Књижевне новине
IZLOG ČASOPISA
VIŠE DOBRIH PRILOGA
Treći broji ovog banjalučkog časopisa donosi nekoliko zanmimljivih priloga koji bitno utiču ma njegov kvalitet i izgled. U uvodnom eseju, „Tajna knjige“, Slavko Leovac po kušava da odgonetne sve čari pustolovine čitanja. „Onog tre nutka kada prevlada radoznalost, težnja da se suočimo sa svim onim što sve može da postane saznanje i kada se ve žemo za srž knjige, za njen duh, kađa izgubimo sigurnost i prijatnost koje nam pruža naslonjača i biblioteka, kada se bacimo 'u pustolovinu svesni da ćemo u njoj izgubiti i nešto od svojih iluzija, od svojih himera, od svojih sigurnosnih obmana, onda se približavamo jednom svetu u kojem i s naše strane mora postojati želja da zadobijemo mesto i iskustva. Jer, kad nas knjiga zahvati svom svojom snagom, kada nas ponese nezadrživo kao matica, treba u njoj naći snage pa ne utopiti
se, ne nestati bez glasa i odjeka“, piše Leovac i završava: „Čini nam se, zatim, da nas prava knjiga odvodi od matice reke.— Zaborava, od reke koja nosi memilosrdan zaborav u vremenu, u neznanju 5 prividnim znanjem, u' nemoći s nečim. što ·se samo čini kao moć“,
U zaključku svog vrlo obimnog eseja „Antropologistička interpretacija čovjeka u umjetnosti i filozofiji Ž. P. Sartra“. u kome je uz analizu Sar trove filosofije posmatrao i Sartrovo shvatanje literature uklapajući ga u njegovu „ontološko-fenomenološku f#filozofiju“, Abđulah Šarčević piše: „Sartr s, pravom misli da je proturječno svijest ljudi objašnjavati kao objekt među objektima. Pozitivizam, metafizika, racionalizam i slijepi materijalizam isprepliću se u „marksizmu“, Na mjesto „mita“, a to je suhi i pozitivistički materijalizam, Sartr inaugu
rira svoj egzistencijallzam kao „revolucionarni humanizam, ko ji je „istinit“ i koji se bori za čovjeka kao cilj i slobodu. Ako je komunizam kretanje slo bode i slobodi, a ne etatizam i „jačanje discipline“, „Sartr misli da to njemu ne proturje či. I za egristencijalizam je akcija i misao jedinstvena cje lina. Sloboda pak ne počiva u „stvarima“, nego u ljudima situacije. U svemu tome slušamo egzistencijalističkim jezikom drapiranu i „prikrivenu Marksovu filozofiju revolucije i slobode, kojoj je zato tuđ kako idealizam i subjektivizam tako i Ssclientizam i objektivizam“. U vrlo zanimlijivom eseju „Mešoviti i jednoobrazni prozni stilovi u romanu“ (koji je preveo Slobodan Đorđević), Le onard Litvak pokušava da odredi razliku „između romana u kojem je upotrebljen više nego li jedan prozni sti i romana koji je napisan
jednim jedinim, jednoobraz> nim stilom od početka do kraja“ i ofkriva iz-
vesne implikacije koje ta raz lika ima u proučavanju romana. U članku „Savremena fran cuska Književnost“, koji ima više informativan nego Kritički karakter, Komnen Bećiro-
vić upoznaje čitaoce o Ključnim piscima i pokretima savremene književnosti u Fran= cuskoj, Poetske priloge objav ljuju Slavko Šantić, Branko Marčeta i Dimitrije Nikolajević, a prozne Stjepan Mihalič i Vojislav Lubarda. (D.)
LE PIGARO LITTERAIRE
SVEMOĆNA KRITIKA JE UMRLA
Književni kritičari zaista nemaju srećc — tako počinje svoj članak Zan Presto u poslednjem broju ovoga lista, Za vreme njihovog Međunarodnog sastanka, koji je održan u drugoj nedelji ovog me seca u Parizu, oni nisu prestajali da se žale sa dirljivom jednoglasnošću kako nemaju nikad dosta mesfa u listovima „da pokrivaju lovorom ili oba sipaju svojim strelama pisce, svoje žrtve“, Jedini predstavnik-kritičar Pederativne Nema čke Rudolf Kramer-Badoni uveravao je skeptičnc slušaoce da kod njih Kritičari nemaju oskudice u prostoru. Zatim je
Zan Blanza dao sintezu uslova književnih kritičara u čitavom svetu.
Jeđan od prvih utisaka na ovom sastanku je da Kkritičari treba da se suprotstave intelektualnoj superprodukciji, jer se danas objavljuje i suviše knjiga u svetu. Broj novih izdanja povećava se stalno, dok mogućnosti lektire Kkritiča ra ostaju uvek iste. U Francuskoj već je broj objavljenih knjiga toliko veliki dđa še osam dela od deset ne mogu ni pre gleđati od „Kritičara. Druga kostatacija: trajanje „novosti“
je jako promenljivo. U početku ovoga veka govorilo se o svakom novom romanu Pola Buržea vcoma dugo. Bio je to događaji koji je trajao i po čitavu godinu. Danas jedna kjiga nema ni šest meseci života, a u Engleskoj svega dva meseca. I svi prisutni saglasili su se da je gotovo svuda u svetu svemoć kritike prestala. Njen nestanak, uostalom, poklapa se sa širokom evolucijom publike koja je postala neobično ra znolika.
Danas postoje i dve vrste kritike, baš kao i dva velika tipa civilizacije, Postoji Kritika Zapada i kritika Istoka na primer.
Poljski · đelegat evocirao je stanje lektire u svojoj zemlji.
— Kod nas tiraž knjiga povećava se u ogromnim propor cijama. Od 13 do 28% miliona primeraka, koliko se objavljivalo godišnje pre rata, došlo se danas na više od sto miliona. Biblioteke su nuđile 1939. godine oko 53 sveske na hilja du stanovnika; danas one nude više od hiljadu svezaka na hiljadu stanovnika.
Mikloš Saboši, mađarski delegat, saopštio je takođe zanimljive cifre. U 1961. godini
objavljeno je 216 originalnih mađarskih Književnih dela i 256 prevoda. Najveći broj prevoda je s francuskog. U Pešti se više prevodi s francuskog nego S ruskog.
Sovjetski kritičar Vitali Ozerov, glavni urednik „„Voprosi Literaturi“, dao je ovu izjavu:
— Ja sebi ođuvek postavljam pitanje slobode kritike. Eto, ja sam na istaknutom mestu i nemam namere da napustim svoju odgovornost. Svoje ličme napore dodajem snagama koje se bore da spasu čoveka i mir. Ovaj apel, koji upućujem, moj je apel, a to je stoga što se osećam slobodnim čovekom.
Dalje, Ozerov saopštava zanimljive podatke:
— Mi mo objavili preko 13 miliona Balzaka, preko milion i po Hemingveja, milion i sto hiljada Aragona, bez malo šest stotina hiljada Morijaka, četvrt miliona Foknera... Mi imamo punu slobođu u oceni knjiga, ali nikom, razume se, ne pada na pamet da brani, na primer, potrebu rata...
Ozerov ceni da je od prome ne staljinske epohe književna kritika učinila čitav „zaokret. Sada ima preko 130 kritičara više, oni pišu u sedam hiljada
listova, 200 revija i 17 književnih novina, od kojih samo „Li teraturnaja gazeta“ izlazi u šest stotina hiljada primeraka, Engleski delegat iz „Tajms“-a, Džon Vajlet, bio je jedan od najvažnijih zapadnih predstavnika, — Ozbiljna mana naše Kkritike — rekao je on — nedostatak je zalaganja i odgovor-
Iil|||||
nosti, Mi moramo da prosuđujemo brzo, iste nedelje kada je knjiga i izišla. A taj uslov je apsurdan, Kađ se čita roman, često je vrlo teško dati odmah svoJ sud. To je kao kad bi se morale u isti mah slušati sve Betovenove sonate... Po zaključku ovog sastanka data je sugestija da se Kkritičari sastaju svake godine. Pozivi su Već upućeni za iduću gBodinu iz Brisla i Praga,.. (N. 'P.)
ppggoılggggpppp U uu uuuu{“—·–—–_–|TTP"||{fY''"''L___ _ ____ og uu III aa
ELET BS IRODALOM
DNEVNA STAMPA 'O LITERATURI
„Imam osećanje da bi se naši dnevni listovi mogli đdviše baviti živom književnošću“ kaže Jozef Podor u svom član ku objavljenom u jednom od poslednjih brojeva nedeljno lista Saveza mađarskih pisaca „Život i književnost“, „Autor konstatuje da je u Mađarskoj registrovano otprilike četrđeset hiljada javnih biblioteka, da se, za razliku od prošlosti, danas izdaju i pesme mladih pesnika, da se u brižno uređenim brojnim izdanjima pojav-
ljuju mađarski i svetski klasici, da se broj književnih časopisa udesetostručio. Starija dela sc preštampavaju, a novi pisci i pesnici se štampaju. U časopisima se nalaze dela i jed nih i drugih. Ali zato od ove ni nema u dnevnim listo-
nove literature tako reći traga vima. Podor sa žalošću konsta tuje da kulturna misija mađar skih dnevnih listova nije U
harmoniji sa kulturnom poli-
tikom.
Izgleđa da se savremeni listo vi više iscrpljuju u izlaganju misli i stavova pojeđinaca, Oostavljajući po strani stvaralačku literaturu, stih i novelu. Mađarska književnost, istina, cveta, ali je oma uglavnom za tvorena u malotiražnim časopi sima. Njeno objavljivanje u dnevnim listovima učinilo bi da književne pojave postepeno postanu opšta stvar, a to je ono što kulturna politika želi da ostvari otklanjanjem ovog nedostatka.
„Kad čovek lista po starim dnevnim listovima“, navodi Fo dor, „prinuđen je da konstatu je da su u njima postojale ne sravnjivo bogatije Književne rubrike, mada ti listovi nisu obilovali visokim idejama. Jed no vrcme, đo kraja dvadesetih godina naročito, u svakom listu, tako reći u svakom broju, nalazila se pesma i novela. Mo žda je razlog tome bio snobi-
zam, možda osećanje da novela i pesma „bolje oblače“ list, ili je to bilo obavezno čuvanje tradicije: uostalom, mađarska dnevna štampa je na neki specijalan način bila litararna u poređenju sa imostranom. Fodor kaže da bi sc o uzrocima ovog nedostatka „moglo diskutovati, ali da niko neće poreći potrebu đa se stohiljadi tim tiražima širi ono što je potreba društva, Nekad država
nije mazila pisce stipendijama, novim izđanjima i mnogim drugim blagonaklonostima. Pisac, naročito ako je bio mlad, nije mogao da živi ođ svog posla, od pisanja. „Glavnina njih, mada im je bilo ime Kostolanji, Adi, Arpađ Tot, Lerinec Sabo i tako dalje, morala je da se lati posla u redakcijama, jer, iako je Književnih
rubrika bilo u listovima mnogo, nije se raspolagalo tolikim mogućnostima kao danas: pis-
ci nisu mogli da žive za Slobodnu literaturu i od nje... „Danas, u doba naše kulturne revolucije, kad svaki službeni TIaktor tako divno služi ovome cilju, za naše dncvne listove nc bi bila nedostojna i s pu-
tevima socijalizma · „nesloživa
BB
imitacija ako bi se u
ovome
pogledu, u prenalaženju i nc-
govanju vrednosti, donekle ugledali na tradiciju starih kul turnih rubrika, na tradiciju mađarske štampe“,
Jožef Fodor. (A. P.)
zaključuje
THB ABM: TIMES LITERARY SUPPLEMENT
„OZBILJNOST“Ć I „ESTETICIZAM“ SAVREMENE POEZIJE
Komentarišući prvi broj novoosnovanog oksfordskog časo pisa „The Review“ nepotpisani komentator u broju od 29. juna prenosi i analizira delove diskusije koju su, na njegovim stranicama, o savremenoj poeziji vodili A. Alvarez i dr Donald Dejvi. Njihova diskusija kretala se oko „relativne važnosti ozbiljnosti i esteticizma u savremenoj poeziji“,
Kađ „Alvarez podvlači važnost „ozbiljnosti“ u savremenoj poeziji on, u stvari, govori da je poezija izraz pesnikovog „ja“ i da u jednom „vremenu krize“, kao što je ovo, naš suđ o pesniku moramo' za snivati ne samo na njegovoj veštini nego i na njegovoj sve snosti i njegovom osećanju odgovornosti. Govoreći o „esteticizmu“, Dejviju se čini đa me dijum kojim se pesnik služi, jezik, u izvesnim slučajevima prevazilazi pesnikovo „ja“. Da bi potkrepio svoje mišljenje, on navođi nekoliko Pasternakovih rečenica o Živagovim
iskustvima prilikom pisanja
pesama („Sam jezik počinje da misli i pretvara se u muziku“). On priznaje da ove rečenice mnogo podsećaju na Voltera Pejtera i esteticizam 1 veruje da je velika šteta što savreme
na društvena i etička Kritika sprečavaju pesnike da govore o svom pisanju na način za koji oni znaju da je tačan zbog „uziđanih“ predrasuda protiv umetnosti rađi umetnosti i Voltera Pejtera.
Pošto naše društvo simbolišu koncentracioni logori i pošto se ono kreće prema jednoj „vrsti delatnosti koja rarazara .umetnost“, kritika poezlje, prema Alvarezu, mora da bude pre psihološka nego etička, pre politička nego SsoOcijalna. Alvarezova politička gledišta nisu istovetna sa gledištima ortođoksne „nove levice“, jer oh ne kritikuje poeziju prema društvenom sloju iz koga, ona dolazi, pa ni prema očiglednom političkom sta
novištu koje ona zauzima. Za Alvareza ozbiljan pesnik je onaj koji poznaje semenje ružnoče i bola u sebi samom, a koji Je ipak dovoljno otporan i inteligentan „da izrazi | kompleksnost, kopilanstvo“ situacije u kojoj čovek ostaje human, u kojoj mora da se suočava sa svim bolovima, a ipak ostaje zdrav.
I za Dejvija vremena rđava, ali je poezija i ranije uspevala da nadživi rđava vremena i njena funkcija može da budđe muetafizička, religiozna ili ontološka. Ona može da se bavi stvarima kao i ljuđima, da slavi ono što je prisutno: drvo ili zid.
Pregled Alvarezove i Dejvijeve diskusije pisac završava ovim rečima „Biti savršen koliko je to mogućno, biti uklju čiv, biti usređsređen pre nego
su
razliven: ovo su kvaliteti. možđa na vrlo posredan način,
poetskog „ja“ u činu stvara-
nja, ali mnogo očiglednije i kvaliteti svakog značajnog postignuća u poetskom „jeziku, „Ja“ pravog pesnika mora daozbiljno; svest o ružnoći i bolu deo su
ipak
nas odista da bude
svake prave ozbiljnosti;
jezik, u svakoj pravoj pesmi, prenosi pravu ružnoću i bol
i junački prevazilazi „ja“. Postoji vrlo velika razlika između „ja“, u umelmosti, koje prevazilazi samo sebe, i „ja“, pod tiranijom, koje jednostavno izdaje svoj identitet.“ (D.)
PREVEDENI
KRITIČARI
Robert Pen Voren — VILJEM FOKNER
Viljem Fokner ima devetna-
i tri ine i Sa pedeset i tri godine, j zemlji i u ovom vre-
est knjiga kojima nema ravnih u OVOJ ZC“: 11 „vre menu po opsegu dojstva, filozofskojJ tieŽinl, originalnosti Stila, raznovrsnosti karakterizacije, humora 1 tragičkoj intenzivnosti. Mada je tako, priznajmo da ima ozbiljnih nedostata ka u PFoknerovom delu, Ponekad tragička intenzivnost postaje običan senzacionalizam, tehnička virtuoznost samo zamršenost, filozofska težina samo konfuzija misli. Priznaimo ovo utoliko pre što Je Fokner veoma neujednačen pisac. Ova neujednačenost je, u izvesnom smislu, indeks njegove vitalnosti, njegove voljnosti da rizikuje da oproba nove efekte da uvek vrši nova ispitivanja metoda i materijala. Ona je, bar ponekad, indeks jedne vrlo važne činjenice o Foknerovom delu. Ova činjenica Je to ŠTO Fokner piše o dva Juga: izveštava o jednom i stvara drugi..S jedne strane on je savršeno čist realistički pisac, s druge strane, pak, on je simbolist...
Zemlja, ljudi, njihova istorija — SVC to dospeva do nas na realističkom nivou, nivou prepoznavanja, Ovaj realistički, prepoznatljivi svet jestc jedan od dva Juga O kojima Fokner piše. Kao realista on zna ovaj svet; to je svet u kojem živi i obavlja svoje svakidašnje, poslove. Predstaviti ovaj svet sa punom vernošću samo po sebi je veliko dostignuće, i ja ga ne bih potcenjivao. Ali ovo dostignuće ne pruža PFokneru pravo na našu posebnu pažnju. Ovo pravo daje mu svet koji stvara od materijala sveta koji predstavlja. Srez Joknapatofa, njegovi ljudi i istorija, takođe je parabola legenda, kako je rekao Malkolm Kauli. u g-"
Smislu ove legende možemo Sc približiti ako o zemlji i njenoj istoriji mislimo kao o sudbini ili prokletstvu koji su česte reči na Foknerovim stranicama. Prokletstvo potiče iz same zemlje, iz njene bogate crnice željne da proizvodi, i iz istorije, iz nekog zlodela ili greha, počinjenog ko zna kada i naplaćenog hiljadu puta. To znači da se sa-
dašnjost može razumeti i potpuno osetiti samo u odnosima ·
prema prošlosti...
Poknerovska legenda nije samo logenda o Jugu, već o opštem stanju i problemima, o moralnoj konluziji savremenog sveta... . .
Središnja činjenica FPoknerovog dela jeste prepoznavanje opšte ljudske veze, duboko poštovanje ljudskog. Na neki način, u njegovom delu nema lupeža, sem „onih koji odriču ljudsku vezu. Čak su i neki od Snoupsovih, konačno, humani; kao Mink u Seocetu, Ista je stvar 5 Gaurijevima u Uljezu u prašinu; izgleda da 5u Gaurijevi neprijatelji, čisti nevaljalci, ali na kraju nalazimo čistu tugu na licu starog Staba i on je, najzad, čovečan, Pala
Ako je poštovnje ljudskogs središnja činjenica Foknerovog dela, ono što tu činjenicu čini značajnom jeste to što Pokner otkriva i dramatizuje teškoće poštovanja ljudskog. Sve je protiv toga, divljačka sebičnost, poremećena želja, glupost i grubost, ponekad čak ij vrline, pogrešno shvatanje naše istovije i tradicije, našeg obrazovanja, naših zamršenih odanosti. Ta velika drama je, međutim, stalna priča, Njegova mržnja prema „modernizmu“ — ovu reč moramo da navedemo kako bi dobila svoje naročito značenje nastaje zato što ga on vidi kao neprijatelja ljudskog, kao apstrakciju, kao neodgovornu silu, kao cifru u računskoj knjizi ili krivulju na grafikonu.
A veza s modernizmom vraća nas na pitanje o prošlosti i sadašnjosti, Ali šta je s budućnošću? Da li je Fokner došao u ćorsokak suprotstavljajući tradicionalne vrednosti praznoj sadašnjosti, i pustio da na tome ostane? Ne, nije. Ali on ne daje lako rešenje za čovekovu „borbu prema zvezdama kroz tegobno kamenje ispaštanja“. On daje smisao budućnosti, mada budućnosti borbe za izgrađivanje istine iznete u „Medvedu“. Možemo se setiti i toga da stari Ajk MakKeslin, na kraju „Delte ujesen“, daje lovački rog generala Kompsona mladoj mulatkinji koju je napustio njegov mladi rođak, govoreći: „Mi ćemo morati da čekamo“. I roman Buka i bes, koji je Foknerova Pusta zemlja, završava se Uskrsom i obećanjem uskrsnuća.
Iz knjige Izabrami eseji, 1958.
V. M, Prohok — VILJEM POKNIMR, PRIVATNA VIZIJA
Izgleda da, kada je Fokner najbolji i najkarakterističniji, njegovim delom dominira privatna vizija. Andre Malro, koji je pronicljiv kritičar koliko i veliki romansije?, kaže u predgovoru francuskom prevodu Svotilišta da je
PONOĆNO PEVANJE
Evo što ću, moćas izgoreti
mlad i mvudar dok se Yazapinjem, neumitam, dok sebe sapinjem,
što ću moćas ludo izgoreti
gde su ljubavi prohujale i gde su, prijatelji mema kome da se ispovedam
što noć daje dan otima
ako dan daruje sam: svu sreću slovenska, da poginem, da se zdravo iz ponora vratim zavoleću odoleću oboleću
što dan, daje moć uzima.
Fr
Zorom ramom sam ubije krila u sokola
sam ubio sam ih izgubio
sam usmila trava, na Glavici
kro prosuta vrhu ma plamimni
sam usmila usred moći usred gore vila,
što je zemlja tamom popamula ognjem i mevoljom gordost i nesreća u jedmom slogu pevaju
što imaju sve imenu daju
daj mi da wnem da te proklimjem
daj mi da postojiš da te umištim,
daj mi da mislim, da te izmislim,
noćas pevam, najveću pesmu slovemskih jezika . moćas ću kosmos zaustaviti
ti što rasteš što divmo izrastaš
pod, Yukovm, mojom spava Jugoslavija
što noć daje dam uzima.
—— RADOSLAV VOJ3VODIC
Sto mrak daje duh uzima
dva boga u meni uzalud sebe dozivaju
ma zidu levo drva za mobu izgradmju
poslednji autobus ide od Kayvaburmoe
kako je dosadna kako je apsurdma verijerija
boli me glava meću ići ma sastamak
u ponoć u pomoć ponoć i socijalizam.
javiću Jordđanki doslutiću joj mumjamoa
Jordamka to je više mego Džordđano Bruno
Jor kao KkYalj od Jorka i kao jorgobami
šta li sada Yadi u Splitu
koga ljubi mala moja Ofelija
kiša pada i ja ću šetati ulicama
kiša u junu Kiša ma jugu Srbije
kad grom, može da pogodi seljaka da ubije
kiša po žitu koje mije požnjevemo
seljak moli boga i plaši se da ga me vide komunisti o bože bože svemoćni što više padavina , Što više oblaka što više gromova
____
KNJIŽEVNE NOVINE