Књижевне новине

KADA ĆEMO ČUTI ODCOVORE?

Povodom diskusije o naslavi književnosti na Univerzilelu

Početkom marta redakcija časopisa „Delo“ organizovala je raZgovor o problemima „nastave književnosti na Beograđskom univerzitetu. Ta diskusija, u ko Joj je učestvovao izvestan broj književnika i ljuđi sa Univerziteta, ustalasala „je, „poslednjih dana, kulturnu javnost i odjeknula u njoj kao nečuven skandal. Sastanak je bid sazvan da bi se porazgovaralo „o nekim problemima nauke o nacionalnoj Kknjiževnosti“, ali je u izvesnim trenucima diskusija prešla te okvire. Mada se, uglavnom, govorilo o nedostacima Katedre južnoslovehskih književnosti, bilo je reči i o kadrovskoj politici na katedrama uopšte, kao i o izvesnim vidovima naše kulturne situacije. Ovaj razgovor imao je, donekle, karakter suđenja, na kome je čitana jedna duga optužnica. Oni koji su bili najneposrednije pogođeni, nisu rekli gotovo nijedne reči odbrane. Ni tokom razgovora, ni posle njih. A činjenice optužnice bile su mnogobrojne, oštre i vrlo neprijatne: .. Na Katedri južnosloveskih književnosti nema mladih naučnika koji bi proučavali srpsku kmjiževnost od Svetozara Markovića do naših dana. Van Katedre postoji priličan broj njenih bivših studenata, mladih kritičara i naučnika, koji su ob-

rad na književnoj istoriji. Njihovi bolji radovi, već sada, po literarnoj zrelosti i naučnoj pismenosti, ni u kom slučaju ne zaostaju za prosečnim predavanjima na Katedri...

... Naše katedre su krajnje odbojne, zatvorene svakom +talentovanom mladom čoveku...

..Mlađi ljudi, oni najdarovitiji i najinteligentniji, ne dolaze na katedru zato što osećaju, ili znaju, da se na njoj ima da bonavlja srednjoškolsko gradivo na srednjoškolski način, iz, udžbenika koji su manje-više prerasli u srednjoj školi...

«. Na fakultetima se nedovoljno poštuju asistenti. Katkađa ih stavljaju u ponižavajuće situacije. Mladom Književnom kritičaru, na primer, koji već ima ime, kao i pravo da javno govori O literaturi, kada đođe na Univerzitet kao asistent, po univerziftetskom statusu oduzima mu se pravo đa na Katedri, pod svojim imenom, govori o literaturi. Dešava se da profesor prijavljuje asistentske seminarske „vežbe kao svoje časove, te tako ispunjava normu na osnovu koje dobija platu...

. Svima nam je jasno da se univerzitetska nastava mora baviti književnošću, a ne Kknjiževno - istorijskom falktografijom. Isto tako, jasno je da se istori-

.jom literature mogu baviti jedi-

način predani literaturi kao umetnosti. Nejasno je samo zašto se oni ne dovode na Fakultet...

w„. Već godinama se kod nag ne „predaje književnost prve polovine XIX veka. Naši studenti i diplomiraju, a ne čuju nijednu reč O Dositeju, Vuku, Njegošu...

Najzanimljivije je da su na ove i druge tačke optužnice odgovarali uglavnom omi koji nisu ni bili direktno optuženi: ljudi sa Katedre za opštu književnost, gde je nastava najbolje organizovana i gde je podmlađivanje obavljeno na zadovoljavajući način. Ćutanje asistenata i docenata sa Katedre južnoslovemskih književnosti bilo je primećeno već tokom samih razgovora. Da, to ćutanje koje se prodđužilo sve do danas, postaje samo po sebi jedna vrlo rečita činjenica. Najvažnije od svega je to što su o Katedri južnoslovenskih Kknjižčevnosti najgore govorili ljudi koji su njeni članovi, ili koji su sa njom neposredno povezani. Njihovo izlaganje niko nije ni pokušao da demantuje činjenicama drukčije argumentacije. To najbolje potvrđuje da je razgovor ove vrste potpuno odgovorio svojoj nameni, da je doveo do toga da se ljudi zami-

budi „veličanstveno hloroformi-

sane sa jedne svima nama drage |

katedre“, nego da dovede do nekih trajnijih rešenja ili konačnih odluka, on je ipak imao izvesnih propusta. Čovek se ne može oteti utisku da su mnogi učesnici razgovora govorili pro domo sua, da su izvesne „objektivne činjenice bile nepotrebno posmatfrane kroz prizmu ličnih interesa. Nesreća je što redakcija „Dela“ nije bila voljna da na razgovore o problemima nastave književnosti pozove “veći broj ljudi, koji bi sigurno imali šta da kažu o tom pitanju. Najmanje još dvadesetak književnika i univerzitetskih radnika iz Beograđa i Novog Sada nije uzelo učešća u tim razgovorima, Da su i oni sudelovali, meritornost skupa bila bi daleko veća, a problemi svestranije osvetljeni. Posledice razgovora vođenih u organizaciji „Dela“ već su počele da se osećaju. Pre nekoliko dana održana je sednica Katedre južnoslovenskih književnosti i odlučeno je da se od sleđeće godine napokon počne govoriti o Vuku, Dositeju i Njegošu. “To je, valjda, prvo javno priznanje sopstvenih grešaka i znak dobre

javljenim knjigama il radovima no oni koji literaturu osećaju, dokazali nesumnjiv smisao «za doživljavaju, i sami su na neki

sle nad nekim vrlo bitnim stVa- volje da se one isprave. Međurima ; PS log : ii fim, još mnoga itanja „čekaju Međutim uz svu korisnost jed- od o re Ša, E i n nog ovakvog razgovora, koji je, 8 _ očigledno, pre imao za cilj đa | Kada ćemo ih čuti? ustalasa javnost i pokrene i pro- D. P.

Hui : EHHHHHHHHNHHHHHHHHHHHNHHHHHHHNHEHHHRHHHHRHNHHEHHNHNHHHHHUHNEHRHENRHNUENNNKHNHHHNHHHNBRHHNHRNMHHNHNHNHHHNHHRBRRHHHHHHHRHHHHNNHNENNRHEHHHRHRREHRNHNEHBHRRUNN\RHNHHHHRHHNHNRHHEIHHHHHHHNRHRHEHRSRENEHHHEHHNERHREEM

KOMENTAR POVODOM OGLEDNE SVESKE „BIOGRAFSKO-BIBLIOGRAFSKOG

LEKSIKONA JUGOSLOVENSKIH PISACA“ MATICE SRPSKE

Među stvarima koje nam nedostaju, koje su nam, zapravo, uvek neđostajale, a smatraju se, istovremeno, znakom zrelosti nacionalne kulture i izrazom

stvarnog bogatstva jedne književnosti, spada, nesumnjivo, i poseban književni leksikon. U njemu bi, prema već usta-

ljenim principima i rezultatima dosn-

dašnjih naučnih istraživanja, trebalo ·prikupiti i naknađnim proveravanjima sređiti. materijalne podatke o svim onim Književnim stvaraocima i njihovim poslenicima, kreativnim umetnicišma i epigonskim jer samo tek pismemim paljetkarima, koji su, svesni svoje neopozive angažovanosti ili samo sticajem okolnosti literate po slučajnom. opredeljenju, doprinosili „stvaranju, razvijanju i, u najvišim vrhovima, bogaćenju duhovne kulture i originalnog književnog stvaralaštva svih jugoslovenskih narođa od najstarijih vremena do naših dana. Sagledđavanje i, u samoj suštini, uopštavanje raznorodnih fokova naše književne prošlosti i slojevitih gibanja savremene misli i literarnih preokupacija nezamislivo je, ipak, ukoliko bi se tom tako složenom i iznad svega odgovornom zadatku prišlo sa uskih pozicija vulgarnog maferijalizma i u duhu inertnog simplifikovanja. Naprotiv, stvaralačku nit našeg uzbudljivo književnog rasta od kanonskih sadržaja srednjovekovne literature do najnovijih uzleta mođernog romana možemo prikazati i dokumentovati neoborivim činjenicama samo u slučaju ukoliko se, kao i modernim strujanjima savremene književnosti, literaturi ranijih vekova priđe iz određenih istorijskih aspekata ondašnjih shvatanja ljudskog humanizma. Raščišćavanju osnovnih a nerešenih, u mnogo čemu i pogrešno postavljenih, pitanja iz široke oblasti naše književne misli, prihvatilo se — pre svih Akademija nauka i drugih u tom pravcu na neki način upućenih institucija na našim Univerzitetima i drugim „visokim školama — Izdavačko preduzeće Matica srpska u Novom Sadu. Sa više nego skromnim sredstvima i skoro nikakvim, u svakom slučaju nedovoljnim, iskustvima za poslove ove vrste, sa stručnjacima od kojih je izrazito najveći broj van ovog našeg starog kulturnog centra, uz to još, razume se, u kobno

Savremena literatura i naše književno nasleđe

nesređenim prilikama u kojima se nalazi naša nauka o književnosti, napori ovakve i slične vrste, pa i sama želja da se priđe realizovanju tog tako neshvailjivo zamašnog a u sebi gotovo da priznajemo i nekako utopijskog i neprijatno uzaludnog posla, kao da se graniče sa sumanutom „avanturom ili bezazlenom šalom. Jer, na kraju krajeva, odlučiti se u samom početku na prvobitne predradnje i u okviru nekoliko kratkih godina plodonosnim rezultatima okončati jedno ovakvo delo, koje će hiljadama stranica, kada bude publikovano, govoriti o našem književnom nasleđu i nadahnuto ustalasanim tfokovima savremene književne misli, i sve te proveravane i provereno tačne podatke izložiti u ogromnom nizu od preko 10000 biografija, znači biti svestan svih nedaća i teškoća koje je trebalo preskočiti i spasti se svih iskušenja koja zavodljivo opominju, kasnije i mame, da bi na kraju grešnike i odvukla u svoja tamom skrivena skloništa i neočekivana iskliznuća. Teškoća, izuzetno krupnih u ovom poslu, i inače ima nebrojeno mnogo.

Knjižni fondovi naših biblioteka, čak i onih najvećih, iz različitih i dovoljno poznatih uzroka ističu se još svojom nepotpunošću; rukopisne ostavštine na-

ših pisaca, skoro da je svejedno ko-

jem vremenu pripadaju, sačuvane su u izuzetno retkim slučajevima, pa i onda samo u obavezno fragmentarnom vidu; nijedan pisac, čak i iz grupe onih velikih, koji predstavljaju uistinu zvezdane trenutke naše literature, nije još u

toj meri proučem i izđan da bi se znalo bar ono najvažnije iz njegovog života ili njegovog rađa; ko može, između ostalog, sigurno potvrditi da su svi (ili bar svi oni u kojima možemo pronaći kakvu informaciju ili korisno saopštenje) bio — bibliografski podaci o jednom piscu pokupljeni i sistematski sređeni, bez kojih se nikakvo istraživanje ne može ni zamisliti; ko je, najzad, od naših pisaca zavredio svojih refkih ·biografa, da bi mu se štampao bar onaj đeo iz intimne, „upravo stoga za nas i najdragocenije, prepiske do koje se ipak moglo doći i koju zub vremena nije uništio — sve to uz podatak, poznat dobro svima koji su se bilo na koji način interesovali za našu literaturu, da je rad na izradi kompleksne istorije književnosti svih naših naroda zaista hladnokrvno ostavljen, bez griže savesti, u deo obaveza koje će tek pripasti mogućno našim potomcima, sve to i mnogo šta drugo ilustruje u suštini neshvatljivo teške uslove u kojima se nalazi naša nauka o književnosti i, trenutno, redakcijski odbor novog Mafičinog književnog leksikona. „Ogledna sveska“ budućeg leksikona koja se ovih dana pojavila iz štampe,ima za cilj da upozna saradnike i uopšte našu kulturnu javnost sa mnogim od naznačenih problema i, ujedno, da demonstrira u kojem će obimu i na kom prostoru biti prikazani oni koji svojim radom pripadaju, u mogućno najširem obimu, „našoj nacionalnoj književnosti. S tim u vezi dobro je urađeno što

- su u ovu Svesku, primera radi, uvršte-

ni, pored književnih trudbenika iz ranijih vremena, i neki savremeni pisci, ali skrećemo pažnju na činjenicu da prilikom ovog odabiranja određeni a nužni kriterijumi nisu u svakom slučaju dolazili do izražaja. Kao svaku knjigu, tako je i ovu trebalo komponovati u duhu mogućne koncepcije, a ne na brzinu, čini nam se, sabrati. dvadesetak biografija do kojih se prvo došlo i poređati ih po jednolično abecednom redu. Jer, kako bismo drukčije mogli opravdati unošenje biografije političkog radnika Mite Cenića u ovaj književni leksikon ,bar u ovu oglednu svesku, kad je i inače poznato da on, sprečen svojom političkom borbom, niNastavak na 10. strani Boripoje MARINKOVIĆ

toliku pažnju .

JUOLNG Re me mogu

*. +

Dragan KOLUNDŽIJA IKO Ba WO

PROLEĆNE

U RADIONICI

Piši pesmu dok radi. O drvo e Iz šume u kojoj mwije bilo ljubavi Na tebi će se danas piti vino.

Piši pesmu dok pada ruka I sa lista ma list preleće stih

Lepše mo sumce.

Piši pesmu, krvi moja. U radiomici Drvo bukovo i dyvbo boOTOOO Vode ljubav.

IZ CIRLUSA JABUKA

Seđam dama mirisalo je orahovo drvo Pod grlom. Ljubavi, toliko je trajala

TI ekskurzija. U zemlji koju posećujemo Male krastave topole boluju proleće. Jeđan orao upormo tvrdi da je heroj. Sedam, dama sa neba, bolje nego sa mape Upisame u oko meseca, padala je čadž. Mi smo jeli sveta jela večeTi Pomešana sa mešto cveća i naših prsta. Oko nas Jugoslavija beše u šumi i vuk U njoj, kao otac u mjiut, goTeo jadmo.

ljubavi

PRE PODNE 1I JA

Otvaram prozor i sebe od cigle i tetreba Bacam, u dvorište. Dole je proleće

U tri žeme ma tri lista izlistalo.

Na usni jedme stoji da sam trava ma odsustvu O divna svetlosti Meso božamstvemo. . Na krevetu bola pod drugom igram cvetanje. Vetar ko pesma štampana u sedmom razredu, Između Volinje + nje. Kod mas u gradu Sunce se svađa sa cigamima bez potrebe. Otvaram prozor i sebe (koji mi je đavo?)

U tri leptira ma tri strane sveta šaljem. Zbogom mesta u najđdubljim, šumama zavičaja Kuda ne raste cvet za Dušku.

ŽIVICE

Redovi zapaljenih živica duž maših, bašta U koje seoske devojke ležu pri povratku sa prela Dobri visoki mornari plavetnila

Kako vas volim.

Sanjao sam ma morskim plažama u leto

Obrve žena koje sunce u svojoj zemlji izrađuje

No, me mogu ih upoređivati sa vama, jer bih lagao Četo pravilno postrojenih kraljeva u Tužu Duž maših bašta

Goruća oružja zemlje.

Ubijao sam, po šumama u trbuhu moje matere Srne koje se sklanjahwu od jelema

Ali ni njihove Togobe uporediti sa vama

Ređovi uperemi prema mebu Ko zastave prema domovini.

IZ JEDNOG PISMA

Klela me u zoru: guštera imao Kada bude tražio od druge Pogled.

Na drveće se peo I sa vilama wu ruci bio Kad grom pDuca.

Jeo zemlju. (dugujem, zahvalnost Zbog ove kletve Draga žemo)

Ne video dugu. (zbog ovoga, Da znaš, uporediću te sa Grčkom)

Klela me u kiši, a ja se Na nju i ma mjen, rod Smejao, smejao.

Odgovornosti pesnika

Nastavak sa 1. strane

ko uživati u Pikasu kad Šumanovića preskačemo, možemo li, konačno, prihvatiti Miodraga Pavlovića kad to nismo učinili ni sa Crnjanskim? Naši mlađi pesnici pesničku kulturu doživljavaju, reklo bi se, kao mačka vodu. Svi se, uglavnom, održavaju u jednom začaranom krugu, u kome se okrcću ohi sami i niko drugi. Jedan čita drugog, a obojica trećeg. Jednostavnije je danas razlikovati jednu generaciju pesnika od druge, nego pesmu od pe-

| sme. Sveopšti ton je sivilo. Odsustvo

pesničke ličnosti. Retki izuzeci svode se na tehnički moderno evociranje pastoralne, bukoličke ljubavne stihove dosta spontanih i snažnih emocija i na jednu vrstu glasnogovorničke, estradne, veoma altraktivne poezije, koja poseduje, između „ostalih, i jedan veoma značajan kvalitet: zanimljiva je!

U pokušaju da shvatimo psihologiju poetskog čina, moramo da se upoznamo sa materijalom, ako je raspoloživ, koji nam je potreban za razumevanje celokupne prirode tog čina. Mnogo štošta za pesnika znači sve, za čitaoca ništa ili vrlo malo. Velika je razlika između čitanja i procesa nastajanja pesme. Kritičar, sasvim opravdano, može da se ograniči unutar bilo kojih oblika razmatranja, ali da bi otkrio šta pesma može da znači za čitaoca, on mora da dokuči i šta ta pesma znači za pesnika. Opšti prilaz pesmi može da bude „pragmatičan“ u tom smislu što će se struktura pesme opisati veoma preciz-

atmosfere, na.

no. Taj načim podrazumeva da je pesma namenjena da „znači nešto“ za pesnika i njegovog čitaoca. „Poetizovanje“ kod pesnika poštoji kao psihološki čin, a pesma je nešto poput njegove odgova-– rajuće anatomske strukture. U toj strukturi čitalac naslućuje novu psihološku vitalnost, koja se, po Svoj prilici, razlikuje od one na koju je pesnik mislio dok je stvarao. Pesništvo nas, u svakom slučaju, čini svesnijim kompleksnosti i značenja našeg iskustva. -

Kako do svega toga dospeti kad se naše znanje i umenhje, iskustvo i intuicija, sapliću na prvoj prepreci? Kako kad ne možemo da dokučimo značenje pesme? .

Neosporna je istina da je izražavanje ličnosti početak i kraj svekolike umetnosti. To je već ustaljeni argumenat i pravdanje na primedbu da je poezija mladih, uglavnom, iz ovih ili nekih drugih razloga, neprihva{ljiva. Ali, s

druge strane, nepobitno je i to da zahtevanje autonomije umetnosti (pa i poezije) može da znači samo njeno odvajanje od drugih aspekata kulturnog života, da nekontrolisana slobođa u razvijanju, recimo, ličnih sredstava komunikancije dovodi, često, i do oštećenja mogućnosti komunikacije. Umetnost, međutim, treba ravnopravno da se uključuje u kompleksnu celinu integralnog života. Da bi bila takva, ona

ı mora da reprezentuje, formira, učvršću-

je i osmišljava opšteljudske vrednosti, ideale i težnje. U tom smislu, a izvan polemike o vulgarnom angažovanju i banalnom neangažovahnju literature, može biti govora o traganju za izvesnim poetskim izrazom „koji bi bio i subjektivan i umetnički integralan, samim tim i univerzalan. Toga treba biti svestan kada se govori o prihvatanju „savremenog“ pesničkog prosedea. Poetski postupak kod nekih značajnih savremenih stranih pesnika je jedno, ono na čemu on počiva, i iz čega proističe, sasvim je nešto drugo. Prihvatiti prvo

bez drugog nemogućno je, a samo drugo — u najmanju ruku neshvatljivo. Nekakav moderan manir ima, dakle, smisla samo kao logičan nastavak sopstvene nacionalne pesničke tradicije i iskustva, pbri čemu niko ne može imati ništa protiv različitih vidova umetničke transpozicije.

A, iznad svega, da parafraziram A-

lena Tejta, pesnik treba da oseća odgo-'

Vornost prema sebi samom, jer je besnik, i prema sopstvenoj savesti, koja treba da ujedinjuje znanje i prosuđiva– nje. On je odgovoran za vrlinu svojstvenu samo njemu kao pesniku, za svoje vlastito osećanje mere, za majstorstvo disciplinovanog jezika koje se neće kloniti saopštavanja realnosti onakve kakvu dobija od sopstvene svesti. Bogdan A. POPOVIĆ

aza lim ===——

KNJIŽEVNE N-OVINE