Књижевне новине

IZLOG ČASOPISA

=1 =i —ii i e II ———————Z—ZzIAiI=

JIBTO II

MATHIIB CPITORB

O: NOVAKU RADONIČU

'U januarskom broju "vog našeg najstarijeg književnog časopisa dr Dejan Me daković u nađahnuto i va ljano napisanom eseju pri kazuje život 1 analizira de= lo Novaka „Rađonića, jednog od najistaknutijih i najizrazitijih slikara ·srp*»

skog romantizma. Međako» ·

vić je uspeo da oživi unu trašnji svet ovog našcg sli kara i proučavanjem hnjegove prepiske da pronikne u njegove unutrašnje sum nje i krize, da otkrije raz loge zbog kojih je Rađonić tako naglo prekinuo sa ra dom. Razlozi ovog prekida su dvojaki: psihološki i so» ciološki. Radonić je celog svog života intimno sumnjao u svoju darovitost, u svoju sposobnost dn se izrazi đo kraja. Uz to naša vojvođanska sredina bila je u to vreme provincija evropske provincije i, učeći u Beču, Radonić je morao da zapadne u jeđan prevazi-

đen manir koji je sputavao . njegovu stvaralačku inđivi-

dualnost.

„Al, bez obzira na svu tu istinsku tragiku, Rado nićevo delo je krupno. Od njega nam ostaje čitav niz značajnih portreta u kojima živi autentični slikar. Sasvim osobeno on je znao da umeri moguću romanti čarsku neobuzdanost, približavajući se ractonainom i realističkom smaopštavanju viđenog. Taj dobro školova ni majstor postao je trezveni posmatrač i kritičar mnogih naših likovnih i društvenih zabluda, rešen da vlastito slikarsko delo ne optereti teretima koje nije mogao da nosi. Na ža lost, u procenjivanju svoje snage on je prema ebi nepraveđan, odbacujući preu ranjeno i ono što je sa la-·

koćom mogao da savlada“,

zaključuje Dejan M"-dako= vić. (P. P-ć)

The Listener

LITERARNI XI NAUČNI DUH

Polazeći od činjenice da danas čisto literaran duh pati od opasne neuravnote ženosti i đa bi izvesna „na učna obuka“ mogla iz nje da ga izbavi, Martin Grin u eseju „Godina nauke“ po drobno rasprvalja odnos Kknjiževnosti i nauke u našem vremenu. Konflikt između nauke i književnosti javio se još u doba renecesanse. Ali postoje dve razli ke između toga sukoba kako ga je videlo Petrarkino vreme i njegovog karakte ra danas. Prvu razliku predstavlja zastrašujući raz voj moderne nauke, a dru gu zastrašujući status dana šnje književnosti. Oba ova oblika inteligencije razvila su se ogromno i opasno u dva suprotna smera. Jedna od posledica ovog paralelnog ali divergentnog razvo ja je mnepristupačnost moderne književnosti prircdnim naukama i obratno.

Zbog veličine, moderne književnosti (a njena vred nost je, po Grinu, veća ne go ikada), a možda i otuda što Su drugi izvori auto riteta — društveni, politički i religiozni — opali, literarni, duh danas ima jedinstvenu snagu. Da, širina

njegovog interesovanja ić

skoro neizmerna, kao i nje ~

gov intenzitet. Njegova 5pe cijalna uskost je samo fun kcija te širine i toga inten ziteta. Samo zato što nas literarne intuicije danas vo de tako daleko i tako brzo, stvari koje one ne mogu da obuhvate gube za nas sav svoj status, sve dostojanstvo sav interes. ULiterarni duh je tako ličan, ta ko opsednut spasenjem po iedinca, da ga se ne ticću nikakve činjenice koje sa tim spasenjem nemaju Vveze, hao, recimo, politički ili organizacioni problemi. · Potkrepljujući ove svoje stavove primerima, Martin

VINJETE NA 8. 1 9, STRANI TZRADILA ·BMTRA ČEMALOVIĆ

Grin navodi tri. razloga zbog kojih bi jedna šira'na učna obuka mogla da bude direktan put široj i postojanijoj inteligenciji, čak i.za onoga ko ostaje kategorično literaran. Pre svega, nauka je danas druga wintelektualna disciplina. Ako literami duh ima· dar vatre, ima ga i naučni. Natuka je današnja: moć i ma glja; hnjiževnost je .smisao inspiracije 1 proroštva. Drugo, nauka je telo'vital ne obaveštenosti kao ! disciplina. Sve što s njom-ima veze mora se poznava ti u saglasnosti sa savreme nim kategorijama, kao. savremene činjenice. Treće, u srcu nauke postoji neper

sonalni ·oblik' iskustva, pri-

rodna i jeđina dopuna knji ševnosti, Posmatran #Mroz to nepersonalno iskustvo

"pojedinac nije ni jedin-

stven ni tajanstven: on je jeđan animalni entitet u materijalnom kosmobu, or ganizaćija apetita i sklono sti, ·identična sa drugim iz njegove vrste, : Svako ko savremenu knji ževnost čita strasno, onako kako to ona zahteva i zaslužuje, primetiće kako njegovo oko skreće sa činjenica koje bi hteo da fik sira, klizeći po površini stvari-za koje oseća da su krucijalne. Ovo se dešava već ·pedeset gođina i zato naša kultura nema danas jedno integralno telo isku stva koje bi obuhyatalo o be ove kategorije, naučnu i literarnu. Ali još daleko više uznemiruje činjenica

da literarni duh, koj pred ·

stavija mesto ·najtačnijih moralnih senzacija: ča RO» ro sve. obrazovane. ljude na šeg vremena jeste, po sebi, opasno .izopačavajući instru ment i osiromašitelj iskustva. Grinu se zato izvesna naučna obuka čini kao na čin da se spasu fragmenti toga duha. (D. P.)

WELT UNDWGORT

PLEDOAJE ZA POZITIVNO U LITERATURI

Govoreći · na otvaranju sajma knjige u Prankfurtu, Valter Jens je:rekao da se prostor pesništva smanjio, jer u veku nauka nije baš mnogo mesta ostalo, Pa,ipak,· veli on, pesnik mora konkureniske medije da potčini sebi-i tad će on „svoje , prvorodno pravo

na kraju ponovo da osvoji, —

i kao pojedinac koji svoju bitku gubi (zato što ga .u-

vek preduhitre), na kraju

ipak, dobiće at“, Zatim je Jens, koji je . romanom

„Ne“ otpočeo, današnji u-

teraturi na Zapadu postavio pitanje koje je nekađ mladome Erihu Kestneru postavljeno: Gde ostaje pozitivno? Odgovor Jensov na to pitanje donosi ovaj književni časopis u novem barskom broju.

Vreme je izvan spojeva,

prošlost i budućnost su se

isprepleli, slika izgleda haotična, čuđovišta „vladaju, pred licem bele. bombe niko se ne smeje. Ovako Jens počinje, | podsećajući na staru Horsku pesmu: „mnogo šta Je čudovišno, ali ništa nije čudovišnije od čoveka“ — i ukazuje na dvostruki aspekt OVOgE čudovišnog: veliki, a ugrožen od tehničke svemoći i skromne moralnosti; hibridan | gord, spreman „Đna pad i nasilan, kolos sa Umom pgorostasa i srcem patuljka, Jednom reči: biće koje mije moglo sa samim sobom korak da drži... to je čovek. onakav ka kvog ga je grčka tragedija na čelu prvog tehničkog ve

·ka opisala, a.to je 1 čovek

naših dana čije lice je ili kao u istočnoj ilteraturi do Wamene grimase gnusnog

optimizma naravnato, ili, kako to često u zapadnoi poeziji biva, do paklene

njuške nekažnjeno izopače> ·

OR. a vas |

istinu, čovek nije ni pre stupnik svih vremena ni nepomerljivi gigant... ambivalencija pre svega +dvostruko Janusovo lice no sioca baklje, koji čak i rat drži u svojim rukama đaje smrtnome, po najmodernijem grčkom značenju, dostojanstvo i profil. Ni ži votinja ni bog niti demon niti svetac. To čuđovište opisati zađatak je koji je do sad na Istoku i na Zapađu samo nekoliko pisaca reši lo: Breht, Kami, Hemingvej i Šolohov, Paveze i ranije Ana Segers, Vitorini i Ba bel... mnogo više ih nema.

Konstatujući da i zapad na umetnost deljmično raz dire dušu čovekovu, Jens kaže da baš zato što pre svega nemamo da ocenjuje mo moral i ubeđenje .piščevo, nego njegov . efekt, mi, zahtevajući ono teže, plediramo za pozitivno u literaturi i odbijamo da priznamo da nežnost i ljubav, poverenje i prijatelj sivo — elementi koje na svakom koraku susrećemo — jednom za svagda treba da budđu rezervisani za diskredđitivano predstavljanje „seoskih“ 'pesnika i inferiomih poeta.

Čudno je, veli Jens, da baš u Nemačkoj mnogi autori ne vide svetlost od sen ke. Drukčije nego li u Trancuskoj i Italiji, oni sU bili primorani đa se bore

za rđavu stvar, pa ipak ni su doživeli ni patos rezistencije ni revolucionarnu odlučnost. Emfaza moralista im nije pozajmila sveto „ne“ da ga upute na ad resu podjarmljivača. . Nije ih raspalila misao: da se is plati mržnju ljubavlju sa vladati, Nikakvo im isku-

stvo nije posveđočilo. Ko»·

je se pesničke snage, pa čak i apstraktni pojmovi kao što su solidarnost i slo boda, u jednom „velikom piscu mogu razbuditi.

Pesnik je možda poslednji koji potpuno sam, pod ređen samo svesti i zapove sti takta, bar pokušava Uu zlu dobro, u dobru bolje, a u boljem idealno đa pre pozna. "Treba imati strplje mja da se danas još blagom nemilosrđnošću Erazma go vori, da se fanatizam i po jednostavnjenje suzbije, da se poreče. To zahteva hra brost: u veku masovnosti me bojati se usamljenosti koja je pretpostavka za za jedničko.

„Moja generacija zna“ rekao je Kami 1957. u Stok holmu — „da svet neće biti iznova sazdan. Ali će ·njoj zato možda još veći zadatak zapasti. A on se sastoji u tome da se raspad sveta spreči“. A Jens dodaje: „Ko raspad sveta hoće da spreči, taj mora i na literarmmom polju da se bori protiv svakog pokušaja ko ji iđe za tim da se kanoniziranjem jedne misli na vačun druge nešto postigne“. (A. P.)

— ——

:BA PIBRA URTTERARIA

| ORIGINALNOST PIRANDELA

U Agriđentu ma Siciliji, užoj domovini Pirandelovoj, završene su ·.svečane priredbe 'povođom dvađesetpetogodđišnjice smrti veli kog pisca, započete u RhRimu a zatim nastavljene u Milanu „i Veneciji pri fon daciji Čini. Proslava u Ag” riđentu imala je od svih najsvečaniji karakter i zaključujući je, predsednik, „nagrade Pirandelo“ Bona ventura Teki ođržao je go vor u kome je težište sVO jih razmatranja bacio na originalnost piščevog stvaralaštva. Pirandđelo je bio, kaže on, „Ssiciljanski“ pisac, ali u isti mah i odličan poznavalac suvremene evropske kulture a naročito evropskog, tačnije nemačkog romantizma, koji je na njega znatno uticao. Po sle završenih studija, Piran delo se, još sasvim mlad, istakao značajnom diserta cijom na Bonskom univerzitetu, u kojoj je tretirao probleme nemačke idealističke filozofije i nemačkih romantičara, buđući odušev ljen nekim koncepcijama i vizijama Ludviga Tika i E. T. A. Hofmana. Naglašava» njem ovih momenata Teki nije hteo da doveđe u pita nje Pirandelovu .originalnost. ~ | 'uostalom, lako .je utvrđiti i već je mnogo puta utvrđeno u čemu leži origi nalnost Pirandelova, naročito u odnosu na spomenu– te uticaje sa severa. Leži u njegovom „humoru“, kao ti pičnoj formi pirandelovske umetnosti, u onom osećanju suprotnosti koje izazi va istovremeno smeh i suze. Leži, dalje, u njegovom realizmu, jer snaga njegove .umetnosti ne pro-

izlazi toliko iz jednog spo znajnog dijalektičkog pro-

cesa, koliko iz neposrednog ·

posmatranja svakodnevnog života. Koliko samo tih ma lih, svakodnevnih ljudi što često sa „pretencioznošću međitiraju o konačnim pitanjima života, ali su prc svega utopljeni u bolu i borbi sa beđom.svoje egzi stencije, žive na stranicama njegovih Knjiga. 'Dija~

· lektičan ili ·ne, realizani

njegovog posmatranja, OŠtar i ponekad gotovo Ssurov, značio je spas njegove ametnostij. \

Ali postoji jedna oznaka njegovog stvaralaštva po kojoj ćemo, pre nego po

svima nabrojanim, moći sa sigurnošću da se. uverimo u originalnost njegovog talenta. Luiđi Piranđelo prvi daje intelektualnu svest i jasnoću mnogome od onoga što je kao mešavina osećanja i intuicija, kao klac kalica „zanosa i depresija, već postojalo kod drugih pisaca njegovog vreme na, italijanskih. ili stranih. Posređstvom jednog radjkalnog traganja, ne samo među iđejama nego još vi še među životnim slučajevima, uspeo je da tkivu svojih knjiga da te velike i retke vrline: intelektualnu lucidnost i svest. ı tak vim istraživanjem uspeo je da ponovo otkrije, sa jed nim poletom uznemirenijim i angažovanijim., . više no što je ranije bio.običaj, tragični smisao života, naročito mođernog. (T. K.)

„Saturday NKevičio

JEDAN OD NAJOBRAZOVANIJIH MLADIH PISACA

„Književni horizonti“, ru-.

' brika koju u ovom časo-

pisu vođi poznati književni kritičar Grenvil Huks, nije samo merilo vrednosti, ako to uopšte može da bude mišljenje samo jednog čoveka, dela koja se u 8&meričkoj, i ne samo američkoj književnosti, pojavljuju, već'i prilično pouzdan informator o mladim piscima koji prođiru u jedđnu literaturu i o kojima se sve više govori. Mlada spisateljica Mjuriel Spark, koja je u toku poslednjih pet godina izdala nekoliko knjiga, novi je meteor na američkom književnom ne-

bu. O njenoj · najnovijoj Mknjizi, „Doba snage g-đice Džin Brođi“ govori Grenvil Hiks u broju od 20. januara. Sudeći po Hiksu, ona je dokazala za ovih pet godina svoj veliki talenat i veoma značajnu višestrukost. Upoređenja sa đIvlinom Vou-om, Henrijem Grinom i Ajris Mardok, iz pera mnogih kKritičara, to samo dokazuju, iako — po Hiksovom tvrđenju — to je nepotrebno jer: Mjuriel Spark je pronašla sopstveni, veoma zanimljiv. put. Jedno od značajnih .obeležja njenog stvaralaštva je katolicizam sličan katolicizmu Grejema Grina i PFleneri O'Konora. Ali ona se u svojim knjigama ' mno go više ' bavi zlom među ljudima nego Božjom dobrotom. Požudni starac -u „Memento mori“, udruženi šarlatani u „Neženjama“ i uopšte, nekorisni i duhom bolesni ljudi su predmet njenog najsnažnijeg: opisi vanja, Hiks smatra da je razlog njene snage u opisivanju zla u činjenici .da po religiji koju ona zastupa zla mora da bude na zemlji. „Pošto veruje u nebo, mirno može da posmatra zlo na zemlji“.

Po Hiksu, Mjuriel Spark je jedam od najobrazovamijih mlađih pisaca koji piše o spiritizmu kao da Je pola veka provela na s6eansama („Neženje“), sa podjednakim poznavanjem o ponašanju starih ljudi (iMemento mori“) i živo» tu na napuštenom ostrvu („Robinson“). „Ona je u pravom smislu te reči, pisac sa drugog a&veta, čiJi najveći kvalitet i snaga Je poznavanje ovog sveta“.

„Doba“ snage g-đice Džin Brođi“ je njeno najsnažnije delo koje na najbolji način predstavlja svog Dpisca. „Ova · izvrsno pisana, odlično konstruisana, „zabavna'i duboko ozDiljna knjiga“ govori o Životu u jednom ženskom koledžu, o uticaju vaspitačice · na šest devojaka i o načinu na koji se taj uficaj ispoljio u situaciji kad su devojke napustile · koledž i našie seu, sasvim drukčijim i međusobno različitim životnim uslovima.

(B. A. PJ)

PREVEDENS

v. S. PRIČĆET i —=———

U pisanju ništa nile „Literarni uspeh“, napisao aa OS oj Konoli u prikazu jednog engles OZ TORO je doživeo uspeh, „oslobađa ZREO i. prijateljski raspoložene okoline time OP ; jeo klanja i tako priprema put Da i o ta neuspehu“. Za to pitanje autor „BU ak Sion prijatelja“ i „Nemirnoš groba" Je, ci Oe stručnjak. On je naš patolog Opasno o ie talenat — i donekle njen predskazivač. OB de uvek stajao Uuzž Flobera i nemilosrdnos da nika i postavljao dijagnozu bolesti koja nap njega i njegove savremenike. =—

Ponekad su te slabosti obične kijavice, boginje i reumatizmi literarnos života: SUVE mnogo novaca, premalo novaca, popularn0 1 vinarstvo, literarno novinarstvo, brak, O 38 kolica u hodniku“. Ponekad se Konoli OOLOVe samoj bolesti industrijsko8š društva. on a a yovatno, zajedno sa Henri Džejmsom, re ao da je sam život — „život, prosti život < Pa neprijatelj umetnika čija je jedina GužnOri e stvara remek-delo, samo remek-delo. i koji sam naveo na početku OovOBŠ članka RBVPn je „Konolijevim drugim zakonom . Da li je tačno? o . O adita

Ja apsolutnost u književnoj kritici ne co: n mnogo. Šta Konoli podrazumeva pod uspehom" Da li je to stvar mode i karijere? Je li to manifestacija poštenja? Da li je to srećan E odobravanja kritike i javnosti? Da li Konoli pod tim podrazumeva priznanje ili misli na piščevo unutarnje osećanje da je napravio nešto što vredi? Kad je stari Dizraeli za viktorijanskog pisca sastavljao „Nevolje autora“, uspeh je bio jedina nevolja koju je propustio da navede. Da li Konoli misli na uspeh kao na obeležje savremene nesreće — naglo obogaćenje, popularnost, bogat život i Holivud pre nego autor napuni trideset godina? .

Pretpostavljam da se Drugi zakon odnosi u prvom redu na romanopisce. (Reč je o Konolijevom prikazu Kingsli Emisovog romana „Uzmi devojku prema sebi“.) Mislim da on znači da romanopisac obično prekida sa neprijateljski raspoloženim svetom u kome je odrastao ili 5 kojim živi; ali čim izgladi sukobe time što će o njima pisati, njemu preti opasnost da zauvek izgubi osnovni materijal. Pun samopouzdanja, on će u drugom pokušaju početi da gladi staro, da se ponavlja, postaće mlitav ili grub. Tscrpšće se u jednom uspešnom duhu, a nece ni biti svesan toga. |

Provincijski univerzitet, prljavo sokače, raskošna vila, neoprostivo pomodna sredina gde je on odrastao anestezirani su; „pod okolinom mislim da Konoli podrazumeva ı emocionalna, intelektualna i duhovna ograđivanja. Srećom, ĐBmili Bronte (tako sugerira Drugi zakon) nije posle „Orkanskih visova“ morala J| dalje da piše; nesreća je što je Tomas Vulf i dalje Dpisao posle „Pogledaj dom SsvOJ. anđele“. Kad već jednom uspemo nc treba više da pišemo. Mi gubimo naš talenat sve dok se ponovo Zbog nečeg ne razbolimo. -

Ako opet pogledamo, zakom, primetićemo reč „neprijateljski“ i neodređenost reči „okolina“. Smatra se da romnnopisci uopšte imaju samo jednu značajnu okolinu. Da li su sve okoline neprijateljski raspoložene? Svakako da nisu, ali moramo priznati da momentalno u svakoj zemlji na svetu talentovani nastoje da pripadnu ogromnoj grupi izgnanika. Prekid sa. odgojem je neizbežan i opšti. Mnogi dobro napisani prvi romani su jednostavno katartični protesti talentovanih ljudi i žena protiv loše ili pogrešno vaspitanog sveta u kojem su odrasli ili sveta koji. su nauka, industrijalizam, politika ili rat uništili.

Značajno je da se indijski i afrički romanopisci iscrpe brzo, čim opišu svoju prošlost i prekid s njom. Oni prestaju da budu umetnici i postaju inteligencija. H. Dž. Vels je postao član inteligencije čim je iscrpao materijal. za svoje komedije pisane ža niže slojeve srednje klase. I sama Džordž Eliot, pošto je iscrpla svoje detinjstvo i mladost, doživela je neuspeh kad je ušla u svet koji zapravo nije poznavala u drugoj polovini „Danijela Deronde“ i u „Romolu“. Ili, uzmimo teži slučaj D. H. Lorensa. Njegovi raniji i najbolji radovi svakako ga Ooslobađaju od neprijateljske okoline; ali za njegovo kasnije delo ne možemo reći da je bilo „literarni neuspeh“; a ipak je on svugde nailazio na neprijateljsku, zapravo stvarao neprijateljsku okolinu, tako da nije nikad bio duhovno ili emocionalno slobođan. Prema tome mogli bismo reći da uspeh ne oslobađa. Henri Džejms se oslobodio američkog života, ali je bio dovolino gospodar umetničke veštine da proširi svoju ličnu borbu i usvoji „međunarodnu situaciju“. Za ovakve umetnike lično oslobađanje nije fatalno i, ako se na njima može videti dejstvo Konolijevog Drugog zakona, mogli bismo samo reći dn oto nije apsolutno ili dramatično. ·

|I ne samo to: mnogi romanopisci postaju bolji vežbanjem, a svi kad ne zamenjuju ra automatskim pisanjem, klizavim, glatkim sti-

SVETA SAMUROVIĆ: KOMPOZICIJA

KNJIŽEVNE NOVINE