Књижевне новине

00 VO

GODINA XIV NOVA SERIJA, BROJ 178 BEOGRAD M. AVGUST 1962).

CENA 30 DINARA

>=) KNJI

Z

Ž V NOS JT,

EVNE NO

UMETNOST JI

DRUŠTVENA

E

ITANMJA

|

Iznenađem odgovorom nekolicine naših pisaca „i kritičara da moderni engleski pesnici, a naročito T. S. Eliot i Ezra Paund, vrše snažan, „gotovo odlučujući uticaj na savremenu našu poeziju, engleski književnik Engas Vilson je, prilikom nedavnog boravka u Beogradu otvoreno izrazio sumnju u mogućnosti i vrednost te slovensko=mediteran– ske varijante neoklasičarske inte lektualne poezije. Pozivajući se na anglosaksonsku tradiciju, Vilson je svoju nevericu potkrepio tvrđenjem da su i Jejts i Paund i Eliot proizvod jedne drukčije

duhovne strukture i da barataju.

idejama · „Kkorenito različitim od onih koje su, „koliko je njemu poznato, u tradiciji naše kulture; da njihov „pesnički senzibilitet počiva na jednom prevashodno racionalnom poimanju sveta i da se, stoga, objektivno mora razlikovati od slobodnog, maštovitog, emocijama natopljenog i, u stvari, romantičnog duha slovenske i mediteronske poezije. Odgovara= iući mu jetko, da je i naša književnosž?, evropska Kmjiževnost, i da naša kultura predstavlja deo opšte kulture čovečamstva, odnosno da pojmovi i ideje, kojima se u svojim pesmama koriste moderni anglosaksomski pesnici pripadaju toj jednoj kulturi, pa prema tome podiednako i engleskoj i našoj poeziji, beogradski sabesednici Engasa Vilsona su na levanftinski način izbegli razgovor začet u stilu anglosaksonskih manira, svesni da bi se, ako ga ne prekinu opštim frazama o integraciji svetske kulture, razgovor po njih mogao neslavno završiti. Već odavno je, naime, postalo očigledno da većina ideja, s kojima mnogi naši današnji pisci razmetljivo pa radiraju, nisu ništa drugo nego odjeci odjeka neprikladnih i če-

Predrag PALAVESTRA

i}

nude da stvara idealnog junaka naših dana, koji bi bio nosilac i otelovljenje najpozitivnijih društvenih osobina, inkarnacija socijalističkog morala i „čovek velike društvene aktivnosti, borac, graditelj, čovek velikih strasti i snažne, neokaljane duše” jednom reči, idealno „odslikana paradigma novog Pečorina, kome Je, kao relikviji prvog reda, za sva vremena osigurano mesto u svakom literarnom muzeju Voštanih figura. Kada je napušta– la sholastičke dogme “#socijalističkog realizma, našoj literaturi se, na nesreću, „dogodilo nešto neprijatno: omamljeni izvojeva– nim slobodama, neki naši pisci su s prljavom vodom iz korita bacili i dete. Opisivati stvarnost postalo je nižerazumski, demodiTano, konzervativno i sitnorealistički; proklamujući „umiranje patetike”, mi smo slobodu pretvorili u anarhiju u kojoj se razgovetno proglašava da umetnik danas ni za šta na svetu ne treba da se angažuje. Propale su sve svetinje, iznevereni su svi jdeali, ugušene su sve ambicije i pogažene su sve vrednosti, pa je za umetnika, navodno, najbolje da živi „daleko od zaduvanosti pred licem stvarnosti”. Tim čarobnim štapićem tfobožnje mandarinske intelektualne supceriornosti, ispod koje se, kao klovn u magarećoj koži, bez teškoće nazire pomodni nihilistički cinizam pseudo-literarnih opsenara, stignut je primamljiv efekat. Na prvom mestu, pisac je izbegao da se bavi sukobom jedinke i društva i prisilnom depersonaljzacijom, na koju je čovek osuđen često vrlo mučnom svakidašnji-, com, — čime je automatski otklonjena opasnost od bilo kakvog i'konflikita između

javnoga mmjenja.

sto zastarelih knji ževnih „nazora. slučaju, čardaci ni na nebu ni na zemlji, izmišljeni u času nekakvih čudnih halucinacija i već unapred osuđeni na izlišnost i propast, pošto te velelepne kule u vazduhu ne služe ničemu, budući da ni po čijoj meri nisu načinjene. Odevena, vrlo često, u nešto slično andersenovskom, carevom novom odelu, naša Književnost već punih deset godina izbegava razgovor o karakeru 1deja koje bi trebalo da izražava, živeći u uvek iznova podgrejanom samozadovoljstvu da je bo'lja nego što je bila ranije. Istovremeno, naša kritika eklektički, i to, kao za pakost, trapavo eklek tički, sa svih strana pabirči i krpi nekakvu fiktivnu književnu misao, koja se niti gde potvrđuje niti gde ogleda, osim, razume se, u salonima i glavama onih koji su je izmislili. Ako neko ipak nasluti, ili napipa, trag neke ideje, koju bi pisci mogli prihva-– titi i razviti, svi se potrude da tu ideju što pre osumnjiče za SUVIše levo ili suviše desno poreklo, i ostave je pre nego što ju je iko proverio.

Kritika, pošteno govoreći, i nema moći da literaturi neke epohe nametne određene stavove i ideje; to uostalom, i nije posao prave kritike. Ona jedino ispituje, formuliše i razvija književne ideje svoga đoba, onako kako su to, u svoje vreme, činili veliki kritičarski autoriteti tipa Bjelinskog, Sent-Beva ili Skerlića. Besni Visarion nije bio inspirator „Evgenija Onjegina n „Mrtvih duša“, baš kao što ni kult nacionalnog zdravlja i optimizma nije bio kritičarski 505 Dric Jovana Skerlića. Za posle ii njih deset godina, međutim, naša kritika nije uspela da pronmađe, sažme i definiše ideje našeB vremena, između ostalog 1 zato što ih nije dovoljno bilo ni u samoj književnosti. Ako je uOpŠšle i tragala za njima, ona „e mogla da naiđe jedino na isprePlitano mnoštvo . protivrečnosti, ili na neku dobru aa

oja se ponavlja već O leba? moko protekle decenije naša literatura se oslobodila pri-

ideju sto. Ola ']i. već' odavno

Pored toga, eleU najboljem ganino je zaobiđena mogućnost da pisac svojim delom

zaseče u neki živ i bolan problem svoje epohe, i da se tako, zbog dejstva svoje reči, podvrgne iscrpljujućem „procesu za odbranu svojih književnih prava, procesu koji, eventualno, može da dobije tek u apelaciji. Što je još važnije, tim, kvijjetizmom su obezbeđeni uslovi da se, naravno verbalno i veštački, jedna do juče provincijalna pismenost iz balkanske zabiti pravim dijalektičkim skokom ravnopravno uvede u duhovnu _ Zajednicu Evrope, interesujući se prvenstveno za opšte, univerzalne, vanvremenske ideje, odnosno, od aktuelnih i modernih, samo za one koje su sankcionisane i vrlo pregledno, u sažvakanom obliku, raspoređene u Pikonovom ftrebniku savremenih ideja. Tako je, zahvaljujući skokovitom razvoju književne misli, umesto Živih, realnih ljudi, ezopovštinom, metaforama i mutnom, dvosmislenom „simbolikom u našu današnju literaturu uvedena sva sila Antigona, Oresta, Narcisa, Orfeja i Medeja, u kojima čitalac s naporom, uz Obaveznu pomoć mitološkog rečnika ili Grejvsovog priručnika, ftreba da pronalazi svoj lik ili lik svoga savremenika. Mistifikacije sa univerzalnim motivima i opštim humanističkim tezama, pod čije se okrilje može koješta podvesti, mogu, međutim, jednu književnost da koštaju gotovo isto onoliko koliko i prinuda socrealističke uravnilovke. Dovedene do paroksizma, obe te dogme onemogućuju da se u neposrednom stvaralaštvu primene. stavovi koji u sebi sažimaju duh ' jedne epohe, i da se oživotvore ideje sposobne da preporode i osmisle književnost jednoga doba —na*? ravno pod uslovom da takve iđdej ostoje. . 1OAOEa ko pažljivo prati tokove današnje književne misli, verovatno nije promakla više pu-

ta ponovljena tvrdnja da se, u novije vreme, bitno izmenio ka- ~

akter književnog junaka naših. dao? i da su Rastinjaci i Sorei 7 izgubili · svaku: draž. Drame ličnosti postale su,

EH OB.BBRRE (db!

po-

Književne misli i.

drukčije rečeno, suviše skučene, beznačajne, lične i naivne u poređenju s opštim, kolektivnim dramama egzistencije, situacija i okolnosti. Bez obzira šta mislili o vrednosti i značenju te tvrdnje, pretpostavimo da je to jedna književna ideja dostojna da pokrene pažnju i da zainteresuje analitički um, Već na prvom koraku pažljivijeg ispitivanja te ideje otkriva se opšteprihvaćeno uverenje da su Rastinjaci i Soreli bili neuporedivo drukčiji čak i od njihovih današnjih duhovnih srodnika i potomaka. Njihovo nestrpljenje bilo je pre= vashodno socijalne prirodne; današnji nadobudni i ambiciozni mladići, željni slave i uspeha, blagonaklono 'bi se'nasmešili

tegobnim moralnim katarsama i

katastrofama popularnih. romanesknih social-climbera. Sudbine Ribamprea i Sorela njima ne znače ništa više nego slikovito i lepo ispričane anegdote koje, mada. .veoma:uprošćene, eventualno mogu da se uzmu u obzir. pri površnom 'procenjivanju ~ etičke strukture starih · vidova kapitalizma;-·sorelovsku dilemu oni bi rešavali 'prostim navođenjem 'kla-

sične. sentencije o tipičnim ·ka- ·

rakterima u tipičnim okolnosti-

| Mg In ———_______

rsrgrzziparsper · aaanPriU OR RUB „ROM uiajuaayeziM

ma, ili pozivanjem na Engelsov sud o Balzaku, izražen u poznatom pismu Margareti „Harkins. Čak i kada bi, nekom vremeplovnom mašinom, kakve se susreću u naučno-fantastičnim romanima i stripovima, Rastinjaci i Soreli iz svoga vremena bili prebačeni u naše, oni bi privukli pažnju isključivo kao živa učila za očiglednu nastavu istorije marksizma i „marksističke estetike. Neotporni na bolesti, od kojih je današnji svet već odavno imuniziran, ti nesrećni mladići bi, u našem vremenu, uginuli kao biljke. Ne bi ih ubilo to što bi morali da izgube svoje iluzije; u– ništilo bi ih to što su iluzija uopšte imali. : Ostavljajući na stranu tu ni

. malo ružičastu, ali, srećom, ipak

fiktivnu perspektivu Žilijena Sorela i Lisjena“de Ribamprea, ono Što vredi utvrditi jeste činjenica da su oni, svojom pojavom i svojim karakternim osobinama, u svoje . vreme oživo„tvoravali određenu literarnu ide·ju, izvestan · stav. pisca prema ·'svetu s kojim: je živeo i čije je 'misli i nehotice delio i" izražavao. Ako pod književnom ideNastavak na -2.:-strani

{ENE RNJEZEVNI eee Kriza •IRE& A evropskog duha

i Heseova koncepcija kulture

Ako bismo naše vreme hteli da okarakterišemo na najsažetiji način, nazvali bismo ga vremenom integracije: u toku je proces svetske i regionalnih integracija; svet se sve više oseća kao jedinstvena „ekonomska i privredna zajednica, a savremena umetnost, prednjačeći u tom procesu, trudi se da izgradi univerzalni jezik sredstvima likovnog izraza. U našem najbližem susedstvu postepeno se ukazuju obrisi buduće zapadno-evropske unije: dok se iznutra radi na razmicanju međusobnih barijera i postepenom uklanjanju disproporcija koje su nastale samostalnim razvojem po.Jedinih nacionalnih privreda, dotle buduća privredna a verovatno i politička zajednica već sada zauzima. diskriminatorski stav preima svemu što je van njenih gra„nica. Drugim rečima, dok se ne·ke granice potiru, nove se gra'nice još rigoroznije povlače.

"Tako se istovremeno. odigrava– .ju. dva sasvim. suprotna. procesa koji, sa svoje strane, ukazuju na „svu, zamršenost i teškoće jednog „ovakvog poduhvata. Sam karak„ter integracije. više. govori o· kri-

.zi Evrope nego o mogućnostima ·

„Evrope kao ·jedinstvenog privrednog, političkog i kulturnog orga\nizma. Ako jedinstvo Evrope tre.ba da se izgradi na njenom ko„načnom i trajnom cepanju, onda očigledno postoji nesporazum u

CRTEŽ ĐORĐA ISAKOVA

su u toku istorijskog pretrpeli sledeća tri uticaja: rim-

pogledu značenja samog pojma „evropejstva“. Možemo se čah zapitati koliko ta nova zajednica može pretendovati na evropski naziv i evropski karakter i koliko je ona uopšte u stanju da bude nosilac evropskog jedinstva ako su njeni ciljevi određeni neposrednim političkim i jednostranim ekonomskim interesima

Danas se za pojam evropske integracije vezuju razne političke, ekonomske pa čak i vojne kombinacije čiji se ishod ne može u svemu predvideti. Ujedinjena Evropa zamišlja se kao moćna prepreka „nadirućem komunizmu“ i. li kao nova blokovska sila koji treba da se uglavi između dv: već postojeća svetska bloka. Svi zavisi od toga u kome se aspektu stvari posmatraju. No, jedn:i izgleda da je sasvim sigurno: pojam kulturne integracije Evropt kao i čisto kulturni ciljevi budu· će evropske unije potčinjeni su

.političkim ciljevima. Mi se s pra-

vom možemo upitati da politička deformacija ne dovede i do kul-

'turne. To nas sve i inspiriše da

analitički ispitamo vrednost {iakvih termina kao i valjanost građanskog pojma „evropejstva“ ! evropske kulture. U svojim esejima o evropskom duhu i njego-

·Voj krizi (La crise de IVersprit

„Variete“) Valeri je razvio ideju

„o „evropejstvu“. On je kao Evro-

pljane definisao one narode koji kretanja

ski, hrišaćnski i helenski:

„Rim je večiti prauzor organizovane i stabilne državne moći... Ras' prostranjenost hrišćanstva još dana skoro da se poklapa sa prostrans• tvom carske rimske imperije. Hrišćanstvo je donelo subjektivan mora i naglasilo pre svega jedinstvo morala... Treća oznaka je ona fina ı moćna snaga kojoj imamo da zahvalimo za ono što je najbolje u našo] inteligenciji: čistota i oštrina našea mišljenja kao i jasnoća, čistota i otmenost naše literature i umetnos

Ne upuštajući se u to koliko ja ova formula u stanju da se održi u svim svojim pojedinostima, možemo samo veoma uslovno da je prihvatimo kao kulturni okvir za definiciju evropskog duha. Ona što nam pri tom izgleda najznačajnije jeste činjenica da Valerijeva formula implicitno definiša sam fenomen kulture kao sintezu elemenata od kojih svi nisu izvormo ponikli na jednom tlu niti su svojina jednog naroda ili jedne rase.

Nastavak na 7. strani

BEZ PREZIVELOG POTOMSTVA

Problem samopoznanja naroda u literaturi postaje u našem vremenu sve neophodniji uslov integracije jednog nacionalnog pesništva u značaine tokove evropskog i svetskog pesništva. To je neka vrsta pričešćivania literature pred njeno posvećenje u povest o savremenom građaninu sveta što se našao pred dilemom humanizovanja ili propadanja. U isti mah, to ie način .da se izbegnu nesporazumi „hronološke“ prirode; u pitanju je jedno predstavljanje duha koje se ne može podražavati, stvaranie jedne realnosti utisaka i predstava, koja ima valjan razlog u Kkolizijama okolnosti života jedne određeme zajednice ljudi što na izvesnom području pokazuju kako, kojim ambicijama i pretenzijama duha, kakvim estetskim, etičkim i društveno-političkim afinitetima učestvuju u velikom vremenu socijalizma. Bez ovih atributa jedna literatura: ne može imati ozbiljnu priliku da pristupi krugu u kojem se inovacija uvek zasniva na dijalogu sa čvrsto izgrađenim' tradicijama. Kako ta inovacija.nika= da nije rušenie tradicije nego.samo njeno bolje razumevanje i oplemenjivanie novim vizijama i uglovima ;gledanja,.to se:mi njena afirmacija·ne postiže-mehaničkim

(Ka pitanju samopoznanja naroda u literaturi)

·uklapanjem u evropsku i svetsku tradiciju, već dugotrajnim i razumnim razgovorom sa onim što

je u prošlim razdobliima bilo pi-.

tanje života i smrti jedne nacije. Na ovom načelu nicale su velike evropske literature; ono i danas inspiriše kretanje pesničke misli, koja od realnosti iednog omeđenog podneblja korača ka realnosti univerzuma. Ponekad je potrebno da na ovu okolnost ukažu veliki duhovi, kako bi se obezbedio povoljniji tok misli; tako je, na primer, Gorki otvorio novu eru u samopoznanju duha nacije što je sve izmislila i u kojoj je sve mogućno, kako o Rusiji veli Samgin; tako jie i Tomas Man vizionarski sagledao boliku evropskog broda dekadanse, uz lično uverenje da su sve njegove knjige bile „beznadežno nemačke knjige“. Ta stinujanja duha, bez kojih nema stvarne pogloge za stvaralački odnos filozofije i života, najčešće se kreću slojevito, putem međusobnih oslanjanja i prijateljske polemike. U novije vreme, takav je slučaj sa literaturom uzbuđene Španije, koja je jedan duhovno invenktivni stav prema strahobnoj eri fašizma utemeljila na polemici dveju filozofskih škola —' Ortege-i-Gaseta i Migela Unamuna. Tako se, u Svetskim literarno-filozofskim prelacijama,

de

mogu objasniti mnoge stvari: u podjednakoj meri ekspresionistički bunt građanina. habzburške monarhije i niegova nova verzija u delu „generacije povratnika“, kao i kretanje ka spoznaji puta indijskog maroda u učenju Aurobinda Ghoša o integralizmu, čiji su koreni u pradrevnoj mudrosti Bramana.

Ključna situacija u kojoj se postavilo pitanie samopoznanja narođa u našoj literaturi predstavljena je pojavom Svetozara Markovića; u neophodnom «poslu otkrivanjia duha i stremljenja jedne nacije u literaturi ni danas nije učinjeno, u teorijskom. pogledu, ništa značajnije od poduhvata jednog snažnog realističkog duha, koji je sugerisao važnost prožimanja estetskog i neestetskog u tumačenju umetnosti, prožimanja i trajno sazvučnog hora pevanja i mišljenja. Svet našeg devetnaestog veka, i pored katkad okrufnih prigovora o epigonskom karaktenu realističkog preobražaja naše litrature, merio se jasnoćom i preciznošću stania duhovnih i materijalnih odnosa u iednom zaostalom društvu; melanholija Bore Stankovića i skepticizam Branislava Nušića .mogu se prikazati kao vrhunac jedne stvaralačke svađe s realnošću m ime viših zahteva za sa-

mopoznanjem narodnog duha. Poratni modernizam dvadesetih godina morao je naslediti određenu shemu odnosa prema ovako zahvaćenoj realnosti, i njegove prethodničke reperkusije u domenu poezije iznova su dokazale gde su granice smelosti „oslobođene mašte što se, prema Crnjanskom, uputila na Sumatru, označavajući raskid umetnosti i života, No, i Crnjanski i Rastko Petrović ostvarili su u prozi onu nužnu meru razumne polemike sa tradicijom realizma, koja im je obezbedila primerne zasluge; „Seobe“ i „Dan šesti“, kao i romani Iva Andrića, nadovezuju se na tradiciju Stankovića, spajajući sliku čoveka jednog tla i čoveka univerzuma. seobe duša jednog područia i traganja univerzalnog, duhovno rascepljenog pripadnika svetske zajednice. Primat nacionalnog u jednoj literaturi potvrđen je, dakle, i u prozi ovog mdernizma: na drugoj strani, iako nešto zakasnela borbenost našeg međunarodnog nadrealizma, koji je opravdano koračao neutabanim stazama antimalograđanskog društvenog protesta, takođe se pri-

Nastavak na 10. strani

Milivoje JOVANOVIĆ

“atoma va /.8 4

(eNA

&: