Књижевне новине

Da li je [Dis DIO

neshvaćčen ?

ad danas govorimo o Disu, ili čitamo nje-

gove pesme, onda se uvek setimo i Jo-

vana Skerlića. Poznato je i toliko puta

pominjano da je čuveni kritičar oštro osudio najbolju Disovu zbirku „Utopljene duše“ u članku „Lažni modernizam u srpskoj knjižcvnosti“. Na osnovu Skerlićevog negativnog suda. kod mnogih čitalaca i pisaca stvorilo se ubeđenje da je Dis bio u svom vremenu nepriznat, omalovažavan, potpuno potcenjen. Ajko, međutim, prelistamo časopise i listove iz 1911. godine, u kojima su objavljeni prikazi Disove zbirke, lako ćemo uvideti da takvo mišljenje zahteva znatnu korekciju, njegovu tačmost treba ako ne u potpunosti osporiti, omo bar u velikoj meri ograničiti. Jer većina kritičara koji su pisali o „Utopljenim dušama“ u osnovi se pozitivno izražavala o autoru, tako da se može s punim pravom tvrditi da je, u stvari, Skerlić u svojoj žestokoj osudi bio usamljen! Disa je prihvatila mlađa književna generacija koja se formirala uoči balkanskih ratova, koja nije više prihvatala Skerlićev racionalizam i utilitarizam. Toplim rečima su ga dočekali i neki stariji pisci, koji su osetili lepotu jednog novog pesničkog izraza i osećanja.

Jedan od najzanimljivijih i najboljih prikaza napisao je u „Bosanskoj vili“ Dimitrije Mitrinović, tađa zapažemi pesnik i esejista, literarmi teoretičar i ideolog Mlade Bosne. Njegova kritika sadrži, i pored izvesnih stavova iz današnje perspektive zastarelih, mnoge konstatacije o Disu koje vreme nije demantovalo i koje predstavljaju osnovu svake dobre i tačne intepretacije „Utopljenih duša“. Mitrinović piše 1911: „Dis ima najviše fantazije od svih naših današnjih pjesnika, i u pogledu invencije mefafore on stoji iznad svih savremenih i prijašnjih pjesnika srpsko-hrvatskih“, On ističe presudnu ulogu vizije, halucinacije, iluzije u Disovoj poeziji i sjajno prikazuje njen sadržaj i artistički karakter: „Izbija doista zadah truljenja iz ovih mutnih i razrivenih pjesama, osjeća se čiljenje nerava, čuje se ritam rastakanja, sva osjećanja prelaze u hladnu tminu, akcija prelazi u trzanje od bola, ideje u nebulozu očajanja... I Dis svojim osnovnim tonom, onim femeljnim štimungom, onim Tomart-om kojim je on odsvirao pojedine pjesme, daje utisak crmo-bolan, i taj teški i turobni moll on je proveo kroz sve detalje svojih pjesama“. Kritičar sa izvesnim ogradama govori o Disovom pesimizmu koji je za njega, uprkos nesumnjivoj proživljenosti i iskrenosti, dosta nejasan, neobrazložen. Pošto je podvukao sličnost između Disa i Laze Kostića u alogičnosti, on v'đovito zaključuje osvrt ovim istinitim rečima: „Pjesnik „Nirvane“ svojom eleganinom +tehnikom, svojom virtuoznom muzikalnošću stiha Ž pada sve, svojom krvlju pjesničkom, silnom dinomikom u plastičnom predstavljanju halucinancije, stupio je svojom prvom knjigom u prvi red naših savremenih pjesnika, i taj istup je utoliko više simpatičan ukoliko je nečujan i otoeščavan“.

Svetislav Stefanović je u članku pod naslovom „Čast i sloboda tvorcima“, objavljenom u „Brankovom kolu“, oduševljeno pozdravio Disa. U polemički zaoštrenom tonu uperenom protiv Skerlića, on kaže: „Opet je jedan bogođani srpski pesnik pao pođ nož nemilosrdne srpske kritike, i kao nevino jagnje prinet na žrtvu

DON MIGEL

UNAMUNO

POVODOM 25-GODIŠNJICE SMRTI

Don Migel de Unamuno je personifikacija misaonosti, jedan od reikih mislilaca sposobnih da sam sebe kritikuje, iskreno prizna neke SsvoOje teškoće u rešavanju filozofskih ili metafizičkih problema. Ali om nikako nije uspeo da umeri svoj karakter... Priznavao je teškoće, ali bi ga one ipak ljutile. Nije se usuđivao da huli da ne bi tiprljao lepotu svoga jezika, ali bi mršlio obrve i puštao po neku servantiesovsku žaoku za koju je, buđući da je imenjak Servantesov, smatrao da mu dobro priliči. „Ne sviđa mi se Anatol Frans, odgovorio je jednom francuskom novinaru, jer ne ume da se rasrđi an Njegova intelektualna samouverenost graniči se sa apsurđom. On veruje, jer hoće da veruje, ali u nedostatku boga koji bi ga zadovoljio, on modificira kotoličkog bosa da bi ga učinio humanijim, razumljivijim, njemu sličnim, kao da je bog taj koji treba da uzme njegov lik. Izgleda kao da je Salamanka u mislima i duhu večitog mnezadđovoljnika ostavila „tradicionalne dogmatske fragove tog čuvenog univerziteta čiji je om bno riektor (Univerzifet ie 1258. osnovao Alfonso IX, a Papa Aleklanđar IV predao mu je bulu kojom je doprineo da ova kultfurna ustanova postane jedna od četiri moiveće akađemije sveta čiji je moto bio: „Salamanka učiteljica svih nauka.) NET

Tako stilista, njemu neđosfaje filigranski stil Ttamona, del Valje inklana. Brinući se više za

KNJIŽEBVNE NOVINE

_—__——

Nastavak sa 4. strane

ja „Dr“, o kojoi je na ovom mestu očigledno reč, u velikoj meri asocijalno je delo, jedna od onih laži „koja wtvara veliku rupu na srcu, kroz koju se postepenmo uvlači navika laganja“. U ovom slučaju nije reč o uobičajenoji tendenciji idealizacije koja ie tako često u novijim filmskim komedijama sa savremenom temom: Nušićevo podneblje samo je delimično osavremenjeno i kao takvo bezopasno je u svojoj bezazlenosti. Ono što bih ia na prvom mestu zamerio ovom filmu jeste podmu-– kla težnja da nas; navikne na ugodnost, da nas ututka sa svih strana i obori lažnim snom. Umesto do oslobađa, on okiva, nas slabe i već okovane. Njegova opojnost računa na najporočniju našu strast, na nagon samozaborava i utuđenja od real nog sveta. Zbog toga,' ovaj se film može voleti kao što se voli prolaznica kraj sebe u postelji, kao što se voli gutljaj omam-– ljujućeg napitka koji pomera među snova na račun nemoćne jave. U toku projekcije, prizr.aiem sa stidom, bilo je trenutaka kadđa sam voleo taj film. Voleo sam ga i radovao sam mu se, ali imao sam i jednu malu satisfakciju umesto osećanja sti-

da: u isti mah prestajao sam da volim sebe. Turobni proces koji se u tom času u mojoj duši odigravao otkrio mi je tajnu: na trenutak bio sam žrtva spretne podvodačice koja je znala da zloupotrebi moju latentnu potilrebu za snom. U ovom frenufku kada sve utiske pribiram u žižu i pokušavam da udenem u mjih nit pravednog ogorčenja, osećam se neprikosnovenim i intakftnim bićem; u zamračenoj dvorani, međutim, bio sam slabo, mlako, čulno telo, otvoreno za sve jevtine nadražaje. Bez sumnje, nisam bio ništa slabiji od vas na susednom sedištu, niti sam raspolagao čvršćim ponosom. Sanjirili smo s glavom na svom sopstvenom ramenu i žedno gutali sve vizuelne i auditivne senzacije koje su se prokrijiumčarile kroz cenzorske pukotine našeg estetskog čula. Velika nam se rupa otvorila na srcu, no ona nas je ugodno osvežavala u sparnoj pomrčini u koju smo uglavili našu stražnjicu, željnu mustih snova. Pokatkad, obazirali smo se unaokolo, postiđeni pomalo, zbog zabludelosti naše sabraće, a oni su nam uzvraćali ispitivačke poplede kao sukrivci, kao saučesnici u nekom, ne baš sasvim iasnom, zlodelu. Onqa, iznova, za-

Nagon samozaborava

boravljali smo se i tonuli na dno, u zanosne i proždrljive latice biliki-mesoždera. Da se razumemo, la biljka, organizam tog filma, prepun je nezgrapnih, rugobnih izraslina, krcat je nečukostima i silnim „stvaralačkim padovima, ali i pored toga, u inspirativnijim sekvencama, mora mu se priznati da je izvanredno egzekutivan. On ispunlava svoj zadatak i njegovi tvOTCI moraju biti zadovoljni njepovim delovaniem. Bez sumnje, dosad, oni su već stotine hiljada ijiudi naterali da se spuste na slatko dno, u podneblje u kome će im se okovi još čvršće prekalti.

U ovoi prilici i na ovom mestu sasvim je iluzorno upuštanje u bilo kakve profesionalne analize ove komedije-podvodačice. U formalnom, kinematografskom smislu nju je nemoguće u OSnovi osuditi, budući da se u njoj ravnomerno smeniuju „nižerazredni i časni pasaži; u etičkom vidu, međutim, ona zaslužuje punu indignacijiu. Kada smo već

slabi i snom okovani, kada smo “~

već nejaki u svojoj sanjalačkoj nagoti, nismo li dužni da se pravovremeno naoružamo prezirom, slično onim čudnim jnjekciiama koje se zabadaju u tela alkoholičara da bi im se ogadila s'ast.

Vuk VUĆO

BOSKO RISIMOVIĆ: DIS (DETALJ)

lažnom idolu Zdravog Razuma“, I Stefanović ističe vrednost „Nirvane“: „Disova Nirvana je jedna izvrsna pesma, veličanstveno mračna kao noć i ftajanstveno divna kao oživela groblja“. U svojoj kratkoj recenziji Svetislav, Stefanović nije ulazio u podrobniju amalizu stihova, ali je zato svojim glavnim ivrđenjem formulisao originalnost, značaj i specifičnost pesnika Disa: „On pati od vizija, i već po tome on je pravi, iskren pesnik. Pravi je pesnik vizionaran, i sve je u njega vizija. Ja sam se uverio da što je koji pesnik veći, utoliko je vizionarniji. Za mene je vizionarstvo postalo merilo pesnika“. Ovakva shvatanja izrečena 1911. godine predstavljala su začetak modernističkih struja posle prvog svetskog rata, kao i baza za dalje kritičko rasvetljavanje Disovog poetskog sveta.

Branko Lazarević, Skerlićev učenik, nastojao je da pomiri, pišući o Disu u „Bosanskoj Vili“, izrazitu naklonost prema pesniku, čiju je vrednost osetio, i svoju privrženost učitelju. Impresionistički kritičar vrlo dobro zna da se javio liričar originalnog jezika i osećajnosti. On izvodi svoju analizu na širokoj osnovi, posmatrajući Disa u okvirima čitave generacije. Branko Lazarević nabraja nekoliko pisaca sa zajedničkim shvatanima, impresijama i emocijama, kojima je i Dis blizak; to su: Sima Pandurović, Svetislav Stefanović, Dimitrije Mitrinović, Dušan Malušev, Isidora Se-

lić., Svima njima. je svojstven u većoj ili

"manjoj meri „bolesni i bolesnički pesimizam“,

sličan Bodlerovom satanizmu, neurastenični trzaji i „zadah fruleži“. Branko Lazarević ističe kao Disov nedostatak mnoštvo bizamih stihova, nategnutih metafora, banalnih opažanja. Kritičar se trudio da ne izneveri Skerlićeve koncepcije o potrebi jednostavnog, jasnog pisanja, ali, s druge strane, nije želeo da se ogreši o move pesničke drhtaje koji su izvirali iz oblasti nesvesnog. I poređ svih zamerki učinjenih Disu, Lazarević izvodi pozitivan zaključak: „Taj petit tenebreux dao nekoliko pesama koje treba da ostanu“.

Interesantna je i važnn činjenica da je „Nirvana“, koja je zaista jedna od najboljih Disovih pesama, oduševila sve kritičare. Dok je Branko Lazarević video u njoj izvanredne mu-– zikalne MWvalitete („Cela je ova pesma, uglavnom definitivna i s lepo raspoređenim mate-

MIGEL DE UNAMUNO

suštinu nego za formu, om pokušava i uspeva da iznese duboke misli kojima kao svakoj istini, ili nečemu što teži da bude istina, nisu potrebne svečane odđore već jednostavnost grčkih iunika. Kao pesnik, u želji da izražava osećanja, pevao je stihove upotrebljavajući ritmički i metrički materijal poezije, ali kao mislilac, da bi pa lakše razumeli služio se najčistiim kastiliskim jezikom, bez čipki i dragulja. Toliko što se tiče njegovih dela. Kao profesor, kada bi se susreo sa svojim studenftima iz Salamanke „sokratski bi prionuo“, kako on sam kaže, „da ih nauči jeziku kojim 8govore“. Buntovničko delo Migel de Unamuna, nastale m Geben mžjecenove omierneije, malo 3e poznato u Španiji. Njegovi nacionalni apologetičari

rijalom, jedna pogrebna simfonija u cmo, S dosta diskretnim taktom i potmulim tempom, u kojoj su lepo upotrebljena sva lepa sredstva za efekat“), Dragutin Domjanić je doživljava u njenom unutrašnjem, spiritualnom zračenju. Poznati hrvatski pesnik počinje svoj prikaz (objavljen u zagrebačkom „Savremeniku“) jednom slikom: Disove pesme podsećaju ga na mračno usamljeno jezero. U tim pesmama „ima nešto teže od bola, beznadnije od očaja. Nije šutnja, jer bi ova mogla govoriti, ali neće ili ne može, nije tišina, jer pod njom pomišljam na nešto živo, što miruje — ne to je mir nešto apsolutno mrtvo“. Ko je lepše i tačnije od Domjanića izrazio onaj osnovni utisak nečeg umrlog, ugašenog, iskonski nepokretnog i sugestivno umrtvljujućeg, koji Disova poezija ostavlja na čitaoca? Domjanić toplo i svečano preporučuje „Utopljene duše“: „Morao bih mnogo stihova citirati, kad bih htio pokazati sve ljepote ove knjige, ali neću, nego želim da bi je čitao svatko, tko ima osjećaja za svetost bola“.

Svi Disovi kritičari, o kojima je đosad bilo reči, pisali su o njegovim stihovima imajući prvenstveno u vidu njihovu čisto književnu vrednost. Za razliku od njih, Vladimir Čerina prikazuje Disa u svetlosti socijalnih zbivanja u ondašnjoj Srbiji. Dis je za njega izraz krize buržoaskog društva. „Impresija je teška, bolna, pečalna — piše Čerina, — I to pečalnija i teža, Što su ove pjesme živ 1' kYašan "odraž savremenog, gnjilog srpskog društva“. Inače, i Čerina priznaje Disu njegov izuzetan pesnički talenat. Pesme iz „Utopljenih duša“ su „punc soka, mesa i krvi, pjesnikove krvi, sočne, jedre“. Dis je, pored Pandurovića, „idjeno najiskreniji savremeni srpski liričar“.

Iz ovih nekoliko citiranih mišljenja lako možemo uvideti i osetiti snažan odjek koji je Disova zbirka proizvela na kritičare i pesnike s početka ovog veka. Svima njima bilo je savršeno jasno da je na pozornicu srpske poezije stupio jedan autentični liričar koji napušta uobičajene sheme pevanja. Osobine koje su oni uočili u Disovim stihovima bile su od fundamentalnog značaja. Svetislav Stefanović insistira na vizionarnosti, Dimitrije Mitrinović na fantaziji i plastičnom predstavljanju halucinacije, Dragutin Domjanić na štimungu apso-

— oni iz Španije iz doba 1939. do đanas — radije govore da se „njegovo verovanje u budđućnost Španije obnovilo „početkom nacionnj}nos pokreta“ nego što pominju njegovo izgnansivo na ostrvo Fuenfeventura (MKanaska ostrva) i u Pariz, kađa je pisao u časopisu „Mspana con Monra“ (za koji je rekao da predstavlja „najubojitije oružje protiv kraljevske diktature“) i kada je sa toliko ironije koliko i eruđicije imenovao „generale diktatoričiće nekađašnje i buduće koji su služili na sramotu pravih Španaca i celog čovečanstva.“ Rekao je nekadašnje, misleći na generala Primo de Riveru, rekao je buđuće oplakujući budućnost Španije, Spanije koju je tražio posle ubijenog Garsije Lorke i odsuinog Huana Ramona Himenesa.

Uıxnamuno se nikađa nije hvalio đa njegove iđeje i koncepcije slede jednu pravu putanju. Večiti modifikator (korigovanje je delo pametnih), Unamuno priznaje: „U mnogo čemu sam izmenio svoje mišljenje i Kkriterij“. Nešto kasnije on dodaje: „Nikađa nisam želeo apsurdnu doktrinsku doslednost, ali sam zato želeo samo kontinuitet u razvoju svojih misli“.

Postoje pisci koji su inferesanimi samo zbog svog stvaralaštva. Postoje i drugi, a među te spada i Unamuno, koji • bude izvesno interesovanje po onome što nisu rekli, po „onome što ostaje da se „nagađa.. Ličnost Don Migela i sve ono što je sobom odneo u grob toliko je imteresanina koliko i delo koje nam je ostavio.

Nedostatak prostora ne dozvoljava mi đa opširnije govorim o bogatom književnom stvaralaštvu autora “O tragičnom osećanju života“. Neka mi buđe dozvoljeno da ove redove ZavVršim nekolikim „zapažanjima... o intimnom ja genijalnog „mislioca.

Što se liče religije, Uwnamuno se truđio da veruje, ali to nikako ni-

rina na Vezi između Disovog očajanja i dp"

štvenih previranja doba. Sva kasnija is nja, i ona isključivo literarna i ona soci Opolazila su od pozicija formulisanih jć da godine u kritičkim osvrtima na „Učniduše“. =: Ogromni autoritet Jovana Skerlića, h nije bio naklonjen, stvarao je svaka! nepovoljnu klimu za pesnikovu afirmaci),+ to pohvale Dimitrija Mitrinovića i ostali tičara predstavljaju ne samo dokaz sam; nog i razvijenog kritičkog prosuđivanja, | akt ljudskog poštenja i hrabrosti. U već, manjoj opoziciji prema Skerliću formirao\, postepeno novi književni naraštaj, čija je fh bina bila uoči balkanskih ratova „Bosanske. vila“ (o ovoj pojavi pisai su Velibor Gligorić \ u svom ogledu o tragičnom u srpskoj knjižeVvnosti i Predrag Palavestra u svojim člancima o Milošu Vidakoviću, pesniku Mlade Bosne). Na stranicama „Bosanske vile“ objavljeni su ra=dovi koji su se motivima i obrađom razlikovali od programa Bogdana Popovića, Jovana Skerlića i „Srpskog knj:ževnog glasnika“, I Dis je u „Bosanskoj vili“ objavio veliki broj svojih najboljih pesama. S ovim u vezi treba istaći jednu vrlo interesantnu i do Sada neispitanu činjenicu. Rasprostranjeno je, naime, mišlje- | nje da je Dis bio neobrazovan pesnik i samo- [4 nikao stvaralac, Tačno je da je u njega „O

:.. lutnog mrtvila sjajno izraženog, Vladimir Čć_ ::j

profa ·bio jači od inteligencije (opet je Dimitrije \ \

rinović taj koji pravilno sudi: „Umjetnička\, teligencija Disova nesrazmjerno je manja njegovog umjetničkog instinkta“), ali njeg poznavanje modernih poetskih strujanja ne m že se jednostavno i potpuno poricati. Časopi\, i listovi u kojima je Dis sarađivao donosi su prevode zapadnoevropskih impresionista } simbolista, i sasvim je logično zaključiti da | ih je i Dis čitao i tako bio, bar iz druge TUČE, | upoznat sa novim književnim pokretima. ra Kađ se Dis javio u srpskoj književnosti | izazvao je veliki broj komentara. Dok ga j Skerlić napao, ostali kritičari su ga prihvati | i uočili u njegovim ostvarenjima one iste kva litete, koji će se kasnije, iz perspektive knji | ževne istorije, u jasnijoj i čistoj svetlosti, pc kazati kao Disova najveća vrednost.

je postigao jer nije želeo da poremeti ravno” težu koja je postojala između njegovih učeniki između čitnlaca njegovih i njega samog. Dovol:n je da pročitamo njegove eseje „Moja vera“ „Agonija hrišćanstva“, pa da se ubedimo da | njegova intelektualna Kritika ostavila Rkatoli

Njegov idealizam, međutim, sputavale su potre-, be porodice i kateđre. Društveno —- bio-.je hrišćanin sa nemirima koji su bili slični Hegelovim, |_ Kantovim „Fihteovim i Šelingovim. „M,imwdski\ — bio še večiti nezadđovoljnik, koji je podnosio | |

ı

|

čovečanstvo kao nešto tuđe, a voleo ga je Kao

svoje stuđente smatrajući se profesorom kafted- | re koja je zadirala u sve tajne sveta. Patriot- i ski — Unamuno nije shvatao osnovne zasluge i greške drugih osim onih koje je imala njegova domovina. Misaono — Uwnamuno je bio lirski mistik sa izvesnim primesama «imaginarnog

senzualizma. Kao čovek bio je prepun iskrenosti unutar košmara književnosti.

Valentin RODRIGBRZ.