Књижевне новине

r____ri ___

DREVNA BAŠTINA

MORA

Ako ima ljudskih prožesija ili radni za koje bi laleše mogli povjerovati da ip BB: vih ruku dolazi mir i radost bostojbini čovjeka na Zemlji, onda su to one Što su više od sviju izložene promjenljivosti sreće u svakodnevnoj borbi za Opstanak, one koje su na strpljivoj nađi i buntovnom bovjerenju u dobrotu udesa oblikovale svoju egzistenciju. ·

. Izmišljajući Smiješne i turobne profesije svojih stanovnika, more je izdvojilo svoju maštu od Šablona kopna i pokazalo se kao vidovit čudak, koji o zamršenoj tajni ljudske sudbine umije da isprede najbizarniju priču. Redaju se tako snovi mornara, ribara, ronilaca, svjetioničara, Priče kamena i oblaka, btica koje lete u nepovrat i ljudskih očiju koje še za njima okreću, tih očiju usamljenih poput crvenih staza što završavaju na rtovima otoka, ne vođeći nikud. Tko da ih sve oživi u jednom lepršavom trenutku sječanja na šumove ajetinjstva, da ispuni vrelinom davnih ljudskih glasova jeđan zaspali” građ u ravnici, njegove bezbrojthe kro= vOVe, što maglom ovijeni iščekuju praskozorje.

Svaki brod koji odlazi u daljinu sputan je plahom čovjekovom mišlju na povratak. Brod Je nesiguran, lelujavi dom na moru. On liči na naselje, na zavičaj, na fabriku sa žutim dimnjacima iz kojih se puše neiskorišteni ostaci želja. On je potrebnost čovjeka čovjeku, što ju Je u najdavnijoj davnosti ljudske povijesti ispjevalo more i njegovi putovi; sačuvaha dragSocjenost svega što čovjek ima u pustoši vremena i prostora, gdje je om jedina vrijednost pod nebom i jedina sigurna tačka koja se obire besmislu postojanja. Čarolija preobrazbe pojedinca u dio zajedničke duše svijeta — kao jedina svijetla mogućnost čovjekove subine, jača i plemenitija od njega samog.

More i čovjek sve bezbrižnije gledaju u oči jedno drugome, jer ie već prilično jasno povučena ona nekad nespokojna granica, kojom za ljude na pučini završava osjećanje svijeta kao nepoznate sile nađ sobom, a počinje misao o svijetu kao poznatoj sili oko sebe. Ali prirođa i čovjek ovdje su i nadalje nosioci jedne nedeljive istine života; a neuništivost ljudskog iskustva i nauka koja ga suvereno predvodi ne smetaju nimalo jedna drugoj da okreću kormila brođova na sve strane svijeta, sijeku morske valove, progone ribu...

* * *

U čemu je posebna ljepota i trajnost baštine koju je novom vremenu zavještalo more i dugi, spori vjekovi čovjekova bavljenja na njemu i na njegovim obalama? Možda u tome što se je ovdje zadržalo do danas poštovanje svega što sačinjava čovjekov život i šlo je

; (Zapis sa RR ribarskog broda)

životu neophodno. Zato nigdje tako usrdno kao na moru, na nekom ubofom ribarskom brodđiču ili u kućici na rtu ne živi staromodna Stidlji« vost ljudskog rađa u prijateljstvu s novim Vre= menom, što ga još sasvim ne razumije. Stari ribar, tu, pokraj. mora i na moru, umije naći pravo mjesto svim stvarima što ga okružuju: u ogromnoj radionici mora i sami predmeti su puk odsjaj jedne vječnosti u kojoj ništa nije bez svog iskonsškog mjesta i svog braštatog' smisla.

Ljudi koji plove morem i žive nh njemu trvđoglavo bi htjeli da svijet i Vrijeme što im izmiču iz ruku oštave bar za sobom, udaljujući . se, skupoocjeno znamenje trajanja, znamenje bola. Otuda u kućama naših Primoraca onaj košmar od japanskih vaza, pozlaćenih fotografija, lutki, kutija, oružja: dječji, nijemi svjedoći nestvarnih putova i vremena što se skrhalo

u brodđolomu. * vr

* *

TLijudi koji žive na moru nisu ni hrabriji ni lukaviji od onih što su vještinu borbe za opstanak izučili na ivrđom kopnu. Ali možda nije pretjerano reći da su strah za fizički Opstanak kao i briga za potomstvo na moru nekako istančaniji, možda šutljivije egoistični i obazriviji.

Ono što čini čovjeka na moru jakim i sigurnim u neku nepisanu pravednost bitka, u pravednost vremeha koje nas drži utamničene pred svojim pragom, to je cijeli onaj utrti i brižno sačuvani sistem navika i mišljenja što su ostali privrženi primitivnim oblicima zajedničke plovidbe i ribarenja. More je posljednja riznica jedne naivne baštine, skromno ustrajale u upornoj pratnji života; bez te baštine građovi danas poštaju befonske mipe, a stjecišta intelektualaca strše iz njih sablasno kao kaverne ronilačkog zvona na dnu mora. '

To je razgovor.

* *

Čovjek je, na moru, pobijedio sudbinu. On gobo?i.

Misao, kao i krefnja, upućena je prostoru. oko čovjeka. Kroz njegove mišice poriv za akcijom prolazi kao neizgovorena riječ. Kormilar snažnih ruku, u buri što se iznenada diže, nestrpljiv je da nekome progovori o sebi, riječ se lomata u njemu kao ptica u kavezu, riječ hrli u pomoć, kao basma, kao otpor i kao pomoć. More hoće razgovor, obilje riječi nad svojim valovima, more otvara usta Ššutljivim i žalosnima, i onima što kao krhku sjenku pronose daljinom možda neku napuštenu ljubav, ili bilo što neđovršeno, More podstiče ljude da se smiju,

da pjevaju, da govore. U vješnom skladu ži-'

Vota i smi da zaborave.

* 9 + ." %

More i ljudška.iječ: čamotinja prostrta u nedogled i živi plamen vatre Što je obasjava. Riječ čovjeka koji tegli blagoslovljeno tešku mrežu plodna je kao i sam život, ta riječ usavršava ad i đaje mu konačni oblik. Ali ona da i pobjeđuje, u Ohoj mjeri u kojoj sam rad pobjeđuje bespomoćnost čovjekova bostojanja.

Ribar bez prestanka motri brzžopleti rad BVoO-

jih ruku, te pokrete koje već zna nabamet; izaziva ih Wvojom slobodnom maštom, pobjeđuje. Okružen prirodom i zvijezdama 8 koje ne »na Šta mu spremaju, u slobođi t68 #O0lemog Yasbjevanoš proštora oko sebe, primoran đa se petlja satima oko jednog užeta, on se dosjetio da še mametljivoj logici Yađs, nje#ovoj realnosti kojoj mota da robuje, opite iraciomalnim Sredštvima. Tako razgovoP i riječ poštaju blistav i nadmoćan svijet za sebet samostalan Kreativni akt, koji odražava nužnost čovjekove situncije onako kako 6 hoće mjegov duh. Da riječ ne postoji, rad bi ođavna zagušio ljude na zemlji i na momi, ruka bi izgubila svoj put, i tama bi opet bokrila svijet. * * *

Riječ je jedino izvojevano čovjekovo vrijeme, jeđino što mu je bez ostatka pruženo na upofrebu i trošenje. To znaju ovi ljudi prignuti u mibarskim čamcima bolje od mnogih ostalih. Ako ima nešto doista stravično u velikim tvornicama, to je nemogućnost da u huci mašina riječ nađe svoje mjesto, da odigra svoju osmiš-

ljavajuću ulogu. Na moru je riječ. rosa i mo"

litva, početak i kraj, odgovor na sva pitanja. Jedna ribarska ekipa, što uz škripu vesala i fijuk komopaca topi mrežu ili je iz mora izvlači, vraća — a da to i ne sluti — besmislenoj nuždi rađa ljepotu igre i dostojanstvo dokolice. U odmoru, ili u očekivanju ribljeg jata, razgovor je vječito zelena oaza, pa se me zna govore li to ušta ili ruke, u okrepljujućem otpočinku, nešto nježno i milo mucaju. I zađevice, i trvdoglavosti, i cjepidlačenja, tek su nezamjenliiva, umjetnička sportska igra, iskonska vježba govorenja i međuklubskog općenja. ' "' *

More je tiranin. Ono ne pušta glavu i jezik da miruju, sve dok ne stignu tamo odakle je nekoć proizašao zloduh umjetnosti. Mimo njegovog budnog uha svakodnevno prohuje tisuć slika i poslovica, što su kao sestre onih iz davnine, kojima smrtnik zaustavlja treperave trenutke smisla, zablistale nad Kkratkoćom života. I tako smo, mi što nas je odnjihalo nespokojno more, još uvijek na ishodištu svega: mi vjerujemo da čovjek tek započinje. Došapnuvši sam sebi u zao čas riječ dekadencija, koje se plaši, ali se mora pomiriti sa sjenkom što se od nje spušta na nas i našu prisutnost u Vvremenu, misleći đa je izmakao neumoljivom jarmu kulture i civilizacije, zbunjemi građanin naći će se, iznenađa, tu na pučini, mms samom izvorištu te plodonosne kulture, koju om, zaboravljajući joj svrhu, pokatkad obesmišljavan. Tu, na pučini, susrećemo se sa Živim, neprekinutim naporima čovjeka da je stvori, nju, kul-

KONSTANTIN DANIL: PORTRET OFICIRA

turu, ni iz čeg, iz sebe samog. Iz vječite težnje za kretanjem, za smislom, iz svog rada, iz svoje slobode, Iz neophodnosti da je podijeli s drugima. * # *'

Možda će i momar jednoga dana prestati da priča svoju dugu izmišljenu priču, svjetla svjeftionika će se zamoriti odđ mučnih bdijenja, i galebovi neće više imati očajničke smjelosti da kruže, nad. mehaniziranim kormilima s kojih je utihnuo zov. daljina i zauvijek zamukao strasni poklik: naprijed, u nepoznato...

Tada će se otključati možda neki drugi oceani i druge će neke ptice morati uzlijetati nad njima umjesto ovih što. su klonule, i tko zna kakvi će se sve putnici i sanjari pojaviti na drumovima kopna i mora, da nastave jedan neveseo, odavno prekinut razgovor. Nećemo ih prepoznati. Oni će nam pričati, možda, o toj drevnoj, zaboravljenoj baštini mora i njegovih vidika, što je stješnjene mornare pod palubama činila braćom, a ribarsku družinu MWraj mreže posljednjim kolektivom, u kome riječ staro nije značilo uvijek isto što i suvišno, a starimski srđđačno isto što i zastajelo.

Vesna PARUN

radio i televizija

TRADICIJA O7BILJNOG DRAMSKOG PISANJA

(MAKSVEL ANDERSON: „ELIZABETA, KRALJICA ENGLESKE“, RIV ZAGREB)

Vrlo je simptomatično da „MBlizabeta, kraljica Engleske“ služi većini američkih pozorišnih Kkrjtičara kao povod za tvrdniu da Maksvel Anderson, pisac koji se već skoro četrđeset godina sa promenljivim uspehom drži na američkim pozornicama, iako nije napisao „veliku američku dramu“, kao što su njegova rana dramska ostvarenja, u koje se i ova drama „ubraja, obećavala, ostaje dramatičar Moji je održao živom „tradiciju „ozbiljnog dramskog pisanja“.

„Elizabeta, kraljica Engleske“ možda ne pruža povod za konstatovanje da je pisac dao puni zamah svojoj imaginaciji, da je u pitanju izuzetno originalna ideja kao kreativni impuls, n2ka ingeniozna tema, ali nas Za to veoma impresivno podseća da je drama i produkat konstrukcije, veoma kompleksan organizam čije oživljavanje nije samo stvar tehnike nego i talenta. I odjsta, ova zanimljiva i uzbudljiva istorijska drama, pisana u blank versu, koja govori O VOlikim strasžma, ljubavi i želji za vlašću, o ratovanju | dvorskim spletkama, može da posluži kao školski primer veštine u stvara nju strukture sadržaja i njegoVOg razvijanja, sa svim dram=-

KNJIŽEVNB NOVINE

skim. elementima koje ovakav

tekst uključuje.

Kompletno radio-izvođenje ove Andersonove drame, u adaptaciji Zore Dirnbah, u režiji Bogdana Maračića i sa interpretatorima Mirom Župan, Borisom Zupančićem, Ervinom Dragman, Emilom Kutijarom i drugima bilo je na veoma visokom umefničkom nivou. Rekao bih, čak, pružilo je retku priliku slušaocu da od, na određeni način ograničenog, akustičkog doživljaja u SVojoj svesti stvori sliku pozornice i života na njoj. Mislim, zato, da bi bio veliki doživljaj videti Miru Župan i Borisa Župančića (čiji glasovni kvaliteti, izvanredna dikcija i, uopšte, interpreTacija puna mere, moraiu da zadive) na sceni kao Elizabetu i Hseksa. Mislim, takođe, da nije bio bez smisla susret sa Maksvelom Andersonom. dramatičarem koji veruju u uzvišenu lepotu plemenitih vremena, a pozorište shvata kao „religioznu instituciju potpuno posvećenu egzaltaciji ljudskog duha“.

Bogda, A, POPOVIĆ

UA IU CIRIN")

Zemlja i radanje sunca |

SLAVOLJUB BOGOJEVIĆ

Slika cele bogovetne noči zem lju oranicu i rađanje sunca, Otkrio je ispucalu ilovaču za nebo svojih boja kojim je nekad kao pilot leteo, te mu je slikarstvo, kako sam kaže, „zemlja iz vazduha!* Koloritna simfoničnost njego vih bezimenih platna, okupanih plavom, crvenom i mođrom bojom, simbolišu zemlju od ranog izlaska do kasnog zalaska sumca. Ili je to možda samo maglina u tonskom sivilu koja đeluje kao kobna sumornost, tuga neizmerna? Tu je pored zemlje i belina kao vesnik proleća, žuta ptica u oku sunca, modrosivi čardak ni na nebu ni na zemlji, crvena krv evolucije, srebrnoperka koja ore vođu u bplavičasto povečerje. U stvari sve što sad viđimo je zemlja i rađanje sunca. I ništa više.

Boje mu govore jezikom strasti i zemlje iz koje je ponikao. A isklijao je kao slikar pre jedne decenije pravo iz akademske klupe.

|

Zabamtio je očinsko voljenje pro= fesora Petrova, koji mu je dopu-> stio: da slika na opranim rendgenskim celuloidnim snimcima, zavoleo je Gvozdenovićevu uzdržanost u Mkoloritu, familijarnmost Peđe Milosavljevića, boemstvo Jo vana Bijelića, muškost Zore PetTović i Tabakovićevu staloženost. Od gimnazijskog skiciranja do Zlatne palete za „1960. godinu, predstojao je đug i trmovit put. Bio je najmlađi pilot, metalski radnik, pravio značke za grobare i đubretare, mučio se kao logoraš u borskom Štraflageru da bi dospeo na Akađemiju, skitao po manastirima, Parizu i San Pol de Vansu.. U Parizu su mu ostale najbolje slike. Dugo tamo nisam odvajao oči od crkve Notftr-Dam i Sakr-ker. A za ovih deset godina intenzivnog rađa imao je stalne mene počev od realizma rahitičnog dečaka (1952), preko impresionističkog cveća (1953),

BIEĆ.LLCII o: a ——— ____ | _______ ____ Ji Kontlinuitet koji se jasno sagledava

| Nastavak na 3, strani

slovenskim pismemima monaha Hrabra oslušnemo dosad nezapažene aluzije na onovremena politička zbivanja u Samuilovoj državi. On je jasno ocrtao dva toka slovenske pismemosti: pres lavsku, u ono vreme zvanično> državnu liniju usvajanja ćirilice — pisma, građenom po uzoru na grčko pismo, i nesiužbenu: dosledniju · Ohriđsku školu, u kojoi su ne samo ćiriloeometodijevsko pismo (glagolica) nego i jezik njihovih slovenskih prevoda održavani mimo zvaničnog stava zauzetog na saboru s jeseni 839. godine, kada je usvajanjem ćirilice načinjen kompromis sa grkofilskom partijom „Samuilove države. U ođeljku o makedon= skoj narodnoj poeziji Haralampije Polenaković dao je metodom ji načinom srpsko-hrvatskih istraživača narodne poezije pregled makedonskog narodnog stvarslaštva lirskog, epskog i proznog; od majstarijih vremena do poe-

zije nastale u narodmooslobodilačkoj borbi. On je počeo izlaganje narodnom lirskom Ppoezi=jom, što u slučaju makedonskog narodnog pesništva predstavlja dobrim delom građansku lirkau nastalu u prošlom veku. Takc se posle članka o Ohridskoj školi

dobija prividni utisak da je ovde.

kontinuitet prekinut i da je jed'no veliko razdoblje ostalo u makedonskoj književnosti nezastupljeno. Da je autor počeo izlaganje epskom poezijom, videlo bi se da u stvari nije tako i da kontinuitet manje više postoji. Autor je veoma uspešno dao

pregled vrsta i motiva makedonske narodne poezije ukazujući na paralele u narodnom pesništvu drugih zemalja. Ne vidimo zbog čega je trebalo početi odeljak o tematici makedonske na= rodne poezije motivom o ofmici žene i dati mu onoliko prostora. Naprotiv, trebalo je možda ista Ći pored ostalog i onaj lep mo= tiv ohridske narodne pesme na

temu: „devojka i konj momački“, koju ima i Vuk u nekoliko varijanata i koja je svojevremeno privukla Puškina. Makedonska književnost XIX veka zastupliena nizom portreta Krčovskog, Pejčinovića, Miladinova, Priličeva i Žinzitova (pre= vođioca Ševčenka, „Slova o polku Igorovu“ i drugih đela) nastavlja 86 monografijama o Misirkovu i Koču Racinu koje već zalaze u okcire savremene ma kedonske Književnosti. Sledeći odeljci nas uvode u posleratni rascvat u prvom redu makedonske poezije, proze i drame. U tim odeljcima iz kojih je izostala plejada makeđonskih „savremenih prevodilaca, među kojima ima izvrsnih (Đ. Sftalev, na primer;) pratimo izrastanje makedonske književnosti u jednu botpuno savremenu i modernu literaturu-. U novim uslovima ona

danas uzima ponmovo.(ovog puia Jej možda u poeziji) onu značajnu ževnosti.

SJ: a

ulogu koju je igrala nekada među mladim Književnostima južnih Slovena,

Zbog toga je dvadesetogodišnjica jugoslovenske revolucije, koja je povod islaska ove knjige, u prvom smislu reči i jubimoderne makedonske lnii-

Milorad, BAVIĆ i

~

(Povodom izložbe slika i. Slavoliuba Bogoijevića u (Graiičkom koleklivu) | 2

ekspresionističkog cirkusa (1954), lirskih pariskih krovova (1955), sanpolđevanskog raspeća (19586), linearnih petlova (1957), apstraktnog đavoljeg grada (1959) do racionalne slikarskovajarske azbuke smrti, posvećene kragujevačkim žrtvama (1960). Razbijao je oblike i forme na svakoj novoj izložbi, pokazavši po oceni kritjke tragalačku upornost, kompozicioni smisao, razigranu maštu i poetsko osećanje. Pored slikanja ilustruje „Pjance““ Slobodana Markovića, „Agatona“ Bože Timo lijevića i „Davida Lutalice“ Žike Lazića, nezaboravan mu je plakat „cvet-ptica“, kome je Branko Miljković posvetio lirski esej.

Sada, dok ga posmatram preda nog radu, čini mi se da se prome nio Slava Bogojević, noćnik uljoneimarski! Do sada je, znam, lutao izgubljen i neveseo, poštujući liniju kao neprikosnovenu vezu svetova. No danas, na ovim platnima pod uljima, koja nas okružuju, primećujem izostanak honizontala i vertikala, kao da je za navek rešio da se oslobodi vezanosti linija i boje? Ukoliko ih i 1ma, one su isprekidane, kao na izdisaju. Zaključujem da je osta-. vivši ritam pravih i krivih došao do osetljivo diferenciranih, mrežičastih, skoro monohromatslcih slika koje u sivotamnoj gami dostižu stepen drame, Tako se sad pitam da li je ova slika predamnom pauk ili nelagodnost koja

· nas je uhvatila u mreži čekanja,

koja je svakad ptica nadanja? Bodler je još rekao da je sve ti boji: i harmonija, i melodija i kontrapunkt! Kod Slave sve je podređeno funkciji boje, tako da ona oranž slika nosi u nedrima li mune i narandže a možda je to i raspevana žuta kanarinka u zlat nom kavezu? I uopšte to nije važno. Da li je ova do nje naslikan buket ili cvetna livada ili čal usnula rečna mrtvaja od koje su pobegle dugonoge rode? Svejedno! Slika zrači ono što jeste i ne mora da se svaki čas menja poPut ljudi koji je krštavaju i ocenjuju ne znam zbog čuga? Sve je tu sal na ovoj prekrasnoj izložbi senzibiliteta, zemlja i rađanje-sun'

ca! Sutra će možća sve biti druk-

čije. . Kosta DIMITRIJEVIĆ

7