Књижевне новине

U ovom broju, koji je velikim, delom,

pošsbećem poeziji najmlađe gemeracije naših pesnika, uz „Majsku pamoramu ?besnika“, Kmjižeonme movine objavljuju anketu „Iskušenja i mogućnosti majmiadih“.

Pitanje ma koje wčesmwici u omketi odgovaraju glasi:

Šta mislite o današnjoj mladoj boeziji i šta oma, po vašem, mišljenju, obećava?

ISKUŠENJA — | I MOGUĆNOSTI NAJMLAĐDIH |

„Jovan

HRISTIĆ

JEZIK DISKURZIVNIH AMBICIJA

Tako je podela na generacije u jednom pogledu opasno veštačka, ona je sa druge strane veoma adekvatna. Za mene ta podela označava izvesne promene u senzibilitetu i ukusu koje su se odigrale u razmaku od nepune decenije. Ta promena je očigledna, i ide u prilog takozvanoj lirskoj struji naše poezije.

Ako su pesnici pedesetih „godina ' tražili u svojoj poeziji ironične, čak i crnohumorne tonove, istraživali filozofske dimenzije i metafizičke armbicije, pesnici šezdesetih godina obraćaa; Se jednoj naivnije lirskoj inspiraciji. Ne tražim uticaje i ne ispitujem filijacije. Mislim samo .da kažem kako je naša poezija uvek oscilirala između Sterije i Branka, Laze Kostića i Zmaja, Matića i Crnjanskog, i kako se ovoga puta klatno polako kreće na stranu onih drugih.

Svakako, reći o fim pesnicima da su naslednici Branka, Zmaja ili Crnjanskog, ne znači gotovo ništa. Bilo bi pofrebno, umesto što govorimo o njihovoj estetičkoj nesavršenosti i nezrelosti, reći nešto o promenama i novim elemeitima koje su oni uneli u naš lirski senzibilitet.

Da li su ga oni depastoralizovali, ili u njega unose jednu novu pastoralnu preokupaciju?

Ali možda najzanimljivije od svega, bilo bi ispitati pesnički idiom i jezik tih pesnika. Čini mi se kako se oni kreću ka jednom jeziku koji he počiva na arhetipskoj slojevitosti rečnika, već pre izražava neke diskurzivnije ambi-

Ivan IFANJI

MANJE BGZALTACIJE I PATOSA

Reći nešto o čitavoj jednoji generaciji pesnika veoma je proizvoljna. stvar. Čini mi se da se i ova nova „generacija“ — kao i svaka. druga. ipak sastoji od niza ličnosti. Ili, u najmanju ruku, oni o kojima vredđi da se govori, svakako su individualnosti, manje ili više oridinalni i svoji, tako da je uopštavanje opasno. Uostalom, šta to znači biti mlad? Veoma se dobro sećam da sam, kad sam se prvi put 5ojavio u zgradi broj 7 u Francuskoj ulici, Dušana Kostića, na primer, smatrao starim čovekom. Danas sam stariji nego on tada, i još nikako da se pomirim sa činjenicom da starim...

Da kod pesnika koji se sada javljaju ima, po mom nedovoljno proverenom mišžljenju, manje egzaltacije pune patosa, manje intriga i laktašenja, manje čak i karijerizma, pa ipak više žurbe da se istaknu i na društvenom, ne samo književnom planu, ne smatram ni njihovom vrlinom, naravno ni porokom, nego prosto rezultatom nešto izmenjenih uslova.

Pošto strahujem da budem hepravedan prema nekome, ali mislim da treba nešto i konkretno 'reći, izbeći ću nabrajanje imena koja bih istakao i izneću samo koji je mehi susret sa jednom pesmom iz grupe tih mladih pesnika bio najlepši. O jednoj pesmi se može napisati ili čitava analiza, ili samo priznati kratko lična afektivna vezanost za nju. „Male države“ Ljubomira Simovića u jednom starom broju „Dela“ bile su za mene jedan od najdubljih doživljaja lirike uopšte, ne samo među stihovima njegovih vršnjaka.

"Tomislav

L4DA4N

TRI VRSTE PJESNIČKE TIMPERSONALNOSTI

Postoje tri vrste pjesničke impersonalnosti. Jedna koja nastaje kada pjesnički talenat prevlada individualno \ pređe u univerzalno (švo JE velika rijetkost čak i u svjetskim razmjerama). Druga kada pjesnički talenat ne prevlada individualno, ali : ga ipak ima (toga se susrećemo dosta u drugih naroda, a bilo je i u nas). Treći je slučaj kad pjesnik ne samo da ne može doseći ništa od univerzalnog, neso nema ništa ni od individualnog. Takva se impersonalnost može slobodno bpreVvesti kao bezlićnost, pod koju ide glavnina naše mlađe i najmlađe lirike, zapravo prepisivanja Oba mjesta one do iačer još suvremene il || 1 ebhetike. Ali čak i takvo stihovanje nešto izražava. AkO ništa LATVANI ono bar jedan interregnum poeslS; koj već isuviše dugo traje, a da ne bismo imali pravo nadati se da neće JOS dugo.

KNJIŽBVNE NOVINE

rske verbalistike

Ivan

PF. LALIĆ

SAVLADATI SUMAGLICU RAVNODUŠNOSTI

Oni koji su od neđavna tu, ili oni koji dolaze, pune svojim raznolikim (i dovoljno često tako punim i, zvučnim) glasovima jedar prostor, čija se akustika za poslednjih deset godina izrazito izmenila. Vreme u kojem je nečija prva zbirka mogla da, u tom istom prostoru, odjekne kao eksplozija (i da zaista bude eksplozija, koja probiia ziđove i otvara nove viste), kao da je prošlo: autor prve zbirke, danas, u nezahvalnijem je položaju. (U ostalom, fenomen promenjene akustike manifestuje se i na primerima knjiga pesnika iz prethodne generacije; „87 pesama“ Miodraga Pavlovića imalo je nesravnjeno veći odjek od „Oktava“, koje su nesravnjeno zrelije i značajnije). A to znači, drugim rečima, da pesnici najmlađe ekipe moraju da savladavaju jednu „manje-više prisutnu, manje-više zgusnutu sumaglicu ravnodušnosti koja, čini mi se na trenutke, henlikepira start jedne od potencijalno najinteresantnijih genernacija pesnika koju smo ikada imali. Toliko obećanja! 'Poliko mogućnosti u čije realizovanje možemo da poverujemo!

Momčilo MILANKOPF

VISOK NIVO PISMENOSTI

Moje prijateljstvo s poezijom bilo je oduvek pomalo neverničko. Sa nekom osobitom vernošću nikada nisam ·mogao da se pohvalim. Pa ipak, ostala je trajnost izvesnih čitalačkih trenutaka. Povremeni susreti s našom najmlađom poezijom skoro redovno su budili u meni poverenje. Mislim da tu ohrabruje činjenica izvesne veće tematske širine nego što je io bio slučaj s pesnicima koji su „došli do imena“ pre njih. Pre svega ovde iznenađuje jedan podalidk: skoro svi, bez nekih većih razlika među sobom, pokazuju veoma visok nivo pismenosti. Inače, što Se „svetova“ tiče, ni tu ne zaostaju za SVOjim Sstarajim kolegama. Najzad, vreme — koje je za sada njihov veći prijatelj nego naš — pokazaće i ovde koliko je opravdano ovako boverebje.

Boško NOPFAKOYIĆ

POEZITA HRABROSTI I ISRRENOSTI

Hrabrost je prva reč koja se nameće o dahašnjoj mladoj poeziji. Hrabrost da se prevaziđu uzori, ali prvenstveno da se čuva, da se neguje, da se brani izvornost i spontanost vlastitog izražajnog i osećajnoB fonda. Njena zasićena retoričnost i njena nezasitljiva radoznalost za tematskim varijacijama na teško uhvatljivim granicama snova i jave, mogu sc smatrati prirodnom orijentacijom u periodu tražehja. Ali može li to biti pouzdan putokaz? Za unutrašnje bujanje, za sublimaciju, za dublji, uzbudljiviji, Verodostojniji doživljaj sveta, skele simbola i vatrometi halucinahtne igre još nisu čvrste stepenice.

U ovoj mladoj poeziji najviše volim onaj njen ugao čije je žarište u neodoljivoj iskrenosti.

Mladen oOLJA4ČA

LEPO SROGENE BESADRŽAJNOŠSTI

Nisam pročitao sve što su naši najmlađi pesnici objavili, pa ću u toj meri biti i pristrasan, a možda i nepravedan. Ali mi se čini da je dovoljno pročitati jednu ili dve pesme b ilo koga našeg mlađeg pesnika da bismo prilično pouzdano mogli suditi i O ostalima. Užasho su bezlični. Opterećeni su ošsred njošću, podražavanjem, nejakim izrazom. Oni čeprkaju po crnim podnokticama svoje lepo sročene besadržajnosti, i ostavljaju jadan utisak đa od njih niko ništa i ne očekuje. Ipak bih izuzeo Petra Gudelja, Ljubomira Simovića, Dragana Kolundžiju i, naročito, Branislava Petrovića, koji nagoveštava, a možda je već i ostvario, svežu i strasnu pesničku ličnost. :

Verujem da je ranija generacija naših pesnika sadržajnija od svojih mlađih drugova utoliko što je od njih više i pešačila, strahovala, patila i gladovala... Aleksandar PETROPF

PREDODREĐENI ZA AVANTURU

Ne bih rekao da su 5e peshici, onakvi kakvi jesu, sa grozničavim slikama u glavi, sa nemuštim nemirom u sebi, sa osećanjem promašenosti i nesnalaženja, javili samo kao reakcija na zasićenost jednom vrštom poezije. Oni se nisu odlučili za avanturu, pretežno u poetskom izrazu, već su za avanturu bili predodređeni. To hije generacija razočaranih, jer zapravo ovi pešnici nisu ni stigli da se bilo čim očaraju. Po tome se oni duboko razlikuju od svojih prethodhika.

Na pesnike koji se sada javljaju gledam „kao na jedinstvenu i celovitu poetsku pojavu. Ne vidim suštinske ra= zlike između Branka Miljkovića i Šujice, Danojlića i B. Petrovića, Timotijevića i Simovića. Danas je u toku proces osmišljavanja poezije; stvaranja opštih i zajedničkih simbola, uključivanje u jedan jedinstveni istorijski tok, iraganje za smislom i svrhom života na jednom višem, opštem planu, a to čine upravo pesnici koji su već odbolovali groznice prvih sudara sa svojom ličnošću. To je proces koji će doživljavati, ili koji doživljavaju, i pesnici koji tek nastupaju. Zajednička osobina za sve njih je sklonost ka pitoresknosli, zaljubljenost u slike i vizije, prisustvo i osećanje tragičnog, neostvarivog, ali ne patetičnog. U poslednje vreme javljaju se i znaci čulnijeg, živofinijeg, nestašnijeg i čak raskalašnijeg umetničkog doživljaja. Sve se to ogleda u stvaralaštvu najizrazitijih predstavnika ove poezije. O obećanjima je suvišno govoriti. Vrednovanje je već danas mogućno. Pozitivno i negativno. Ali bilno je da Je ono mošućno.

Borislav

RA4DOPIĆ

VERUJEM U BUDUĆNOST

PRSNIŠTVA Poslednjih godina javio se priličan broj novih imena u našem pesništvu. Nesumnjivo je ohrabrenje videti da

mlađi i najmlađi u tom nizu imena predstavljaju prevashodnu većinu. Ne bih, međutim, mogao da sa sigurhošču

ocenim adi li se tu, u pojedinačnim '

slučajevima, više o sklonosti ka beshičkom ~ poslu ili o radoznalosti koja nas, u određenim godinama, privlači više pesništvu nego li kakvoj posrednijoj delatnosti. Sigurno je samo {1o, da u naše vreme i u našim okolnostima pustolovine u vidu Remboa — 8, na žalost, uvek na hartiji — ne mogu da izgledaju verodostojno. Isuviše verujem u pesništvo da bih posumthjao u njegovu budućnost koja se, sa stranica časopisa i novih izdanja, već kao da pomalja. Ali, u odnosu na pitahje jezika kojim su ti nagoveštaji iskazahni, čini mi se da je za žaljenje što su pronalazačka oštrina i stvaralačka smelost jednog Matića ili Dedinca — od pre četrđešetak godina! — novome, n3uvaštaju u mnogome tuđe. Ubeđen sam da će to otvoreno pitanje privući svoje prave rešavaoce i poslenike.

Draško REDEP

STO PLANOVA I STO PUTOKAZA

Ima nekoliko imena na koja odmah pomišljam kada je reč o bučnoj i burnoj reci današnje mmlađe poezije. Rezultat jednog privalnog, izbora, ako hoćete. U tom i takvom izboru Danijel Dragojević, diskretan i uman a, čini mi se, životno ambijentiran na Mediteranu, bez sumnje je jedan od onih koji će trajati. Tu je, onda, Duško "Trifunović, autor naočit a postavljen negde na samom uviru epske, gorštačke iradicije, koji iza sebe ima čiste po= ene i često snažnu ekspresiju. Pa Jasna Melvinger, i sada u punoj ozarenosli svoje efektne sponfanosti, jednako kao i Srboljub Mitić, koji nastavlja iniju vanog Kolundžije, ali i vlastitu liniju jednog rasnog naiviste. Isto tako, tu je i Zvonimir Majdak, onaj neRkadašnji nabeđeni apostol argoa a, ovamo, jedan neprebolni melanholik. Kao što je tu i Mirjana Stefanović u kompletnoj razdešenosti svoje' igrive i igrivo bezbrižne inspiracije. Treba li i posle ovoga da kažem da naša mlada, naša najmlaćđia poezija ima sto planova i sto putokaza? I da je njen izraz, tako često, jedna zamišljena, u pretpostavku stavljena rezultanta uglavnom odnegovahogp izraza onih stotina i stotina mladića i devojaka koji opsedaju redakcije i pune naše listove i časopise uporno i deranski hrabro. I koji še, i danas i sutra, 'Pkalčec, Anđelko Vuletić, Stojanka Grozdanov, Branislav Glumac, Duša

ciča, Igor Zidić, Dubravko Horvatič, Judita Šalšo, Ivan Martinac, Bora Horvat..: i

zovu Vladimir ·

Iset y SA4RA4JLIC

HOR PROSEČNOSTI

Šta mislim o najmlađoj generaciji pesnika? Izuzimajući nekolicinu njih, kao što su Branislav Petrović, Duško Trifunović, Rade Vojvodić, Mića Danojlić, Dragan Kolundžija i možda još bponeko (ako je rečo OVOJ „najmlađoj“ generaciji?) — na Žalost, svako kome je i malo stalo do poezije ove zemlje, moraće da konstatuje da je u pitanju iedan ogroman hor dvadesetpetogodišnjih pedesetogodišnjaka; hor vrlo Veštih zanatlija, koji su Svoju nezainteresovanost za vreme u kome žive Obilato nadoknađivali davanjem raznih izjava po novinama i u člancima koji su ih određivali kao vrlo progresivne, avangardne, „angažovane, smele itd. stvaraoce, dakle sve ono što se na njih zapravo najmanje mogio odnositi; hor koji, na žalost, još nijednom nije zapevao pobut onog čuvenog hora donskih kozaka ili „Lole Ribara“ iz četrdeset sedme; hot prosšečnosšti, o kome se, u ostalom, gotovo da ne isplati ni razmišljati... Pišuči ove tedove, ja sam, eto, čitavo vreme pokušavao da še prišetim bar neke od pesama ovoB hora, Osim nekih stihova gote pomenutih. Do đavola, zar sam sve zaboravio? A „Maštu samoubice“ Slobodana Markovića, recimo, pamtiću kroz čitav svoj život. Ili „Ljubomoru“ Branka Radičevića. Ili „Zlatiborsku pesmu“ Stevana Raičkovića. Ili.. Ali jednog dana verovatno ću se tako isto sećati i stihova nekih današnjih dvadesetogodišnjaka, koji u ovom čašu mogućno prvi put uzimaju pero u ruke. Želim da to vreme dođe što pre!

Ivan

SLAMNIG

RAZGOVETNIJA TEŽNJA ZA MISAONOŠĆU

Najmlađi bješnici, to jest oni koji su rođeni početkom rata, imaju neke zajedničke karakteristike, premda je njihov zajednički karakter manje jasno ocrtan nego karakter drugih geneTacija a ip i esi O

Pjesnici generacije koja im prethodi, oni otprilike deset godina stariji od njih, borili su se svojim radom za određen način pisanja, a protiv dirigirane, potkresane literature, u dugotrajnom nastojanju oni 5U, potpomognuti općom atmosferom društvenog kretanja,stopu po stopu osvajali teren književne njive. Možda im je to pomoglo da se jasnije oblikuju, pa i da dadu uočljiva ostvarenja. Mlađa generacija našla je teren (u tom smislu) očišćen, a također je od početka imala jasnu podršku neliterarnih društvenih faktora. Prividno, ona je bila u lakšoj situaciji. Vjerojatno tu negdje moramo iražiti porijeklo njenih osobina, pa i njenih teškoća.

Za moj pojam, najmlađa generacija ie u prosjeku školovanija od prethodne, Ona jasnije shvaća književnost kao zanimanje, kao društvenu ili poslovnu prigodu. Ne vidim kod nje želje da izradi nešto sasvim specifično, zapanjujuće svoje, što bi izazvalo otpor bilo gdje.

U izrazu se nova generacija uglavnom ne odvaja od prethodne, već slijedi, razrađuje ili dovodi na viši stepen motive i impulse koji su se javili i prije. Kod većine se — kao momenat ponešto novo — javlja razgovijetna težnja za misaonošću.

Koliko došad vidim, mova genera= cija (to jest ljudi dvadesetih godina) neće dohijeti hakvu antitezu, već će ili dati nekt sintezu dosadašnjih gibanja, ili će se, što je vjerojatnije, s vremenom stobpiti s generacijom koja joj neposredno brethodi.

Milivoj SLAYVIČEK

PSEUDOPOETSKA FRAZA, NBDOBRBEĆBNOST, PRAZNOČA...

Našoj najmlađoj poeziji danas (bar ovoj u Hrvatskoj) prijeti pseudopoctska fraza, kretanje u krugu oko inauguriranih raskomadanosti i kvazi-stanja i povezano s time: izblijedelost, nedorečenost, općost, praznoća. Premalo intenziteta, premalo vlastite vatre koja prži srž. (Ne govorim toliko o autohtonosti, koliko o samopoznavanju, samoprepoznavanju.)

Tzraz te boezije: afektiran.·

Potrebno je slijediti sebe. Ako, nhime, naše ja postoji. Stoga: samo dovoljno snažan lalenat može nadvladati svoe to. Prevladati i poći dalje.

Nagovještaja, bojim se, (zasad) nemu Husein

TAHMIŠČIĆ

SAMONIRLOST JE ILUZIJA

Ono što nam se i u ovom času na daje, i o čemu vredi vođiti razgovOf, sadržano je u načinu na koji ćemo zahvatihi | situlrati rezultate pesništva – mlađih jugoslovenskih pesnika. S obzirom na prostor, koji nam je ustupljen, samu stvar mogli bismo ovako nazna= |H

Ćitli i. Pesnički rezultati mlađih jugo~ · slovenskih pesnika nenadoknadivo pri. padaju našoj bpesničkoj zbilji uopšte, i to nas obavezuje. 6 8 2, Proces razvoja mlađih pesnika, i umetnika pisane reči u celosti, JOB

~

DA mL

uvek ne prati organizovan napor na~

ših revija, izdavačkih kuća i staleških institucija. Posledice su znaine. Od- | sustvo organizovanog napora narečnih činilaca mlađi ponekad vide i kao ne- ~” posredan izraz monobolitičkog dV | onih koji su pre njih došli. Kako zbi-

lja stoje stvari — ireba tek da ispi. tamo. II 3. Manje darovitih pesnika Pata

\

na pretek. Svoj samosuvišak oni vidć. ne bez razloga, i kao Ssvojevrse gurnost. Književnoj kritici }

„da osigurava darovite i lansir/ da

dela. : 4. Psihologija umetnosti, Sčni-

kulture i teorija književno nam pokazatelje pomoću ki zasnovali potpun uvid u priro aa nosti pesništva mladih jugoslc, pesnika danas. |:

5. Samohiklost je iluzija pria neupućenim. Sve što je od Žž. interesnh i u pesničkoj zbilji danž zbiva se bod pritiskom dela svih vih generacija (Marks), tako da je dafak „revaloriziranja već polučenih y, vrednota od primarnog značenja ako za one koji već jesu, tako i za one one koji če još koliko sutra biti.

Naznačeno tek treba razrešiti, U očekivanju razrešenja mladima preostaje da istrajavaju. I ne samo njima.

Risto | TRIFKOYVIĆ |

SAMO JAKI VRA'PCE PRSNIRHI POEZIJI i)

| Savremena mlada i najmlađa p zija? | Nekoliko zaista darovitih solo p tija ostalo je manje-više bezlično i | jasno. Kad mislim na darovite, u” vom redu mislim na B. Petrovića, Vuletića, M. Bećkovića i još neke. { što je najbolje nastavlja se na je jaku žilu naše pjesničke starije i, vije tradicije, na ono što je u njoj autentičnije; ostalo se gubi u bez nom žeksperimentatorstvu, imitira itd. Njen svijet, gledano ovako uopi no, raslojava se i usitnjava u go masovnom oprivatnjivanju ličnosti. samo jaki i izuzetni pojedinci prć | čiće put poeziji na relaciji: od sebe | | vatnog ka sebi opštem. Povratak'je žan. To je put podmlađivanja, It neracije. Čvršće veze sa životom, sa hom ideja s kojim živimo. Dakle, nade.

_ Rade | POJVODIĆ |

MLADI SE UGLEDAJU JEDNI | DRUGE

Današnja mlada „poezija TiČ—aaid = iznenađenja i neke samosvojne osobite ~. podvige i rezultate. Sva je zatvorena u” nekim veštačkim „imaginarnim“ somnambulamas i igrarijama bez opredeljenja i bez izuzetnih imaginacija, ili već određenih puteva i izleta u novo. nepoznato, ili bar vidovito ili čak do- slučujuće. Sva je u takozvanim cakd- ma i lepršavim obrtima, ili tek dreča- vim i naturalno raspojasanim koketerijama, lirskim skicama i teoremama. nižega reda i nikakve orijentacije. Što. je najgore: mladi se ugledaju jedni na druge. Zato se ne mogu, često, Pap kovati ni pesme ni pesnici. Sve je go tovo isto: ritam, almosfere, sithdkljb, metamorfoze, „lirski atributi“ inekakve. mutne idejice. Ali, zar to nisu trenuthe krize? Zar nije bilo tako u mnogim –vremenima i uvek? I prirodno, iz ii

i

pro-

vih već mucavih i nikakvih stanja tapkanja u mestu, iz tog površinškog i površnog stihovahja i rimovanja svega i svačega, i ničega, proizilaze i o! drugi trenuci: kada se izdvaja neka ličnost, celovita i moćna, sigurna u sebe” opet stasala u toj sredini međidkrile-

ta (i nadrasla to!) i već izdiferehcirana — svojim glasom, fizionomijom. | „Oni koji su jaki, koji OE drastaju te „pomućene već lirski kretenizirane sfere“, postaju pesnici i eziji vraćaju ime i čar i moć i prevlas u umetnosti. K 90

S

}