Књижевне новине

Pripovedač urodenos dara

DANKO POPOVIĆ: „SVEČA-

NOSTI“, „NOLIT“, BEOGRAD 1962.

Danko Popović javljao se do sada samo povremeno pripovetka ma; publikovane po časopisima i listovima, one nisu omogućava– le čitaocu, čak ni onom retkom, pasioniranom, da tačno i sigurno uoči sve bogate vrednosti ovog mladog i vrlo darovitog pripovedača. Knjiga „Svečanosti“, međutim, to sasvim omogućuje. Njen autor pokazuje izvesne forma!ne slabosti o kojima ćemo docnije više govoriti, ali on zaista upečat ljivo deluje bogatstvom svojih tema, gustinom, oporošću, svežinom Svog sveta, stvorenog ne u trenucima nadahnufih improviza cija, već u časovima dugotrajnog sazrevanja i formiramja.

Mi danas imamo čitav niz pisa ca, i mlađih i starijih, koji tečno i lepo pišu ni o čemu... Danko Po pović nije jedan od njih, i on ne pokazuje nikakvu želju da im se priključi. On ne shvata pripovetku kao stilističku vežbu, kao jed nu vrstu poetske proze, čije je najvažnije obeležje metaforično izražavanje. Popovićev metod sastoji se u zgusnufom, ogolelom pripovedanju krvavih živoinih drama,· prožetih strastima, mržnjom, očajem i nadom.

Ratno i poratno vreme je izvor njegovih moliva. U svakoj Popovićevoj pripoveci naći ćemo anegdotu, ali ona nije cilj samoj sebi. Autor opisuje u početku jedan događaj, jedan duševni prelom, jedno razočaranje ili prkos u pojedinačnoj svetlosti konkretnog slučaja; posle produbljuje temu, osvetljava je s raznih strana, uopštava i daje šire dimenzije. Njegove pripovetke su građene na posmatranju i analiziranju stvarnosti i čoveka u njoj, ali uzalud bismo tražili onu nekadašniu stvarnost viđenu očima naših realista. Danko Popović percipira realnost, „često arhaičnu, opterećenu starim „mitovima, iz perspektive modernog intelektualca koji se ne oduševlja-. va neposredno datim i uočenim podacima, već koji zauzima prema materiji kritički stav. _

Popovićev svet nije nimalo idiličan. Možda se od jednog drugo8 šumadijskog pisca, Svetolika Ran kovića, naučio da iznosi” surove, životne istorije... Evo još jedanput da se na padinama iu podnožju Bukulje i Venčaca „odigra– va drama uzaludnog ljudskog uspinjanja i pada! Većina Popovićevih ličnosti je ophrvana žestokim, razornim strastima. Snažne, uspravne ličnositi služe sa mo kao kontrast onim drugim, destruktivnim, koje sa uzivanJem udišu vazduh zatrovan bolom, ne srećom i zlom. Treba pročitati pripovetke „Umro je Jovanda' :i „Svadba“, pa se uveriti kolika može da bude snaga mržnje, Čiji krajnji vidovi, bezmalo sadistički, pisca prosto fasciniraju Svojom „pustošnom, ubistvenom moći, U „Ocu“ svedoci smo Pprizora punog poniženja i beznadežnosti. Posle povlačenja okupatora, u gradu ostaju bivši nemački sluga i prostitutka da zajednički nose teret sramote, čije su bede i težine postali svesni tek onda kad su ostali sami i napušteni. Uopšte govoreći, Danko Popov! Voli napete dramske situaclje, u kojima se ljudsko biće vidi u Brču strasti, u kriku, u haosu 7 vanja i paklenoj buci sukobljeni sila. Treba ipak istaći da on, iako obrađuje građu koja nosi u sebi patos i monumentalnost, izegava povišeni, deklamatorski, Dseudopoetski ton. Iz njegovi mirnih, hladnih rečenica izbija Zbog toga još jače, snažnije, istinska unutrašnja vatra i Ppritisak. | Prva pripovetka „Došljak“ jedna je od najboljih u čitavoj knjizi. U njoj je reč o ratniku koji se vraća u rodno mesto posle mn0-

.

KNJIŽEVNE NOVINE

e no iimna svoje nove zbirke pesama Vesna

potić peva o onome šta se događa između dva bića koja se vole. U knjizi „Plamen i sviJesa ona je prevashodno pesnik tela, bez obzira da li njeni stihovi imaju karakter šaputave, intimne ispovesti, glasnog pozivanja na ljubav, setnog sećanja ili ozbiljne zamišljenosti nad neminovnošću putovanja iz izuzetnih trenutaka ijubavne egzaltacije u prozaičnu običnost svakidašnjice. U stihovima ove zbirke, bez velikog udubljivanja, može se nazreti želja pesnikinjina da pronikne u zagoneine i mračne tajne odnosa dvoje zaljubljenih, kroz poetsku sublimaciju nekadašnje, postojeće ili željene ljubavi u SVOJ njenoj nezajažljivoj halapljivosti i ravnodušnoj gladi ispunjene želje.

Mada gotovo u svim svojim pesmama peva o Njemu, Vesna Krmpotić daleko više govori o sebi, pokušavajući, s vremena na vreme, da kroz doživljavanje onoga što se imalo, a čega Više nema, otkrije dublje tajne i opštije istine. Taj njen pokušaj, međutim, okončava se jedva u nagoveštaju onoga čemu je težila. N jena zbirka pesama podseća na intnimni dnevnik ljubavi, na vlastiti spomenar doživljaja kroz koje se pokušava doći do neke opštije ideje o ljubavi, u: kome se, dakle, i misli, ali manje misli nego doživljava. Prva pesma njene zbinke, „i“, nagoveštava već izvesnu logičku paradoksalnost, koju bismo, čini se s jednakim pravom, mogli nazvati i verbalnom igrarijom ili smisaonom ekvilibristikom („Kada bih znala kraj / u kojemu ne prebivaš, 7 pošla bih onamo /7 da Te konačno vidim“.) Pogrešno bi bilo na osnovu ove prve pesme zaključiti da je Vesna Krmpotić svoju gramatiku ljubavi gradila i dosledno razvijala na ovakvim paradoksalnim elementima. „Da je tako, ona ni u kom slučaju ne bi mogla da bude pesnik tela. Samo još na jednom mestu, u pesmi „Dolazak“, ova smisaona paradoksalnost (koja bi, dosledno razvijena, ipak mogla imati svoju logiku) dolazi do izražaja („Ti dozivaš moju daljinu / da bi me mogao ljubiti“). Već u drugoj pesmi, „Svečana predigra“, ideja o potrebi odsustvovanja kao uslovu ljubavi potpuno se gubi i ustupa mesto grozničavoj igri obostranog predavanja („Ti mi neshvatljivo prilaziš. / I sve se ukočilo, samo ruža /vezena u moj" kožu / trepti laticama“.).

U poeziji Vesne Krmpotić nema osnovne ideje o ljubavi koja bi se, s obzirom na motivsku ujednačenost zbirke, mogla očekivati. Pošto ijubav ima bezbroj lica i pesnikinjin odnos prema njoj je raznolik. Ona svojom poezijom, dakle, saopštava svoje trenuine, vrlo protivrečne stavove prema toj ljudskoi strasti. Njene pesme su, izgleda, manje ili više nastale kao posledica nadahnutih trenutaka, različitog karaktera ljubavnih doživljaja i neujednačene „emocionalne temperature. Dok, recimo, na jednom mestu peva kako ljubavnici na brzinu žive i vole se dok „ogromna sjena viljuške“ nad njima okleva, a na drugom poziva na ljubav rečima „uzmi me golim rukama, neka nas slobodno njiše talas krasnog nesuglasja, talas koji nas je stvorio“, na trećem mestu kazuje da je „ljubav možda sveti promašaj“, ali da to nije važno, „samo ako je ona oslobođenje od tijela“.

Jedan od najčešćih motiva kojima se Vesna Krmpotić u svojoj poeziji vraća jeste tragična

„PLAMEN 1 SVIJEĆA“, „PROSVETA“, BEOGRAD 1962.

nedovoljnost sećanja da bi čovek bio srećam, nemogućnost, da ga se čovek plodonosno oslobodi. U ljubavi sećanje je, najčešće, jedino što ostaje. Ono je najsigurniji, ali i najteže podnošljiv dokaz onoga što se nekad imalo a čega više nema. Ono može da bude izvor smirenja, ali je češće razlog mučenja („Oh, voljela bih doprijeti do pravih usana, / a ne samo do svoje uspomene. / ... Voljela bih da zabodem nokte u živo meso.“), U drugom slučaju uspomena zna da bude izvor tihog smirenja, ravnodušne pomirenosti sa neminovnim, neprijatna odsutnost sve ga onoga što je nekad bilo tako duboko prisutno. U tom svetu bolnih ili ravnodđdušnih Uuspomena poezija Vesne Krmpotić najbolje potvrđuje sebe:

„Tu, u ovoj maloj riječi Ti ćeš ostati zauvijek, kao što nećeš u mojim rukama.

Položem u nju kao faraon u vječmost, kao ptica u mebo.

Samo ona ima moć da Te drži zasužnjemog, Tebe, najhitriju sjenku vjetra.

Samo samo oma, jer Ti već evo kliziš iz mojih ruku, kliziš zauvijek.

I što više odlaziš, to je riječ punija Tebe i meso njemo treperi i sja.

Kad jednom posve odeš, ući ćeš čitav u moj sam i više se nećemo rastajati“. („Raskorak“)

Vesna Krmpotić je, ranije, sa đosta uspeha prevodila poeziju Rabindranata Tagora. U njenoj zbirci „Plamen i svijeća“ ima odblesaka OVOg pesnika. Tagorin način invokacije u zbirci „Gitandžali“ nesumnjivo je uticao na invokaciju Vesne Krmpotić u ovoj knjizi. Tagorin uticaj češće je formalan nego smisaon. On je primetan naročito u atmosferi, u rečeničnoj emocionalnoj boji, zatim u komponovanju pesama i karakterističnom razrešavanju slika apstraktnom terminologijom („i činmiš moj beskonačni fitraj između Jest i Nije“). Ponegde pada u oči i izvesna misaona sličnost („I poklonih Ti ništa —d ništa, / svoje odricanje, najvišu raskoš; / poklonih Ti Ništa“, ili „Ne volim Te zbog boli koju mi zadaješ, / niti zbog radosti. / Već Te volim zato što je napukao obruč samoće oko mog srca / i što se moja krv izmiješala s krvlju velikog svijeta“.).

Mada su sve pesme ove zbirke u prvom licu, one su formalno različite. Najčešće imaju vid invokacije voljenog i prigušene ispovesti. Pesnikinja se ponekad služi naracijom ili tonom manje uzdiguntog obraćanja. U nekoliko slučajeva ona od samog početka gradi poetsku sliku koju dosledno razvija i na kraju razrešuje u rela-

cijama u kojim je slika sagrađena (Njegovo telo je reka, a ona je žedan pultnik koji reku ne može da dodirne i umire žedan pored nje.).

Tako peva o telu, njenoj poeziji telesnog nedostaje vatre i strasti, koliko putenog toliko i emocionalnog intenziteta. Reklo bi se da je njena pesnička reč pomalo sedativna, prisilno smirena i obuzdana. U njoj ima malo svežine i uglavnom se kreće u granicama „konvencionalnog. Seriju oveštalih slika i poređenja tek s vremena na vreme, u retkim navratima, poremeti poneki manje konvenojionalan . akcenat („most između dva plača“), koji nekad skrene i u neukusni naturalizam („Kada idem na sastanak sa Tobom nosim svoja crijeva u rukama, smiješeći se“).

„Plamen i svijeća” je zbirka slabog plamena i kratkog trajanja. Vesna Krmpotić je potvrdila u njoj jedino doslednost svoga poetskog sveta i svoje skromne stvaralačke mogućnosti.

Dušan PUVAČIĆ

go godina odsustva. On posećuje mesta nekadašnjih dečjih igara da bi uspostavio na silu prekinuti „kontinuitet svog životnog trajanja. Na istim poljanama, na kojima se igrao sa svojim vršnja cima, sada posmatra decu odraslu u drukčijoj klimi. Ali ratni vihor ostavio je traga i u njihovim mladim srcima, „prouzrokujući netrpeljivost. Čovek napušta zavičajni grad, umoran, nesposoban da pronađe vezu sa izgubljenim svetom detinjstva; on je došljak ili stranac za stanovnike mesta. U „Padu“ autor pripoveda, na mahove s pravim majstorstvom, tragični kraj starog vojnika koji neće da se iseli iz oronule kuće svojih pradedova. Iako je dobio prostrani stan u novoj zgradi, on više voli da živi tamo gde su obitavali njegovi preci. U zanosu, pod vlašću nacionalističke mitologije koja je njegovu psihu potpuno izobličila i dovela u stanje bolesnog transa, on tvrdoglavo, nepokolebljivo hoće da sačuva prošlost, svetinje porodične tradicije, čiji je smisao za nJega mutan kao neki košmar.

Danko Popović je pripovedač čija je snaga više. u izvornosti doživljaja, u samoniklosti urođenog talenta, možda izuzetnog, ne

u zanafskoj spreinosti. Ako analiziramo njegovu stilsku tehniku, lako ćemo uvideti krupnu protiv rečnost karakterističnu za nekoliko njegovih pripovedaka. Neshvaittljivo je i nemogućno, naime, kako može junak pripovetke, neko dete ili odrasli čovek (koji događaje opisuje u prvom licu, onako kako ih on subjektivmo vidi i ocenjuje), da zna šta misli u određenom trenufku drugo lice. Ako dečak, sakriven na drvetu, posmatra kroz otvorene prozore svadbu u kući, on čuje samo glasove i zapaža pokrete, ali nije u stanju da utvrdi šta su ljudi, udaljeni od njega, šapatom razgovarali. Ovo mešanje subjektivnih i objektivnih uglova naracije primećuje se u nekim Popovićevim tekstovima. Ono što zna autor kao tvorac priče i superiorni posmatrač života, ne zna svaka njegova ličnost, čije je polje viđenja neminovno ograničeno. U svom budućem radu pisac će svakako morati da više povede računa o jedinstvenosti stilskog postupka.

Za mene je, međutim, „važna činjenica da je Danko Popović pronašao svoj put, da ima svoj svet. Njegov neobuzdani dar još se traži ali je on, bez ikakve sum nje, očigledan u svoj svojoj autentičnosti. „Svečanosti“ su najvećim delom jedna dobra, a ponekad, u svojim najvišim uzletima, jedna izvrsna knjiga. Slabosti o kojima je bilo reči često idu s mlađim, svežim darom koji se diže, raste, svestan svog zamaha. Kad taj dar u buđenju, u usponu, pronađe formu u kojoj će se konačno izraziti na najprikladniji način, otvoren će mu biti put u

| nove uspehe.

Pavle ZORIĆ

POEZIJA KAO. ILUSTRACIJA

EPONHE

Burno romantičarsko doba sa svojim stastvenim ljubavnim i rodoljubivim izgaranjima, svo= jim permanentnim i patetičnim revoltom, naročito sa svojim \isokim idealima „oplemenjenim poezijom, privuklo je sastavljača ovog panoramnog zbornika sr pske romanmtičarske lirike, izgle= da, više nego sama ta poezija koja živi i preko granica svoša doba i nezavisno od njega dotiče i nas svojom neprolaznom lepotom. 'On nije hteo da pravi antologiju najlepših pesama, niti izbor majboljih pesnika ili pesnika karakterističnih za epohu romantizma. Njega u DTvom redu interesuje vreme koje peva, vreme sagledano kroz Doe ziju i uhvaćeno u svojoj raspevanosti, a poezija kao neprolnazno svedočanstvo o njemu, kao slika vremena u kretanju. Poezija je vraćena u stanje svoje prvobitnosti, žrtvovana, u neka ruku, vremenu kome samo istorijski pripada.

Pesničke ličnosti — kao žiže koje sabiraju umetničko iskustvo jedne epohe i emituju ga kao živu poetsku reč budućim pokoljenjima — nisu kompozicioni stožeri oko kojih se grupiše poetsko gradivo sabrano u zboniku. Pesnici su Žžrtvovani, ali ne poeziji u kojoj postoje, neso vremenu koje ih je dalo. Odbncivši hronološki način rasporeda kao zastareo i školski shema–tičan, mada je upravo taj način najviše odgovarao namenskom, pedagoškom karakteru ove knjige koja izlazi u edicii „Skolske biblioteke“, Popović se opredelio za raspored po iemantiskim ciklusima. Deset pesnika obuhvaćenih u knjizi, koji su »* vali u dugom vremenskom mpuriodu od skoro jednog veka, ra” bijeni su u manje celine koje su zatim na osnovu zajedničkih osnovnih osećanja i tema razvrstane u osamnaest, posebnih c:klusa od kojih svaki pojedinačno ireba da uhvati „neki OSDben, zajednički ton iz romantičarskog emocionalnog i temaskog registra, a svi zajedno da dočaraju raznozvučnost „mnogobrojne košnice romanitičarske poezije“.

I pored vremenske rascepkamnmo sti i umetničko-stilske nehomogenosti našeg romantičarskog razdoblja, ono što ie zajednićko u poeziji njegovih najistaknutijih predstavnika nije teško olkriti. Ono se nameće pri prvoni susretu. Svi romantičari pevaiu o ljubavi, a ljubavno osećan!e razvijeno je kod njih kroz nekoliko izrazitih nijansi koje Popnvić prikazuje kroz četiri ciklusa: epsko doživljavanje ljubavi u „u predelu prevashodno herojskom“ (ciklus: Kad je viđu de se smije mlada“, gde su doneti

< —>P—x——— stihovi Njegoša, Sime Milutino-

MIODRAG: „POPOVIĆ: „SRPSKA ROMANTIČARSKA LIRIKA“, „SA VREMENA | „ŠKOLA“, BEOGRAD 1962.

vića i Laze Kostića), vesela raspevanost ljubavnog raspoloženja („Vragolije“, Branko Zmaj), tugovanje („Kivna java“, Zmajevi stihovi), poetska sublimacija neostvarene ljubavi („Nikad nije vito tvoje telo“, Branko, Jakšić, Kosti. Na sličan način je graduirano 1 drugo dominanino osećanje kod romantičara — rodoljublje. Ono se kreće od opevanja mučeni štva i „nepobedivosti narode („Otadžbina“) i tugovanja nai

zbog izgubljene drage

porazima u prošlosti i sadašnjo-

sti („Kosovo ravno, rano krvava“, „Srce je masna zemlja...“)

preko jetke satire izazvane ne-_

milom političkom i građanskomi! svakidašnjicom· („Pesme ·najlojal nijeg građanina“), da bi se kroz epohe („Pas svakoji svoje breme nosi“) uzdiglo do heroizma i prometejstva („Neka bude borba neprestana“, „Herojski portreti“, „Prometeji“). . U međuprostorima našlo se mesta za druge poet ske boje epohe: balade, pesme o „tužnom đakovanju“, liriku tage i gorčine, pesnički humor, ps= sničke vizije itd.

Raspored pesama u antologiji je, posle izbora, najveći problem za antologičara. Primera radi navešćemo dva slučaja reša vanja tog problema u našoj kr.ji ževnosti. Bogdan Popović u „Antologiji novije srpske lirike“ Je „od hronološkog reda „zadržao krupnu podelu na tri doba, a u okviru tih doba je pesme aspoređivao slobodno, tako kako će svaka mnmajskladnije stajati pored druge“. Ovakav raspored potpuno je odgovarao osnovnom načelu zastupljenom u antologili po kom su pesme birane snmmo „po njihovoi lepoti“. Glavno težište je, dakle, na estetskoj vrednosti pesme uzete za sebe, anena originalnosti pesnika. Ovo drugo je osnovni kriteriji po kom je sastavljena „Antologij5 srpske poeziie“ Zorann Mišića. Pošto je Mišić hteo „da sabere samo originalne poetske ličnosti“, hronološki raspored po DESnicima nametnuo se sam od Sebe. Klasifikacija po temama Kkoju je sproveo M. Popović: podredila ie i pesme i pesnike cIlju poetskog ilustrovanja epohe. Unutar ciklusa pesme nisu Složene po svojoj unutrašnjoj lirskoj supstanci, nego po spoljašnjoj opredeljenosti za određene teme i osećanja. Tako se moglo desiti da posle Jakšićevog elegički intoniranog lirskog dvopeva s pticama dođe vizionorska „Pevačka (h)imna Jovanu D-žımaskinu“ zato što se obe pesme mogu uvrstiti u „Grke strofe“, u kojima će se, iz istih razloga, pored njih naći na okupu Milutinovićevo „Sva j priroda za mene izumrla“, Njegoševo „A ja šta ću, ali sa kime ću“ i Jakšićevo „Pijem, pijem...“ Popović

Nastavak na 4. strani

Jovan DERETIĆ

BWASRLOPLJEBEKNA

TMENA

Antologija starih srpskih poetskih zapisa od XIII do XVIII veka, Iz tmine pojanje, trebalo bi, po mišljenju Đorđa Trifunovića (koji je izvršio izbor, napisao jscrpan predgovor, zapise složio u stihove i preveo na savremeni srpskohrvatski jezik), da razbije dve književne zablude: versifikatorsko shvatanje sta re srpske poezije i shvatanje, skoro opšte prihvaćeno, da naša umetnička · „Kknjiževnost počinje od XVIII veka. Pojava knjige koja bi pomerila granice jedne književnosti za pet vekova SsvVnkako da bi predstavljala viš» nego datum za tu književnost.

Za period od XIII do XVIII veka naše, srpske kulturne istorije, jedna reč kao da je postala simbol: tmina. Svakako da se ne misli na neprozirni mrak kadg se iskazuje ta reč, ili kada se zamišlia taj simbol, koji je Sctovo svetao i zračan na svojim krajnjim površinama, a što se on ipak često sreće, pa i nameće, razloga treba tražiti u neizrazitosti i neizdvojemosti ličnog i posebnog, što se uzima kao karakteristika tog vremena, bilo d= je reč o tragediji, koja je bila opšta, bilo o verskim ekstazams i zanosima, koji su bili zajednički. Religiozna norma je prikrivala a viševekovno ropstvo je zatrlo individualni umetnički izraz. Likovna strana tfmine, prihvatajući uslovno taj izraz,

bogato se izrazila u #roeskama, iz nje je nikla i poezija. čudesna po svojoj lepoti, tragična po sudbini i smislu koji nosi u sebi, ali je ta poezija izvirala iz vrela narodne mašte i uobrazilje, njen glas se slušao sa usana i gusala, stvarala se pevajući a ne u magičnom dodiru s harijom. Umetničke, individualne i pisane poezije, kada se izuzm= Slovo ljubve i još dve ili tri pesme i spisa, zapravo nema. Antologija starih srpskih poet skih zapisa trebalo bi da uputi na suprotan zaključak: pisane poezije ima, živo poetsko jezgro postoji, ona se može pronaći, ali kada se odstupi od versifikatorskog shvatanja poezije Po mišljenju Đorđa 'Trifunovića starosrpski jezik razvijao se SVOjim prirodnim tokom. udaljav== jući se od jezičkih normi i srpske redakcije staroslovenskog me dijuma i nadrastajući mogućnost uklapanja u vizantijske metričke sisteme. Živa poetska reč uobličavala se ne u zvaničnoj poeziji, već u stihovima koji su se sami od sebe stvarali, slučaino i nenamerno, kao upečatljivi izrnz lirskih trenutaka i raspoloženja Čitajući danas tu nezvaničnu i nenamernu poeziju, zapise koji su nastali iz svih mogućnih razloga, često sasvim nepoetskih, ka da je prepisivač isprobavao pero ili ruku, a ponekad sasvim nesvesno i svoju dušu, može se reći

ĐORĐE TRIFUNOVIĆ: „IZ TMINE POJANJE“,

„NOLIT“Ć, BEOGRAD

1962.

da oni zaista imaju evokativnu snagu, moc istinske . vokacije. Stih U imini i mraku sije pisali budi čitav kompleks predstava već svojim posebnim, arhaičkim jezičkim izrazom i zove u proš.lost i prošlost vaskrsava, tako da mrak i timina preko direktnog značenja prerastaju u simbole » sije pisanje daleko nadrasta kon kretnu situaciju u kojoj je DOniklo. Ovaj se zapis ne prims. odnosno može da se ne prirui, kao obična primedba prepisiva= ča ili konstatacija, ~ opravdanje ili možda izvinjenje zbog nežitkog rukopisa ili neuobličenih slo va, već se doživljava kao unutrašnie stanje čoveka koji, okružen tamom (i to u konkretnom istorijskom smislu), vapije iz nje.

Kada se umetnička dela iz pra šlosti mere i proceniuju savremegim estetskim Kkriterijumom i u skladu sa određenim norma=-– ma sadašnjeg trenutka, postoji uvek opasnost od nerealne ocene. Ono što odudara i što se ne poklapa u punoj meri sa šuvremenim ·|shvatanjiem poe?iie, što odstupa od određenog jezičkog izraza i oblika i kojima se igkazuju poetski molivi. „može izgledati i nepoetski i poetski u većoj meri nego što to zaista jeste. Dovolino je uporediti poci ske zapnšise m ovoi loniizi. hoji se

Nastavak na 4, strani , Aleksandar PETROV

3