Књижевне новине

„„0dieci odliieka

NMastavak sa 1. strane

jom podrazumevamo literarnim sredstvima uobličenu i ostvarenu misao, koja, nastala pod određenim istorijskim uslovima, iz”ažava neku bitnu osobinu čovekoVog položaja u datoj eposi i, samim tim, dominira intelektualnim životom, služeći kao najeklatantniji izraz duhovne klime toga vremena, onda se u istoriji kjiževnosti može naći bezbroj primera koji će potvrditi da velika literatura nastaje u onim prilikama u kojima se rađaju velike stvaralačke ideje. Kritičari su već odavno utvrdili da je dilema između društvenog uspeha i mo= ralnog poraza, odnosno između socijalne propasti i očuvanja ličnog dostojanstva, kao književna ideja razrađena u golovo svim značajnijim delima takozvanog Whritičkog realizma, Danas čak i daci znaju da su svi veliki književni pokreti počivali na velikim idejama; da pisati dobro ne znači stvarati veliku literaturu; da posedovati slobodu stvaranja ne znači stvarati velika dela. Da su i Robinzon „Kruso i Verter, i Raskoljnikov i Ana Karenjina, i Haklberi Fin i Jozef K,, i Judžin Gant i Adrijan Leverkin, kao i Sorel i Rastinjak, Ribampre i gospođa Bovari, utoliko življi i neposrednije ljudskiji ukoliko personificiraju određenu humanu situaciju i oživljavaju odredenu književnu ideju. Oscilirajući između sholastike i nihilizma, između neoklasičarske poetske hermetike i starački razgoropađene nadrealističke arogancije, između pseudo-avangardne nekomunikativnosti i jevtine feljtonistike, naša literatura je izvesne zrelije ideje, za poslednjih deset godina, uspela da razvije prevashodno u oblasti proze. Te ideje se neposredno nadovezuju na opštu misao o Čovekovoj usamljenosti, koja se, uvek drukčije · „transponovana,

sve više širi, ti svetovi mogli već jednom da procvetaju.

Dva tri struka gorkog pelina i vresa, jesenjinske breze ili omamljujući ljiljan iz eliotovskih bašta — to je pitanje ukusa, ali i savesti. Preispitujući svoju književnu savest i svoju stvaralačku etiku, današnji pisac se, pre svega, određuje prema vremenu i sredini kojoj pripada, i kojoj se obraća, nastojeći da tu poziciju učini pravom pozicijom književnika, Cveće kojim se diči pred prijateljima i gostima odaje njeBovu svest i njegovu sposobnost da se nađe i snađe u životu ko-

ji pred njim previre mnoštvom ·

protivrečnosti, i koji ga prisiljava da se odredi. Najkreativniji izraz toga opredeljenja je ideja njegovog dela: ona je potvrda njegove savesti i njegove svesti u onoj istoj meri u kojoj je i odraz moralnoga stanja i duhovne moći vremena u kome je nastala, Ako je pisac opredeljen, njegovo delo je samo po sebi određena ideja. U tome smislu, za kretanje i razvitak jedne Kknjiževnosti od presudnog je značaja preispitivanje njenih idoja i njene savesti, Sve dok se ne odredi i dok svoju misiju ne zasnuje na idejama koje je data epoha spremna da prihvati, književnost će morati da se miri sa podređenom ulogom, odjekujući praznim zveketom naprslih reči bez dejstva i bez uticaja. Napuštajući zayetrinj mira i ugodnosti, rušeći ziddve nepristupačne mandarinske celomudrenosti, intelektualističkog cinizma i iranscedentalne nezainteresovanosti za sitne, prolazne brige smrtnoga sveta, pisac se približava istini i životu. Uranjujući u protivrečnosti životne stvaymosti, s kojom se suoči, on otkriva čoveka i mjegov položaj u vremenu i proštoru. „Olkriva čoveka pritisnutog iskušenjima samopregora i konformizma, odlučnosti i kukavićluka, koristoljublja i čestitosti, i iz log čvora životnih oblika on je, objektivno, u mogućnosti da izvuče moralnu i filosofsku pouku koju će uplesti u svoje delo.

'Da li će hteti, smeti i moći đa u

tom košmaru prepozna lice sVOga bližnjeg, zavisi od njegovc profesionalne savesti, ođ njegove

Vladimir V. PREDIĆ

Stepenice koje nismo hteli

To su te stepenice. Ne mogućnost

Već

To su te stepenice

Reč koju nismo wrebali a tu je Godine koje mismo slušali a prenaglile

Predeo w, koji mismo hteli I ko sad to uwpormo ponavlja Popnite se

Popnhite se

I oponaša obalu ma kojoj me stojimo Tremutak vremema ma čelu bode

Obuzet nama

A njegova moć Noć je u govoru Ponavlja

Popnite se

Kao što se šsaginjete i podižete

Po kući U poslu

Kao kad verujete nad knjigom

Jedmostavmo

Kao kad se molite

Kad joj ljubite ruku Pramen vatre ma usnama

Kad gledate u oči što vas smiruju

Popnite se

Ugasite tu svetlost zaboga Napokon

Pokorrmi

Penjemo se

Da bismo još jednom Odstupili

Pedagoška lunkcija lilerature

__poezija

Mile BISKUPLJANIN

Ja 5am u Tatu i me mogu S vama Zaista, pozdravite mi Semu i javite da Prenesite sve moje pozdyave kućama

Kažite da me noć opkolila i da sam osu

Sta mogu kad misam bio od jačih Vrag me terao da zaratim tako

Javite se jednom Yazgledmicom ako hoćete

Ovlašćeni ste od mene da posetite grob Apolinera

Ja nemam vremena da se bakćem s tako prijatnim stvarima Ja moram da ostanem iza stanice svoje izrešetane kože Ja moram da marširam preko začaranih, poljana

mirisa ispresovanih

Ja moram da ratujem, u ovoj kutiji

Ja moram da spremim, doručak od kukute za cYnog labuda Zbogom, bponesite ovaj moj pogled i bacite ga Muz put u mekoj Provamsi

Pozdravite usput sve golubove koje sretnete

Ja ostajem iza svih zidova da čekam vaš povratak Dok se me vratite ići ću gore dole i premosiću oblake Napraviću jednog zmaja od mojih kostiju i vaše kose Kupite mi jedan oblak koji je prozračniji od tila

Ako je tamo jevtinije, kupite mi i jedmu lepu laž u koju mogu verovati

Ne mašite mi kroz prozor i zadimljeni perom

Pokušajte da budete osmehmuti to priliči činu i trenutku Tako kao što rekoh: ostajem da prekopavam spolja i iznutra A vi mi svakako kupite srebyne suze i drvenog konjića očaja To je tamo svakako bagatela, me zabora

za decu i omladinu

Druže uredniče,

Proces industrijalizacije, u kO-

ražava slikovito i približava je i ·

odraslima i mladima? u dalje

Kaleidoskop sa pet novčića

“Ako zakasnite na taj voz čekajte sledeći Gospođo sa očima spaljene trave a gde to putujete

ne dolazim koje meću videti đen da sadim Yuže

besmislemo sa plavim ,

wite: ja atujem

mora biti“ ocrtava se pred nama toku: „Citajuči i.doživ-

F eslival · sludentskih pozorišta

U Zagrebu će 5e od 16, “o 23. septembra OVC godine održati II internacionalni {estival stuđentskih pozorišta. U zBradi Zagrebačkog dramskog kavališta, uz domaće studentske pozorišne trupe, treba da nastupe studentska pozorišta iz Engleske, Francuske, Belgije, savezne Republike Nemačke, Nemačke Demokratske republike, Poljske, Austrije, Itali• je i Tunisa, Među autorima, koji će biti izvođeni na Pestivalu, nalaze 5ec sSlavomir Mrožek, Karlo Golđoni, Semjuci pBeket, Harold Pinf{er, . Žorž Parkuhar, Mišel de Gelđerod, Breht i IMrnst Tole. Zanimljivo je đa će neke grupe izvoditi dela koja su napisali mlađi „autori, članovi same grupe, Pestivalu će takođe prisustvovati veći broj delegata raznih stuđentskih pozorišta i studentskih unija, · mlađi pozorišni MWritičari, reditelji. i novinari. Za učesnike Tesijyala organizovaće 5ec POšebne priredbe, hako bi 5C upoznali s nekim našim eminentnijim umetnicima kao i vrednijim 0-

stvarenjima raznih grana naše

za druge

vazduhom

ljiljana

i za Vas umetnosti,

Ne aaa ed e ea a a aa ea

savremenog nastaynjka za jezik i literaturu. ·

U jednoj osnovnoj školi ovih dana smo pratili delatnost mnogih nastavnika književnosti i jezika. stvar stoji ovako: dobar metodičar, ali ne prati savremenu knjl]ževnu produkciju; ili, prati literaturu, ali nema mutodske veštine i ne stvara aktivnu pažnju .kod učenika, Zar kazniti nekoga ko me želi da uživa u nekom Kknjiževnom tekstu? Zar to nije kazna za samog nastavnika,

javlja u najboljim delima naše styaralačke moderne literature, i kod Andrića i kođ Krleže, i kod Crnjanskog i kod Ujevića. Razgranjava– nje te ideje, koju je svojevremeno Rastko Petrović okarakterisao kao „duhovnost koja najviše traži da se potvrdi“, bogati i osmišljava našu noviju Književnost, bez obzira što, u osnovi, i ta ideja predstavlja samo jedan vid poznatog stava o odnosu jednog _ičoveka prema drugom čoveku, i jedinke prema kolektivu, DomiPrtianfnost te ideje u delima posleratnih pisaca svih naraštaja govori veoma mnogo, Ona pokazuje da duhovne sfere modernog čoveka nisu bezgranične i da, po rečima Lajonela Trilinga, „mi. u stvari, sebi laskamo kad o sebi govorimo kao o ljudima od ideja, pošto smo prvenstveno ljudi ideologija“. I doista, za poslednjih

žnjama

etike i od njegovog falenta, ali ta koju on svojom pretvori u dragocenost. to je ZzGloga njegove žudnje da svoju umetnost uskladi i izjednači s te savremenoS tekovinama moderne imaginacije. Odgovornost pisca danas sastoji se u tome da samoga sebe, kako bi rekao. Sartr, „stavi u posed svoje slobode”, da tu slobodu sačuva. primeni i oplodi najna= prednijim, najčovečnijim ma svoga vremena, slobodu, to ne 'žriači sHmo slobo ima neBtp, što našem, čoveku, oddno stvarati nego i slobodno birati, prihvatiti ili odbacivati ideje rođene u velikim Da bi jednn književnost postati sastavni

deo obpšte kuliure ona, pre svega,

sebi; jedino sa onim što je naj-

me se menja profil naše zemlje i

snage - ZC: NH pouku njenih ljudi, sam po sebi ne stvareči firebia da ra u dovoljnoj meri psihološku kulturnu atmosferu među našim

ljudima, njihovom decom i omladinom. Proces industrijalizacije donosi izvesnu civilizaciju koja miriše na televizor, Vespu, fiću, frižider, električne instalacije i mehaniziran porodični i društveni život. Ali nije sve u hlebu iz moderne pekare, u sladoleđu iz domaćeg frižidera, u belom vešu iz ideja- .. mašine za pranje, u zapuščivanju wa ušiju muzikom iz tranzistora...

duha i sa

Posedovati

raslom i mladom, treba kao voda, kao vazduh, kao hleb: hrana za

kulturama. duh, hrana iz najtanijeg tkiva

mogla ijudskog duha i srca, hrana iz vii nerazlučivi soke temperature čarobne vizije čovečanstva, i humanistički sagledanog OoVOB

našez još primitivnog a već nabujalog i industrijski razvijenog društvenog života. Ali to „nešio“

mora pripadati

Literatura kao svedočanstvo čoveka o čoveku i za čoveka.

„Literatura je sredstvo vaspitanja“, vele neki nastavnici, ona je snažno i delotvorno oružje u rukama škole; učenici, kažu oni, rado čitaju književna dela.

Tako se kaže u jednom napisu — u jednom časopisu, ali to uvek ne dopre do ušiju onih koji rade s učenicima, a ako i dopre, šta onda?

Da li je dovoljno ako neko us- „ tane i Waže! „Naši učenici treba

da shvate i osete da, pored na-

uke 1 filosofije, poš}oji" i \njibevi

stvo koje je sačinjeno od ideja, oblika i izraza u njihovoj organskoj povezanosti i skladnosti.. .“ (Citat iz „Peđagoške stvarnosti“)

Kome je ovo upućeno? Kako je upućeno: Ono treba ne znači ono što se želi: da se istakne pedagoška funkcija literature. Sve ono:

„riše „ubeđijivim“ apelima „mora“, ,.,.. i :

TO ipeHaw “i \nUžno je” i suptimog, „,. O a * ' književnika koji govori o sebi . sa skrivenim porukama, teško o-

rio

nost kao specifično izražajno sred-

Wnjiževno obrazovana ličnost savremenog nastavnika književnostj

ljavajuči književna dela, naši učenici osetiće da se iđejnost i ten-

dencija u književnosti odražava svojom celokupnošću stvara mocna posredan — zaobilazan mna- tod i tehniku rada, metod koji čin..,“ I dalje, sve u istom stilu: nije deo tehnike, već deo lično-

sti izgrađene na osnovima 'književne kulture, ali i metodike uvođenja dece i omlađine u oblast

„U književnim delima naša omladina treba da doživi i saznaje da u kulturi (i u njenoj komponenti

— književnosti) za misao čoveko- literature. ; vu nema graničara i carinika...“ A to bi bio posao literarne peKako objediniti dobronamernos dagogike! ,

pedagoga — praktičara koji ope- Mustafa RARAHASAN

UREDNISTVU „. „KNJIŽEVNIH NOVINI

top bev+G tasa .N 2.

« selljivim lenđencijama? Neko s nekim, peđagog sa književnikom ili obratno — mora nekoga i neke (preko tri miliona učenika) da uvede u oblast liturature, ali kako? Kao pomenuti peđagog ili kao pisac? Jasno je da literarno delo živi tako dugo dok nešto kazuje, saopštava čoveku:

Zao mi je što moram konstatovati jednu netačnost u'članku o nepoznatoj pesmi Dušana Jerkovića („Književne novine“ od 27, VII ove godinc). Naim», ne tačan je podatak koji se odnosi ma Dragutina-Gutu Kostića, Mohda je u pitanju štamparska gre-

deset godina mi smo slobodu oO'stvarili, ali je nismo oplodili: Ona u književnosti nije ni nagovestila pravi duh čovečnosti našeg vremena, Zadovoljivši se njenim dražimn i njenim izgledom, mi već godinama, toržestveno i ponosno, ponavljamo krilaticu da svi cvetovi freba da cvetaju, a uopšte ne vodimo računa o tome da bi, umesto korova koji se sve više širi, ti cvetovi mogli već jednom da procvetaju.

AAN AAA A A o

Slobodan GALOGAŽA

Svakovrsni vidovi življenja, koji se šaroliko i uzbudljivo prepliću donoseći raznorazne kategorije odnosa među ljudima, toliko su uvek u kretanju, neizmerno gibljivi da im sve zahuk-

tale mene teško prati i savesno, uporno novi-" narsko beleženje. Zahtevima umetnost: profticanje reka trajanja donosi tek sirove rude materijala od koga će umešne ruke stvaralaca, prema i mogućnostima, da oforkvalitetu, odražene slike

njihovim porivima me, u jednom novom stvarnosti.

Najdirekinija poniranja u kovitlave vriloge učestanosti pojava, preobražaja predela, komvrše se, Zbog prirode i od strane literature.

plikovanosti situacija neposrednosti izražavanja, Time je, u krajnjoj konzekvenci

šiveno moralna uloga književne reči jače naglavreve . neupoređivo je teže i kompleksnije od smirenog hroničnog inventarisanja stvari, već samim tim što predstsvlja posebnu vrstu transpozicije podataka, donesenih od dana, u novu nost mozaika umetnosti, Pa, kao što umesno

izriče Krleža: „Jedina podloga i pratvar tih si-

šena, jer njeno zahvatanje iz

izrazitija odlika. njene osobenosti ona može ravnopravno ući u Veliku zajednicu ljudske duhovnosti, sposobna da prima i prenosi, ali, istovremeno, i da daje. Ako ne bude svestan te svoje odgovornosti, i obaveze da daje, pisac neće biti u stanju da uhvati korak sa svojim vremenom, on će i dalje preskakati preko tuđih plotova i kititi se cvećem ukrađenim iz {uđih bašta.

Predrag PALAVESTRA

ne dolazi samo po sebi, još manje utiče samo po sebi. To „nešto“ je celokupna ideja naše revolucije, juče, danas i sutra, stvarne promene u zemlji i nas samih, lika zemlje i psihičkog lika nas samih, stvarne promene koja zahvata našeg čoveka u celini, i odraslog i mlađog i onoga koji uči i onoga koji se uči, i onog koji vaspitava i onoga koji se vaspitava. Ali šta je to što ideju iz-

treba, mora, nužno je, nalaže se, ističe se, ukazuje se, sve je to ono didaktiziranje koje ne deluje ni ka.. na nastavnika, ni na učenika, ni ma čitaoca. Ko boluje od toga, taj boluje ođ lančanih zahteva ovakve prirode, Evo citata iz istog časopisa: „Danas je potrebno Veće uvažavanje svestrane vaspitne uloge koju na mlade čitaoce vrše književna dela...“ Lančani sistem isticanja ovog „To je to — tako

sci?

književnost,

gradi nova,

ZIVOT — veliko vrelo tema

akcija.

skih inspiracija, esejističkih analiza,

Ne mora steći samo nomenklaturu terstva popuda da se iskažu previranja današ-

dramskih

repor-

njice, da se ispolje prisutni životni intenziteti, da se izvajaju viđeni likovi. Na ovim sadašnjim drumovima uvek ima mogućnosti za svežine susreta s ljudima, koji će doneti plodan osnov za neprestane varijacije i zemimljiva zapažanja, izdignuta na stepenike ljterarnih teksto-

različite

va, uramljena na slikarskim izložbama, sagle-

dana ne ekranima. 0 OE Nije bitan cblik izražavanja, koji je često smerom

„opsorvacija

uzeto, dru-

zbivanja

izukršta- ljudima,

snaobražen umetnikovim sklonostima, i lićnim značajnij» da iz doživljajne sprege sa pokretnom {rakom realnosti prikaz složenosti postupaka, delotvorno 1 delujuče umetničko kazivanje, nu

pronaći staze, kada je već jednom materijalizovano u slinu ili rečenice, svoga opstanka među

femperaturama. Mnogo je proistekne objektivan

koje će onda nužno

Štn strujanja svih tokova života intimno neposrednije i misaono zrelije odiekužju mnogoglasnim alkordima u fkivu kreatorovom tim Je

da je svolap, naša 2jcdina sudb;na pod zvezda» ma. 1 on može biti, ao je suštinski dođiviien, i plo se u njemu pronalaze putokazi nabredovanja, meprekidni sGabdevač neslućenih intenziteta i mujcelishodn'sih spoznaja MW\Ctličk"), nazuminvo je da s? ı vrnvljenje stihova, melodijsko sazvučavatie, i konvercija romana, "BO : sam Život, razvijaju neproek:dno, da %29gate svoja izražajna sredstva; istorija umetnosti je dokaz heprešrnn.h traženja i upornih Dpronalaženja novih sadržaja i novih oblika za svaWevrsna serpštavanija. Jodnos.ranost i jedao5mo?nosı bi bili pogyjoni %%* Fun, smisao DUO5,)janja umetničkog dela. Moćno oruđe nadahnuća je samo nemirno ulaženje u sveobuhvatnost životnih podataka i neometano iskazivanje nuštine. NiknJa u umelnosti kao stvarna zrelina i kao stvama snaga ne može da prosperirs Dbraćenje vvviće izvesnih pojava, beleženje nekih površinskih manifestacija. Istinita lepota pisanja, koja ostaje prisna vremenu, jeste ona koja je proistekla iz razumevanja biti društvenih od~-

to čine dela Homera, Getea, Dantea, Servantesa i naših književni. Ali kako naš učenik da sazna da baš to kažu pomenuti pi-

Sve literarne institucije (udruženja književnika, ređakcije knji- se, ževnih publikacıija, tedre za jugoslovensku i svetsku razne tribine i bovi) treba da nastoje dase izkreativnija ška, ali moj brat Guta njje mogao dati nikome nikakve letke na dan 18. II 1930, pošto onda nije bio na slobodi. On je došao s robije u leto 1930 (a bio je Osuđen na godinu dana, razume od suda za zaštitu države). Ukoliko bi ovo bilo objavljeno zahvaljuje | .

instituti, kaklu- Momčilo KOSTIC Kornelija Stankovića 1

ličnost Beograd

AAA AA AAA

dinci na nekom šetalištu koji se međusobno ne poznaju“, :

Ieto tako u savremenoj razuđenosti umetničkih ostvarivanja nisu mali grebeni opasno” sti koje donosi kanoniziranost -o koju se na parčad razbijaju sve nadahnutosti i težnje da se mnogostrano obuhvati savremenost. S druge strane, loši napisi i ostale pseudoumetničke umotvorine, koji zanemaruju prirodu ljudskog koračanja, zakonitosti razvitka, već jedino proističu iz utiska koji se stiče što se određenom kretanju prisustvuje manje ili više kao gluvi i slepi svedok, opterećeni su jednako kao i tekstovi ostvareni Do narudžbi šema potpuno apstraktnim prividom prikaza ma kojeg životnog doživljaja. Na rezultate ovih tek formalnih svedočanstava se ne može osloniti ni delimično, akamoli ako postoji potreba da se sligne do korena nekog istorijskog procesa. "Takav pisac ili umetnik, da iskoristim Meringove reči, „luta u sadašnjici. otuđen od sveta“.

Međutim, svet koji gledamo oko sebe nije tesan, niti nastanjen improvizacijama nečijeg razmišljanja, niti je omeđen unapred utvrđenim verovanjima u kalupe dogmi. Svet Je satkan i od radosti, i od tuge, od napora i borbe, od svetkovina i samoća, od zanosa i sumnji, od uspona i padova, i u njemu su neizmernec mogućnosti da svi putevi umetnosti budu uvek

rovina, kojima se umjetnost vjekovima hrani, to je stvarnost našeg vlastitog života , koja traži preko nas i kroz nas, koja neće da utrne zajedno s nama, koja teži da nas nadživi i provaljuje iz nas u jakim uzbuđenjima, što ih mi konvencionalno zovemo ljepotom“.

U našem životnom loračanju, koje se iz ZOre u zoru odvija na ovim balkanskim geografskim koordinatama, nesumnjivo postoji jedno izrazito obilje stanja i pojava, pred znalačkim očima se nalazi neiserpan rudnik materijala koji može da ovaploti u teme treperavih simfonija, impresivnih likovinih kompozicija ,široko osmlšlienih romansijerskih postupaka, Emocije rođene i iz ovoga našeg drušivenog proceša sugestivno su pogodne, kao što su to bile svakad i na svakon mestu, da prožmu krv i meso poet-

njegova paleta svestranije i raskošnije obojena i zapis njegova pera neće izneveriti ni suštinu poozije ni ustremljenost zakona događanja. Umio{nička inspirisanost ne vezuje se za efemćerno i bledo živontarenje ako se iz svakodnevnosti, nešematski viđene, izvuku pored podataka 1 dragocene pouke saznanja: kad je istorijski „ruka postala slobodna i osposobila se da stiče SVC više i sve novije veštine“, da i glava mora !Z pojedinačnih protivrečnih datosti izvući one pomoću koj'h će biti ostvaren sklad između umet:ničke idojnosti dela i osnovnih tendencija društvenog rozvitka. Život nije, u svakom služaju i nigde pod suncem, 59 spletovima svojih Zbivanja, i u svesnoj usmerenosti svr.8a pomivzan]ja, idilična :gra pastira siarc Arkađije, ali ni sialna izcbličena Vižil& hidrogenskih eksplozija; 071 je pre svega i konačno, i kada je tegoban i ka-

nosa, iz umešnog sagledavanja kompleksnosti detalja, iz donošenja raznobojnih likova i događaja. Proizvoljna deformacija, pojedinost koja za-

klanja vidik ili naprosto isprazna igra sa smido solipsističkog ižiVljavanja svoje vlastite ličnosti dignute na pijese izgled trajanja na taj način ne može označiti ni u jednom

slom reči dovode samo

destal samoushićenja. Nikoji

jedinom svom atomu kao istinski odražena životna pojava. Proizvoljnost postaje jedina mera ukusa u takvoj vrsti egzibiciranja, ukoliko se čak ne radi o veoma racionalnom zamagljisukoba i njihovom kroz nemušte funkcije koje ne znaju ni za časovnik ni za otadžbinu, Na slične probleme već je i Didro ukazao: „Marim ja što je umetfigure u.,-cilju što prisvetlosti ako mi celina ne prijanja uz dušu, ako su te ličnosti kao pojc-

vanju životnih

nik rasporedio svoje mamljivijeg dejstva

stvarno živi, da bi „najčudnija marljivost i magičan red“ simbolizovali i oplodili nastanak 1 razmahnutost umetničkog dojstvovanja. . Do živimo svoj život, ı za nas Je umetnost sama uvek tu, u našim odajama i na našim ulicama, neprekidno do kraja ljudska, sazdana od svi ranijih, kao i prisutnih, nastojanja da bi oplemienila smisao i sadašnjih i budućih ljudskih bivstvovanja. Pa kada već volimo osvefiljenć prozore napretka što razgone noćne tmine pra" istorije, možemo podvući da je jedna od velikih humanističkih uloga svakog stvaralaštva, pa i onog u regionima umetnosti. ta pozitivna delatnost, kao što to ističe Marks, „kako bi se. učinilo čovečnim :čovečje iskustvo i da bi se styorio čovečji smisao koji odgovara čitavom bogatstvu čovečjeg i prirodnog bića“.

rešavanju