Књижевне новине

TENZIJE U POEZIJI

(HUSEIN TAHMISĆIĆ: „KAMERNO VEČE POEZIJE“, „SVJETLOST“, SARAJEVO 1962)

Husein Tahmiščić već godinama zbunjuje kritičare. Svaka nova knjiga njegovih pesama obavezuje ih da uvek iznova, s podjednakim trudom kao i ranije, pronalaze sistem za dešifrovanje i interpretaciju tih stihova za koje bi se, bez preterivanja, moglo reći da idu u red najhermetičnijih i najnekomunikativnijih u čitavoj našoj posleratnoj poeziji. Raskidajući, odlučno ne samo sa poetskom tradicijom podneblja i tla na kome se razvio, nego i sa jezičkom kulturom, i sintaksom, u kojoj je sa mnogo manje lišavanja i grčevite prenapregnutosti mogao da artikuliše svoju pesmu, Tahmiščić je odmah posle prve, početničke zbirke bledunjavih i neveštih stihova („Putnik života“) okrenuo leđa ustaljenim mogućnostima pesničkog izražavanja. Doslednim i tvrdoglavim . sputavanjem svog emotivnog potencijala, on je nastojao da ostvari poeziju suzdržanosti i misaone koncentracije, zakopčanu, introvertnu, antilirskku, intelektualnu poeziju koja podrazumeva korišćenje specifičnih izražajnih sredstava. Druga Tahmiščićeva knjiga, „Budna vrteška“, nagoveštavala je da će pesnik u iskustvima nadrealističke jezičke avanture potražiti oslonac za svoj revolt i novu mogućnost organizovanja silovite i moćne pobune reči, koja uvek preti da će postati sama sebi cilj i da će, iscrpljujućom pomamom svoje nesitosti, onemogućiti i prigušiti svaku drugu mogućnu funkciju poezije. „Preludij za neima–re“ i „Neimari“ donekle su izneverili ta očekivanja: i jedna i druga knjiga, mada štampane u razmaku od pune dve godine, predstavile su drukčijeg pesnika, koji, istina, još uvek zadržava spoljašnju razbijenost formi i nekoherentnost metafora i poetskih slika, ali koji pažljivo gradi vlastiti pesnički izraz, diskurzivan, funikcionalan, antipoetski, nastojeći da tako, koristeći se rečima isključivo kao nagoveštajima suština, prisili čitaoca da prisnim saživljava-

uuBHHHHEHHHHHHEHHNRHAGHHRHEIHHRHHERHHuRRHSHSBRBRHuRRGHnpHGuRBHRBHRGHHRHEHHNEHPHHHHERHHNNHZANRNHHRGMNBGURNHHBHHHHHRHumMRWuRNRRmHRHRNMHHREZRHHHIHRHNNNMI vazHuRHHHHHHERHHHNHBNARNGRRGRGMMHNMHNHRNZUBMHNHHNEHWHENHHZHEHRENHHHHMHBHHHHENHNHNZHEHRHHHHEHHHHEBHHHHHHENNMEHWUHHHHHHHHHWHH}HBuHHHRNHHHRHHNHHNNNHHBHHANHHRHRGWEHRMGH

Prošlost za šmijost

u istorijskom „romanu

(LUJ ARAGON: „VELIKA NEDELJA*, „MINERVA“,

TOPLA

ČOVECNOST

(FLORIKA ŠTEFAN: „DOZVOLITE SUNCU“, „ŠMHATICA SRPSKA“, NOVI SAD 1962)

njem 8 pesmom unutar nje same pronađe sadržine koje ona nosi i ljubomorno skriva. Ko je uspeo da prođe kroz zamke i varke te pesme otkrio je u njoj temeljit, ali još nedovoljno razuđen. sistem često protivrečnih ideja, koje su mogle da potvrde pesnikovu intelektualnu glad za suštinama i njegovu strasnu, upornu težnju da „svoju misao uskladi sa vremenom. O kvalitetu te misli neki kritičari su već govorili; „kontemplativni aktivizam“ Tahmiščićeve poezije, koju je Branko Miljković interpretirao kao pesmu koja je „htela da opeva postojanje, a opevala je prolaznost“, implicirajući da se pesma pesniku izmakla iz ruku i počela da živi na sVoj način, svojim životom, mimo njegove želje i volje, potvrdio se prevashodno u jezičkim tenzijama i upravo religioznom pokloništvu pred kultom govora, u neočekivanoj udesnosti reči. Zbunjeni pred samovoljom tih raspuštenih reči, kritičari posle „Neimara“ nisu bili u stanju da predvide budućnost Tahmiščićeve poezije. Oni su jedino verovali u snagu pesnikovog samosavlađivanja, u nadi da će on s onom jstom upornošću, koncentracijom i intelektualnom disciplinom, s kakvom je ranije prigušivao svoje emocije, obuzdati i raspomamljenu bujicu reči i, u novom naporu, u idealnoj stvaralačkoj situaciji, ponovo dokazati svoju kreativnu moć.

U tome očekivanju i u toj veri „KMKamerno veče poezije“ znači novu nadu i novo ohrabrenje. Pesnik je ponovo drukčiji. Pesma mu je razgovetnija, fraza manje usiljena, reč mirnija, i već sama fa spoljašnja, na prvi pogled uočljiva, svojstva bila bi dovoljna da novu knjigu Huseina Tahmiščića predstave kao početak plodne zrelosti, iskustva i smirenja — bila bi, da ne postoji nova, vešto skrivena varka: pesnik pokazuje još jedno svoje lice, ali i dalje krije svoj pravi lik. Praizvor njegovih nemira i povod za njegovu zamišljenost više nije zagonetni, sa-

mo njemu dostupni i poznati, svet ogoljenih suština, već realni, stvarnosni svet, sačinjen od glasova, mirisa i boja, svet s kojim se pesnik susreo na putovanju u tuđinu. Obrisi i forme toga sveta, što se naziru u knjizi „Kamerno ve-

če poezije“, znače izvanredno mnogo kad se.

nađu kod pesnika Tahmiščićevog kova. Njihovo

- prisustvo potvrđuje da je naprsla tvrda, nepristupačna opna njegove pesme, i kroz tu pukotinu može da se vidi delić pesnikovog pravog lika: razum nema apsolutnu “#Ronfrolu nad pesnikovim bićem; u njemu se ipak propinju i lome i emocije i strasti koje niko više ne može da suspreže i koči. Pesnik oživljava. Transponujući doživljaj, Tahmiščić doduše i dalje traži zaobilazne i zakučaste puteve da ga iskaže, još uvek pod razumevajući da se obraća nekom savršenom čitaocu, onom i onakvom čitaocu o kome govori Robert, Grejvs, čitaocu „koji je idealno osetljiv prema vizuelnoj, audiftivnoj i osetnoj slici, a bez ikakvih literarnih, religioznih, ž#filosofskih ili drugih predrasuda; koji je kadar da raznzna glavna i detaljisana mesta pesme ma kako ona bila delikatna“. U ovoj najnovijoj, od ranijih znatno pristupačnijoj i „jasnijoj“, knjizi Huseina Tahmiščića nikako drukčije ne mogu da se shvate neke upravo nerazumljive usiljenosti koje pesnik, uprkos svim saznanjima do kojih je došao, nerado napušta ili ne prevladava do kraja.

„Hvaljem, meka je obrat što nas uvodi uw moć dupke punu ljuta svetla, pa sad padamo iz glasa u glas izvam, težnih, sila. Noć senki nad vodama. Noć paleža nad. šumama. Tako se bar pričinja. Jer u tamnim kruzima što ih uzduž cepa spiralna galaktička gesta mi buljimo u mekote iz postojanma hoda zverinja, mi strepimo pred rastom iz mapoTa lekovita gorobilja, mi iskivamo belo usijanje iz obruča ljudskog drhtanja. Hvaljen neka je javwi put lovnmog glasa“.

Ta prenapregnutost umara. Ona je još uvek veliko iskušenje Tahmiščićeve pesme. Da bi prodro pod kožu te poezije, čitalac može, uzimajući slobodu da, na trenutak, zamisli sebe u ulozi imaginarnog „idealnog čitaoca“, kao nekakav vešt navigator da razazna. mnoštvo pesnikovih ideja. Onaj koga strpljenje ne izdaje lako, može u knjizi „Kamerno veče poezije“ da otkrije Tahmiščićev „kontemplativni aktivizam“:

. „Jer kad bi smemo ćutali, gordinjom, obuzeti, o pusti mamennnmici,

i sa

o ma sve strane svetom zatočeni stramci: — zar bi bili? il Smrvljena gordinjo, ura je: začeti govoriti i mreti“.

— da spozna njegovu aktivističku afirmaciju volje („volim je zato što mi se voli“), njegov nemir pred samim sobom i grč saznanja sebe sama („da li smo dokazno svoji?“), njegovu svest o nužnosti kretanja i delovanja:

„skloni zaboravu.

skloni movom pDadu

uspinjali smo se zadatim usponom zdušno mi koji pamtimo sve

i izlišnost zborenja i izlišnost pamćenja sve što je dole tamno duboko“

— njegovu borbenu prisutnost „baš tu. Ne pre i posle“, — može da oktkrije i da shvati, i da kroz taj splet misli nasluti pesnikov skriveni lik, njegovu zamišljenost i njegovu prigušenu ali prisutnu osećajnost. Bez strpljenja, ili bez čarolije, lišen iluzije o sebi kao idealnom čitaocu, čitalac, međutim, ne može do kraja da opravda tu pesmu: ona ga umara. Ne sistemom ideja, na kojima počiva j od kojih je satkana, već svojom usiljenošću, koja se doživljava prevashodno kao pesnikovo nasilje nad rečima i nađ samim sobom. Prihvatajući gotovo u celini smisao Tahmiščićeve pesme, ali ne uvek i ne do kraja, samu pesmu, ja priznajem da takođe vršim nasilje, i pravdam ga privilegijom čitaoca, koji ima pravo da bira, i saznanjem koje je Metju Arnold postavio kao rešenje svake slične dileme: „Ako se pokazalo da je pesničko delo tačno, i stoga zanimljivo predstavljanje, to još ne znači da je ono opravdano; mora se isto tako dokazati da je to predstavljanje koje ljudima može pribaviti uživanje“.

Uvek pred novim iskušenjima, u iraganju i samopotvrđivanju, Husein Tahmiščić doista može da zbuni kritičare: njegova najveća vrlina je u snazi transformacije. On nagonski traži a; izabire najteže puteve da bi dokazao svoju umetnost, vođen čudesnom strašću da se potvrđuje u otporu. Radoznalost je njegova kob, hrabrost njegova vera, zamišljenost njegova vokacija. Tahmiščić predano istražuje i otkriva svet tražeći samoga sebe; svaki njegov poraz u stvari je njegova pobeda, jer se ne zađovoljava postignutim nego uvek traži novo, bolje, savršenije. On se uvek postavlja u idealnu situaciju da uspe ili propadne, a to je prava pozicija autentičnog umetnika. Sudđeći strogo njegovu pesmu, ja priznajem pesnika: on će se još menjati, i u njega treba verovati.

Predrag PALAVESTRA

:+ mo-o'sci su prirodom svojom

„zvona da pišu o egz:istemcijalnim problemima života. To potvrđuje i PFlorika Štefan svojom petom zbirkom pesama, odnosno trećom zbirkom pesama na srpsko - hrvatskom jeziku, koja nosi naslov „Dozvolite suncu“. U govornoj fakturi pisane, ove njene pesme nemaju jedinstvenu inspiraciju ni tematsku monol:fnost. Ali njene teme su bitne teme ljudskog života i stvaranja: ljubav žene prema muškarcu, majčinska ljubav, „problem reči i stvaranja „pesme, problem življenja u našem Vvremenu i odnosa prema budućnosti. Pesme PFlorike Štefan su leksički škrte i jednostavne. Reči koje ona koristi u svojim pesmama jesu obične reči sa. ulice, iz svakodnevnog života, 1Z banalnih razgovora. Pesničke reči za nju su baš te „prašnjave“ ali „zlatne“ reči, koje „drugi raskalašno i nemarno rasipaju duž ulica, između zidova, na balkonima i ko zna gde još“. Brižljivim sakupljanjem i aranžiranjem tih reči stvara se pesma. Ako su dobro nađene i propuštene kroz jedan lični senzibilitet, one mogu da budu dovoljne za izražavanje svega što postoji i dovoljne za čitav jedan stvaralčki život. a n

'To je, ukratko, poetika Florike Štefan, koju je ona eksplicirala u ciklusu „pesama u prozi „Krik reči“. Ove pesme u „prozi se po fakturi malo razlikuju od pesama u nevezanom stihu. IT.t jednim i u drugim pesmama VITlo je slobodno tretirana govorna fraza, a prekidanje te fraze je nebitno. Ono čime se odlikuju i jedne i druge pesme, to Su povremeni lapidarni pesnički iskazi, koji sintetički izražavaju jedno osećanje ili jednu misao.

Najrazgranatija tema ove poeJe ie jubavi. Ljubav se

zije je tema lju ae slavi i hvali, ali se ne analizira.

Ona se pokazuje više verbalno nego. analitički, psihološki. Reč ljubav se tako često | ponavlja kao da se njom prkosi, kao da je to jedna draga, a zabranjena reč. Ponekad je to tužna, setna bolna ljubav, ali bez tragičnib akcenanta. bez velike nezadovolje ne strasti. Najčešće. to Je Iju bav bez bliž:h odredbi:

Ima jedna pesmo u meni Što samo ljubi, ljubi, ljubi.

Ono što bor donekle daje specifičnu boju ljubavi u ovoj poeziji. to je njen ambijenti. to je njeno vezivonie za prirodu i njene lenote Za Tlor'ku Štefan ljubav nije jedno ispitivanje 1

samoispitivanje duše, nego jedno zbivanje u prirodi, u,nmjenim čarima i njenim prolaznostima, u društvu sa suncem i pticama:

I kada se grlimo priroda je prisutha u svim

njenim, bojama.

Srodna s prirodom i u skladu s njom kao jedan prirodan čin, ljubav ima i jednu svoju prkosnu stranu: ona se protivi uzusima građanske i malograđanske sredine, porodičnim „i drugim društvenim obzirima i normama. Plorika Stefan slavi neku vrstu romantičarske ljubavi, ljubavi koja nalazi potporu u prirodi što isto tako začinje i rađa, a protivi se neplodnim ograničenjima malograđanske sredine i protivprirodnim „zahtevima da ljubav bude sputana.

Kod ove pesnikinje ima jedna anti-građanska i anti-malograđanska žica. Njena poezija je puna trpeljivosti, pomirljivosti i praštanja što nas drugi kljaštre i siromaše, kao što i prirodu kljaštre i siromaše svake jeseni. Ttoliko se više ističe njena nepomirljivost prema sitnim varošanima i njihovoj sredini u kojoj se niko „nije podigao ni do razine prozorskog okna“. Jedan društveni „nekomformizam „je vidno prisutan u ovim stiho'vima. U pesmama Plorike Štefan nalazi se jasno izraženo „osećanje kontinuiteta generacija. Ona je svesna da ·je naša generacija učinila jedan veliki i odsudđan korak, oduzevši starima mnoge nji hove iluzije, ali smo, u odnosu na generaciju koja dolazi, još uvek neaktivne sanjalice; vreme velikih promena tek dolazi:

Doći će naša deca i ponavljaće: spovači, spavači, spavači...

Najvredniji deo ove zbirke predstavljaju, međutim, pesme iz ciklusa „Sin zvezdđe“. U tim pesmama Plorika Štefan je dosegla ono što najdublje nosi u sebi i postigla najuzbudljivije akcente. Reči majke buđućem sinu, koji je, čini mi se, koliko čedo njenog tela toliko simbol željene budućnosti, najpotresnije je što je Florka Štefan spevala u ovoj zbirci pesama.

Najdublji deo njene ličnosti: žudja za izvesnim, vera u budućnost, nađeni smisao života, uobličen je u ovom ciklusu pesama o budućem sinu. Ceo životni krug žene-majke našao je u njima svoje naipunije i najpotresnije poetsko ostvarenje, a naročifn beskrmima liubav prema sinu, briga za njego 'u budućnost,

KNJIŽBVNE NOVINE

ZN O 10

tave a

za njegovu čovečnost, za njegovu buduću, „sunčanu“ ljubav.

I da je samo ove stihove napisala, Plorika Štefan bi opravdala svoju novu zbirku. U ovim pesmama ima najviše od one čovečnosti koja zrači iz svih njenih pesama. U njima se wmnalazi najdublja poruka koju ona, upućujući je sinu, u stvari upućuje svakom čoveku:

Budi sime toliko čovek koliko u čoveku me postoji mi u kožu može da stane

Najveći i najbolji kvalitet kojim osvaja poezija Florike Štefan je topla čovečnost, puna praštanja, sete, maštanja o budućnosti, želja o miru i sreći, bune protiv ćifta i moralnih puritanaca. To je kvalitet kojim se is=kupljuje njena nebriga za formu, za sažetije izražavanje i za strožu prozodiju.

· U svakom slučaju, ove. pesme uvršćuju PFloriku Štefan u najznamenitije naše savremene pesnikinje. Ona živo oseća stvarnost u kojoj živi i to na jedan nepretenciozan i iskren način izražava. Neke pesme, u kojima je svoja iskrena osećanja saopštila na lapidarniji način, a među koje pre svega ubrajam „Krik reči“, „Smisao ploda“, „Samo još jednom“, „Mi ljubav ostajemo“, „Dan zlatousti“, imaće svakako trajpi vredđmost.

Dragan M. JEREMIĆ

SUBOTICA 1961; PREVELA JELENA STOJANOVIĆ)

Jedan bivši nadrealista napravio je monumenftalan istorijski roman: i klasičan i moderni istovremeno, i epski širok i psihološki dimenzioniran, i objektivna naracija i slobodna subjektivna igra tekstom, i istorijska slika i blisko-prošla reminiscencija, i verno dozivanje prošlosti i savremena asocijacija. Roman je bez konvencionalno fabule razbijen u pojedinačne udese i životne doetalje kojima nezadrživi ritam pokreta daje najširi dinamički okvir; sve je istovremeno zasićeno detaljima i medaljonima atmosfe re, ali neosetno podvrgnuto ritmu opšteg nemira; sve se u njega upisuje i njime živi i prema njemu povija, određuje i u njegovoj senci, u komtinuiranom nevidljivom odnosu prema njemu — projektuje. Zato je fabula u celini iskidana i istovremeno zadržana u opštim konturama koje joj nameće ritam vojnog povlačenja, ritam vojske koja tumara i najzad saznaje da je sve to bilo bežanje, povlačenje, odstupanje, onaj večiti, dobro poznati, toliko puta u raznim situacijama pomovljeni pokret vojske koja odstupa i na kraju se osipa, rastura i prestaje da bude vojska vraćajući se pojedinačnojJ egzistenciji, zamenjujući kolektivni udes pojedinačnim. Kakva je Aragonova koncepcija istorije, šta je za njega istorij ski roman i kakvo ima shvatanje o odnosu autora prema književnom delu, o samoj proceduri nastajanja i rađanja jednog književ nog dela? Sva tri aspekta povezuju se, dodiruju i određuju opšti profil Aragonovog stvaralačkog postupka. Ali sama osobenost Aragonove literarne tehnike u tretiranju istorijske građe, u pre ciziranju i valorizovanju odnosa sadašnjeg prema prošlom, savremene svesti prema istorijski odigranom i završenom zbivanju nije samo stvar nevidljiva i za laika, najčešće, neprimetno utkana u strukturu romana, nego postaje i pokretač jednog kaprici oznog izliva, izvor jedne književno-estetske ispovesti, eksplozija jedne post-nadrealističke „samovolje“ prema sopstvenom tekstu. Za Aragona istorijski roman nije samo precizno vremenski omeđe na materija, jedan istoriiski veran modcl ponašanja koji autor treba za sebe lično da otkrije, ra stvori u detaljima, sklopi i oživi u jednu neprikosnovenu celinu.

On nije samo ni model idealne objektivne naracije, iako se dugo

broj stranica ovog romana ne odaje subjektivnu dramu i dilemu svoga autora: on dugo, veoma dugo, zapravo taman toliko dugo koliko je potrebno da nas uspava narativnom monotonijom jednog objektivnog izlaganja uspeva da pred nama razvija potpu nu iluziju jednog minulog zbivanja. Najveći broj stranica ovog romana deluje kao najbolja klasična literatura, razume se zahva ljujući i jedno) neverovatnoj sposobnosti književne mimikrije; autor se tako vešto „smešta“ u zbi vanje da potezi njegovog pera ostavljaju utisak potpune istorijske autentičnosti: rastojanje od autora do događaja kao da odgovara onom nedostatku distance koji predstavlja idealno stanje odnosa letopisea prema savremenom događaju koji. opisuje. Ali književnik nije ni istoričar ni letopisac i ma kako postupao, prikrivao se i stavljao u razne pozicije objektivnog izlagača, on mora u jednom trenutku da otkrije svoje pravo lice, muku i nedoumicu stvaraoca koji ne može da se uzdrži a da skoro završeno i monumoentalno zasvođeno delo, koje kao da pripada još jedino samim događajima od kojih je istkano, izloži udarima sumnje, razbije dilemama sop stvenog stvaralačkog postupka, dakle nečim što po svim primljenim konvencionalnim pravilima iluzije nema pravo da se meša u ono što se stvara ili je već stvoreno i postavljeno kao objektivno umetničko biće.

Odakle je počeo? Od sebe ili od samog istorijskog trenutka, od „1815. il: od 1940? Gde prestaje is torija a počinje živa, neponovljiva sadašnjica? Da li ih pisac raz likuje ili i sam podleže onoj opojnoj književnoj narkozi iluzije koju je stvorio? On nam prenosi i kao čitaocima neodoljivo name–će utisak, ne kao doktrinu ili ide ologiju, nego kao spontano prove ravanje i utvrđivanje istorijskog iskustva, kao amatersko spisatelj sko razmrsivanje zapletenog klup ka istorijskog zbivanja da je istorijska pozornica, doduše, i kompletna ludnica, zbrka nedoslednosti, razočaranja i paradoksne neobjašnjivosti (u svojim detaljima i individualnim oscilacijama), ali i jedan poredak okolnosti i činje nica čije se osnovne tendencije s manje ili više napora otkrivaju jednoj subjektivnoj samosvesti. Pisac ne sme da se postavi prema istoriji, iako nije istoričar, kao zbunjeni amater nego kao iskusan duh koji ne upada u svoje

upinje da to bude. Jer najvećisopstvene zamke. On mora da

nam dočara autentičnu zbrku i hrpu prividnih neraspetljanosti, ali tako da se u njoj i sam ne uguši, On učestvuje u zapetljava-

nju i raspetljavanju „istorijske drame s prisebnošću čoveka koji u svojim rukama drži početke i krajeve fiktivne igre sa istorijom. I kad svoju istorijsku maštu pokrene i otvori čulima, izoštrenim sopstvenim učešćem u jednom sličnom zbivanju, u zbivanju koje dopušta poređenje i distanmciranje, u njemu se spontano, ne doktrinarno (ako ta spontanost može posle veoma lako da navuče na sebe doktrinarni lik i model) javlja misao o prisnoj relaciji između prošlosti i sadašnjosti, i njegov duh, obogaćen tom mogućnošću, slobodno

'a ipak predodređeno svešću o je

dnom odigranom i završenom istorijskom događaju, lebdi kao posrednik između dva udaljena vre mena. I u koliko je više u stanju da ih približi jedno drugom (ne samo da bi ih izjednačio nego i da bi ih potpuno razlikovao), u toliko se sve više sam sebi pribli žuje, sam sebe rasvetljava i izvodi na čistinu istorijskog razumevanja. Istorija, hteo on to sebi da prizna ili ne, postaje grandiozna

i monumentalna pozadina na ko ju on projicira svoju sopstvenu ličnost. }

A da li on na to ima pravo? Da li istorijski događaj, još dok se odigrava, predstavlja ispunjeno i zaokrugljeno zbivanje, jedan objektivan pohod činjenica koji ne može da naruši ili promeni ni kakvo subjektivno učešće? Ako je subjektivna svest nemoćna pre ma jednom obiektivnom istorijskom zbivanju kao svom savremeniku, ona još manje može da odlučuje u njemu iz Jedne distan cirane istorijske retrospektive, o– dakle može samo fiktivno da mu menja lik ne menjajući u suštini nišia, uobražavajući da se igra sa istorijom, a igrajući se, u stva ri, sa sobom. Gde je onda pravo na tu igru koju je sebi dopustio subjekt kao stvaralac? Kad istoriju posmatramo iz vremenske udaljenosti, ona nam izgleda toliko objektivno zgusnuta i nepristupačna da svaka penetracija sa vremenih asocijacija i misli deluje kao skrnavljenje jedne ne-

prikosnovenosti. Ipak, mi znamo.

da istorija nije samo van nas nego i u nama, znamo da oha nije samo događaj nego i predstava o događaju, njegovo sub-

Nastavak na 4. strani Zoran GLUŠČEVIĆ

3