Књижевне новине

dižbenički monopol?

Jedteci i jedinice obično su Yazmažema deca kod, koje su majčešće nade wu njih polagane i wjihova volja da te nade ostvare u očiglednoj neproporciji. Sve sni da su u središtu pažnje, da su jeđimi opterećeni zabludom, da se bez mjih me bi moglo, oni uzimaju, ravnodušnost i meodgovor20% kao svojstven životni, 130

Zavod za izdavanje udžbenika upravo je jedmo to.> kvo jedinče. On, je osnovom, pre nekoliko godina wa imicijativou Izoršnog veća Srbije da bi, kao jeđino preduzeće za izdavanje udž

bemika wu Srbiji, iskoremio,

koliko toliko, nesređenost i meoOrganizovanost koja je do tađa vladala u ovoj oblasti.. Našnvši se odjednom u lozi „jedinog“, Zavod, je počeo da dejstvuje poput još mezrelora YTazmažemog deteta, primajući a me izbY šavajući svoje zadatke. Os mobam sa plememnitim, ciljem, ı u majboljoj mameri om se, vremenom, sigurmom logikom ljudske slabosti, kupa jući: se u medu i mleku svog materijalno sigurmog položaja, pretvorio u mono molističku instituciju. Uljulj kan, u samozadovoljnu, 5igurmost jedinčeta, Zavod se me pretrže udovoljavajući xojim, obavezarya, mnedovoljno svestan odgovoYnosti} koja je baš zato što je jedinac veća mego što bi bi lo normalno,

Šta radi i koliko ne wradi od onoga šta bi trebalo da čini ovo izdavačko jedinče? Školska godina se primiče kraju, a još nisu izišli svi udžbenici koji su morali da se pojave u prodaji još prošle jeseni. Umesto da ceme udžbenika padaju, kao što bi bilo prirodmo očekivali, Zavod je, dosledam, svom, izdavačkom, imenu, povećao come izvesmih, svojih izdamja više ili manje (nekih čak i za sto posto). Povećanje cema bilo je, izgleda, jedam, od, osmob vih principa ovog preduzeća, jer su poskupili i omi udžbemici koji su samo do” štampani i čije ceme misu smele da rastu s obzirom na: melike tiraže tih kmjiga.

KRulturni i prosvetni imte resi sukobljavaju, se ovde sa komercijalnim, ali ko-

· Zaista i zaista — koliko. puta to ireba reći — prošlo je vrijeme regionalnih, u sebe zatvorenih, malih litera'tura, Danas već govorimo i mislimo ne samo o jugoslovenskoj literaturi kao cjelini, o svojoj pripadnosti njoj kao o određenom kvalitetu koji se već samim, tim podrazumijeva, već nam je na umu. čak i evropska, svjetska. Ne svojatamo i ne dijelimo sebe i nju. Učlanjujemo se u nacionalne Pen-klubove, u Evropsku zajednicu pisaca, miješamo se s Književnim. svijetom, sa Andrićem naša literatura konačno ulazi u svjetske književne evidencije, na nju se računa, ćita se, interesovanje za nju je poraslo, nema sumnje, i sve su to prijatne činjenice koje ističemo u prilog integracije nacionalnih literatura u literaturu

svijeta. Pa, ipak, ne smijemo da zapo-

stavimo i prenebregnemo i neke druge činjenice: da još uvijek iumutar jugoslovenske literature postoje regionalne literature, literature koje dolaze iz unutrašnjosti i koje se teško probijaju do kulturnih centara naše zemlje. Nema literature uopšte, kao što nema ni pisaca uopšte, pisaca–kozmopolita i vanvremenih glasnika. Ili, ako ih pak ima, onda su površni i beznačajni kao Moris Dekobra, salonsko-aristokratski derasinirani rezoneri i frazeri čije je djelovanje u literaturi neplodno, plitko i suvišno, ili su, kao Cvajg, po svom osnovnom osjećanju svijeta građani ljudske zajednice, uglavnom esejisti i mislioci, ali u istoj mjeri ne i autentični stvara– oci.

„Tako dolazimo do jedne protivrječnosti: da više regionalnih literatura u starom obliku nema, da su odživjele, čak smo zasićeni i nacionalnih izuzetnosti, svi težimo intergralnosti, univerzalizaciji i sveukupnosti izražajnih sredstava, sverazumljivosij, a ipak dobri pisci pripadaju isključivo svojim užim. zavičajnim sredinama, ulkorijenjeni su u svoje uže zavičajne postojbine, nacionalni su i regionalni u dobrom značenju te riječi. Jedan Džojs u svom Dab= linu, Andrić u Bosni, Malaparte u Napulju, Silone na Siciliji, Sijerić u Sandžaku itd., žive kao pisci, stvaralački, jer to je jedini način njihovog stvarnog života, gotovo isključivo u svijetu svoje rodne zemlje. Taj paradoks' je uočljiv takođe kad izvjesme literature sagledamo i posmaframo u njihovom istorijskom kontekstu: one imaju svoj tok, svoje pripadništvo vremenu, svoje unuftarnje razloge i uzroke, svoje nacionalne i ostale osobenosti. To ne možemo ni danas olako predvidjeti.

Ali danas + regionalne literature nastoje da se liše balasta i okvira koji ih sputavaju i zatvaraju, nastoje da se iščaure i probiju do opštega jezika, do zajedničke i istorodne snopštljivosti kad i gdje prestaju da djeluju razlike koje one eventualno donose i unose u to novo što &„njima nastaje. To je čitav proces na koji valja obratiti „pažnju.

Opovrgnuti regionalizam

Svi se isključuju iz sredine da bi se uključili u opšte tokove i strujanja vremena, strujanja ideja, iako pisci i dalje ostaju da žive u svijetu svoje uže postojbine, „u fikcijama i opsesijama svoje mašte ukorijenjene u djetinjstvo i zavičaj. Činjenica da je jedan tako i i toliko regionalan. pisac, kao što je

| Andrić, gotovo neiskorijenjiv iz Bosne

i njenih legenđi i narodnih mitova, postao ono što već danas jeste: svjetski

razumljiv, pisac jedne osobene ali i op-.

šte ljudske teme, govori da individual ni regjonalizam nije prepreka univer= zalizaciji umjetnosti nego, možda, jedini mogući put do nje. Poći od opštega ka užem, pojedinačno, znači stvari postavifi naopačke, naglavačke. Regionalizam je nekada uključivao u sebe čitave literature, . a

Na određenom društvenom i kulturnom stepenu razvitka to je bilo prirođno. Svijet je bio iscjepkon na gotovo nepovezane parcele unutar opšte cjeline. Jezik je bio suviše lokalan, folkloran, teme takođe, iskustvo je pyritiskalo i jedno i drugo. Bio je to oklop koji je stezao jednu literaturu ne dozvoljavajući joj jači zamah iz nje. Danas su se sltvari izvan literature toliko izmijenile da bi vraćanje na stare pozicije u stvari značilo regresivno Kkretanje, ij. antiprirodan proces. Svijet je postao jedinstvem, nedjeljiv, povezam tehničkim izumima i srestvima komunikacije koja nekada nisu bila ni zamisliva, tako da je literatura morala da se uzdigne nad svoje pokrajinske okvire, da ih prevaziđe, sli ne uopštavanjem ili apstrahiranjem građe i činjenica, dakle nasilnom i vještačkom delokalizacijom, nego prirodnim i organskim urastanjem. u opšte ideje i struje vremena u kome Živi.

S druge strane, pisac i dalje živi u Svijetu svoje ulice, svoje seoske ili gradske međe, jer tu on jedino može da živi, tu je njegova veza sa svijetom najdublja, naprisnija, najprirodnija, ali njegova težnja ne ostaje više na istom nivou: da mamo opiše svijet svoga iskustva, njemu je stalo da ga rasvijetli iznutra, iz njega samog, 5a-

moizražajno. Andrićev primjer je poučan i instruktivan. Pisac crpe snagu svoje inspiracije s tla koje mu je blisko, ali se svojim pogledom ustremljuje u opšte ljudske visine, u daljine misli koja se ničim ne ograničava i koju više ne ograničava vidik rodnog podneblja. Privid je, dakle, da postoji, da je nužan raskol i raskorak između današnjeg regionaliste-pisca 1 mođerne literature. Stari regionalizam, danas već praktično gledajući, ne vrši nikakav suštastven utjecaj na genera=cije i energije novih pisaca, Njima su u tom smislu stvari jasne. Oni žive u svom vremenu. Ali postoje u našoj trenutnoj književnoj situaciji drugačiji problemi, izvjesne opreke koje su recidiv starih shvatanja i novih predrasuđa. Pretpostavlja se ponekad da sve što nije niklo u određenoj, Onoj nyajvišoj, centralno-kulturnoj Ooblasti naše zemlje, nije ni vrijedno pačnije. Otuda i nipodaštavamje literaĐure, čak i istog jezika, koje dolaze iz unutrašnjosti (a ovdje je unutrašnjost bezmalo sve što nije Beograd ili Zagreb). Je li slučajna pojava, zapitajmo se, da .jedna za drugom izlaze skropne panorame proze i poezije takozvanih unutrašnjih literatura (da upotrebimo taj temiin u nedostatku boljeg. — mna primjer Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Vojvodine itd. Po svemu izgleda da nije. Da bi se kako tako obilježila, literatura iz. unutrašnjosti ponekad, u nedostatku boljeg i efikasnijeg sredstva, pribjegava tom kolektivnom Totografisanju, iako je jasno da je to nepreporučijivo. Praktično to čak ide protiv svrhe kojoj je takva' panorama upućena: nagomilavanjem imena i djela, sve u fragmentima, dolazi se do bezličnog presjeka prosjeka gdje se gube izrazitosti pojedinačnih kreacija i gdje u moTu kvamtiteta kvalitet, ako ga ima, potone, strada. Ovalkvim i sličnim panoramama literatura iz unutrašnjosti se praktično ozvaničava kao pokrajinska, kao manje vrijedna, na nju se gleda kao na zbroj imena itd. A stvari ne

izgledaju tako. Mnogo se toga izmi-

jenilo. Proces integracije zahvatio Je uveliko i male literature. I one žive intenzivnim životom, intenzivnim stva ralačkim životom) izbijaju iz njih svježi i mladi izdanci, vjesnici nOVO#6 boljega, ali bi se to teško moglo primjetiti gledano 1Z kulturnih rubrika i izloga knjiga naših uvaženih. cen= tralnih listova i periodika. Otuđa gle dajući, ovamo kao da se ništa ne dešava, sve je polumrtvo, sitničavo i neherojsko, sve je ustajalo i po starom itd. Zašto je to tako? |

Neravnopravan tretman onih uđa– ljenijih literatura od centra dovodi do tih nesrazmjera i nesporazuma. Male literature se pod pritiskom. neshvaćanja povlače u sebe, zatvaraju u svoje lokalne prostore, u svoje esnafske OTrganizacije, u lokalnu štampu, izoluju se, Nema jačeg i snažnijeg podstreka iz centra. Pogledajte samo prikaze o knjigama koje izlaze u unutrašnjosti i od ovdašnjih pisaca. Kartica, najviše kartica i po, olako, uzred, nonšalanitno, površno i površinski, uglavnom su to bilješčice i nonparelske uzgrednice, pa se dešava da značajnije knjige čekaju po više mjeseci da bi bile prikazane na takav način ili jednostavno prečutane, i sad takva jedna bilješčica, ireba da bude podstrek, potpora, nekakva satisfakcija piscu! Tako se, praktično gledajući, literatura udaljena od matice mora da bori za bilo kakvo priznanje na domaćem planu, da se s mukom probija do kakvog takvog mjesta, đa je neko zapazi itd. A sve je io suvišno i nepoirebno!

Dobro bi bilo, ne samo zbog principa i privlačnosti, već i istine radi, jednom za uvijek zaboraviti na stari pljesnivi, bajati provincijalizam koji bije po ušima takve literature, prebrisati nabijeđeni regionalizam, pa ih, mislim fakve literature, tretirati u najmanju ruku istim mjerilima, tj. kao literature a ne kao nahočad i pastorčad, i sve će biti u najboljem re du. Valja se okaniti superiorne negacije koja ne vodi ničemu do jalovoj negativnosti, i pred knjigom, svakom knjigom, zauzeti i održati isti odnos, isto rostojanje. Tađa će biti.jasno da je prošlo vrijeme regionalnih, učaurenih, plitkobozadžijskih literatura, da vrijednosti može biti ne samo u centrima nego svugdje tamo gdje žive, stvaraju, misle i stvaralački maštaju pisci. Jer pisci i dalje, bez obzira gdje i kako živjeli, ostaju strasnici i zaljubljehici svoga usamljeničkog poziva i hljeba. Isti nam je jezik, isti zanosi, ista literatura kojoj pripadamo, pa zašto ne bismo zajednički podnijeli i podijelili sudbinu, sreću i nesreću iste fatalne strasti? Neka nas surovo i pra vedno pogode ocjcne koje zaslužujemo, ali neka prije njih dođe analiza, neka dođe stav. Inače, osuđeni smo na dalje i sve udaljenije osamijivanje. Zavirite dublje, potrudite se: čitajtel.,,, , _

„Risto TRIPROVIČĆ

lja jednu ljubavnu priču, jednostavnu i vrlo gorku: Rozakouk Mjustien je šest godina „zaljubliena u Ves-

Neki ga upoređuju sa Selindžerom i primećuju da je i kod njega, kao i kod Selindžera, ljubav spiritual

ističe da je ova nesto više od priče o jednom Živošu. Ona bokazuje kako se stvarao jeđan «đ5pi-

loka“ i omela Moulriđža da nastavi pisanje, kao Sto te pesnik sam docnije iznosi.

knjiga

mercijalnmi argumemti za TU J ~ žili su članak“. Najzanimljivi- · „\jjja miversa, ali ne zna na, univerzalna, ali da je, sac, kako se koristio mate- e kovodioce Zavoda, kao u to ugosiovenska je tekstove predstavljaju PTe" š{a on oseća za mju i đa istovremeno, za razliku od rijalom kojim je. raspola- ZM. a

likim, drugim, izdavačkim, •... davanje o Bekspiru, održanO · „ragičnu ljubavnu istoriju Selindžera, mnogo bliža gao, duboko proničući u PROCE SVASTA EDICIJE * filmskim, preduzećima, iz- književnost u Hritanskoj akađemiji 194. · „o agoniji devyojčine ljuba- ljuđima jer je i erotska. njegov stvaralački genije. „INDBX. TRANSLATIONUM“

gleda da su daleko jači. Ma da škole već tri godine Yade po novom mastavmom programu, ne postoje mnogi, maročito srednjoškolski uwdžbemici, pisami ma OoSmoau mjega. A šta radi Zavod? Ne raspisuje više konku?Yse, kako je ramije bilo uobičajeno, nego autore angažuje (il) me amgažuje?) slobodnim, izborom, polazeći od toga da za svaki predmet treba, da se piše samo jedam udžbenik. Drugim rečima: vadi ono što je lakše i što se više isplati, siguram, da konkurenti me postoje. A žaboravlja da pedagoško i8 Kkustoo pokazuje da se daTeko bolji uspesi u radu po stižu ukoliko se jedam, pro blem, tretira. iz više Yvazličitih aspekata. Opravdana je bojažan prosvetnih radmika da bi ovaj očigledam primer sukobljavamja eko=nomskih, i prosvetnih imftevesa mogao da dovede do uniformnosti u nastavi „Jediac“ se odavmo „TO“ dio“; prošlo je već vreme njegove poslovne konsolidacije i organizacionog meiskustpa, ali se ma mjemu još ne zapažaju zmaci zrelosti i odgovornosti. Rodite

u inosiransivii

Pre kratkog vremena, u izdanju Jugoslovenske autorske agencije, izišao je drugi deo bibliografije „Jugoslovenska Mknjižcvnost u inostranstvu“ u kojoj je napravljen pregled prevoda dela jugoslovenskih pisaca objavljeinh van gra” nica naše zemlje u drugoj polovini 1959. i u toku 1960. gođine. Uz ove pođatke objavljena je dopuna biblig- · grafskih podataka o prevodima objavljenim u periodu od 1945. do 1959. godine, Materijal za ovu edicicu, koju su pregledno i 5a svim potrebnim „podacima sastavili Aleksandra Grgić i Slobođan: Romadinić, crpen je iz bibliografija pojedinih. zemalja. Sastavljačima je korisno poslužio UNBSKO-ov „Index. translationum“, u kome su Ssabrani obimni bibliografski podaci o prevodilačkoj delatnosti u pojedinim zemljama, članicama Organizacije ujedinjenih nacija;

Podaci objavljeni u ovoj publikaciji pokazuju da su

. ema?“,

godine, „Hamlet princ jli DOzatim „Psihoamaliza i književna Kritika“, „Ser Valter Skot“, „KMiplingov svet“ ita. Sva ova pređavanja i tek stovi ođražavaju Luisovu Ppriviženost onome što on naziva „starom zapadnom kulturom“. On nju suprotstavlia dobu teh nike koje se, prema njemu, ZA, sniva na pretpostavci da je sve privremeno i da će uskoro biti zamenjeno nečim drugim. Zbog toga. dolazi do trke za novim stvarima i zanemarivanja onoga što već imamo. Knjiga je u Engleskoj pobudi la dosta interesovanja.

REJNOLDS PRAJS NOVO AMBRIČKRO KNJIŽEVNO IME

Uz Džon Apdajka, Rejnolds Prajs je pisac o kome se u poslednje vreme u Americi najviše govori. Ovaj pisac, rođen 1935. 80" dine u Severnoj Karolini, objavio je svoj prvi roman „Dug i srećan Život“ početkom maria oVC godine, ali se o njemu kao piscu koji mnogo obećava govorilo već ranije. Judora Velti, Stivn Spender i Dež*

vi, Prajs pokazuje fenmomonalnu pronicljivost, koja se maročito manifestuje u načinu na koji je Sstvorio lik glavne junakinje. guđora Velti je Kazala da je Prajs najimpresivniji novi pisac na koga je naišla tokom dugog vremena. Skoro svi Kritičari svoj

suđ o Prajsu intoniraju na

sličan način. Harper Li, pisac američkog bestselera „Ubiti drozđa“ ističe da „Prajs poseđuje začuđujuće darove opservacije i stila“ i proriče, mu đugi

Ovom delu, kao da svi govore, suđeno jie da bude bestseler sezone.

NOVI ROMAN KRISTOPERA IŠERVUDA

Početkom marta izišao je novi roman Kristofera Išervuda „Dole u poseti“. Posle svojih prvih objavljenih romana, „Memorijal“ (1932) i „Gospodin Moris menja voZOve“ (1935), Išervud je smatran za jednog od najperspektivnijih pisaca jedne vrlo darovite generacije. Međutim, on je samo delimično ispunio 0čekivanja. Kritika je vrlo hladno primila njegova dva romana,. objavljena 1%7. i 1954. godine.

Kritičari ovo JšervudovVo najnovije delo, koje u stvari predstavlja | njegove Kvaziautobiografske memoare, sma traju njegovim najznačajnijim i najboljim ostvarenjem. Naročito se podvlači pišžev besKkompromisni realizam i fanana razrađenost rađnje. Roman je podeljen na četiti đela i opisuje četifi epizode iz bpiščevog života. On, tako, predstavlja jasnu i ubedljivu sli-

Artur Miler napominje da su autori ovog deja pokaza li u čemu on nije uspeo ni kao pisac, ni kao ličnost, ali da on posle njihove knjige izgleda veci nego što je do sada bio. Po Kazanu ovo je majbolja knjiga o američkom Dpozorištu. ORIGINALNI RUKOPIS ROULRIDŽEVOG „KUBLA KANA"

Britanski muzej nedavno je otkupio autograf oulridževe čuvene pesme „Kubla Man“. Za ovaj rukopis nije se znalo sve do 1934. godine, kada je prilikom stogodišnjice pesnikove smrti izložen una Komemorativnoj izložbi u Nacionalnoj galeriji portreia u Londonu. Mađa su stručujaci od tada ispitivali rukopis, niko nije dao njegov pnotpon prikaz, niti jie objavljena nje-

Bova reprodukcija.

„Rukopis sačinjavaju dva lista hartije pisana čitlkim Tukopisom, U tekstu se nalaze interesanina odstupanja od teksta koji je objavlien u izdđanju iz 1810. Najznačajniie od svega je Moulridđževa beclcŠka o postanku pesme, koja

Neđavno je izišla treća Ssveska edicije Index translantionum“ koju Unesko izdaje svake godine. U njoj je objavljen pregleđ svih prevedenih dela objavljenih tokom 1960. godine u 58 zemalja. 31.238 prevoda klasifikovano je prema Zemijama, a prevodi su pođelje ni u deset rubrika: opšta tematika; filosofija: religija i teologija; pravo, društvene na uke, pedagogija; filologija i HMngvistika; egzaktne i prirodne nauke; primenjene nauke; umetnost, igre i sportovi; knji ževnost: istorija, geografija i biografija.

Ovaj statistički pregled po" kazuje da po broju prevoda literatura stoji izrazito na PTvom mestu sa 17.177 naslova. Tza nje sleđe pravo, društvene

nauke i pedagogija, pa istorij Ska, geografska i biografska dela. Na začelju se nalaze ling vistika i Tilologija sa 81 nas lovom.

Među državama najveći broj prevoda objavljen je u Sovjetskom Savezu (5,507) zatin Nemačkoj — Zapadnoj i Istoč noj — 3«(2.859), Cehoslovačkoj (1.547), Italiji (1.513), Francus-

ji - jedimoco. jugosloveniski pisci najvVi- ; ku O razvoju i sazrevanju - H

a O obije P_ ode še prevođeni u SSSR, za- vid Sesil kazali su mnogo svojstven život u Bamejfc jedne ličnosti. se bitno razlikuje ođ verzi- Koi (1,026) itd,

299pJ}O. 80. Jet S| bi svoje tim u približno jednakom laskavih stvari o njego” koj književnosti. Kritika je iznete u prvom objavljenom | gtatistički pregled Knjiga i O ORBOJOO COO OC Re ' vom daru pre nego Bto je podvlači Prajsovu sposo- « izdanju. „Sredstvo za umire- „_______ PTeged nis

mezimče oslobodili opasnog kompleksa o mjegopboj me”

brozu, U Čehoslovačkoj, Za pađnoj Nemački, Poljskoj,

knjiga bila štampana. Dacelokupna nost veštog pričanja, đočaravanja atmosfere i slika-

NOVA BIOGRAFIJA

nje pri maloj indispoziciji“,

prema izdanju iz 1816. godine,

autora pokazuje da se sa 258 prevoda Biblija nalazi na pr

• i i- koro

ji sličan ma. Italiji, Mnađarskoj i Veli nas Se Sl 1 O 3; +

IU o a epaiia koj Britaniji. američka | Književna Kri- nja strasti. „To je lekcija ONILA ovde su „dva zrma opijuma vom muestu. Odmah za. njom · čim, bi i Zavod 2d, M l tika pridružuje ovim vrlo o ljubavi i ironiji, divno da” bi se 'Spkečila 'dizenteri- |

udžbenika trebalo neodlcž-

čudnovata i majstorski i-

Artur i Barbara Gelb na-

ja“ koja je dovela do „stanja

dolaze Lenjinova đela sa 240

ž j ql laskavim | ocenama. MlaOODILROONRga Oe ia. • di pisac se nalazi u OHRks- slinita... velika umetnost“. pisali „su novu O'Nilov sanjarenja“-—- opis poluajto- prevoda, pa rruščovijeva. SA | moubereno8, OTO STARA TI NOVA KULTURA forđu, u Engleskoj, gđe Tu ovom delu Prajs nije RAJE ONE: ya matskos a Oe onav wj4dd ra | dremeža + tragamjem i piše jednu đužu priču koja · pokazao samo fanan Smi- j , Livingston Loues nagovešta- (134 prevoda), Lav 'rolstoj i |

im, konkuremtskim, oblici-

ma izdavanja udžbenika, omogućiti da oni ma vreme, međovno i u, potpunom izbo Tu dolaze do učemika po. ce

Cc. BR. Luis sakupio je svoja pređavanja i govore održane tokom poslednjih dvadeset ZO dina i objavio ih u knjizi „Tra

treba da upotpuni Mnjego-

vu zbirku Ppripoveđaka. Grenvil Hiks ističe da

Prajsov roman predstav-

sao za izvesne vidove ŽiVO-

ta na Jugu, nego je rasvet-

lio čoveka pomoću slika i simbola u koje se Vvcruje.

pređstavija najbolju knjigu koja je o velikom američkom dramskom piscu do sađa napisana. Mlija Kazan

va u delu „Put za Miaanadtut. U rukopisu se ne pominje nj „osoba koja je došla iz Por-

a ia aaa a i ia a ia efi

Zil Vem (922), Agata Kristi i Dostojevski (609), Čehov. (10% itd. 00

Tanasije Mlađenović. Uređnik: Predrag e List izlazi svakog drugog petka. Pojedini broj Din. 30 Godišnja

P odgovorni urednik: paaa o pretplata Din. 600,

nama koje će biti u skladu

td p ij ovaa ~ * ; ; ić, Tehničko-umetnička polugedišnja Đin. 300, a i ibčik

; •3b ; o K ) Palavestra. Sekretar redakcije: Bogđan A. Popov | i ribi al a O a Va OP Ga O

dovgnjeme „u4žbehizkog M je NJIŽEVNE 9DEBIHES Dragomir Dimitrijević. Ređakcioni odbor: Miloš; Hr. „Bandić, e List izdaje Novinsko-izdavačko preduzeće „Mnjiževne novine“, Bel” Zoran Gluščević, Slavko Janevski, Velimir Lu-

slovanjem „udžbeničkog mo

grad. Francuska 7. Redakcija Francuska 7. "Tel. 21000. Tekući račun nopola“. | \

101-20-1-208. ; e Stampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva 8,

đr Milan Damnjanović, Rić, Slavko Mihalić, Vlađimir dimir Stamenković Pavle Stefanović,

Petrić, Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, VlaDragoslav Stojanović-Sip,

NOVINE

Dušan PUVAČIĆ