovemske KYriftičare, dijelom, kao uredmike, dijelom, kao sradmnike“. Takav časopis ili revija ođigrao bi, po Pabvletićevom (i mašem) mišljenju, „važnu mwlogu arbitra me samo tekuće litorature, mego i maše movije literature uopće, istakmuvši kao glav mi zadatak borbu za moral mu čistotu kritike i afimaciju jedino istinskih umetničkih divuredmota, bez obzira ma teoretske premise i grupašku pripadnost pojedinih, autora. Okupljajući kritičare ma bazi kualiteta, a me istovjetmosti mišljenja, takav 'bi časobis wjedmo mogao otvoriti tsYda nice::· 2a, diskusiju u, kojoj bi u prvom planu biti aY„gumenti, a me ličmosti“.

Pridružujući se Pavletićevom. predlogu imamo ma wmu da je sarajevski „Izra>“ stupio ma mašu Kkwiževmu, pozornicu sa sličnim, programom, ali da ga mije, wpDravo iz onih Tazlođa o kojima govori Pavletić, mada ne svojom, krivicom, potpbuno ostvario. Sada, kadđa razmišljamo o toj na– šoj novoi eventualnoi Kkritičkoj tribini, „zomišljenoj ma, široko jugoslovenskim, osnovama, prisećamo se izwvesnih, stranih časopisa, koOji bi, možda, mogli da budu uzori maše „Kritike“: to su u DYbom, TYedu emgleski četvoromesečnici „Essays in, Criticism“, „Criticat Quarter“ i „Review ef. Englisch „iILiteratuye“. Prvi svojim, vrlo studio?žnim, ponekad, „&žnpYofesorski pĐedantnim, člancima i ožbiljnim, kritičkim, oYikazima majvažnijih i majzamim, ljijih Knjiga iz oblasti kritike predstavlia stalam doprinos preisnitipanju i savremenom otkripamju em fleske književne · istorije. Druna dva, mada, više sklo ma Kkyaćim, prilozima, koji će pre biti korisno informa tipni mego ozbiljno krYritič-e mi, maju velik ugled. i šivoku #čitalačku publiku. Međutim, i ovu mijihobDu korisnu, informajvmost treba shvatiti ozbilino, jer je š ona: jako studiozmn i vYlo često movatoyska. Možda bi naijprihvatliiviji uzo bila baš „Review of Kmalish, Literature“, čiji svaki boj predstavlia temntslu celimu, jer je posvećem bilo "Tedmom, piscu, biln mekom Kkonjižeomom, Yazdoblju, ili zmačaiom literayvmom DTODblemtu. Možda bi kao i?bDesnu pripremu, ili pokušaj u malom, uprkos sumnjamo, ·'koje mostoie. ipak trebalo 'w 20ć mostoiećim, tribinama Povletićeo predlog mastojati privesti mienobDom idealnom ešemia (ukoliko već postoji ohosthnoma dobra volia), oko me nutem potpinong iskovemnijenja, a ono ba kroz smanm,ionie me ftrpeliwosti u diskusijama

a, kojima bi „u omom plamu bili argumenti a me

ličnosti“. : Dušan PUVAČIĆ

tema dana 70

August Šenoa, koji je svojom dvadđeseto. dišnjom literarmnom aktivnošću ostavio obilno 1 Taznovrsno književno djelo što ga, s pravom, svrstava u red naših najznamenitijih književnih stvaralaca XIX "YRstoljeća, bio je od 1874. do svoje smrti 1881. urednik vodđećega hrvatskog književnog časopisa „Vijenac“.

Nekoliko detalja iz ugovora koji je Šenoa tađa sklopio s Dioničkom tiskarom u Zagrebu kao izdavačem časopisa ne samo da nam pomažu da bolje shvatimo intencije izdavača u pogledu stvaranja fizionomije časopisa, „nego

nam takođe i otkrivaju uslove pod kojima je |

Šenoa punih osam godina vodio ovaj časopis te nam omogućuju da procijenimo koliko mu Je vremena i snaga oduzimao urednički posao.

„Vijenac“ se u mnogo čemu razlikovao od današnjih književnih časopisa koji većinom iz-

laze mjesečno. „Vijenac“ je izlazio tjedno, i

nije smio zakasniti ni nekoliko sati, a kamo li nekoliko dana (ili čak nekoliko mjeseci, kao današnji naši časopisi!), niti se, prema tome, imao potrebe iz zakašnjenja izvlačiti dvobrojima, kako se to izvlače časopisi danas. Ugovor između Dioničke tiskare, kao izdavača, i Augusta Šenoe, kao urednika, jasno i nedvosmisleno određuje odgovornost uređnikovu za uredno i redovito izlaženje časopisa: „Om ima sav potrebiti rukopis predavati postepeno, kako ga slaga” treba, mu ipak tako da savkoliki rukopis bude predam, majkašnje do srijede večera, a listakı do četorika o podme, da se list može štampati i prešati već u petak. Ne učini li to, imat će nadoknaditi eventualne, uslijed. zakašnjene brodaje mastale troškove tiskamja, slagamja, Yažmošenja. — Da se uklone sve sumnje, pređavat će se Yukopis Jaktoru tiskare, koji ima točno zabilježiti vrijeme predaje“.

Korektura i reviziia časopisa smatrala se sastavnim dijelom uređivačkog posla, kako se to vidi iz sWjedećeg člana ugovora, koji nije ništa manje „strog“, ništa manje neumoljiv:

komentari

ljudi. i. godine

August Šenoa

kao urednik „Vijenea“

Povođom 80-godišnjice Šenoine smrti

mwuti da tko drugi vodi korekturu i reviziju lista. Nu uvijek je om zavodu odgovoram, da će se korektura i revizija majdulje za 24 sata izo. kako buđe predana obaviti i da će se obaiti po mogućstvu bespogrešno. Za svaku štetu mastavšu zakašnjenom, korekturom, jamči wedmik, svojim, prihodom. Isto tako će uredmik walomadit onaj vamredmi honorar koji se mora dati slagaYyu zbog velikih i teških korektura mastavših 'promjenami prilikom revizije sloga“. Izlazeći svakoga tjedna, „„Vijenac“ je bio vjerno ogledalo književnog i uopće kulturnog života Zagreba i Hrvatske, jer je pisao o svim zbivanjima u kulturnom i umjetničkom životu. Takva koncepcija lista obavezivala je urednika da buđe i kroničar pa da sam napiše i zabilieži ono što eventualno ne bi registrirao ni jedan

aktuelnosti

u njegovu uredničku obavezu, kao što se vidi đećega člana ugovora, :: užat e u, svakom broju bez posebnmoga honorara mapisati „listak“, koji za svaki broj ima redovito iznašati posljednju stranu lista. Članci, koje wredmik napoše mapiše honorirat će se kao i drugim, piscem“. •-- ir Dakako, đa je urednik morao rajem sval

mjeseca id Upravi Dioničke „tiskare listu honorara: ugovorom se precizira 1 ta obaveza urednika, kao i iznos do kojega se mogu popeti ukupni honorari za jedan broj (25 for.), te koliko se može platiti svaka pojedina vrsta suradnje. Ali danas, kada i mi pokušavamo prijeći na svojevrsni „privredni račun“, tj. kada se princip rentabilnosti uvodi kao jedan od primarnih kriterija i u djelatnost naših „kulturnih i umjetničkih institucija, posebno je interesantan 7. član ovoga ugovora iz koiega se vidi, da je i „Vijenac“ prije gotovo stotinu godina poslovao upravo na takvim principima!

„Ako bi broj „Vijenčevih“ pretplatnika spao ispod 1000, umomjit će se toli honorar i ftroškovi ilustracija, koli plaća uredmika i to po vazmjeriu padanja. Ako bi broj izmosio izm,eđ, 900 i 1000, bit će honmorari umaniemi ma 20 fo?., a prihod, urednika na 85 #O%5 slike pako mogu sa sasvim, ispustiti. „Ako bi broj pretnlatnika, spao izmed 800 i 900. oborit će se tada plaća urednika ma 75 for., dočim, honorarni ostaju isti. — U razmjeriu pako u kom će broj pretplatnika madmašiti 1200, pobolišavat će se od, stotine do stotime i kondicije lista“. 1

Nije ovdje, međutim, interesantan samo prin=

cip po kome se financirao časopis, nego i nešto drugo: brojke, iz kojih možemo razabrati đa je „Vijenac“ tađa, 1874. godine, imao više od 1000 pretplatnika!

Fragmenti) OG . Dubravko JELČIĆ

„On je dužam, bud, sam voditi, bud se pobri-

BULATOVIĆ U MEĐUNARODNOJ KNJIZI PROZE

Kngleski izđavač Džon Kalder, izdavač Joneska, Beketa 1 drugih, priprema za ovo proleće „bizarnu Knjigu proze“ u kojoj će se pored Trumana Kepota, Vesta Dijka, Roberta Pendža i drugih nalaziti | dve pripovetke MiodraBa Bulatović. .

NOVA „ANTOLOGIJA

MODBENE. POEZIJE“ OD KUIZABETE „BABNINGS,

MRoliko su zanimljivi stihovi koji su u „Antologiju mođerne poezije” ušli, toliko je zanimljiv i predgovor sastavljača, sa vremene engleske pesnikinje Elizabete Dženings. Analizirajući englesku poeziju između 1940. i 1960. godine, koja je ovom „antologijom obuhvaćena, ona tvrđi da je poezija postala „odbrana reda u svetu zbr ke i haosa koji stvaraju ljudi.“ Sklonost ka formalnom sa vršenstvu, prođoran duh, saučešće i čestitost su osobine ko Je, po mišljenju Elizabete Dže nings, određuju poeziju protekle dve đecenije i oštro dje razdvajaju od pesništva triđesetih gođina.

NOVA KNJIGA VILIJEMA FORNERA

O američkoj književnoj štampi može se pročitati vest đa u junu treba da bude štam pan novi roman. jednog od najvećih živih pisaca, Vilijema Foknera, Knjiga o kojoj ije reč („The Reivers* je naslov originala, što bi u bukvalnom prevođu značilo „Kradljivci“) treba đa „ima «humoristički karakter. „Vreme koje će opisivati je 1955. gođina a događaj kojim počinje je krađa automobila“, '

„CVETOVI ZLA“ PONOVO PRED SUDOM Oko Bodlerovih · „Cvwetova zla“ ponovo 5e lome suđijska kopija i najnoviji produžetak slučaja iz 1857. vahtevaće od francuskih sudđskih eksperata, prema njihovom sopstvenom priznanju, muđrost jednog So lomona. Glavni „krivac“ OVOE spora je dđeveđeset trogođišnja starica Debruaz, zakonita naslednica prvog „MBodierovog izđavača i štampara, „koji su zajedno sa piscem „Cvetova zla“ 1857. gođine bili osuđeni zbog vređanja javnog morala. Ova ista žena vođila je borbu, đugu nekoliko decenija, da bi skinula ljagu sa imena svoga ulaka i Šarla Bodlera i, konačno, 1949. gođine uspela da se stara presuđa oglasi nepunovažnom. Do tog vremena delo je, razume se, objavljiva"

drugi suradnik. Taj Dosao urednika spadao je

no bez šest „osuđenih“ pesama, koje je stara madam Debruaz hranila. Posle ukida nja presuđe iz 1857. gođine mnogi izdavači su i njih uvrstili wu zbirku. Ali tađa se bonovo Javila borbena starica sa zahtevom da joj, se s obzirom đa su pesme tako dugo bile zabranjene i đa se sad ponovo nakon dužeg „vremena prvi put objavljuju, priznaju zakon Bka prava naslednika. Sud se našao na muci i ođložio je donošenje odluke đo marta meseca, dok je starica izjavi la da je sve za šta ona sad Živi „konačno opravdanje nje nih napora."

NAGRADA ZA POEZIJU „ETNA-TAORMINA“

ONarYrobtiti međunharođnj" Žiri dodelio je ovih dana veliku

„talijansku nagradu za'poeziju,

koja se zove „Etna-Taormina“. Taj žiri dođeliuje svake godine dve magrade: jednom talijanskom i jednom inostramom pesniku. Za talijansku poeziju Rkonkurisali su u užšem izboru Pietro Paolo Paso-

lini, Korađo Pavolini, Alfoneso Gato i Leonarđo sinisgali; Sinisgali je dobio magrađu. A magrađu rezervisanu za mekog stranog pesnika đobio je DOZ” nati francuski pesnik rumunskog porekla Tristan Cara. Za ovm nagrađu, osim Cara, konkurisali su u užem izboru Kzra Paunđd, Vilijams i Gegro Seferis.

STOGODIBNJICA VELIKE OPERE U PARIZU

Ove godine navršava se sto godina ođ „početka ziđanja zgrađe Velike Opere u Parizu. Još decembra 1860. grof Valevski, sin Napoleona 1, tađa ministar cara Napoleona II, objavio je konkurs za buđuću Veliku Operu, jer je dotađanja zgrada pariske Opere bila đotrajala. Mađa je rok bio veoma kratak, svega mesec đana, prispeo je 171 projekat, od kojih je najveći favorit bio projekt arihtekte Violele-Dika, liubimca „francuske carice. Ipak, prva nagrađa nikome nije dodeljena; pođelje no je samo pet podjednakih nagrada, od kojih jedna i projektu arhitekte 'Barla ~ Gat> nijea.

Tih pet izdvojenih projekata prošli su ubrzo f ugi konkurs, na kome je posle velike borbe izabran projekt Garnijea. Primljen veoma merađo od strane kraljice, jer se ona stalno „gzalagala za Viole-Ie-

Dika, na prvom viđenju sa Garnijeom, ona ga je neljubazno upitala:

— Kakav je to stil? Ni grčki ni Luja IV?

Garije je učtivo ođgovorio: — Carsko veličanstvo, to je stih Napoleona IT!

Anegđota veli da je na to car šapnuo ·Garnijeu:

— Ne obraćajte pažnju na njene reči; ona se u to ništa ne razume.

Opera Je počela đa se ziđa 1862. i njego izgrađivanje tra jalo je punih 14 godina.

BIJENALE TAPISERIJE

Tokom juna 1961. godine, osnovan. je u Lozani Međunarodni centar stare i·mođerne tapiserije (Centre internationa! đe la tapisserie anclenne et mođerne — CITAM) čiji se Upravni odbor sastoji od uglednih ličnosti međunarođnog umetničkog „sveta pod ređsedništvom „dana Lirsa

urcat). .

Mzmeđu ostalog, CITAM je

„sebi stavio u zađatak pripre-

manje i organizaciju „PRVOG MEĐUNARODNG BIJENALA TAPISERIJE“ koji će se ođržati wu Kozani ođ 15. juna đo 15. septembra 1962. godine. Na ovu priredđdbu biće pozvani svi umetnici, slikari kartona koji se bave iapiserijom vellkog formata, ručnog tkanja. Bijenali 1964. i 1966. godine predviđaju „uključenje tapiserija manjih formata kao i darugih tehnika tapiserije.

Po mišljenju osnivača, „BIJENALA treba da bude panmorama savremene tapiserije, sređstvo „umetničkog „izraza koje je vekovima ftinjalo a koje je ponovo oživelo „tek pre jedno dvadesetak godina.

DVE KNJIGE O POZORISTU

Ww Americi su se nedavno pojavile dve knjige o pozorlštu: „Teater apsurđa“ Martina MHslina i „Seđam dđoba.pozorišta“ „Ričarda „Sauterna. Ono što Eslin naziva „teatrom apsurđa“ je tehnika drame koja konfrontira svoj auditprijum groteskno uvećanoj iskrivljenoj slici sveta koji je poluđeo.“ U Rnjizi je, narav• no, reč o đelima Joneska Beketa, Ađamova, Ženea, Olbija i Pintera. Predmet Sauternove Knjige, koja je u stvari pozorišna istorija pođeljena u seđam epoha, su različiti oblici koje je teater u svojoj dugoj evoluciji imao.

„OKRETĐAJ ZAVRTNJA“ HENRI DŽEJMSA NA FILMU

Poznata priča Henri Džej msa „Okretanje zavrtnja“, nakon uspešnog tumačenja Bendžamina Britna koji je napisao po njoj muziku za” operu, prenesena je pre iz vesnog vremena u Americi na filmsko platno, pod ma» zivom „Nevini“*. Mada su se na čelu glumačke ekipe na lazili poznati glumci Debora Ker i Majk! Ređgrejv i mađa je ređiteli bio Džek Klejton, autor filma „Put u visoko društvo“, kritika ovu najnoviiu „adaptaciju

jednog poznatog „Književnog đela nije đočekala pre više blagonaklono,

Nastavak sa 9. strane

u isto vreme), Dakle, mi smo sada na tačci odakle drugi aspekt pobeđuje sigurno prvi. Filozofija je dostigla sa Hegelom svoj vrhunac. Hegel je stvorio jedan potpuni filozofski svet, potpuno racionalan i potpuno apstraktan. Hegelijanstvo je savršen sistem, dakle — krug. A. svaki krug, nije li u isto vreme sa neđostatkom (iz njega se ne može više izaći čim se on zatvori), i paklen (zatvara misao)?

To dovršenje filozofije, ukoliko je ona filozofija — ako je projekt totalizacije čisto spekulativan — pokazuje svoje granice i vodi filozofiju propasti. Ona pokazuje sama sobom šta je prevazilazi: praksa, stvarni život konkretnog čoveka, čovek kao osetliivo i radno biće, sa svojim potrebama i svojim željama, čovek najzad. kao nesvodljiva totalnost sa čistim i spekulativnim umom. Ali ne postavlia se kratko i jasno pitanje ukidanja filozofije. Tiilozofiju treba diialektički negirati. vođeći računa o njenim poimanjima, lomeći pre svega apstraktnu sistematizaciju. Treba je realizovati, ostvarujući slobodu, tvoračku misao, opšte uživanje dobara i sveta, recipročno priznavanje savesti, ukratko ono što Fransoa Šatle naziva: uslovi ljudskog zadovolienja.

„Buđuća filozofija sveta je u isto vreme budućnost sveta filozofije. Njeno ostvarenje jie u isto vreme i njena propast“, pisao ije Marks kada je redigovao svoju doktorsku tezu o grčkim materijalistima, Demokritu i Epikuru.

'Za Marksa, filozofija ne može izbeći konfrontaciju sa stvarnim. Tada ona prska i udvaja se. Marks proučava „dvostruki karakter filo= zofske svesti“ u njenom odnosu sa „ne-filozofskim svetom“. Ona postaje s jedne strane nutokritika filozofije. a sa druge strane volia za realizacijom. Međutim, čovek koji misli i koji

polazi od filozofske refleksije ne može da održi

A) ra ij E Direktor i odgovorni urednik: K N J i Z E VN |H Bryavebira: Sekretar ređakcije: Bogdan A. Popović, Tehničko-umetnička Dragomir Dimitrijević. 'Redakcioni odbor: Miloš I. Bandić, dr Milan Damnjanović, Zoran Gluščević, Slavko Janevski, Velimir LuVladimir Petrić, Dušan Fuvačić, Izet Sarajlić, Vla=

dimir Stamenković, Pavle Stefanović, Dragoslav Stojanović-Sip,

oprema.

NOVINE

kić, Slavko Mihalić,

Sudbina slobode je u pićamju

tu udvojenost. On traži neko jedinstvo koje prevazilazi kvalitet. Marks dakle kritikuje pripadnike čiste empiričke prakse i poručuje im: „Vi ne možete uništiti filozofiju dok je ne realizujete“. (Prilog kritici filozofije prava, od Hegela). On tako isto kritikuje pripadnike čiste političke teorije, koji veruju „da će moći realizovati filozofiju, a da je ne unište“, Po njemu, prole= tarijat ima tu istorijsku i praktičnu misiju: da prevaziđe filozofiju ukoliko je ona filozofija, odnosno, u isto vreme da je realizuie u njenim ciljevima i uništi kao apstrakciju. I to boreći se da bi uništila samu sebe, kao ugnjetavanu i bednu klasu, i kao negativnu, a određenu da poriče postojeće društvo, i da izrađuje jedno novo slobodno društvo. „Filozofija je glava te emancipacije, Dproletarijat nieno Srce. Filozo= fija ne može biti ostvarena bez „ukidanja; proletarijata, proletarijat ne može biti uništen bez realizacije filozofije“. (Isto).

Ova teorija, i samo ona, može poslužiti kao

vodeća nit da bi se shvatila prava misao Mark-

Tanasije Mlađenović. Urednik: Pređrag

sa. Oko nje se okupljaju svi tekstovi koji se odnose na filozofiju. Ona se produžava i nn raz=vijanje doktrine i pojavljuje se pođ novim sve= flima ukoliko se Marksova mismo približava spoljnim domenima filozofije, i sve više i više širi (politička ekonomija, istorija, politička nk= cija) i približava „celokupnoj „revolucionarnoj praksi. Filozofija daje suštinu — najbolji deo pomućenog sveta. I ona ne može izbeći smu= ćenost toga sveta. Ona pbađa u jednu naročitu mesređenost, onu kontemplativnu, apstraktnih

spekulaciia ,okretanja u mestu. U isto vreme,”

ona upućuje na put ostvarivania, na onaj koji vođi ka zaista konkretnoji liudskoj sveukupno= sti. „Ukiđanie te nesređenosti ide istim outem kojim 1 ta sama nesređenost“. (oriručnik Biko= nomsko-filozofski iz 1844, tom VI. str. 18—19)., A to ipak znači da Marks niie nikada imao u vidu ukiđanje filozofile, niem kraj i nienu smrt, kako to priknmzuje pogzifivizam. i koii ie vraća u već proteklu epohu. Za niega filozofija sadrži namere — nepotpune, jeđnostrane, osaka= ćene — čoveka.

U toku borbe za njeno ostvnrenie, treba se vraćati na tai plan. imajući na umu da ie to samo proiekat. A od niega treba zapamšfiti kapitalne akviziciše, osnovne Rkoncepciie (slobodu, nesređenost, uživanie u zađovoljenju, stvaranje

dela radom i tehnikom, itd.).

Ono što uspostavlja Marksovu misao u hie= nom stvaralačkom zamahu. odnosno u miemoj autentičnosti — radđikalnn Kritika čitavne olitičkog stania — pruža jednu drugu vodeću nit, Zaista. marksistička kritika hegelijanstva admosi se u isto vreme i protiv (savršenog) filozofskog sistema 1 protiv (potpunog) opravdavania Hegelove političke države, jer za Marksa država kao i filozofija — rađa se, razvija i umire pošto je odigrala svoju ulogu. ·

e List izlazi svakog drugog petka, Pojedini broj Din. 30. Godišnja pret» plata Din. 600, polugodišnja Din. 300, za inostranstvo dvosiruko, e List izđaje Novinsko-izdavačko preduzeće „Književne novine“, Beo grad, Francuska 7, Redakcija Francuska 7. 'Tel, 21000, Tekući račun 101-20-1-208,

e Stampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva 8,

>