Књижевне новине

klubovi - ljubitelja knjige — akeiia koju lreba pozdravili

Što se više mpribližuju prvi oktobarski dami, pojačava se delatnost svih profesionalnih i društvemih organizacija koje su zaimteresovame za propagamdu i plasman Kknjige. Budeći se iz potpunog dremeža ili poslovnog polusna, hitro se protežući, one se užurbano pripremaju da prve dame Meseca knjige dočekaju koliko-toliko spremno.

Ovogodišnji orgamizatori i rukovodioci beogradske akcije Mesec dama knjige obećavaju da će pored uobičajenih, oblika širemja i propagande kmjige — DOojačame prodaje uz popust, izložbi, književnih. večeri, priredbi, susreta s piscima. vašarima knjiga itd. — me sec oktobar proteći u znaku, jedme move, široko ZaWuišljene akcije: u stvaranju klubova ljubitelja kimijige.

Savez organizacija i uslanova za širenje knjige u Beogradu, Yukovodeći se željom da putem „majkom Icretnijih metoda“ ojača kod maših ljudi, inače tako slabo razvijenu, maviku čitanja, odlučio je da tokom ovogodišnje akcije Me sec dana kmjige u Beogradu orgamizuje i potpomogne osnivanje klubova ljubitelja knjige u svim ustanovama, školama, preduzećima, organizacijama gde za mjihob rad postoje' odgovarajući uslovi. Predviđeno je da bi klubove ljubitelja knjige mogli da osnivaju domovi kulture. ohganižacije SSRN, Narodne omlađine, Savez studenata, SSJ, veća privoredma preduzeća, kao i grupe gra đana u sklopu društvoemo= političkih organizacija. Klu bovi treba da podstiču lju ba i interesovamje ?ža knjigu i usklade svoje mapore sa maporima zajednice koja mastoji da Jormira svestramo obrazovame ljude, svesne zadataka koje vreme i društvo u kome žipe pred mjih postavljaju.

Pored, osmovne namene

— propagande i Šširemja ljubavi prema knjizi mogućnost za Tad ovih klubova su bogate i Ta?zmovrsne. Predviđaju se beoma široki oblici Yada. od održavanja književnih večeri, razgovora sa književwicima i pređavanja, do .ropagiranja književnih listova i časopisa, upožzmavamja sa pYocesom knjižeb nog stvaralaštva, orgamizovanja izložbi, prodaje knjiaa u, klubu itd. Pošto za *ad Kklubova postoji, kako se ističe, profesionalna zžainteresovanost izdavača, biblioteka i kmjižeomika, realno je očekivati da će ova akcija imati dosta odjeka. Tim, pre što se Veruje da će je u znatmoj meri pomoći društvemopolitičke orgamizacije, kulturmo-prosvetne wajedmice i pojedinci. . Neospormo je da akcija koje se wrihvatio Savez organizacija i ustanova 2žd širenje knjige predstavlja jedmu izvanredno korisnu inicijativu. Zbog toga bi joi trebalo pružiti svu moaućnu podršku putem, štam pe, Yadija i televizije, je nije potrebno posebno maglašavati u, kojoj bi meri široka mreža klubova ljubitelja knjige, razvijena širom, zemlje, pomogla e samo razvijanju ljubavi 2#q knjigu, mego i podizamju kulturnog mivoa mašeg DTO sečnog čoveka.

Pozdravljajući ovu, akciju, želeli bismo jedimo da se ona me. pretvori, kako je to često kod mas običaj, u kamnpanjsku, jednomeseč

U najnovijoj, petoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije, pod slovom L, na stranama 536. i 5837. objavljeni su članci Đorđa Trifunovića, „Miodraga Popovića i Milosava „Mirkovića o srpskoj lirici. Tako međusobno tesno povezani, tekstovi su pisani veoma različito, s nejednakom kritičnošću i naučnom odgovornošću, usled čega je ceo članak Lirika kod Srba ispao neujednačen, nenaučan, i neprikladan za publikaciju u kojoj je objavljen.

Stešnjen „(ne)mogućnostima surovo skučenog prostora, Đorđe Trifunović je, pišući o staroj srpskoj poeziji (do XVIII veka), na pola stupca pokušao da obradi srpsku liriku od ranih prepeva grčkih crkvenih knjiga do Kiprijana Račanina, nadoknađujući prisilnu nepotpunost svoga teksta navođenjem osnovne literature o datom predmetu. Raspolažući s dva puta više prostora, dakle s jednim · „punim stupcem, na kome je bio obavezan da obradi srpsku poeziju od Zaharija Orfelina do Laze Kostića, Miodrag Popović nije ni hteo ni mogao nijednog jedinog retka da žrtvuje bibliografskim podacima. Zabavljen svojom mu-– kom, on je dva plodna i bogata veka srpske poezije jedva uspeo da sabije na nekih sedamdeset redova, od kojih je Branku Radičeviću, Jovanu Iliću i Stevanu Kaćanskom pripalo devet, a Đuri Jakšiću, Jovanu Jovanoviću Zmaju, Lazi Kostiću i Jovanu Grčiću Milenku dvadeset šest redova.

Daleko bolje sreće bio je, međutim, autor teksta o srpskoj poeziji u XX veku, Milosav Mirković. On je o zna-

čajnom i burnom, ali ipak relativno

kratkom razdoblju mogao da napiše gotovo isto onoliko teksta koliko su napisali Trifunović i Popović zajedno, odnosno maltene dva puta više nego što je, po kriterijumu redakcije Enciklopedije zavredela srpska poezija

XVIILi XIX veka, koja, s naučnog gledišta, u istoriji naše literature · nije

mnogo beznačajnija od novije i savre-

mene srpske lirike.

Određujući prostor · na kome će biti obrađena srpska lirika od nastanka do danas, redakcija Enciklopedije načinila je krupnu grešku izgulbivši iz vida da bi autori tekstova trebalo da dobiju prostor proporcionalan vremenskom razdoblju koje obrađuju i značaju poezije koja je u tom razdoblju pisama. Kao što je poznato, dužina nekog tekšta u enciklopediji ili leksikonu zavisi isključivo od kriterijuma redakcije, a o tome kriterijumu, ovim povodom i na ovome mestu, neće biti reči. Jedina kritička primedba na račun redakcije Enciklopedije Jugoslavije, koja ovde ne može biti prećutana, odnosi se na činjenicu da, birajući autore koji će pisati o srpskoj lirici, redakcija Enciklopedije nije vodila računa da oni raspolažu bar s približno istom stručnom spremom i naučnom odgovornošću, nego ie dozvolila da se na stranicama Enciklopedije, umesto utvrđenih i potvrđenih istorijskih činjenica, kao konačni sudovi

objavljuju neodgovorna i subjektivna

kosti“. Kar ističe đa je ova kletva napisana da bi Oobeskoji su nakom

Šekspirove smrti pokušali da e reše tajnu originalnosti nje-

w

“ • ć govih rukopisa. Međutim pa-

Sekspirovog roh crkve

Ponovo 0

hrabrila one

lajni

groba a 6

Da li je Viljem Šekspir na-

sv. Trojstva u Stratforđdu na Evonu protivi otvaranju groba. Kar veruje đa bi on mogao da promeni svoju od-

komentari

UZ ČLANAK O SRPSKOJ LIRICI

U ENCIKLOPEDIJI JUGOSLAVIJE NEZNANJE UDRUŽENO

S NEOBJEKTIVNOŠĆU

mišljenja novinskih recenzenata Dpoznatih po isključivosti i neobjektivnosti. Svako, pa i Milosav Mirković, ima pravo na svoje mišljenje, bez obzira što ono može da bude i zabluda; on to mišljenje, ili tu zabludu, ima pravo i da ispoveda, ali ne na stupcima najreprezentativnije naučne publikacıje.

Dobra. sreća Milosava Mirkovića da o srpskoj poeziji u XX veku piše dva puta duže nego što je pisano o njenoj istoriji od ranih početaka do Vojislava Ilića, nije, dakle, donela dobra prikazu novije srpske lirike u Knciklopediji Jugoslavije. Neupućen u sistem ozbiljnog i studioznog naučnog rada, naviknut da u novinskim komentarima i beleškama iz nedelje u neđelju samouvereno izriče sudove koje niko ne uzima suviše ozbiljno, površan, slatkorečiv, nepromišljen, „neodmeren i neodgovoran, bolji kozer no znalac, Milosav Miković je pisanje za KEmciklopeđiju shvatio s istim nemarom YraZzmaženog nestaška s kojim shvata i obavlja svoj recenzentski posao u dnevnoj i nedeljinoj štampi. Kao da piše feljton za književnu rubriku kakvog nedeljnog lista sa zabavljačkim pretenzijama, on je članak za Enciklopediju pisao isključivo na osnovu SVOE skromnog znanja i svojih simpatija ili antipatija prema delima. pojedinih pesnika. Tako je Aleksa Šantić u KEnciklopediji okvalifikovan kao „mostar= ski melanholik” „koji će u obilju pesama katkad ostvariti istinite akcente“. Nakalemljeni na jednu „anemičnu granu evropskog pesništva“ Jovan Dučić i Milan Rakić nisu, po Mirkovićevom mišljenju, srpskoj poeziji doneli ništa drugo nego ugledanje na „parTnasovce i drugorazredne simboliste“, pa je njihovo pesništvo „i po zahvatu i po kreaciji reprezentativna građamska lirika“. Veljko Petrović je, po pisanju Kmciklopedije Jugoslavije, Dpostigao neke vrednosti jedimo na početku svog književnog rada, jer Mirković tvrdi da samo u njegovim „prvim pesmama ima i artizma i izvesne snage“; sve ostalo što je Veljko Petrović uradio za pedeset i Više godina plodnog literarnog rada (od svojih prvih pesama do danas), sve to nije zavredelo ni reči pomena u članku o srpskoj literaturi XX veka. Neobavešten da su, osim Skerlića i zvaničnih književnih krugova Beograda, Disa prihvatili i podržali mnogi pisci i kritičari naročito izvan Srbije (recimo Branko Lazarević, Dragutin Domjanić, Svetislav Stefanović, Vladimir Čerina, Dimitrije Mitrinović i drugi), Mirković i dalje protura odavno razobličenu književnu famu da je Disova poezija „rasla usamljena i bez ičije podrške“. Domišljajući se umesto da proverava, Mirković ne samo da širi već i sam stva-

veštava da je ranije bio 0Opljačkan. Rarovom komitetu je potrebna suma od 250.000 funti da bi Svoju nameru sproveo u delo. On je uputio poziv za pomoć svetskoj javmosti. ROBERT! FROST U SOVJETSROM SAVEZU BekspirovoE Početkom „septembra 0. B. najpopularniji američki žŽivi pesnik, Robert Frosi, proveo

ra dezinformaciju i književnu laž: po njegovom tvrđenju, objavljenom u Kmciklopediji, Dušan Vasiljev se javio pre Crnjanskog; kako je Crnjanski 1912. godine već štampano u BHBosamskoj vili, po mirkovićevskoj logici trebalo bi da je Vasiljev (rođen 1900) propevao kao dete i kao pesničko čuđo od deteta bio prethodnik Milošu Crnjanskom, koji se, kako kaže Mirković, javio „sa svojim doefetističkim romantizmom, tugom i nesanicom“, U njoegovom Stražilovu „snaga izgubljene mladosti progovara u nemirnom stražilovskom molu“, dok je mRastko Petrović pesnik „nove građanske epohe i strasno postavljenih pitanja rođenja, života i smrti“. Pokušavajući, na taj način, da se iz ćorsokaka nesigurnosti i neznanja izvuče penušavim pseudo-kritičkim frazama, primenljivim na sve pesnike, Milosav Mirković dz jedne greške pada u drugu: zanesen vaftrometom vlastitih reči, on kao da zaboravlja šta piše, i kao pesnike koji zaslužuju da budu pomenuti u Enciklopediji navodi Monija Bulija i Dragama Aleksića, a prećutkuje čitav miz drugih zaslužnih pesnika naše međuratne i današnje imjiževnosti. Za Momčila Nastasijevića on navodi jedino da je „insistiranjem na svojim Oomiljenim motivima, koje je kod mnjega postalo manir, uspeo samo da wioli svoju žeđ za mistikom“.

Tako, po Mirkovićevom mišljenju, u srpskoj poeziji XX. veka nije bilo pojava vrednih osobite pažnje i priznanja,. trenutak preporoda nije izostao: „Sredinom tridesetih godina nastupa nadrealistička beogradska grupa ikoja, u programskom pokušaju da ospori tradicije buržoaske kulture i morala, hoće da izvrši i obračun sa građanskom „poezijom u ime dotada predviđanih i poricanih elememata, afekata, snoviđenja i fantastike, da bi gotovo u celini krenula prema sve određenijim „društveno revolucionar– nim „pozicijama, na kojima dolazi do književne individualizacije...“

Kao neki zadihani apologet nadrealizma, Milosav Mirković u ovom odeljku nigde ne pominje da li je srpska nadrealistička poezija nakalemljena na neku granu evropskog ili francuskog pesništva, čime čitaoce Enciklopedije navodi na zaključak o samoniklosti i samostalnosti našeg nadrealizma, što, kao za pakost Mirkoviću, naravno ne odgovara istini,

Pišući o novijoj srpskoj poeziji Milosav Mirković kaže da je iz godina revolucije ostalo „nekoliko poema, među kojima su osobito produbljene poeme Oskara Daviča, Skendera Kulenovića, Tanasija „Mladenovića i Dušana TMostića“. Kao i većina drugih Mirkovićevih podataka, i ovaj o poemama je

2 O O OS ro ae SARA

ske vlađe. On je boravio u Moskvi i drugim „gradovima ma osnovu ugovora o kulturnoj razmeni između Sjeđinjenih država i Sovjetskog saveza. Tokom boravka u Moskvi on je posetio nekoliko škola i razgovarao s đacima. Takođe je nekoliko časova bio u društvu sa sovjetskim premijerom MHruščovom. Jednu noć proveo je i sa sovjetskim piscima u poznatoj moskovskoi Rkafani „Aelita“. U njegovom društvu nalazili su Se ruski pesnici Aleksandar Tvardovski, Aleksej Surkov i devge-

netačan: iz revolucije je ostala samo poema Skendera Kulenovića (Stojanka majka Knežopoljka), dok su poeme Oskara Daviča (Zrenjanin, objavljena 1949), Tanasija Mladenovića (Poema za mas, objavljena 1947) i Dušana Kostića (Poema o gradu i ljubavi, objaljena 1951) napisane posle rata. Ako je, međutim, Mirković mislio da kaže da su te poeme inspirisane revolucijom i nadahnute heroizmom borbe, on” je to našim lepim jezikom vilo precizno i nedvosmisleno mogao i da kaže, 'tim pre što je takva tvrdnja više u skladu s materijalnom istinom koju svaki cencilllopedista mora da poznanje, i s kojom jedino sme da barata. Izostavljajući iz članka O stvpskoj ratnoj pocčziji ime Branka Ćopića, Milosav Mirković je nehotice olkrio š#vVu svoju Nhoobavoešitenosi, i neobjektivnost: on jc polpuno smelnuo 5 MM. da Copićeva ratna ji dečja pogvzžija predstavljaju ncporecivu vrednosti naše novije književnosti, i da bez pomena Ćonpičevog ·imena uopšte ne može bili govora o novijoj srpskoj ratnoj poeziji, bez olbzira kakav ko subjektivan odnos imao prema umcliničkim osobinama Copićevih pesama.

Neznanje udruženo S neobjokijvnošću u punoj meri gkompromiluje ·prikaz srpske lirike u XML veku u petoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije. Razmoeštajući „pisce po svojoj Volji i po svom ličnom raspoloženju, polpuno prećuftkujući pesnike srpskog opredeljenja iz Bosne i Hercegovine (na primer Hamzu Huma, pesnike Mlade Bosne itd.), navodeći koga hoće i ocenjujući svakog prema svojoj volji, i netačno, i neodgovorno, i svojeglavo, kao da piše za kakav časopis ekskluzivne književne kotenije, Milosav Mirković je svojom saradnjom u Enciklopediji doveo u sumnju naučnu objektivnost i moralnu odgovomost redđaktora za srpsku Književnost Enciklopedije Jugoslavije. Imajući u rukama Mirkovićev tekst, oni su od svojih hrvatskih kolega mogli da vide kako se piše za enciklopediju i kome se poverava ta teška i odgovorna dužnost, pošto tekstovi Marina Franičevića i Iva Frangeša Lirika kod Hrvata (u istoj knjizi Tmciklopedije, strana 5937 — 541) i Obimom i obradom mogu da posluže kao obrazac kako se za enciklopediju može pisati naučno i objektivno.

Tako postoji mogućnost da se greške načinjene u članku Lirika kod Srba isprave kad u Fociklopediji bude obrađeno slovo S, pa se pod Srbi književnost ponovo (odgovornije i naućčnii») obradi istorija qrvslke pbuce?ile (kao što je pod Lirika kod Hrvata sažeto ponovljena istorija hrvatske lirike, ranije objavljena u četvrtoj knjizi Enciklopedije Jugoslavije pod Hrvati — Književnost, strana 63-76), nije preterano reći da bi i za srpsku književnost i za sve sadašnje i buduće čitaoce Kmciklopedije Jugoslavije bilo bolje da o srpskoj poeziji u XX veku u petoj knjizi Enciklopedije uopšte nije pisano. Pogotovu kad se »a taj posao umesto Milosava Mirkovića nije mogao da nađe neko kvalifikovaniji i objektivniji, makar i neki drugi nesvršeni student, koji bi bio bolji znalac i koji bi svoju dužnost obavio s više odgovornosti od ovoBS nabeđenog enciklopediste, koga je za posao, kome nije dorastao, ko zna kako, ko i zašto odabrao.

Predrag PALAVESTRA

ma, mađa često teško shvatljive, ipak su stekle ođanu čitalačku publiku. U svojim pesničkim delima on je nastojao da ostvari utisak „Simuhltanosti“, da sc oslobodi vremenske hronologije koja falsifikuje „doživljaj viđenja nekoliko wtivari istovremeno. Međutim, Kamingsova popularnost ne počiva Samo na njegovim „poetskim „eksperimentima, nego i ma pesmama čiste lirske inspiracije i izvan-– redne poeliske neposrednosti.

pisao sve Svoje komade? ova tajna muči engleske naučnike već punih 200 godina. U nameri đa reše ovu tajnu engleski istoričari su se sastali 11. septembra u Londonu i OSnovali komitet koji ima za Zzadatak da „otvori „Šekspirov grob i reši njegovu tajnu. Na čelu komiteta nalazi se urednik istorijskog časopisa „Prošlost i „budućnost“ MPrensis Kar. On i njegove kolege VeEruju da su Šekspirove komađe napisali Frensis Bekon, Kristofer Marlou ili Edvard de Ver. Kar je izjavio: „Mi mislimo đa je mogućno da neki, a možđa i svi Šekspirovi rukopisi, leže pođ zemljom“, -

Na Šekspirovom grobu je napisano između ostalog: „Blagosloven bio čovek koji pošteđi ovo kamenje, proklet bio onaj koji pokrene moje

luku ukoliko bi se našao dovoljan broj autoritativnih ljudi širom sveta Koji veruju da bi Sc ova tajna mogla rešiti otvaranjem groba koji se nalazi u stratforđskoj crkvi. čitaoci „Tajmsa“ su se tokom proteklog perioda uključili u diskusiju treba li ili ne trebi otvoriti „Šekspirov grob, TT. S. Mliot je tim povođom izjavio da ne može a đa me izrazi svoje negodovanje zbog Karovog pokušaja. Mnogi drugi čitaoci Su podvukli da se ništa neće izgubiti ako se otkrije đa je grob prazan đok bi otkrivanje nekih rukopisa bilo od ogromne važnosti. Paroh stratfordske crkve je izjavio da je Šekspirov grob „tehnički“ bio otvoren 1796. kađa se đeo jednog Zziđa Srušio za vreme kopanja susednog podruma. Grob je bio prazan, Sto nesumnjivo mnago-

je petnaest dana u Sovjetskom Savezu kao gost sovijet-

nij Jevtušenko. Frost je izjavio jednom američkom novinaru da je duboko impresioniran „neobičnim entuzijazmom“ prema umetnosti na koji je naišao u Moskvi.

SMRT ME. E. RAMINGSA mdvarda Mstlin KRamings, ieđan od najistaknutijih Ssavremenih američkih pesnika, Umro je 3. septembra o. S. u svojoj G7. godini posle srčanog udara. On je bio poznat i kao romansijer i kao slikar. Njegov roman „Ogromna soĐa“ smatra Se za jedno od najđubljih i najdirljivijih dela mapisanih u Americi O prvom svetskom ratu.

BB. E. Kamings rođen je u Kembridžu (Masačusets) 14.

oktobra 1894. godine. vršetku fakulteta u Harvardu, pre nego što su Sjedinjene države stupile u prvi SVetski rat, on je otišao u FPrancusku Kao dobrovoljac i borio se u ređovima francuske armije. Zbog nepoštovanja nekih vojnih pravila proveo je kratko vreme wu voinom zatvoru. Taj dogadaji mu je Dposlužio kao tema „njegovog prvog romana. Posle rata živeo je u Parizu i stuđirao slikarstvo. Po povratku u Sijedinjene države posvetio se literaturi i stekao glas jednog od majsmelijih američkih poetskih eksperimentatora. Njegove pesme, pisane poglavito bez interpunkcije, u neobičnim tipografskim aranžmani-

DODELJENE NAGRADE „BRITANIKA“ Po za- ZA DRAMU Dobitnici ovogodišnjih na-

građa „Britanika“ za dramu su Šela Dileni, N. FP. Simpson i AYnold Vesker. Ove nagrade, u iznosu od 1000 funti, dodeljuje se svake druge godine delima podnetim MEngleskoi pozorišnoj kompaniji. Prvu nagrađu u iznosu od 500 funui dđobila je Šela Dileni za delo „Zaljubljeni lav“, drugu, u iznosu od 300 funti, N. FP. Simpson za „Jednosmerno klatno“, a treću (100 funti) AVesker za delo „Kuhinjn“. Specijalna nagrađa, kojom SC nagrađuje „delo „nepoznatog pisca, pripala ie Bartu Smitu za dramu „„Osakaćen“ (100 funti).

ONE a

e Direktor ı odgovorni urednik: Tanasije Mlađenović. Urednik: Predrag

e List izlazi svakog drugog petka. Pojedini broi Din. 30 Godišnja

mu inicijatiou koja će ožioljavati samo jedamput godišnje, uoči i tokom Meseca knjige.

Dušan PUVAČIĆ

pretplata Din. 800, polugodišnja Din. 300, za Inostranstvo dvostruko, e List izdaje Novinsko-izdavačko pređuzeće „Mnjiževne novine“. Beograd, Francuska Y". Ređakcija Fraucuska 7, 'el, ;

S • 626-020. 101-20-1-208. ! O O Nr O e Stampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva 8.

Palavestra. Sekretar redakcije: Bogdan A. Popović. Tehničko-umetnička oprema: Dragomir Dimitrijević. 'Redakcioni odbor: Miloš L' Bandić, dr Milan Damnjanović, Zoran Gluščević, Slavko Janevski, Velimir Lukič, Slavko Mihalić, Dušan Puvačić. Izet Sarajlić, Vladimir Stamenkovič,

Pavle Stefanović, Dragoslav BStojanović-Sip.

KNJIŽEVNE NOVINE