Књижевне новине

FIKTIVNE ILI STVARNE PRINADIF-

ŽNOSTI SLOBODNIH

UMETNIKA

Polazeći sa stanovišta da bi slobodnim „umetnicima trebalo osigurati minimalne mesečne prihode „koji bi im pomogli da se bre= danije posvete svom stva yalačkom, „radu ili umetničkom usavršavanju, Bogdam Cvejić je u „Radu“ od 16. decembra prošle godime izmeo jedam predlog .koji bi, s obzirom, ma mjegovu razrađenmost, nesumnjivu, korisnost i stvarnu, novinu, trebalo na odgovarajućim, instancama pažljioo Yažmotriti i, po „mogućnosti, pretvoriti u delo.

Suština predloženih izmena u socijalnom, položaju slobodnih umetnika, sastoji se u tome da se fiktione prinadležnosti slobodnih wmetnilka, koje oni imaju kao zakonski osiguranici i koje postaju stvarYme u slučaju bolovanja ili odlaska u penziju, pretbore u stalme stvavne prinadležnosti. S obzirom, da su slobodmi umetnici Yazvrstani u osiguramičke azrede njima bi se, prema izmesemom. predlogu, svakog meseca isplaćivala meka vrsta

i J

stipendije u visini prinadležnosti odgovarajućeg o siguraničkog razreda. Između, pemzije, koju slobodni umetnici stiču Đod uslovi ma kao i svi ostali službemici, + stipendije u ovom vidu „wpostojale bi izvesme razlike. Dok se penzija slobodnom, umetniku isplaćuje do kraja života, bez obžira da li se on i dalje baDi wmetnmičkim, radom, za stipendiju bi bio određem rok wu kome bi stvaralac ili interpretator morao „dati izbesme rezultate. Ukoliko fokom toga određenog tvTYemenskog Yazdoblia ne bi #wspeo, bez opravdanih Ya zloga, da postigne omo Što odgovara njegovim, monućnostima i što se od mjega očekipalo, izgubio bi status slobodnog umetnika, Da ma taj način, i samu stipendiju. Pretpostavljajući da bi se ovom, mjegobom, predlogu mogla staviti primedba da bi stipemdija W, ovom, tidu, u slučaju visokih materijalnih prihoda koje bi pojedini wmetnici ostvarivali svojim, umetničkim delovaniem, tokom, godime, bila mepotrebom, i pretorvrm teret za zajeđnicu. Cvejić daje svoj odmnovor. U sl!» čaju ostvarenja visokih pTihoda umetnik bi zaiedmici preko poreskih vlasti vraftio deo stipmemdije ili celu stipendiju koju je primao tokom, gođine, a ma ostalo plaćno morez.

Ukoliko bi se ovaj predlog u ovom ili mešto korigovanom, vidu, usvojio + a ko bi se, na taj mačim, slobodnim, wmetnicimn osimrala, minimalna, materijalma. sredstva koja bi im Omomućčila mimimam oni stemcije. oni. bi mnogo dobili. Tai obezbeđeni mesečni minimum omogućio bĐi im, doleko mirniji Tad i daleko više slnbodmon vTemenn za mrovlienioe vPćih i znnčajnijih imetničkih žahoata, za biše sturiovnosti vw radu, i momie žurbe J njegovoj realizaciji. Veru jemo da bi se »eć makon ewekoliko godina ovo mobo · stanje ođrazilo ma kvalitet stvaralačkih Yezultata ili interpretatorskih postimmu– ća i da bi nio mašeg kul-

turmog standarda bio osetno

povećam. Dušan PUVAČIĆ

v brojevima NIN-a za 1. i 7. januar šla su pod madnaslovom „Diskusija“ dva aka

o Rasiku — Savi sinu Nemanjinu, jeđan Mio-

draga Popovića i jedan moj. Previđajući nadna>slov i ne uočavajući nikakve razlike među njima, petnaestodnevni list „Danas“ oba ta članka dočekao je na nož i u broju od 17. januara kroz dva napisa od dva autora (str, 2. i 3, i str. 7) nastojao da im dš svoje tumačenje a njihove pisce da oboji ftečnošću svoje mastionice, Pri tome su komentatori razdelili plan napada tako, đa je glavni i odgovorni urednik „Danas“ St(van) M(ajstorović) navedene članke cenio s političkog stanovišta, a stalni saradnik lista Zoran Gluščević s filozofsko->istorijskog.

Pošto te napise u listu „Danas“ smatram ruž·nim činom (taj se list već treći put osvrće na moju malenkost) i pošto čitaoci mogu u njima videti određene političke insinuacije, molim e, druže uredniče, za 8gostoprimsivo da preko „Književnih novina“ uputim neophodan odgovor naveđenim komentatorima. Za ovo gostoprimstvo molim naročito zato što se u listu· „Danas“ ne želim nikako da pojavim, čak ni braneći se od insinuacija. Razume se, govoriću o stvarima koje se odnose samo na moj članak.

U zevu od 117 ređova Stevan Majstorović zaista je teško bilo uloviti osnovnu misao. U prvi mah se čini, da me optužuje što govorim · — činjenicama, jer kaže doslovno: „Umesto jednog mita ponuđeno nam je kao zamena nekoliko činjenica“, a zatim, na kraju, ogorčeno negoduje što mu se umesto „pitanja“ i „dilema“ đaju „objektivne jevtine istorijske činjenice“. Da, baš tako. I, što se tiče bar moga članka, St. M. je u pravu. Ja nisam davao nikakav mit, niti su me morile ma kakve dileme o istorijskom značaju dela Sv. Save. Istorijske događaje nastojim da sagledam oljuštene od mitova, a zaključke o njima da izvodim samo na osnovu činjenica.. Pri tom, priznati moram, ne znam ni za kakve kategorije jevtinih i sku= pih činjenica, nego samo za ubedljive i manje ubed= ljive, za više ili manje sadržajne, ali mi je činjenica svagda — činjenica, osnovni oslonac pri rađu. Ukoliko takav metod nije dovoljno dijalektički za glavnog urednika lista „Danas“, ili đovoljno moderan, ne izvinjavam se, jer na čitaoce krojene po njegovom kalupu zaista nikad nisam računao.

No, ipak, nisam baš sasvim uveren da je to glavni povod negodovanja gl. urednika „Danas“. U onom zevu od 117 redova mogao bi se naći još jedan, i to onaj formulisan pod a), b), c) i d), i to sve u obliku podo= zrivih pitanja: zašto pišeš o Rasiku Nemanjiću i to „17 godina posle pobede revolucije?“ „Kakav kontekst se ima u vidu pri plediranju za ovu rehabilitaciju“? — da, baš „rehabilitaciju“ — kakve se pobude iza toga kriju? Nije li to kapitulacija pred ciljevima sadašnjosti? Itd. Zaista, pitanja dostojna jedinog Porfirija Petroviča! Ali, na žalost, ne mogu mu nikako pomoći pri uživljavanju u ulogu velikog islednika, jer moj odgovor može biti samo savršeno jednostavan:

— Pisah o Rastku Nemanjiću s istim pobudama kao nekad, za ovih.17 godina od pobeđe revolucije,. što pisah o Filipu Višnjiću, Vuku Karadžiću, proti Matiji Nenađoviću (auh, ovaj beše pop!), o Dositeju (on bi kaluđer!), o Njegošu' (Jaoj, ovaj je bio čak i vladika!), St. Novakoviću, M. Đ. Miličeviću... jer nađoh da ni po čemu nije manje zaslužan od navedenih, a više zaboravljen vaistinu jest.

A što se pDak' rehabilitacije tiče, u potpunoj sam nedoumici o kakvoj je rehabilitaciji reč, Možda mu je

Dijalektičko oko lista »Danas«

nad istorijskim delom Save Nemanjića

istorijska krivica što je mesto staroslovenskog jezika

·stao uvoditi u književnost živu narodnu reč? Ili što je čupao zemlju od kulturne zavisnosti tuđinu? Ili.. zbog svega onoga što već jednom rekoh, jezikom činjenica doduše, ali, nađam se, jasno za svakog dobronamernog čoveka.

„Rehabilitacija“ je uopšte strašno pođozriteljan čin u shvatanju glavnog urednika „Danas“, kontrarevolucionaran takoreći. St. M. zato ne može ni da pretpostavi da bi nekom palo na pamet „da u spisak za rehabilitaciju unese i cara Dušana“ (red 26). A ja, naivan, ipak se usuđujem da ga zapitam: a od čega to valja rehabilitovati cara Dušana? Možda zbog toga što je dao prvi zakonik na narodnom jeziku u Evropi i u njemu član 171-2, koji glasi: „Ako piše pismo carstvo mi ili iz srdžbe, ili iz ljubavi, ili iz milosti za nekoga, a to pismo razara zakonik, nije po pravdi i po zakonu, kako piše zakonik, sudije tome pismu da ne veruju, nego đa sude i vrše kako je po pravdi. Sve sudije da sude po zakoniku, pravo, a da ne sude po strahu od carstva mi“.

Da, druže Majstoroviću, takav je krivac pred isto= rijom taj Dušan! Taj mračnjak iz 1354. godine. No, da li znate da ga je ova zemlja već proslavila vrlo svečano 1949, samo četiri godine od pobeđe socijalističke revolucije?

Toliko za javnost.

A sve ostalo, uključujući tu i naslov „Uskliknimo s ljubavlju“, prepuštam kao ukrase karakteru glavnog urednika lista „Danas“.

\ t * • •

Drugi kritičar đela Save Nemanjića, Zoran Gluščević, izlagao je daleko staloženije svoje misli, kako i dolikuje jednom filozofu. Uglavnom, pod znacima pi= tanja, „nagađanja i pretpostavki, gde moramo mnogo više da se služimo analogijama nego činjenicama“, i to sve začinjeno refrenom: Šta bi bilo da nije bilo, „Možda bi...? A možda i ne bi?“

Ipak su nesumnjivo jasne njegove dve-tri osnovne tvrdnje. |

Prva: Kulturni rad Save Nemanjića umanjuje se za onoliko koliko je on doprineo učvršćenju feudalizma, onog feudalizma koji je težio da uništi i koji je „uništio- „poslednja ognjišta. slobodne-rodovske- organi= čacije-u-Baškojiće ora yeca ava MA =.

O a LR O AOL VU SC. OU O OT CCC O O a

Dodeliene nagrade

„„Nina“ i „Politike“

za roman i likovna osivarenia

198. januara 1962. godine žiri za dođeljivanje NIN-ove Nagrađe kritike doneo je jednoglasnu odluku da se ova magrađa za 1961. godinu dodeli. MDobrici Čosiću za romam „De» obe“.

Ziri za dodđeljivanje „Pilitikine" nagrade za najbolja 0stvarenja iz likovne umetnosti u 1961. godini 1. februara je doneo odluku da se nmagrada iz Fonda Vladislava Ribnikara dodeli Mihailu S. Petrovu za grafičke radove izlože» me u Drugom oktobarskom 54lonu Modđemue galerije.

•* * *

SMRT „PRICA „RRAJSLERA

Fric Krajsler, „violinista nad violinistima“, umro je 29. januara u #87, godini života od srčanog napada u jednoj njujorškoj bolnici.

Rođem 2. februara 1875. SO” dine u Beču, već je u svojoj đesetoj godini, kao čuđo od deteta, đobio prvu nagrađu 'i zlatnu međalju kao violinista na bečkom Konzervatorijumu. Otađa je njegov umetnički put predstavljao jedan neprestan rast i razvoj. U Sjedinjene nRmeričke države došao je posle prvog svetskog rata i tamo je stalno živeo. On wije bio samo reproduktivni umetnik naj većeg ranga, nego i kompozi" tor ništa manje slavan.

1935. godine izazvao je senza ciju u muzičkim krugovima kad se saznalo da je om skoro trideset godina pisao seriju kompozicija u stilu starih maj stora: Vivaldija. Ruprena, Paganinija : Martinija, i objavlji vao ih kao svoje izdanje njiho

KNJIŽEVNE NOVINE

vih dela. Celo to vreme kritičari i drugi violinisti smatrali su da su toa stvarno originalne kompozicije starih klasika.

Kao kompozitor on ima oko 200 objavljenih rađova. Tu 5pa daju njegovi koncerti, kamerma muzika, Solo kompozicije za violinu i klavir itđ.

Pred publikom je prestao đa s pojavljuje 1950. godine. Svirao je jeđino da bi potpomoe> gao fond Prica i Harijete Rraj sler za obrazovanje mladih mu zičara.

. ·.

MILEROV „POGLED 8 MOSTA“ NA FILMU

Milerov „Pogled s mosta” do živeo je neđavno svoju filmsku adaptaciju. Režiser Sidni Ljumit snimio je svoj film ma bruklinskim dokovima u jednoj tako apsolutnoj i autoentiče moj proleterskoj atmosferi da

se čini đa ona pulsira na platnu, Glavne uloge bile su DO-

verene „poznatim „giumcima. Raf Valone je igrao Eđija, a Kerol! Lorens, koja se proslavila u brodvejskoj predstavi „Priče sa zapadne strane“ Leonarda Bernštajna, igrala je Katarinu. RKrjitičar „Njujork

e Direktor ! odgovo!

Palavestra. Sekretat redakcije: Bogdan. A. „oprema. Dragomir . Dimitrijević. Redakc:oni ocbor: Miloš. I. Bandić, i Gluščević Slavkn Janevski. Velimir Lu-

r Petiić, Dušan Puvačić, Izet Sarnilić, Vla= tefanović, Dragoslav Stojanović-Sip.

dr Milan Damnjanović, Zoran kič, Slavko Mihalić, Vladimi dimir Stamenković, · Pavle 8

tajmsa“ zamera Yvedđitelju 5po» ro vođenje rađnmje, Ova drama, snimljena po komađu Artura Milera, podseća ma franeuske filmove „Ulica snova“, „Zora sviće“ i „Čovek zver“, samo je glavni junak odveć beznačajan. Njegovu sudbinu ćovek može samo da sažznljeva. Naročito je zapažena epizođna ulogu Rejmona Pelegrena, koji je lik emigranta Marka dao sa mnogo zbijene snage. ·. ·.

80-GODIŠNJICA „ROĐENJA FRANCUSROG SLAVISTE ANDRE MAZONA

Bivši dugogodišnji profesor slovenskih jezika i književno sti na „Collčge de France“ u

Parizu, Andre Mazom, direktor „Slovenskog instituta“ i u> rednik međunarodnog slavističkog časopisa „Revue des MWtuđes Slaves“ slavio je kra> jem prošle godine (7. XII 1961) osammeseti rođenđam, „Preko pola veka ime Andre Mazona povezano je sa našom slavistikom. U septembru 1955. gođine učestvovao je na beogradskoj Međunarodnoj slavističkoj kon ferenciji kao član Međunarodmog slavističkog komiteta koji sprema peti Kongres slavista u Bofiji (u avgustu 1963). Posle „Gramatike češkog jezika“ (1921), svog prvog Većeg slavis=tičkog dela, Mazon je izdao „Slovenske priče jugozapadme Makeđonije“ (1923), 5 tekstovima originala, francuskim prevođom i jednom lingvističkom f folklornom stuđijom, Ostala njegova dela „odnose se na morfologiju aspekata ruskog glagola, na život i rad Tvanan Gončarova i Ivana Turgenieva („Pariski rukopisi Ivana Turgenjeva“), na analizu đela „Slo vo o Igorovu pohođu“, na lek sikon rata i revolucije u Rusiji itd. ·

\lađajući odlično teorijski i praktično gramatikama svih slavenskih jezika, Mazon je ob javio 1 brojne manje stuđije iz oblasti slavenske lingvistike i književne istorije, u prvom ređu iz oblasti trađicionalne na rođne književnosti Slovena,

rni urednik: Tanasije Mladenović. Urednik: Pređrag Popović.. Tehničko-umetnička

NOVA DELA VELIKIH PISACA

Oe:

OLDOS HAKSLI

Prema pisanju „Tajmsovog“ književnog đođatka, ceo jedan niz značajnih savremenih romansijera treba na proleće đa objavi svoja nova đela, koja se već nalaze u štampi. To sU, u prvom redu, Olđos Haksli sa romanom „Ostrvo“- zatim Dorig Lesing sa delom „Zlatna beležnica“, Robert Pen Voren sa romanom „Divljina“ i Džom Vejn sa već mnogo reklamira> nom Knjigom „“Smrino raniti oca”. Roman je pisan kao is" povest sina jednog staromodmog univerzitetskog profesora i zahvata vremenski period ize među 1940. i 1950. godine. Mladi junak beži iz škole, nastanjuje se na periferiji Londona gde caruje kriminal, svira džež itd. Ova povest o mlađoj engleskoj buntovnoj generaciji puna je bogatog kolorita, snage, topline i patosa, koje je Vejn majstorski dao,

* * *

BIOGRAFIJA KAO UMETNOST

Izdavačko pređuzeće „Oxford University Press“ objavio je pre izvesnog vromena zanimljivu Kkolekciju izabranih kritika „Biografija kao umetnost“, u kojo, 5u sakupljeni majza-

101-20-1-208,

ra nunnne a akuanosC

Druga: Da u Bosni

lizma nije bilo od XIII do XV veka,

SV. SAVA (STUDENICA)

i Hercegovini takvog feuda=

već da su tamo

„ognjišta slobdne rodovske organizacije... bila društve= ni i još više idejni nosioci silovitog i masovnog pro=

cvata umetnosti stećaka“... e ravnopravno stane, po ostvarenju,

umetnosti „sposobne da čak i uz crnačku

skulpturu afričkih narodać.

A Sv. Sava, eto, svojim zalaganjem za feudalizam i fresko-slikarstvo doprineo je da se uništi ta i takva grobljanska umetnost — „sposobna da ravnopravng stane čak i uz crnačku skulpturu afričkih narođa“,

Misli zaista nove i smele. I, ako bismo pošli njiho= vom zavodljivom perspektivom, a podštapali se Gluščevićevim metodom „nagađanja i pretpostavki“, tađa ne bismo bili daleko od zaključaka: 1) da se dela nekog socijalističkog Save umanjuju za onoliko koliko se taj stvaralac borio za uništenje kapitalizma; i 2) da će nekad neki novi Zoran Gluščević sa žalošću konstatovati da su skulptori i arhitekti iz sredine XXL veka uništili umetnost seljačkih „krajputaša, sposobne da

ravnopravno... itd.

Možda će...? A možda i neće — što bi rekao Zoran. No. ja se njemu ipak ne čudim; svašta sa može roditi u jednoj glavi. Ali se ipak ne mogu oteti čuđenju da je neki glavni i odgovorni urednik nekog lista za umetnost, kulturu i društvena pitanja takve m'sli parafirao i poslao u javnost, kao bojni steg pod ko-

jim se nada da će pobeđištju-

nimljiviji tekstovi značajnih kritičkih imena ođ 1560—1960. godine. Svi tekstovi posvećzoni Bu biografsxom načinu umetmičkog kazivanja ı predstzvljaju značajno delo u kome je sa brano ono majzaniml;ivije što je tokom četiri veka kazano o biografiji, ali je naročita pzžnja posvećena našem vremenu. Ovu zanimljivu Kkolekciju sastavio je Džejms Kliford.

NOVA BIBLIOTEKA IZDAVAČKE RUČE „PINGVIN“

Izđavačka kuća „Pingvin“ po kreće novu biblioteku „Peregrine Books“, u kojoj će se objavljivati već klasične, stam dardne knjige iz oblasti knji» ževne kritike, biografije, ištorije, likovnih umetnosti i filozofije, đela čija je naučna vređ nost nesumnjiva, Mcekoliko maslova, koji u najskorijem roku treba da iziđu u ovoj jevtinoj ediciji, najbolje govore o OZ“

biljnosti i korisnosti ovog iz".

davačkog poduhvata. To su, u prvom ređu, „Seđam vrsta dvo smislenosti“ Viljema Empsonya, „Pobunjeni čovek“ Albera Kamija, Tiljarđove „Sekspirove is torijske drame“, „Roman u MWrancuskoj“ od Martina Tarbela, „Traganje za Martinom Prustom“ Andre Moroa, „Svahidašnje zanimanje“ F. R. Livisa itđ. Ceo ovaj niz naslova 1 imena nameće pitanje kađa će se neki naš izdavač setiti đa planski i istraino izdaje kođ nas knjige ove vrste, koje su nam tako potrebne. * s *

ORSFORDSKA ISTORIJA ENGLESKE

Izdavačka kuća „Oxford University Press“ Rhrajem prošle godine uspešno je privćla kvaju jeđan veliki poduhvat izda jući četrnaestu Knjigu „Oksfordske istorije Engleske“, „Pet naesti vek“ od E. F. Jakobsa.

Prvobitna zamisao o štampanju ove istorije usvojena je

e Stampa „GLAS“, Deograd, Vlajkovićeva 8,

Milorad, PANIČ-—-SUREP

epenyapigaaeenrrmueulep rupi rir vr ruguunpsrreinJerresiinv=: PEER JIP PA air EF rinrıen spent nu rinausrupnupunuu=E WeRup aa: uyOPNNRAEAEE reeıe ein FireTrempniipirsrsyamegrsnemee0

1929. gođine. Pređviđeno je bilo da svaki istorijski poriod obrađi drugi naučnik. U svim sveskama, požev od „Engleske u vreme Rimljnsna* od R. G. Kolingvuđa i Dž N. L. Majer sa, pa sve do „Enzsleske 1901014.* od ser Roberia Inzora, braćena je mnogo veća pažnja socijalnoj i ekonomskoj istori ji, nezo vojnim „domađajima, što je bio slučaj u svim rami• jim istorijama.

Plan rađa je načinjen 1934. & prva sveska „Poslednji Stjuar• ti“ štampana je iste gođine. Kađ je izbio drugi svetski rat bilo je štampano ili pripremlje no za štampu sedam svezaka, tako da se rađ na ovoj istoriji protegsao od 1524. do 1961. Mo» že se slobodno reći đa ovo de• lo predstavlja jedan od naive“ ćih izdavačkih poduhvata maŠeg vremena.

* * •

VREDAN IZVOR PODATAKA o NAŠOJ RULTURNOJ PROŠLOSTI

Izdavačka kuća Čehoslovače ke akademije nauka u Pragu izdala je „Rorespondđencijn P. J. ŠSafarika s Františekom Pa» lackim“. U ovom delu su pre Vi put objavljeni značajni do» kumenti o delatnosti „dvojice DpDevaka češkog narodnog pre• poroda. Pavel Jozef Safari (17195 — 1851) poznati je slavi« St, elnograf ı povesničar, a de lovao je kao direktor i profeNor Srpske gimnazije u Novom Sađu. František Palacki (1798 — 1876), „otac narođa“, najpo• znatiji je češki istoričar, Ko responđdencija obuhvata pisma između IBI7 i 1556 godine. Naj veći broj pođataka odnosi'se nn dđvadesšete i triđesete go“ dine prošlog veka, kada je Bafarik živeo u Novom Sadu. Mnogo zanimljivog materijala ima u koresponđenciji vođe” noj 1848. godine. Ovo delo sU uređili i prokomentarisali V. Beninjeva i Z. Hauptova.

~~~ S ~ e ee e. ae e e e ae a ai a e aa O e (Ke “e e ee dodi odo di odo do Ob O O Ok O a O O a WIND NIANUANIA E“ 0 p: ~ -

e List izlazi svakog đrugog petka, Pojedini broj Din. 30. Godišnja pret«

· plata Din, 600, polugodišnja· Din - 300,· za -ionstranustvo dVoštiik o e: e list izdaje Novinsko-izdavačko preduzeće „Književne HOVHPGa B ; grad, Francuska ?. Hedakcija Francuska +, Tel. 21-000, PebGćI ShĆUR