Књижевне новине

varliivo kao uspeh

lom uspeha. „Veliki romanopisci zaista rade, „Velika iščekivanja“ su bolja od „Davida Ko perfilda“. Veliki romanepisci se nikad ne oslo> bađaju. Kad je pisao “Buvara i Pekišea“, Flober je još uvek bio u sukobu sa buržoazijom. Dostojevski je u zategnutim odnosima sa živo» tom. Tolstoj je, u doba njegovog preobražaja, · istinski pokušavao da se izvuče, ali uprkos tome „Vaskrsenje“ sadrži briljantne scene, „dok je „Hadži Murat“ povratak sukobima koji su ga činili plodnim. I ovo.je jedan dokaz protiv apsolutnog: romanopisac se može vratiti. On možza ponovo proči kroz pakao, ovoga puta na> oružan islustvom. Literarni neuspeh, u Konolijevom smislu, u prvom redu je nedostatak vitalnosti, a ne psihološka povreda koju uspeh nanosi umetnosti. l _ S druge strane, u đelu „Rezimirajući“ Samer set Mom je rekao poneku reč koja podržava Konolijev Drugi zakon. Mom je na svoj svetski način video da čim se nakon uspeha romano= · pisci obogate oni nastoje da prekinu veze sa društvom koje zaista poznaju, Oni ulaze u svet, Napuštaju. svoje siromašne dvorišne sobe i obič= · ne prijatelje i odlaze u luksuzne stanove, u vile na Rivijeri, uđaljene plaže, luksuzne hotele. Oni postaju važni i manje realni. Ovo G6e svakako dogodilo Džonu Golsvordiju kad · 8u Forsajtovi postali moda. I tako smo se opet vratili na reč „neprija> teljski“. Romanopisci koji nadžive Konolijev Drugi zakon su oni koji svoju okolinu ne smatraju neprijateljskom, ili, bolje rečeno, oni koji, mada je smatraju neprijateljskom, ne mogu da je ·napuste ili je ne napuštaju. Da li je Džejn Ostin · uspela zato što nije napravila prekid? Zar nije prihvatila vrednosti svog društva? Njeno. društvo. je bilo nemilosrdno i ona je bila nemilosrđan romanopisac, Nije li nam dugi i mučni neuspeh Džordža Gisinga izgledao kao . jedna vrsta uspeha zato što je opstojao u dep> rimirajućem svetu koji je gušio njegovu ličnost? Tomas Hardi i Džozef Konrad su ostali u svom svetu. Vilijem Fokner je ostao u svom. Mi se nadamo da je Ajvi Kompton-Bernet kao ličnost oslobođena samrtničkih porodica koje opi> suje, ali srećom ona nije oslobođena bogatih opsesiia koje su hrana umetnika. i Njihovi zategnuti odnosi i sukobi prikovali 8su ih na mesto gde su bili i na ono što su bili. Ako i nisu voleli svoju sredinu, oni su se. složili sa svojim zlom. Do literarnog neu= speha, o kome govori Konolijev Drugi zakon, dolazi na početku kariiere ili na granici roma nopiščeve umetnosti. Za prvim romanom koji obećava, slooro uvek dolazi drugi koji razoča= rava. Opsesija je popustila; nije imala vremena da. se opet formira. Ima takođe romanopisaca koji napišu samo jednu dobru knjigu zato što stvore jednu ličnost koja je tražila samo lično oslobađanje. Oni su sada drugačiji ljudi ili žene, na drugom mestu. Ratni romanopisci su dobar primer — njihove knjige su bile doo ličpe terapije.. Oni su hteli'da se oslobode jednog ižužetnog ishustva s kojim nisu želeli da žive. Ovakvi romani u osnovi su autobiografije: jasno'je'đa je „Otac“ sin“ :Edmunđa Gosa :tera> peutsko delo. S Opravdan'e Konolijevog Drugog zakona na= laz:mo u jedeom od značenja uspeha kad go= vorimo o velikim zaradama, Holivudu i tako dolje. Ovoe/:av uspeh pruža romanopiscu nešto što mu u prošlosti niie dato. Njega su izvukli iz niegovos rađa i dali mu ne samo nov način života — koji bi on mogao da, nadživi — već određenu, isl:ristalisanu i ncizbežnu ličnost. Jedan Trolop je mogao da se obogati, ali. niemu nije bilo potrebno da menia svoj život ili da preinači svoi karakter da bi to postigao, dok je Skot Ficdžerald automatski propušten kroz mašinu. " Mladi pisac se ponavlja. On, u. ovom smislu, uvek rnora' „uspeti“. Srećom, pisac je toliko dosadan ·i glup .da se ne može ponavliati. Čak ni ovde ja ne vidim apsolutni zakon, Grejem Grin se imunizirao od ovog zla zato što razume OSnovni neuspeh društva koje ide za ovakvim usšbehom. -On zna kako treba živeti u utrobi kita, Mali broji romanopisaca ima tu sposobnost da se identifikuje .sa” svojom okolinom? oni je koriste i pretresaiu kao Dikens, Balzak i, mislim, Zola. Romanopiseu koji nema ovakvu sposobnost. požsleli bismo u prvom redu uspeh kakav. je imao . Balzak, dok je. pisao jeftine trilere, ili Čehov, koji je, godinama pravio sto= tine jeftinih skečova i revijskih tačaka. · Ako .obrnemo Konolijev zakon, ovakvi neus= pesi vraćaju na plodno neprijateljsko tlo. Pc> stoje zatim neuspesi succes d'estimea: neuspeh Servantesa, na primer, koji će postati samo uva» šeni, kvaziintelektualni pisac jedino cenjenih novela, po ukusu njegovog vremena, sve dok ga lična nesreća ne sputa i da mu priliku da

napiše „Don Kihota“, ispunjenog iskustvom ži-

vetnog:neuspeha. .

KONSTANTIN DANIL: BOGORODICA (DETALJ)

KNJIŽEVNE NOVINE

Prevela Maristela Matulić

. ı metođama. Slikajući

wap O Vkkaf ydgose KN RAjtALĆ.a

E A. GONČAROV

» Ponor

(Matica srpska”, Novi Sad 1961; prevela Ljudmila Mihajlović}

Poslednji od tri velika epski zahvatna romana, ko ja je Gončarov mapisao prva: dva su „Oblomov“ | „Običan događaj“ — „Po mor” je majstorski iIzrežiramo djelo u kome ovaj epičar bujne izražajne e» nergije slika ne samo jed“ mu osjećajnu strast i silu koja vlada čovjekom (rileč je, razumije se, o. ljubave moj strasti) nezo đaje niede mo | široko platno na Kkome je uhvaćen i zaustave ljem trenutak jednog drue Btva sa mnogim njegovim protivrječnostima i. aktive . nim .unutarnjim raskolima f sukobima. Slika je to spahljske MRuslje sa mje= nom starinskom 1! ovještalom glazurom. tihog Života ispod koga burno zrije ne mir movog vremena. koje će w paramparčad' razbiti tu lažnu | preslatku idilu. Hspod prvog, omog gornjeg sloja „teksta, „meprestanmo raste autorov dijalog, „sa svojim vremenom, jedno mezađovoljstvo svim što je Blaro | ahumano wu mjemt, ail | otvorena simpatija za dobie, čestite 1 plemenite

karaktere — pa čak i kađ su predstavnici starng ko» je to samoživo društvo ioš nije dđegenerisalo, razorilo i dehumaniziralo (babuška mTatjana Markovna).

Sedam od tih nemirnih, buntovnih, nesređenih sirm maca u svojoj zemlji, de» mokratski i liberalno ras-

položeni mspahlja Moris Pavlović Bajsklyičlawvijul maj romamna,::imače promi: šljeni „umjetnik: budući romanopisac · kroz' čija” usfa govori. autor -o svojim stanovištima, takođe je tip čovjeka kome pisac pow= lanja sve svoje naklonosti. Autor se umnogome sa glašava . sa svojim likom, pa. je s te strane. cvaj ro» mam mekako najviše gončarovski, najličnije njegov. MRajski mesumniivo ulazi w Baleriju . čuvenih “kova koje je stvorila ruska kla sična literatura 19. stoljeća koji su dobili i svoj, precl= san. naziv „suvišni“,

majski je. čovjek magle đan'u jedno buduće vrijee me, „zZzagleđam wu daljinu“, gBnjevafi ma -šredđinu ·u ·kojoj 'vegetira, ali neborbem, pasivan i .lirski' mekušam, sentimentalan: jedna vari-> janta „Oblomova, čovjek koga potresa:i razđire· op=

· Bti bol, ali je ipak.jači onaj

ličnt, najličniji osjećaj vezam za mjegove umjetničke sklonosti, za san o ljepoti. No za taj san'koji ga nosi i za koji om živi Rajski mne može da nađe u životu mi-

kakvog realnog oslonca i odjeka, Otuda mjegov bijeg u sebe, uvrtanje. kopanje. po sebi, traženje mekakvog ispunjenja u obožavanju vječne „žene, trošenje u ljubavi i za ljubav,. Ljubavna strast je za Rajskog mekakav viši liud ski sadržaj kojim se život ostvaruje I obezgraničava, Takva jedna bura strast kao da ovom romanu da» je onaj romantičarski. po= dres i eMsploziv, nešto odđ šekspirovskog temperamem fa i zamaha, ali ga od ek= staze te vrste dijeli Gončarovijev snažni smisao za realnost. Pisac toj strasti daje .najstvarnije okvire mw kojima se ona ispoljava i mbiva. Čini se da su maje sugestivnije stranice „baš one u kojima strast buja i vwihori, a mjihova podioga je stvarmost-u kojoj se jedna takva strast ne mo še ·uzđići do svog zenita, pa mi bilo kako ostvariti.

Slikajući takvu jednu strast, tu „hijenu ljudskog života% · Gončarov. mekako paralolmo, u istom toku. za= hvata društvemimtearmost i-.sadužaj.:imurnog:.j :beznadđnog:..života”:samožige i prazne: provincije u kojoj ljudi gube svaki smisao sa moralne ljstine Žživljenja; sa najviše poetske moći. on ipak dočarava sliku, svoga zavičaja oho Volge sa svom raskoši njegove prirode i tihog, tmur mog življenja bez radosti.

Nije. piščeva krivica što je život oko njega bio siv i beznađan | što je morale na ljepota žrtve za čovječanstvo bila samo đalek i tužan san izuzetnih „suvi“ šnih“ ljudi. (R. TT.)

ADARBERTO OMRTIZ

_ Juyungo

(„9ora“, Zagreb 1961; preveo Dragutin Peskovic)

Glavnu ličnost ovoga ro» mana, Asension astre, no» sllac Je Ortizovih napred nih shvatanja. Njegov dzimovski rast istovremeno, 0Oličava | moralnu snagu sl» yromašnih, potlačenih klasa Ekvadora, čiji Je sucijalnmi položaj otežan rasnim pred rasuđama, Tragičan Kraj glavnog junaka, besmišlema smrt očajnika koji gine ne snajući za koga se i zašto borio, ostavlja krajnje pe> simističku impresiju,

u dočaravanju atmosfere mama sasvim nepozmate ali me | strane sredine, Ortiz se služi realističkim. čak i maturalističkim izražajnima soci · dalnu mepravdu | metode

eksploatacije, pisac Ja da> : leko bliži Travenu nogo A«

sturiasovom romanu „Ljuđi iz kukuruza“, sa kojim se obično „Juyungo“ poredi.

Tragajući.za što pntpuni3im. izrazom stvarnosti koju prikazuje, Ortiz se do po» jeđinosti upušta u surove opise smrti. Pa ipak, ta ne» prestana invokacija ništavi la u njegovom delu ne {ra-

ziva grozu kod čitaoca, .

Smrt i luđilo za piščeve, ju nake neminovne su pojave kojima se ne pridaje nika-

kav 'mističan, pa mi sentlmehtalan msnačaj, Snagom svoje kreativne uver)ijivos= ti Ortiz postiže da čitalac postaje istomišljenik aktera-drame u kojoj posredno učestvuje. Opisi smrti i ne• ljudskog: strađanja ·„Rkođ 'Travena ili Asturiasa iza» zivaju strah, sažaljenje ! gnušanje, Međutim, „kod Ortiza radnja, kojoj su fum kceionalno podređeni •opist, angažuje čitaoca, po želji pisca, na stranh ugnjetemijn 1 obeznađenih, a8u= i

Wu rešavanju klasnih | ra snih problema svoje zemlje, Ortiz' ne ide dalje od faktogralskog beicženja događaja. Njegov roman je uska panorama Života i dđelatnosti · najnižih slojeva.

Svojim delom pisac i ne po.

kušava da reši nijedan od mnogobrojnih problema. Obesmišljena smrt ermca Asenslona, vrhunac Je pišČeve nesposobnosti da nađe makar prividni perspekhtiv-

„ mi izlaz društvenih ncdaća

ljudi o kojima piše. . Roman Je građen „pravolinijski“, bez epizoda i.vre=

menskih pmretrospekcija. NL: najlepše stranice knjige spa .

daju opisi pitoreskni'h kra-

jJeva zemlje koje čitalac fa .

· Bleda očima džipovskog crn

š- ~

i. Ca, atavistički . privrženog

„prirodi. Ok, Sadržina .svake glave sim

_- „bolično. je prikazana u krh-

“Ćoj, pesmi u. prozi Simbolika' ovih opoetizovanih sa>

e eee — 0 eri

diržaja glave očigledno Je šnspirisana folklornim. nase

.ledđem Ekvadora, gde se.tra

dicije, mnogih rasa i maroda sustiču,. „đopunjuju ili isključuju. Ove . pesme w prozi imaju različit karakter u zavisnosti od sadržine RBlave kojoj prethode, Ipak Jedno im «je zajedničko: sklonost ka simbolici izraza, g8de se u obliku kratke Za

dihane rečenice, tonski podražava ritam nacionalnih instrumenata, zvučni efekti prirođe ili islciđani tok liud ske misli. Ova zaglavlja đeluju kao izrazita suproti:ost jezgrovitom, realističkom iz” laganju u poglavljima Yomana. Dok je Ortiz u gvaglavijt= ma pesnik i maštar. dofle je u proznom tekstu na mo mente surov realista, u čiJem se podtekstu nastućuje pleđiranje protivu socijal• mne mepravdđe. (D. TT.)

ena zari aaa

Hercegovina u NOB

(Vojno delo”, Beograđi 1961)

· Sećanja oko stotinu učes= nika marodnooslobodilačkoyj rata u Hercegovini, propra ema uvodnim rečinia pred sednika Tita, idu u red O» mih Mhnjiga kakve istoričari najviše. vole i najradđije.ko Yiste, Suva, ogoljenz istina o organizaciji, pripremama i razvoju ustanka Koji pre Yasta u dobro organizovzmi 1 odlično vođeni rat, o diverzijama i operacijama, 54 mnogo ličnih „doživliaja,

sećanja | utisaka, ova kmji ga predstavlja jedno potce smo | uzbudljivo ·svedočamstvo o mašoj nedavnoj pro Slosti, Vita Cvetković je' jednu svoju .knjigu „nazvao „Izveštaj piše ko preživi“, i ova knjiga je · jedan deo toga velikog ·izveštaja koji pišu preživeli. koji nam iz dama u dam otkriva nova akta, otvara

nove detalje i đonosi nova saznanja o Revoluciji. Jer ovđe govore i rukovodioci i borci, i lepota njihove ”e> či, ne tako retko, ne #ao> staje za lepotom njihovog čina,

Saradnici ovoga zbornika služili su se različitim bpOos= tupcima. Neki su !znosiji Bamo svoja sećanja, drumi ih đopunjavali sećanjima drugih, arhivskom gruđom, zapisima i beleškama #o kojih su mogli. doći. Izvestan broj pisaca, kao ,Avđo Humo, .Uglješa Danilović, Nusret 'Sferović 'i dr, nastojali su, i u tome uspeli, đa daju zaokružene, sinte tične prikaze događaja. Sva ta' različitim postupcima #3 opštena građa daje Jasnu,„ preglednu sliku zbivanja w MHercegovini' u toku. narođ=me revolucije. Ta raznovr8= most postupaka dovela je do toga da se ova knjiga ma nekim mestima' čita sa izvesnim maporom. Al kada se ona m celini pročita, pOostaje mnogo. šta. Jasnije i razumljivije.

Zbirka sećanja | uspome= na, od kojih većina ima vrednost autentiičnoz ljudskog dokumenta, „Herecegovina u NOB“ Ide u red o» nih dela o našoj revoluci«ji, koja imažu trajau vrednost. (P. P-ć)

BERIP BEHOVIC

Olnjao doba

Svet Je postao pismem. Međutim, ta pismenost više je prisutna kao — ako taKo može da se kaže — 7Jizi= člka odredba a ne kao sta-

ceni

i

| SOLJU (0.

u gomilama nasrću ma tvrde literarne kapije. „Postalo Je to šik (ili elegancija ili burleskna pomodna izvitoperčnost): biti nešto kao Di sac, publikovati neka se> čanja ili dnevnike ili svoja sentimentalna „obračunava-– mja" sa svetom oko sebe i u sebi, | sa godinama koje Be zovu malo melanholično 0poro — prohujale. U om f takvom stanju pojavljuju Be mnoge knjige koje sa li teraturom nisu wu đbližem srodstvu. U tom takozvamom Wknjževnom' kazanu, rodila se i knjiga „Oiujno doba". Da je to romančić sa 200 stranica — pa m redu! Mnogi se muče | uzalud truđe, to je prirodno Ali — „Olujno doba“ ima #812 stranica; kakav trud, koliko „stvaralačkih mazovi kombinacija i uzaludnih ue inventivnih stremijenja ka višem“, koliko nesporazuma sa sobom! Roman tretira vreme pred rat ı vreme rata i revolucije. Podeljen Je u dva dela: u prvom priprema ličnosti da kasniJe (u ratu) odigraju wvoje uloge — unapred podeljene | sračunate; u drugom te ličnosti izvršavaju svoje obaveze, odozgo mametnute, tenđenciozno obojene.

· .Sve je, još na početkw, for · Birpno m,ime već «krojenng

neđarovitog plana: crnobeli tretman i ljudi i dolađaja i iđeja. Odmah. se vidi, na samom wočetku, ko će sarađivati sa okupatorom, ko Č+ biti partizan, ko će sanjati crvene a ko bele 5nOve. Sračunata i površna lđejica, otrcana i ni malo

funkcionalna: dva sveta BvVet bogatih i siromašnih, nespojivost. u prihvatanju tekućih zbivanja, nemoguće nost iljubavi — jer, zabuzra, on Je potomak' klase ko.a je .,bila bez pozicija, on je rodom od wirotih, seljaka i mikogovića, a· ona, mjebcva draga i jedina ljuhav, ona de kći bogatih roditelja, Ga kle„:predstavnik druge kla Bep(AM.:pisac mnije.rben.jze. vesme okrefnosti: om se “o=" setio. iUspeo” Je -da .reši :i taj · „nemogutuići”. problem: · ua, devojka, Mila, kći bogagh roditelja — koji su po svim koncepcijama odbrame starog čivota nagnuti ka ohu> patoru — postaje jednog dana učesnik u bici za re» voluciju, kao | njen dragi, Zoran :'Marević, koji.je bio i ostao obrazac za one što maginju' ka idealima i Ice poti. Ti sve je u redu romantična klišetarnica Dpostaje · kula: od karata. Igra koja zabavlja decu a ljuti

tt “ u ođrasle. Hepiend, po ovš» kvim spisateljima „mneizbežan |I nametan, nije izostao, Jer, na kraju, junaci ovih literarnih improvizacija i smušenih akrobacija žajcđmo, zagrljeni, sa sinom Smiljianom, kao oslobndin= ci, u koloni, završavaju jedno olujno doba, patetično i još uvek sveže, prisutno

više u nama a manje u 0» vakvim manzovi Književnim hronografijama.

Nužan .je i ovaj podznak: da je pisac želeo da umet nički oblikuje bogatu za grebačku predratnu obitelj Kos, da slika i reljetira, po ugledu na pisce Klasičnog realizma koji su „stvorili nenadmašne več tako ma» zvane porodične romznzne“, da zabeleži i obeloži sve Omo što propada i pađa u jamu :pred novim nastupajuČim vremenom. Ličnosti 0bitelji Ros naslikane su kao lutke, kao ukočene šahov-e Ske figure,.koje početnik wu

šahu monšalantno „pomera po crnobeloj ploči. Toliko je mezanimljivh dijaloga, deskripcije i' „subjektivnih opservacija nižega reda" da to zamara čitaoca. Pročitaš to, izgubiš jedno svoje ra go vremence i strpljenje, i onda smireno kažeš: vaista dosta. I pomisliš: kako je prokleta ta literatura — ko liko je malih i nesređenih pomutila | izgubila, koliko mjih unesrećila.

Ipak, u ovakvoj proizvod moj literaturi ima i „uživa“mja” — to su stranice ma kojima se diskutuje 0 Wumetnosti, politici, plivanju, ljubavi i poljupcima, o mno gim' opštim. i praznin: ime micama, Tu su latinski cItati, domaće fraze i još toliko meduhovitog galimatijasa. Bvo tih stranica, nnjbriljantnijih: 81. do 84, 130, 137108 dalje, —. praznina, 141, 177, 178, 778, 192, 812, evo mas ma “kraju;

O ovoj knjizi ne bih pl sao, ali — čitao sam 812 stranica, Trebalo je, možda, kao | toliko sličnih, i vih, kratkovečnih, efemer= nih, poluknjiževnih, — #zaboraviti |I ovu knjigu, preč» listati je i skloniti u stra= nu, ali, ali. Možda će ovu knjigu neko i polivaliti; to se može desiti — ako «e knjiga: ne pročita. KI tu Je kraj. Više nema ništa. II na početku je moglo da se kha> še Isto, Više nema ništa.

. {R. VJ

MIODRAG POPOVIĆ

Dura Jakšić

(„Prosveta“, Beograd 1961)

Neđostatak književnih monoografija o pojedinim našim piscima nađoknađem Je, donekle, neđovno objav ljenom knjigom Miodraga Popovića o Đuri Jakšiću, Više nego mnogi maši stari ji pisci, Đura Jakšić je imao sreće da njegovo de» lo | njegova ličnost wainteresuju kritičare, tako da se Popovićeva monografija javlja kao đo sada najpotpunija i „majcelovitija

Studija o piscu o kome su od Svetislava Vulovića do danas napisane „pneRolike vredne knjige,

Vešto Rkombinujući bio graiski i književno-istorij= ski pristup Jakšićevom delu, Miođrag Popović je

svoju studiju vamlsllo: kao rađ u kome književno-kriftička analiza neće moći da zaseni naučno | Istoričarsko Istraživanje mnogih Odrapgocenih „podataka (z Jakšićevog šivota, ali wu kome, isto tako, biografski metod neče sputati moguć most movOg, „savremenog kritičkog rasvetijavania mnogostrukog i raznorod• nog Jahšićevog dela. Pisana jasnom, preciznom, ma• da pomalo suvoparnom fromom frazom, Popovićeva knjiga prati „Jakšića kroz čitav njegov život i stvaralaštvo, detalino imnformišući o svakom Đurinom delu ponaosob. Iako pomalo tvrdo i suvo prikazana, iz knjige izrasta čudnovata, tragična i. nemirna ličnost pesnika, raspeta mnogim protivrečnostima svoje prirode,· svoje sredine i svog doba.

Imajući u vidu da monografija. o Đuri Jakšiću predstavlja, u stvari, preradu Popovićeve doktorske disertacije, suvoparnost | izvesna anahroničnost stila, kojim je ostvarena, može da bude oproštena OVOme piscu, koji je obiljem dragocenih podataka i KO• risnih interpretacija uspeo da osvetli i prikaže velikog pesnika mašeg romantizma i da njegovom delu izvuče onu dimenziju koja g& čini „besmrtnim u istoriji naše književnosti, (P. P.)