Књижевне новине

ilustracija epohe

Nastavak sa 3. strane

je Svojom cikličkom klasifikacijom hteo da istakne razvojnu lniju poetskog Osećanja u našem romantizmu od priprostog, patrijarhalnog shvalanja ljubavi „do prometejskih visina“. Prometejstvo je tu shvaćeno kao vrhunski uzlet romantizma, kao malksimalna tačka do koje'su naši romanfi čari, a oni svi „liče na Prometeja“, na „plemenite“ heroje svoga i svih vremena“, dospeli u. svom gordom stavu prema stvarnostki ropstva i tiranije. Otkriti ovaj prometejski zamah: srpskog TOo· mantizma i pokazati, ga u svo} njegovoj veličini kroz poeziju ko ja svedoči o njemu — to je cilj ' kom je Popović podredio sve što mu je stajalo na raspoloženju, u prvom redu poeziju. Razvojna linija koja je tu n3glašena nije istorijska, jier ne pokazuje istorijski Rkomtinuitet naše poezije u eposi romantizma, nije ni estetsko-umetnička, jer potpuno zaobilazi unutrašnju 5aHdržajno-izražajnu suštinu pesničkog, kojom se poezija jednmoš vremena odvaja od SVOgS neDpcsrednog prostorno-vremenslzog prebivališta, to ie linija uživljavanja u romantično, linija KOjim se romantično „ispoljava u svojoj istoriskoj neposrednosti. Sastavljač uranja u romantično osećanje, poistovećuje svoi Stav sa stavom romantičara i, zajedno s njima, učestvuje u poetskom oživljavanju epohe. 'Ta saradnja ide do stvaranjia „novih“ pesnlČkih celina. „Citalac antologije naći će u njoj i neke njemu 5samo na izgled nepoznate pesme, štampane u ovakvom obliku prvi put“, čitamo u predgovoru. „To su lirski odlomci iz ovećih pDesama, poema i drama“. Sedan= naest odlomaka iz „Gorskog Vvi~

Rasklopljena

tmina

Nastavak. sa 3. strane

javljaju u originalu i prepevu na savremeni jezik i, bez obzira na veštinu i suptilmost Trifunovićevog prevoda, uočiti veliku razliku. Ođuzme' li se“stihu U tmini i mraku sije pisah “ona arhaična reč sije, Roja celom izrazu. daje posebnu boju i ton, Skoro da je uništena sva nJegova snaga i gugestivnost. A. 1O navodi na razmišljanje: . nije li privlačnost storg jezika, i posebam kontekst u koje se iskazuju večni motivi, ono što najviše deluje i osvaja, zrači i doziva?, Nije li to varka koja običnim ·i svakodnevniin izrazima daje posebnu izražajnu moć? Nameće se zaključak da je nerealno procenjivati umetnička dela iz prošlosti izvan igtorijsSkcgz i estetskog konteksta jedmog vre mena, jer je mogućno da su n okvirima fakvog konteksta sVi ovi izrazi sasvim obični i svakodnevni iskazi običnih i opštih o-

sećanja i raspoloženja. Osnovno pitanje, na koje se mora odgovoriti, jeste, prema tome, da

sj su ovi stari srpski zapisi poet ski | u okvirima određenog istoyijskog i estetskog MKonteksta, da li se u odnosu nh osećanja i re okupacije · svog. vremena doživljuju kao poezija, kao umetnički tekst. | i

Ali Ma NC reno. Za Đorđa 'rifunovića Jedan od najdubljih .i najuverljivijih dokaza o ume{ničkom karakteru i vrednosti starih Znpisa je činjenica da oni sadrže večne poetske mo{five i temie koji takođe prožimaju poets<s5 ostvarenija od. XVIII veka dy naših dana. Pronalazeći u ZzaDpisima stilističke i muzičke, Iormalne poetske kvalitete, pošs”oOianje poetskih figura i ritma, pa čak i metrike, koja je biliska narodrioj lirici, kao i tragove her“ metizma, razmišljanja o ljudskoj sudbini, optimističkih i pesmu stičkih raspoloženja, Trifunović ie došao do zaključka o jedimsivenom toku pevanja i poetskoš mišljenja od XIII veka do danas. |

Ako se i složimo da su ovi 2ž3pisi doista poetski zapisi, a neki od njih to su Van svake sum-

Ma

a

· dranskog Prometeja“

nje

to je pitanje .ostalo otvo.

jenca“ rasturemi su po razn:m ciklusima kao posebne pesme bez oznake odakle su uzeti. To je slučaj i sa ostalim odlomcima od kojih je sastavljen najveći deo knjiga. Kostićevog „Jadonosi u skraćenom obliku sa promen;enim naslovom, a da bi upotpunio ciklus „Herojski portreti“ sa likom Vuka Mićunovića, „uzima stihove sa raznih mesta iz „Gor“ skog vijenca“ i sastavlja od njih novu pesmu koju Njegoš u tom obliku nikad nije napisao. Čak i da se ne radi O knjizi namenjenoj školama, ovakav Dostupak se ne bi mogao opravdati. Sastavljačevo obrazloženje: „Pošto ie reč o lirskim celinama knje govore same za sebe, nije Dilo potrebe ni svrhe da se navode i dela iz kojih su izabraneć —· ne može se prihvatiti..· Stvar ne popravlja mnogo ni: pogovor u kom su, pored kratkih karakteristika zastupljenih pesnika, data obaveštenja o Doreklu pesama i odlomaka u knjizi. ·

Što se tiče izbora pesnika, ograničiću se samo na neke Pprimedbe. U knjigu je uneto nekoliko pesnika čiji su glasovi već odavno presabli: Jovan Ilić, Stovan Kaćanski i Nikola Petrović. Njegoš, svi sa po jednom pcsmom. Prisustvo Jovama Grč:ća Milenka i, naročito, Sime Milutinovića predstavljalo bi malo osveženje za antologiju, da njihove pesme nisu rasturene po ciklusima gde se gube među bpesmama drugih pesnika. U' slučaju Sime Milutinovića izbor jič mogao biti širi i bogatiji. Izb-r pesama poznatijih pesnika niže uvek najsrećniji. Jedna Zmajeva nepoetska i neukusna stihovana dosetka sa naslovom „Uh! uh! uh!“ — čiji je prvi stih „Ba ba kinu, nebo se provali“ uzet za naslov celog jednog ciklusa — nema nikakve veze sa poezijom i kod čitaoca može da izazove samo odvratnost. Prozni odlomak iz Jakšićevih „Uspomena“, sa svojom dosadnom pateltikom i banalnom poetičnošću, /jedva zaslužuje da se uopšte Dreštampava, a u antologiji lir:Pe zaista mu nije mesto. Ako R&ažemo zašto je on ipak unesen, vratičemo se na liniju naših gsia vnih zamerki ovoj knjizi kao lirskoj ilustraciji vremema roman– ftizma. Odlomak se odmosi xa Jakšićeva preživljavanja 1848, godine, kojoj je u Kkmjizi posvećen poseban ciklus.

Jovan, DERETIĆ

Saka. LN + #iiJa

E bat!

i u punoj meri, Oni ipak. ni po čemu ne moraju biti svedočanstvo o postojanju pesništvu u tom vremenu, na koje bi se prirodinio naslanjala i Moje bi produžavala cela potonja srpška poezija. Poezija je svakako .Večna i, kao „večna svežina sveta“, prisuma u svakom vremenu i u svim razdobljima. To je van Spovra. Ali od lirskih raspoloženja i lirskih zapisa, koji tek, možda, u današnjem kontekstu zrače iZrazitijom sugestivnošću i obojenošću, snagom evokacije, do poevije kao umetnosti, veliki Je Rkorak i veliki pomor koji OVi zapisi ne mogu premostiti. U izvesnom smislu oni rasklapaju fminu, dragoceno Su svedočan=– stvo o prvim stvaralačkim trenucima pisane lirske reči kod nas, nose čar napisanih, zalbeleženih lirskih raspoloženja mnastalih u kontaktu sa hartijom, perom, ali nisu individualna umetnička poezija, u strožem i Wkmjiževno istorijskom smislu raeči. Izraz su efemernih trenutaka ili opštih raspoloženja. Kijisa Tz tmine pojanje lirska je brojanica u sveštenim rukama jednog davnog i prošlog vremena, u nJCJ se petovekovna itmima rasklopila kao knjiga i doživela kao pisana reč, i zato će ona naći svoje mesto u našoj poetskoj Tizmici. Ali ne kao potvreda o postojanju jedinstvenog toka naše poezije u vazdoblju od XIII do XVIII veka, ne kao prekretnica u shva– tanju naše poezije u celini. Ne zato što stari srpski zapisi ne

odgovaraju versifikatorskom shvatanju poezije, Već zato ši) se vreme u. kojem. su oni pon:ki iskazalo u drugoj vrsti pos-

ništva.

AleksandaY PETROV

-- fa--tinave“i4 je: primer: jednog blistavog artizma

ren RLUZIJA ILI —

GEST PREMA REALNOSTI

TRUMAN KEPOT:

„HARFA TRAVEĆ,

„ZORA“, ZAGREB 1962.

U kontrapunktalnom problemu umetnika primiti svet drugih —i za Kepota, i za njemu srodnog Selindžera, presudan je fenomen homoseksualnosti („Drugi glasovi, druge sobe“, „Lovac u žitu“); to je oznaka sveta nedečačkog iskustva u kojem ne odjekuju glasovi legendarne hafe, sveta apokaliptičkih priviđenja. No, susret sa ovim fenomenom dolazi samo kao potvrda da se svet van dečačkog iskustva ne može primiti; pravo saznanje o njemu izgrađeno je ranije, samom prinodom okamenjenog infantilnog iskustva, koje odbija da zrelost primi kao razvitak. Kao protagonisti jednog stila prisustva u savremenoj literaturi, 'Kepot i Selindžer zalažu se za jednu čistu viziju sveta, na koju podseća splet misli iz „Braće Karamazovih“ — blažena su deca samo. Istovremeno, to nije prosto preuzimanje; iza ovog pledoajea za čistotu leži jedno prečišćeno shvatanje da je moderna literatura pretrpela poraz u intimnom kontaktu sa suštinom života i da su pojmovi „razvitak“ i „zrelost umetnika“ isto tako lažna i jalova kazivanja, kao što je lažan i jalov svet kojem se umetnik približava. Iskustvo ratova i traume poratnog razdoblja samo pojačavaju Osećanje da se svet ničemu nije naučio, da je postao još čudovišniji u svojoj otuđenosti i apokaliptičnoj oprečnosti: njegova objektivnost je objektivnost drugih, dok je infantilno iskustvo uvek jedinstveno, jedino. Priklanjanje Kepotovo Tom iskustvu je nagonsko; ono omogućuje jedan zahvat u grubu materiju života, koji je blizak težnji modernog slikarstva za „psihičkom prostornošću“; svakako, ova nagonska intervemcija je izraz jedne zatvorene subjektivnosti, čiji je izlaz u mpnrisebnosti.i preciznosti. '·Umesto Foknerovog priznanja poraza, ·'Kepolttova literatura daje drugo ogledalo, „drugu sobuć čvrstinu iluzionističke „pobede“; umesto jednog iscrpljujućeg traganja kao načela umelničkog akta, ona nudi uokvirenost sveta u kojem caruje neopoziva i jedina iluzija, konačnost svih koncepcija o životu u saznanju da -on ireba da bude prezentiran prema doživljaju starmalog "umetnika. „Harfa trave“ je očigledno nastala na posledicama prizora koji je ostao u bolećivoj svesti Džoela Noksa posle čudovišnog združivavanja sa zagonetnim ujakom u domu odbačenog; oca; ovaj roman je ditiramb iluziji, jer kada avet apokalipse prohuji uobraziljom, u svetu ostane samo iluzija.

Kepotov izlaz je u oblasti teorije, konstruisanog domišljaja, idile. On to oseća; ftrudeći se da ničim ne uzdrma svoju kulu od peska, u koju je smestio sav ljudski život, on je sproveo kontrolu svakog detalja, svake pouke o Žživotu, svakog grotesknog efekta; njegova sinteza umetničkih manira prošlosti, gde je oživljavanje „koherentnosti staroindijske novele. podjednako

royažno”ao vi sažimanje mitskih vrednosti jedno „Uliksa“, dopadljiva je i impozanina. Ali „Har-

i jedne nesrećne ideje; pustolovina čiste i infantilne Doli i njene družine unapred je zamišljena kao obznana jednog bunta, koji će se završiti kompromisom. Tradicionalni beg u prirodu samo je povod da ljudi ispričaju svoju priču što

će se, po Kepotovom mišljenju, fiksirati u večnosti poput glasova harfe trave; u svetu postoji samo nastojanje da se ova priča iskaže sebi sličnima, i nužnost da kompromis ukaže na pravi odnos snaga. Ljudi se nisu promenili, nisu osetili da je u pitanju promena, i čitalac sumnja da je zaplet, koji nam je pisac ponudio, uopšte slika sivarng sukoba. Kepot nam sugeriše da su ljudi unapred uokvireni svojim sudbinama i mogućnostima; jedni skupljaju poene čamotinje i banalnosti (Verena), drugi sede na drvetu da bi opravdali svoju pobunu proliv različitih od sebe, neki putuju svetom kao žrtve (sestra Ida), neki kao podvaladžije (Moris Ric), ali svi idu za svojim sudbinama, večitim i neizmenljivim, i svi pričaju svoju priču, koja u krajnjoj liniji ne narušava opravdanost drugih priča, koju pisac nudi kao svoju verziju večite gatke o životu. Gatka ova zasnovana Je na iednom saznanju da smo sami i lišeni šanse da nešto promenimo u svom životu; moralna pobeda, koju kadkad postižemo, služi samo zato da podvuče našu pravu prirodu i da nas vrati stanju koje je prethodilo pobedi, i u kojem odjekuje samo čudesni glas harfe trave, simbol naše nemoći da se odupremo večitom Žžuboru života. Smisao, dakle, nije u menjanju obličja neso u pokušaju da se proveri staro obličje i, tako provereno, zadrži; istina nije u kalejdoskopu slika što izrastaju pred očima dečaka u usponu godina mego u jednom prizoru zabeleženom negde iza staklenih dveri, viđenom zagtrašenim očima i protumačenom kao znak ljudske sudbine.

Svet u verziji Trumena Kepota kompenzacija je jednog njegovog ranijeg doživljaja, koji je srodan mnogim piscima savremenosti, Ginteru Grasu ili našem Bulatoviću, na primer; on je održiv samo dok se: svet drugih ne obremeni novim jskustvima. Odbacujući domašaje stvarnih sukoba i stvarnih odnosa među ljudima, on kazuje da je sve poznato i konačno, i da zaslužuje smešak — izraz soliđarnosti sa taštinom sveta. Za sada, Kepot se odrekao prilike da pogleda šta 'se stvarno dešava u svetu drugih: opijenom filosofijom · stamenog infantilizma, njemu se čini da je svet dovoljno poznat i da ga u njemu više ništa ne može iznenaditi.

Ali, nije li taj svet već jednom iznenadio Ficdžeraldđa, iznudivši mu gorko priznanje da „u Životu Amerikanaca nema drugog čina“? Kepotova uporna, jogunasta želja da istakne grotesknu precizmost i završenost sveta krije i jednu slutnju da drugi čin ipak predstoji: priznanje da mnogolikost pojava sveta izmiče umetnikovom emocionalnom doživljaju. U priči „Zatvori poslednja vrata“, poveren jedinstvenom kontaktu — samoći sa sebi sličnim — junak pokušava da na zvuk telefona ne misli ni na šta da „misli na“ vetar“. No razmišljanje o vetru, osluškivamje večitog šuma harfe trave, ne može sprečiti prodiranje vala: telefonsko zvomo, koje nam onemogućuje da zatvorimo i poslednja vrata, opomena je živog života što je prošao pokraj stranica dosadašnjih Kepotovih knjiga,

Milivoje JOVANOVIĆ

· POZORIŠTE COLE REČI

Šta je pozonište danas? Odgovor

na ovo pitanje nagnaće svakog vrednog i poštenog amalitičara da vam nabroji čitavo tuce podjednako značajnih komponenti te atra uopšte i još toliko elemenata onog tvrdog oraha koji se već stolećima naziva „pozomište danas“. Imajući u vidu da analize ne moraju uvek služiti na čast, pri beći ću veoma jednostranom odgovoru, odgovoru kojeg može da argumentuje čitav niz poznatih podataka iz istorije svetskog pozorišta, kao i trenuino teatansko raspoloženje kod nas i u inostran stvu. Pozorište danas nehotice se vrača svom prauzoru, primatu go le reči, i možda nije daleko vreme kada će svetske pozornice pre plaviti monodrame i jednostavni dueti, kao i nekad na izvoru starogrčkih pozorišnih igara. Ako pu blika još pokatkad s nostalgijom priželjkuje bučnost i rasipništvo mnogoljudskog spektakla, to je samo jisplaćivanje tradicionolnih dugova, to se zbiva samo.u trenucima predaha kada se ukaže potreba da na gladijatorskoj pozornici atomske eksperimente, pu čeve i interplanetarne bolide, tre-

ba da zameni neka nova altlrakcija. Dakako, tom procesu odupreće se svom silinom pozorišni ljudi kojima će takva simplifikacija za pretiti da ostanu bez posla kao što je jednostavnost mašine na početku ovog veka u domenu industrije zapretila radnicima glađu zahvaljujući nehumanosti soci jalnog organizma u kome su živeli. Smatrajući, po nekom prećutnom sporazumu, da jeđan pozorišni organizam ne spada ravnopravno u red drugih socijalnih tela, mi mu još uvek dozvo=ljavamo da obitava u krugu SVO jih tradicionalnih privilegija, SVO je nehumanosti i „sebičnjaštva. On i dalje proždrljivo guta svoju decu, kao što je od pamtiveka su tao. Ako je danas apsolutno mogućno izvršiti radikalne administrativne i socijalne promene na svim planovima ljudskog stvaralaštva, od medicine do ratarstva, u oblasti pozorišta gotovo je neizvodljivo ustanovljavanje bilo kakve kapitalne inovacije.

Gola teatarska reč neuporedivo je efikasnija od svoje nezgrapne i pretenciozne nadgradnje i ta se efikasnost mora platiti svakom žrtvom, svakom. cenom. Reč je, između ostalog, i otpornija od svojih scenskih konsekvenci, jer raspolaže samom sobom, kao što raspolaže i ćutanjem. Njeni realizatori, međutim, manje su Otlporni i podložni su starenju, kvašenju i buđi. Oni su nepostojani, jer pripadaju svetu beskrajno promenljive materije. Oni su veoma nepouzdani, tromi su i koračaju uvek zaobilaznim putevima konformizma i umiljavanja uhu i oku gledaoca. Nije ni malo čudno da je avangardno pozorište našeg vremena, anfipozornište, pre tvorilo reč od sredstva u cilj. Većina savremenih teoretičara sma-

tra da je taj „teatar govora“ namenjen isključivo subverziji, isključivo umištenju pozorišta uopšte. To je samo delimično tačno. Antiteatar i antidramaturgija shvatili su u potpumosti efikasnost gole reči i pribegli tom oružju. Zahvaljujući njima, mi smo razumeli da se reč ne mora ogra– ničiti samo na izražavanje sadržaja, da je ona u stanju da se od voji od svoje poruke, da postane spektakl za sebe, spektakl koji je prodorniji i egzekutivniji od tri tuceta gralitih ljudskih: duša odevenih u kićene haljine i smeštenih u pozlaćene dvorane za ples.

Znam, beseda ove vrste neminovno naliči na kratkovidi.i pristrasni obračun s čitavim glumač kim i rediteljskim esnafom, Kada bi se nekim čuđom po njoj su dilo, savremeni glumac ostao bi bez svoje korice hleba. Što se toga tiče, ne postoje nikakvi razlozi za zabrinutost. Glumac je i da lje neophodan pozorištu, u nešto manjoj meri no ranije, ali je i dalje nezamenljiv u pravom smislu te reči. Njegove pozicije, me= đutim, u nekoliko su izmenjene. Kao što je nekad, pre jednog veka, u vreme dok se rediteljska umetnost još uvek nalazila u povoju, reditelj služio glumcu kao „tehničko pomagalo“, samo kao sekundarna potpora pri realizaciji njegovog zadatka, tako i danas glumac počinje.da služi piscu kao „tehničko pomagalo“, kao savršem reproduktivni mehanizam čija je dužnost da što preciznije izvrši piščevu reč. Avangardni teatar na Zapadu, u toku nekoliko minulih godina, zahvaljujući tome nije stvorio ni jednu glumačku veličinu, ni jednu izrazitu vediteljsku individualnost. Ako se i pročulo r.ekoliko imena, njima

(„Lykos“, Zagreb 1962)

Knjiga „Jovana vasiljeviča „Obračun na Jađranu“ zauzima u literaturi o narodnooslobođilačkom ratu, po zanim1ljivosti pripovedanja, posebno mesto. Istorijske dokumente O partizanskim borbama na dJadranu i rađanju naše mornarice pisac projektule pre svega kao efektno reportažnofeltonističko štivo. On 5e naJjčešće zadržava na pojedinostima i dinamici bitke, koja je već sama po Sebi dramatična i uzbudljiva. pPočinjući indiviđualnom akcijom pojeđinaca ili grupe, i razvijajući je putem analize opšte situacije, pisac ono o čemu govori uvodi, na kraju, u istorijsku 56” mu.

Po smelosti i ođvažnosti par tizanska borba na moru često prelazi granice mogućnosti i verovatnog. Sam pisac kaže da mnoge objektivne istine O toj borbi nose prizvuk mitskog i neverovainog. Knjigom „Obračun .na Jadranu“ pisac želi da ispriča i od zaborava sačuva te izuzetine trenutke Ju naštva.

w ovom delu obrađena SU, u prvom redu, pouzdana ratna dokumenta. Gđe je nedostajala pisana reč Rkonsultovani su živi učesnici. Cesto Se navođe izjave, mišljenja i Zaključci pojedinih preživelih U cesnika u borbama, Ceo kompleks borbi na mogu i priobalnim krajevima pisac svodi pod jedinstvenu temu koju naziva „obračunom na dJadranu“. S obzirom da mu je polazna tačka bila želja da interpretira dinamiku bitke DpIsac je u skladu 5S njom odredio reportažno-romansirani tonalitet Knjige.

"T'ežeći da po svaku cenu bude zanimljiv pisac OVOE dela izlagao se opasnosti da uzbudljivošću i dinamikom dgrozi punu ozbiljnost istorijske o” cene. Valja istaći, međutim, piščevu odmerenost u nalaženju kompromisa između istorijskog suđa i zanimljivosti interpretiranog dokumenta.

Najuspeliji element knjige je uspelo Kontrastiranje dokumenata: fašističke italijan= ske represivne mere: siL surove i nečovečne, dok su partizanske akcije visoko moralne. U kontrastu između laži i istine — istina pĐostaje još svetlija i veća. (O. Đ.)

a a VV

je na prvom mestu i isključivo pridavan značaj anonimnih i bes kompromisnih egzekutora. 5 tim skromnim ~statusom ~pozorišni praktičari teško se mire i još teže će se pomiriti kada ga okušaju na delima klasične dramske literatbure, ako se za to ukaže potreba. Antiteatar je već delimično bacio u senku sve njih i ponovo aktuelizirao staru dilemu: da li i pozorište spada u red reprodukticnih umetnosti i u kojoj tački se gasi njegova kompetemcija? Vreme amtiteatra očigledno je već na izmaku, ali njegova krat kotrajna supremacija stvorila je, bez sumnje, niz novih mogućnosti pozorišnog mišljenja. Činjemica da su dosad glavni protagonisti antidramaturgije, Jonesko i Adamov, izneverili svoju početničku beskompromisnost, i da je Beket gotovo sasvim presušio, samo nas učvršćuje u pomisli da je apsurdno gajiti nadu u blistavu budućnost njihovog žanra. Pa ipak, začudo, njihova prividno su bverzivna delatnost, njihov DO” katkad koketni defetizam, postaju sve više zalog progresivnog te atarskog usmeravanja. Pozorište strasti i iluzionističko pozorište već su poklecnuli pred čteatarskom elokvencijom koja je danas prodornija i plodonosnija no ikad ranije, bez obzira da li je reč O neoantičkoj ili savremenoj oblandi u kojoj je prezentirana. Između ostalog, nije na odmet napo“ menuti da je u našim specifičnim uslovima pozorište gole reči VeoOma blisko pozorištu socijalne akcije, angažovanom pozorištu, O kome se u poslednje vreme VecO” ma izdašno polemiše. Kinetičku, vizuelnu i auditivnu draž scenske umetnosti u sadašnjem trenut ku treba prepustiti egzibicioniz“ mu opsenara; mislioci, pedagoži, ideolozi i socijalni radnici opre" deliće se, verujem, za najkraći i najefikasniji put. Ono što se danas, kada je o tom putu reč, če” sto ne shvata — jeste činjenica da se on ne može meriti običnim aršinom, metrom ili inčom, VveĆ jednom specifičnom merom koja bi se mogla nazvati brzinom me” đuljudske komunikacije.

i Vuk VUČO KNJIŽEVNE NOVINE