Књижевне новине

| Y”SARL BODLER: „CVJETO-. | VI ZLA“, „MATICA HRVAT| SKA“,. ZAGREB 19601. i PEVALI: ANTE. . JUREVIĆ, ·'DUNJA' ROBIĆ ·1 TIN UJE-

PRE»

Sent=Bev je:.jednom-· prilikom fzjavjo. kako. se · genijalni pesnik poznaje po tom. Što ume da p:še ne samo bolie, već i drukčije od ostalih posnika. •

Kada · se 1957. godine pojavila Bodlerova zbirka pcsama „Cve= tovi'zla“, ona se potpuno razlikovala od svega što je dotad napisano u francuskoj povz:iji; pa' ipak 'Čitzoci nisu odmah ocenili da'se radi o velikom pesniku. Posle dražasne razneženosti jednog Misća, filozocfsl:0gw ožajanja De Vinjia, 'rež:tih: tirađa Lekont de Lila, Bodl»rove ,gro»ničave halucindcije, zla i truleži, n'su na:šloe na · razumevanje, 'ali zalio nije izostao magični. efekat njihove izuzetnosti. Međutim, posnik je samo taj efekat i pr:željkivnao. U sebi i oko sebe, on ncorestano traga za, „izuzetnom Rkombinaci= jom događaja, za naročitim tonovima, .p3, maker i za vulgarnim inc:dentima koji bi ostavili utisak“, Žolja:.mu je da zapanji, zbuni, Yazori konvene:onnlno, ukratko da otkažz. poslušnost prirodi: Izopačenost 'ga.fasc'nira, za-

to'što?icdimo Jel aspova. da jž:d» 3 stanja: Ta.

čovetuy; jot::žiVotinja roblšiena nagon:ma, 7. že da zna. Ovo. udnljavcnje od pr:rodnog, bsxstvo 'oed nagonskog, u Bodleru razvija ljubav prema artificijelnom. On propovcda potpĐunu samostalnost umetnosti: „Po ezija.ne može — piše u svojoj stu diji..o Tcofilu Gotiou — szm, po. cenu svoie proposti da se vcžš's mamom: ili-s moralom. Nien prcd met ' nije istina, pssma je. šema sebi predmet“. Drugim. reč:ma, iz= ražaina forma Bodlerove poezije, ujedno je i hjena suština, koja sama po sebi ima vrednost, Ovakva: Vrsta. književnih dela, kojima*nije cilj đa se samo 'kaže, to jest kojima anegdotski fon služi isključivo: kao'predtckst za i= skazivanje: đubljeg sadržaja, „naj-. više privlači pažnju „prevodilaca,

wassbsaBan aupipasnganpnunM aBnsnpBanunsgBm|

SATIRIČNA, UMETNOST ENGASA VILSONA

e a Sa (ENGAS VILŠON: „ANGLOSAKSONSKI MANIRI“; „PRO VRTA“, :BBROGRAĐD,. 1961; PREVEO HAMO DŽABIĆ)

4;

: prisni izraz. Ti

'volino. pažnie. U pesmi ona se opredeljuje za reč

'zahvata u delu

. jom. mnogostrukom

ITAM

To je sasvim razumljivo, kađ se zna da je u tim delima forma eiemoenat sasvim subjektivom, pa prema tome „anteva punu angažovanost pri pokušaju njenog re= kreiranja, mobiliše svu prevodiočevu snagu'i pruža mu moguć nost đa se ogleda. Stoga nas ni> kako ne iznenađuje što opet pred sobom imamo još jedno nasto> janje da se „Cvetovi zla“ prenesu našom jeziku u posed. Ovoga puta taj pokušaj je utoliko zanim-= ljiviji što se kao tumači specifičnog jezika slavnog autora po= javljuju tri različite prevodilačke individualnosti, čije bi mogućno= sti i namere vredelo istražiti.

Tin "Ujevič je na žalost zastupljen prevođom jedne jedine pesme, Pa ipak, uobičajena lakoča. miran i prirodan tok njegovog prevoda, posvedočili su i na tom jednom primeru da ovaj prevodilac Bodlerov stih nije posmatrao spolja, već je u njemu živeo, nije ga gradio, već mu se slobodno prepuštao Intuitivnim procesom, koji nikad ne odaje svoje tajne analitičaru, Ujević je uspeo da o0= stvari potpun izraz. i

Dva drusa prevodioca, Ante Jurević i Dunja Robić, imaju dve zajedničke osobine, strpliivost i· priliežnost. One su im omogućile da uz plemenit napor, dostojan poštovanja, precizno prenesu me> tričku formu dela koie su DpDreveli. tako da u čitavoj zbirci samo na dva mesta nije rekreiran aleksandrinac, dok osmerac nije ostvaren na četiri mesta. Rimu originala, veoma bogatu i zvučnu. oba prevodioca strogo su Ppoštovala. a Jurević, sa izrazito razvijenim sluhom, na tom polju ima veoma uselih ostvarenia (.Jesemska piesma“, „Neprijateli“, „Svjetionici“). Osobena uotreba aliteracija i asonanci, koie unu= far stiha stvaraju simetričnu melodiju, u prevodu niie zapažena nnarož:to kod Dunje Robić („Ljepota“). Bodler se služi rečima uobiča> ienim za nioegovo doba, rečima koje upotrebljava*u romantičari. One katkad evocaiu opšteDOZnain mi'stična raspoloženja koja su posnici onoga. vremena .neg0o~

' vali, ali im on prikliučuje i neki.

„unosi osveženie ı Bodlerov jezik i daje mu ori= gineinu nofu. Insče, Bodlerova je tendemcija da stihom što je mogueno više istakne same reči. Pre= vodioci Jurević i Robić ne zauzimaju identičan stav u odnosu na

·Bodlerovu tehniku uvotrebu reči.

Dok Jurević nastoji da sačuva nsol:rniene zalihe reči unutar sti-

ha, u čemu vanredno uspeva, pa

rimi žrtvuie samo niihov raspO-

· red, dotle je Dunji Bobić glavna ..briga da održi metršičku formu i

ritam, pa. rečima ne poklanja do= „Ila“ „Trudbenik“, kod nas prenetu iz nove sovjetske literature i sasvim ne= umesnu za shvatanje Šarla Bodlera. Sem toga neretko se dešava da ža ljubav rimovanja stih

'izvitoperi, učini ga nejasnim, ili

Govoreći o perspektivama romana u našem vremenu, Engas Nilson je jednom rekao: „Verujem da roman mora da se razmahne na jednom ši.okom s„ci= jalnom planu ako želi aa se Oporavi od anemije koja ga je napala

'od 1920. naovamo“ć, Ovo Vilsono=>

vo mišljenje, posmatrano u sklo> pu njegovog širokog društvenog | „Anglosaksonski maniri“, dobija šire, mnogo kom pleksnije i smisaono. jasnije značenje: Vilsonov široki

'veni plan, valjano osmišljen i

obogaćen logično razvijenim i

· duboko zahvaćenim psinološkim . portretima opisanih ličnosti

u ovom delu takoje dat dase ono može posmatrati, kako ističe en= 'gleska kritika, kao- proširena Ver zija čuvenih ostvarenja najboljih

"engleskih satiričnih slikara. Mia“ da po univerzalnosti društvenog

zahvata, po pravoj dikensovskoj raznovrsnosti i opsega Vilsonovog stvaralačkog zamaha, podse=

| ća na najveća romansijerska de-

la viktorijansi:oB perioda, ovaj roman obiljem portreta ličnosti iz kojih je sazdana posleraina Engleska, predstavlja jedno savremeno delo o našem vremenu.

„Anglosaksonski maniri“ sU, što se kompozicije tiče, pisani

vrlo zanimljivo. Strukturalno pri bližavanje ovog dela kompoziciji kriminalnog romana (ali ne pot-

· puno u stilu Greama Grina), dve

glavne paralelne radnje, sa SVOispreplete- nošću i brojnošću uključenih ličnosti, gotovo potpuno odsustyo pisca iz dela, navode na pomisao da. ovo delo, hastalo, uostalom,

„poput. celokupnog Vilsonovog TO-

mansijerskog opusa, kao reakcija na novatorske pokušaje obnove i novog usmerenja romana

PESME

MAJCI

IZ BRDA

U predvečerje moja majka muze krave Il. uspavljuje dvoje bratove dece. Korakom tihim ona prelazi dvorište

I gleda jesu li zatvorili bunar

Iz koga su danas pili vodu.

Pod bošču nmjemu, u, kosu od morske pene uvalio se zapadni kraj. Moje sunce. Večeras kad upale lampu, malog kralja Ona, će izneti večeru i Čutaće

Ako sostra bude galamila

Zašto su juče volovi pojeli ruže.

Sad zatvara bunar i broji

Koliko još ima do naše slave.

ZAPISANO U VEČE, U BOSNI.

Ostavljam vas zlatna brda moje mlađosti I u beskraju srpu nebeski

Provalije u Velešnji

Lepe kao plač www, u, povoju.

zaubljeme u iDama . Bez lišća leka Bez veka

Ostavljam, vas mesta, rođema za moja stopala.

U wmoći

Iza ponoći Hvataj konje Tata.

Dragan OGGRNUZIJO | PICE lie a pa

| O UmOornom Pi{milkmi

'·U romanu „Utvara“ Mirko Milojković priča istoriju jednog par tizanskogz borca koji u pos:eratnom periodu ne može da nađe mir i spokojstvo uništeno Ono8 dana kad Je saznao da ga je voljena žcna ostavila i udaia 5Sč za drugoga, misleći da je OD, Ivan, požinuo u borbi sa. noprijateljem. Autor je izbegao opas» nosi melodramskog zapleta, Zadržavajući se sam, na psihološkim etemonliima Ivanove palinje i osaćajne krize koja ga je opu-

|| stošila,

Ovaj kratki roman čita se lako i sa zadovoljstvom, on znači VcCliki napredak prema ranijim Miloji:ovicevim pripovedačkim tel stovima. Autorovo pričanje je nešto nervozno, isprekidano, sa suviše sl:okova i sa čestim skretanjima od glavne linije radnje, možda preterano grčevito i Zadihano.: Autor nastoji da izraz

· što Više oživi i ustalasa, da svoj

' stil oslobodi rečitosti, preopšire-

Tako krhke, tako krhke Ostavljam, vas beračice Koje poput pesnika, sadite crno cveće

U dolovima.

Zbog jedne pesme mage i zlatne Što rastvara sveži zrak vočeri Ostavljam te lipo gaja

Ponosu našeg imanja.

U moći

za ponoći Polaze konji Tata.

čak rogobatnim i grubim („Strvina“, četvrta strofa, četvrti. stih). Na drugom mestu, usled usiljenog rimovanja, ona olako izostavlja neka imena iz antičke prošlosti, krnji atlmosferu pesme i tako narušava suptilne veze koje je romantičarska tradicija isplela između izvesnih reči („Bolesna mu za“). Robićevoj je, usled preterane brige o rimovanju,. fatalno izmakao još jedan Rkarakterističan Bodlerov poetski elemenat.

To je namerna trivijalnost, sadr-'

žana u iednom izrazu „biti švorcć („Prirodna muza“, druga sirofa

treći stih). Pa ipak jed:nstven pri-. | ı ažeto: pro. učiti njen prevodilačl-i manir,sva~-.

merna kome možsmo s;

kako je prevod pesme: „Večernji sklad“, posvećene gospođi Sabatije. Ova pesma predstavlja malo tehničlo savršenstvo. Građena je po ugledu na neke pesme Viktora igoa i sastoji se od četiri strofe. Drugi i treći stih svake strofe pojavljuje se kao prvii treći stih sledeće strofe. Prevodilac upravo virtuozno podražava ovu tehniku, ali izostavlia tri karakteristične, mistične reči, pa gubi važnu mi= stično-romantičnu dimenziiu stiha. Te reči su: oltar, kadionica, ostenzorij. Do ovih neželjenih oštećenja u prevodu, čini nam se, dolazi usled prevodiočevih nedovoljno raščišćenih pojmova u Vezi s ritmom i metričkom formom pesničkog dela uopšte.

Ritam jednog umetničkog dela ne zavisi samo od metričke forme

Džejmsa Džojsa i Virdžinije Vulf, predstavlja ne samo vraćanje, delimično samo, uzorima iz 19. veka, nego na jedan nov način shvaćenu koncepciju ovog književnog roda, koncepciju o kojoj je Vilson govorio u autobiogratskoj belešci pisanoj za zbornik „Autori dvadesetog veka“, prenetoj u pogovoru.

Broj ličnosti ovoga dela je OEroman (profesori, lektori, renti-

jeri, romansijeri, kućne pomoćni> ce, kelneri, besposličari-homoseh. sualci, sekretarice, novinari, poslovni ljudi, sifražeikinje, kočijaši, baštovani itd.) i mnoge od njih su tek slabo povezane sa glavnom radn,om.,. Međutim i tim svojim slabim, Ssloro noeprimetnim i, u prvi mah, reklo bi se, skoro nikakvim prisustvom u njoj, one ne doprinose samo bo=gatsuvu panorame koju Vilson posmatra i slika, nego i konačnom rešenju jedne naučne zago=netke, o jednom ·srednjovekov= nom grobu i jednom idolu, koja povezuje sve niti dela i koju na kraju rešava glavna ličnost profesor Džerald Midlton.

Napadan od strane kritike što su mu ličnosti nedopadljive i surovo okarakterisane, Vilson je isticao: „Moje ličnosti mi ne izgledaju degradirane ili poročne, već su samo realistične. Opšta želja da neke ličnosti u romanima budu savršene čini mi . se nezdrava i ne odgovara istini...“ Ni u ovom Vilsonovom romanu nema nijedne savršene ličnosti ali, što je možda najzanimljivija posledica njegovog: stvaralačkog "postupka, čitaocev odnos prema njima je dvojak: mada ih se zbog nihovih postupaka u uzajamnim (bračnim, vanbračnim, porodič-

ar. AAA

i rime. Zato često matematička tačnost u prenošenju forme ne da= je i umetnički prevod. Verbalni ritam u pooziji razvija se u dvostrukom smeru: s jedne strane, on zavisi od metra, ali zato s druge strane jedan dublji rilam povezuje zvuk s naročitim stani;ma duha, što sam lingvistički znak nije u stanju da učini. To je „psihološki ritam“, kako ga je nazvao Đanakone, i on u stvpri tvori „suštinu umetničkog dela. Leopardi tvrđi da za onaj prvi ritam, tehnički, poezija nije ni vezanma,.a Pitagora i Damon smatraiu..da nemn poezije kad težina metra uguši unutarnji ritam, ·srž poetičnosti. Unutarnji ritam paTalelno egzistira s ritmom metra, on s.njim sarađuje, ali od .niega ne zavisi. I zato se dešava, ma ko= liko vredno brojali slogove, maTljivo rimovali reči. da racionalno ne možemo objasniti u čemu je čar Bodlerovogs pesništva. To se dešava stoga što su njegove pra= ve vrednosti neizmerljive. One se krilu u čudesnoj koinciđenciji između ritma, misli, osećania, ne mogu se. osvojiti znaniem strate= ških planova niti oživeti meha=ničkom reprodukcijom, več tananim naslučivanjem pravih izraza, rečitih stanki, nagađanjem into= nacije — koji jedini iza sebe kriju čitavo blago emocija, to jest pravu riznicu jednog pesničkog dela u koju prevodilac pravi ple= meniti napor. đa prođre.

Jugana, STOJANOVIĆ

aununauagBsnuBanaBanHBaRBBBRWBWBRRBRHBERRBnsamWnaRRRWaRpWnRWHmBRBRssWWBBBuGgeuBuuuRuuBRWnRuwwuWBDang

nim, vanporodđičnim, seksualnim i homoseksualnim, privatnim i slu žbenim) odnosima najčešće gnuša, one su mu ipak ne tako retko, saobrazno: prikazivanoj situaciji, i simpatične. Do toga, nesumn)ivo, dolazi zato što i Vilson svojim ličnostima, bez: obzira na su> rovo ·karakterisanje njihovih ljudskih suština, prilazi kao ljud= skim bićima, sa simpatijom, pa i sa naklonošću, mada je, istovremeno, ubitačan u svojim ironičnim komentarima kojima prati njihove postupke. .

Vilson je jedan od onih pisaca, velikih majstora, koji se u SVOme delu skoro uopsie ne prime=ćuju: on ne moralše, ne propoveda, ne filosolira, ili, tacnije rečeno, sve to čini na jeđan ncprimetan, podzeman način, kroz odnose ličnosti, njihove postupke i razgovore, njihovu sopstvenu psihološku introšpekćiju. Njegovo povezivanje piipovetke u jednu kompleksnu, ali izvanredno celoviko datu panoramu tehnički je nepogrešivo ostvareno. Vilsonu je po.rzbno samo nekoliko reči, dva ili tri reda dijaloga, pa da otl:rije suštinska obeležja SVOjih junaka, ili, tačnije rečeno, njihovih slabosti, da bi ih docnije psihološki razudio i obogatio, razvijajući tu osnovnu crtu sa savršenom doslednošću i jasnom logikom.

Pogrešili, bismo ako ne bismo igtakli jedan odeljak ove knjige gde Vilsonova gorko humoristična i peckava ironična satira na= ročito dobija u svojoj oštrini. Mislimo na podrobno opisanu atmosferu prijema kod žene Robina Midltona, gde su se na Vilsonovom satiričnom udaru našli, između ostalih, pseudointelektu-

nosti, nepotrebnih opisa. Njegova rečenica je pretežno kratca, zbijena, metaforična. Ali i pored toga što roman ostavlja povremeno ukhisak neke prenapetosti, napregznutosti, isforsiranosti u postizanju poetske temperature, treba podvući nesumnjivu sodržajnu zanimljivost dela, reljefnost likova, vešto razvijanje sižea, razgranatog u epizode koje obuhvataju i prošlost i sadašnjost u jednu celinu.

„Utvara“ počinje opisom Ivanovog povratka iz rata, kad on saznaje da je ostao sam i da je njegova ljubav izneverena. U kratkim scenama nižu se pojedini periodi iz Ivanovog života:

· lecenje u sanaiorijumu, naypreao=

vanje u karijeri, flert sa sekre> taricom Bojanom. Ali senka rata se nadvila nad njegovu svest; zato se on često vraća uspomenama, oživljava studentske i ratne doživljaje, beskrajno se seća svega onoga što je prošlo, naročito poznanstva sa devojkom Jovanom, koja predstavlja za njega večiti izvor sećanja, snage, topline i kome Ivan hrli u mislima kao utočište. Za okolinu, Ivan je srećan: čovek koji je uspoeo, ali samo on zna za unu> trašnje rane koje u njemu krvare, za košmare u čijem se mra Ja :guši, besbomoćan i sam. Jo-

„dini način -da:.-se spase jeste da ., ~nađe ,ont -koja: ga je izneverila:. -

Ali kad počne kotrljanje nizbrdo,

(MIRKO MILOJKOVIĆ,

„UTVARA“, „VYOLIT“, BEOGRAD 1961) o

onda se obično mora sići .do poaunožja: VcSL da Je Jovana po» iudeja, daokrajćiia Je 1vana i Bur= nula ga u ponor, čije JE mračno dno on naziraoO, želeći, međutim, da u svojoj usamljenosti oturije svetlost putokaza. Patnja koju je okusio, vuce Ba SVO aublje.u svoje VTtIOgo, SVeL 5Č pretvara u jezivo priviuonje, boezmisao žamenjuje nadu. ivan, nekad jak, uticajan, moćan, sada” doživljava poslednji čin svoB8 tragičnog pblopadanja u snegu, pijan, izudaran, pljujući krv. s: 'Pako izgleda ova sumorna pri“ ča o jednom ljudskom slomu. Ona je kazana sva u ubrzanom ritmu, sažeuo i dosta upočatljivo. Živo je Oopisano Ivanovo strada» Iničko teturanje, uzaludno traženje puta koji će ga izvesti iz pustinje intimnog poraza, Iz Ta= zočaranja i uputiti tamo gde vlada harmonija, zadovoljsivo, sre> ćna ljubav. Dok njegovi službe» nici vide u njemu moćnog šefa sa oreolom rainika oko glave, on sam sebe posmatra kao ruševinu, Ne treba precenjivati roman „Utvaru“ i tvrditi da je to izuzetno ostvarenje, jer on io. nije; da bi to bio , a mogao Je da bude, trebalo je da se autor ,0slobodi težnje za stilskim efektima i za nešto isuviše stilizo= vanim dijalozima koji smetaju u jednoj verodostojnoj i konkret= noj priči. Ali ljudska toplina Mi-

_-uuns Zodg E[UBATZUDj SBOAOo2OTAOxX{[o{

nje je važan kvalitet „Utvare“, za koju se može reći da spadđa.u red boljih romana obiav!*em" u prošloj godini. | Pavle ZORIĆ

Cordana TODOROVIĆ

DEVOJKA

_Razbacuje se bokovima u smu, kao ružna. :Kroz staklo mjemih, kostiju pevaju btice.

U kosi su boje jutra.

Grudi — vrškobvi meseca, zaspali u dimnjaku.

Kumove slame hodwu,

ostavlja kao stihove dlamovima žita.

Kosa — prepelicama razdeljeno žito . Drveće joj je ostavilo blistavi cvrkut u kosi. Ruke — zaspale dirke vode.

A telo — školjka boja.

U njoj igraju kolibrići misli,

Vazduh, glasniji od mje je #0,

rešetkama njenih ruku.

alci i pseudoliterati, usta punih „vatre blebetanja“ i „obične razmene kulturnih tričarija.“

Cela prva knjiga ovog dela preastavija ekspoziciju. Na 240 strana pisac uvodi čitaoca u radnju, upoznaje ga sa učesnicima, ocrtava osnovne siluete odnosa iz kojih će se razviti spoljašnji i unutrašnji sukobi (koji latenino već odavno postoje), sa prošlim događajima kroz besprekorno, skoro filmskom tehnikom montiran niz profesorovih sećanja. Radnja počinje da se rqgzvija tek posie toga opširnog upoznavanja. Na početku dela citalac upoznaje proiesora Miditona kao “porodicnog čoveka, koji nije imao brabrosi da rasxine omrznuti brak, niti odlučnosti da dostojno

igra ulogu oca“, ličnost koja „ni-.

kad nije bila spremna da u životu pogleda istini u oči, bilo u svojoj porodici, ili u SVOJOj profesiji“, bila ona iz prošlosti ili iz sadašnjosti — kao „promaženka sa savešću“. Naknadna, reminiscentna suočavanja. sa prošlošću. u neskladnoj božićnoj atmosferi porodičnog kruga, dovode ga u nova raspoloženja, stvaraju u njemu nove odnose prema doživljenim i još prisutnim slvarima i on odlučuje „da. ne sme da dozvoli da mu ceo. život prođe u ovoj obmani i papagajskom ponavljanju laži“. Drugi deo ro= mana govori o tom „novom“, pro buđenom Midltonu. , 1 se u ovom delu na dva mosta spominje misao da iedi onda kad je čovek zadovoljio srećan zna šta je istina, Midlton mada daleko od toga da Bude takav i mada svestan da Go'potpune istine u oba svoja traganja (porodičnom i naučnom) nikad

neće doći, ipak polazi put njenog otkrivanja. Tragična · neminov=nost da se živi bez konačnog saznanja istine o sebi ili drugima dolazi, prema rečima Džona Midltona, oluda što ljudi o kojima se u ovom romanu govori, kad dođu do izvesnog stepena, više vole prazninu, jer kad bi se ona ispunila „morali bismo se Ssuo= čiti sa nečim što ne želimo“, „Ovo pitanje istine i iluzije, fil cije i činjenice jedno je od gla= vnih proolema kojima se Viison u ovom romanu bavi. PokušavaJući da ga reši on nam je po» kazao kakve se „kompieksne tuge“ kriju iza „veselun vrata en= Biesicih euscenuricnosli“ i „lUipićno engles=e manirre* ko,e ajudi pokazuju u zamrsenom orgaizmu stluzbenih i licnih sukobija= vanja. .

Mada je prevedeni tekst Hame Džab.ća vrlo dobar, nuzno JeUkazati na nekolko njegove manje omaške (nepresiano upovrebijava „cesio puta“). Mrevodilac nije ujednaćio tekst na mesuma gde Je prevodio zamenicu „you“, tako da ličnosti, vrio nelog:ćn.m redom, ponegde oslovljavoju. jedni druge vi, a negde ti (na 44; svranı wuuaitun SO OJPaČa SP de garu sa i, a na 9251. i dalje sa ti; na 27. strani Klan govori Midltonu, a ovaj njemu, vi, a na 200. i dalje obraćaju se Jecan drugom sa ti, da bi na 500. sirani ponovo prešli na »i).

Ovaj prvi prevod jednog. VilSonovog dela upoznaje nas s& a novim vidom savremene engleske književnosti i budi na» o radoznalost za novim, do.sada lo O pan delima. Engasa

. Dušan PUVAČIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE