Књижевне новине

RAST JEDNOG KRITICARA

PAVLE ZORIĆ: “KRITIČKI ESEJ 1

lako se s potcenjivanjem govori o našoj kritici, neprestano se javljaju nove knjige kritičkih napisa koje pokazuju njenu sve veću zrelost. A kad bi izdavači bili spremniji da objavljuju knji ge kritika, ta pojava bila bi još vidljivija. I Zorićeva nova knjiga kritika svedoči o tom sazrevanju. U njoj je on obiavio četrnaest eseja o istaknutim savremenim jugoslovenskim piscima: o Ujeviću, Crnjanskom, Veljku Petroviću, Dedincu, Vuču, Matiću, Mihailu Laliću, Košu, Goranu, Marinkoviću, Šegedinu, Kalebu, Božiću i Sijariću. Sve su to pisci koje ne treba otkrivati, ali koje ioš uvek treba procenjivati i tumačiti. Delo svakoga od njih

| je zamašno i da bi se ono pročitalo, analiziralo i procen'ilo, treba imati sposobnosti velike asimilacije tačnog zapažanja +tanane osećajnosti dobrog rezonovanja, koje je Zorić posvedočio u svojoi knjizi.

Pisci kojima je Zorić prilazio nisu obeleženi jednom osnovnom težnjom ni jednom zajedničkom preokupaciiom i ne može se reći da je on prevashodno kritičar jedne određene vrste pisaca ili jed nog određenog shvatanja. Strukturu njegovih eseja uglavnom od

ređuju specifične crte dela jed-

nog pisca. Ali ima nekih zajedničkih komponenti, kriterijuma i stavova koji ovu knjigu čine jedinstveno intoniranom. Ponekad je to, na žalost, linija manjeg otpora: razmatranje po vremens= kom redosledu dela ili po rodovima. On je pre svega kritičar opservacije i obično nikakva a=– priorno usvojena stnuktura sudova ne opterećuje njegovu OpsSer= vaciju. Ali reklo bi se da je njegova kritička opservacija skučena okvirima školske istorije književnosti. Sa pijedestala ove istorije književnosti, on zauzima stavove koji kao da su dati sa velike udaljenosti: vrlo često on piše o svojim savremenicima kao o dalekim precima. A tai utisak uslovljava i pojačava i nedostatak topline i neposrednosti u njegovom stilu.

Najbolji Zorićevi stavovi su sporadično posejani u nizu „detalja koji nisu od bitne važnosti. Ovi tačni i dobro formulisani sudovi, kao pisani da iednom za svagda budu usvojeni, nisu do bro pripremiljeni: oni se iznenada pojavljuju i, nerazvijeni, ubrzo bivaju napušteni. Izgleda kao da je Zoriću stalo samo do tih sudova a ne i do analize i da nema strpljenja ni marljivosti da analizira jedno delo deo po deo. Polazeći od jedne određene struk ture izlaganja, on ne nalazi mogućnosti da potanko razmatra delo jednog pisca. Izgleda kao da ie za njega bitno da iskaže svoj sud o delu, a sve ostalo je samo dosadan posao pripremanja tog suda, koji nije dostojan pravog kritičara.

Zorić ne polazi od jedne apriorne estetičke pozicije u koju bi ukalupliivao svoje sudove. Iako važi kao gorljivi zatočnik realizma, u njegovim kritikama ima mnogo sudova koji su direkino suproini „tezama klasičnog realizma. On, na primer, kaže: „Književno delo je celina u kojoi je svaki elemenat važan, ono se ne sme pretvarati u površnu ilustraciju života, ili u autonomni, hermetički zatvoren svet kome stilska otkrića daju presudni karaker“. Ovakav stav bio bi hegde na sređokraći između tzv. realizma i izv. modernizma, a njegove kritike, polazeći od ovog stava, nikako ne predstavljaju ratoborni obračun s jednom grupom književnika ili s jednim književnim shvataniem od nesumnjivog značaja. On se zalaže za stvaralačku sintezu u književnosti, za književnost koja bi dala izvesnu stilizaciju objektivno8 sveta i pomirila konkretnu ZI, OE ART s uopštenom votnu činjeničnost

humanom simbolikom. U skladu sa ovim svojim integralist:čkim

LIKOVNE PRILOGE 1 VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO ĐORĐE ISAKOV

KNJIŽEVNE NOVINE

shvatanjem Zorić je dao jednu vrlo lepu i vrlo prihvatljivu definiciju regionalizma: „Nije samo regionalizam slikoviti opis osobenog seljačkog ambijenta: to je sva ka književnost koja poklanja naj više pažnje dekorativnom izgledu jednog odvojienog miljiea, bez pro

·'dirania u suštinske stvari i preo-

bražavanja podataka u umetničku stvarnost“.

U svom kritičarskom metodu Zorić nema uvek dobru ideju vodilju. Povodeći se za istoriiskoknjiževnim pristupom savremenoj književnost, on nastoji da jednom delu priđe istovremeno s raznih strana. Iako mu je stilska strana dela bliža, on ume da anali

PAVLE ZORIĆ

zira i ideje jednog pisca, unoseći čak i nove momente u tu analizu, kao, na primer, u idejnoj analizi Tina Ujevića. Ali simultamost te težnje često ga sputava da pruži jednu staloženu i smirenu analizu, te delu priskače iz raznih uglova bez strogo određenmog plana. Stoga su mu eseji često kompoziciono nesređeni. Uz to i sam stil mu je ponekad klišetiran i krut. Zorić se, izgleda,

ne trudi da ono što izražava kaže ~

na jedan svež, novi zanimljiv način. Kao da mu nije stalo do toga koliko će biti zan'mlitv kao pisac, nego samo do toga koliko će biti tačan kao kritičar. Izvesna nebriga u pisanju i 1Zvesna klišetiranost u suđeniu verovatno ie plod „načitanosti“, koie mu je, bar zasada, na „početku kritičarske karijere, teško bilo osloboditi se. |

U izvesnim esejima Zorić se i neposredno oslaniao na mišljenja nekih naših istaknutih Krjtičara: u eseju o Crnjanskom na Bogdanovića i Ristića, a u eseju o Velj ku Petroviću na Branka Lazarevića. U oba slučaja ovo oslanjanje je bilo korisno i potrebno, kao postavljanje mete koju u nečemu treba prebaciti. U većini eseja Zorić ima na pameti jednu već datu ocenu „i donosi svoje zakliučke s obzirom na ovu ocenu, nastojeći da je izmeni ili dopuni. Zato se kod njega Svesno javljaju manje ili veće, afirma– itivne ili negativme devijacije u odnosu na vladajuće mišljenje O pojeđinom piscu. U osnovi njegovih sudova stoji jedna polemička nota. Ali, u svakom slučaju, nje gove ocene se mogu prihvatiti ili ne prihvatiti u nijansi, ali se ni-

· kada ne mogu sasvim negirati.

Najbolji su mu eseji o 'Ujeviću i Crnjanskom, a najslabiji o Goranovoj „Jami“ i Kalebu. U analizi Ujevićeve poezije uspeo je da ukaže na neke nove momente u Ppesnikovoj viziji života, a u prikazu Crnjanskovih „Seoba“

približio se magistralnoj analizi Milana Bogdanovića, dajući unutrašnju, strukturalnu analizu lirskog romana uopšte. O Goranovoj „Jami“, nije' rekao

uprkos obećanjima, ništa bitno novoga,

»ı „GRAFIČKI ZAVOD“, TIT OGRAD 1962.

a o Kalebu je dao više skicu nego završem esej.

U pojedinačnim ocenama izgleda nam &da je Zorić dao neka mišljenja koja nisu održiva. Da li se zaista iz dela Miloša Crnjanskog izdvajaju svojom vrednošću samo „Seobe“ i „Stražilovo“? Čini mi se da nije uspešno ocenio pozitivnu vrednost Božićevih drama i da je njegovo delo posmatrao pre svega iz romansijerskog ugla. Nije li „Veliki Mak“ Eriha Koša nesumnjivo bo lje i značajnije delo od njegove druge satire „Sneg i led“? Neopravdano je i da se ime Ćamila Sijarica vezuje za folklonizam. Sam Zorić je nedavno osvetlio Si jarićevo delo iz jedne druge, mnogo pouzdanije perspektive. utvrdivši da Sijarić nije folklorno-dekorativni pripovedač, nego umetnik naivne vizije sveta, koja se približava bajki i njemoj stilizovanoj uopštenosti. _Ali svi njegovi sudovi su postavljeni u jednu misaonu i kriterijumsku ravan iz koje oni prirodno i logiČčno proizilaze. Njegov kritičarski stav je u tome sasvim jasan, a njegovi suđovi su postavljeni kao meta i korektiv koji traži da se ponovo analiziraju dela najistaknutijih pisaca našeg vremena u pripremi istorije savremene Književnosti.

U ovoj prvoj knjizi koju je jedan naš mlađi kritičar objavio o nizu najpoznatijih i najznačajnijih pisaca našeg vremena, Zorić je posvedočio da ozbiljno i marljivo prilazi kritičarskom poslu, da zna da donese svoj vlastiti sud, da ima kriterijuma, da sa smelošću sudi o svojim savremenicima oko čijih su se glava već svili oreoli poznatih i značajnih pisaca. On je s nesmanjenom kritičnošću znao da primeti slabosti i kod najnesumnjivijih vrednosti i da se potpuno oslobodi panegirika i superlativa. U odnosu na prvu #jmnjegovu knjigu „Članci“, objavljenu 1956. godine, ova knjiga pokazuje nesumnjiv rast njegovih Rkritičarskih mogućnosti i rezultata. Ukoliko se oslobodi nekritički prihvaćene istorijsko – književne perspektive u amaliziranju savremenih vrednosti, ukoliko ugladi, obogati i profini svoji stil i ukoliko se oslobodi „izvesne nesređenosti u komponovaniu svojih eseja, Zorić će postati kritičar prvoga reda, do čijeg će se mišljenja mno go držati i od koga će zavisiti konačna ocena „naše savremene književnosti. Ali i sada se njegov rad ne može prenebregavati ni potcenjivati.

Dragan M. JEREMIĆ

Veoma davno još ljudi koji su mislili i pisali o poeziji utvrdili su da pred pesnikom uvek iskrsavaju isti problemi u novim oblicima. Poezija pred tim problemima oduvek je pred jednom beskrajnom avanturom, čiji rezultat je, obično, izražavanje jedne mobe poetske ličnosti. Ovo izražavanje ličnosti, dakako, danas je poprimilo nešto rastegljivije okvire i složenije forme. Ono uključuje hiljadama godina staro pesničko iskustvo, koje, opef, uključuje ogromno istorijsko, psihološko i opšte-kultumo iskustvo. I pitanje pesničke inspiracije postalo je nešto malo komplikovanije... Osnovni zadatak kritike poezije, međutim, ostao je isti: izdvojiti dobru pesmu, odbaciti rđavu pesmu — i još više, izdvojiti dobru movu pesmu.

Kritičar poezije Mateje Matevskog, u ulozi policajca koji patrolira ulicama literature imao bi veoma jednostavan posao. Imao bi u svoju beležni cu da zapiše samo sledeće: tim i tim ulicama brošao sam više puta, ništa neuobičajeno nije se dogodilo; a tu i tu primećuju se znaci života, nekog kretanja ili, čak, znaci izuzetne živosti. Zadatak bi mm bio utoliko lakši što sektor koji je ovaj put imao da obiđe sadrži svega dvadeset pet kraćih ulica (čitaj pesama).

Vraćajući se sa saobraćajne recenzentskoj terminologiji, to bi značilo da susret s nekolikim pesmama prvog ciklusa pesničke zbirke Mateje Matevskog „Kiše“ budi u čitaocu niz

·'asocijacija koje se, uglavnom, kocentrišu oko ciklusa „Spisak“ Popine prve zbirke „Kora“. Ne treba naročiko tražiti sličnosti između „Trave“ Mateje Matevskog, koja je „mala poljana tuđih, lepih nada“, i Popine „Mahovine“, koja je „žuti sam odsutmosti“, između „Sena“ Mateje Matev'skog, koje beše

„=. Zelemi vir mnogih, dama iz Štedrosti sada ćutim, sasvim, žuto Za starcem, u meni ne plaču i grubo će me nabacati u kola...“ i Popine „Mtolice“, koja je Večmop na nogama, Sto koracima sad me listaju Zaboravila je stablo i vesele ruke Obrosle očima zelenim“.

Još manje treba očekivati neke direktne sličnosti između Matevskovog jezera, „zalutalog »L krilo brda“, i Lamartinovog „Jezera“, ili između pesme „Zalazak“ („Rumemo. Rumemo. Rumemo...“) i I,orkine pesme koja varira mešto različite kolorite (zeleno). U pitanju je nešto drugo. Nekoliko zaista lepih, nadahnutih. i svežih pesama Mlateje Matevskog, među kojima se ističu ove pomenute, misaonom i figurativnom aparaturom, pa i intonacijom neodoljivo podsećaju na autore koje je čitalac ranije čitao i, štaviše, kojima se divio, Kad Vasko Popa „eksterijerima“ i „mrtvim prirodama“ daje dušu, udahnjuje emocionnlnost i, čak, misaonost, kad njegovi objekti, prividno odenuti biljnim, animalnim i geometrijskim formama, izražavaju jednu dublju unutrašnju dramatiku, svojstvenu samo ljudskom biću, on tad na jedan izvanredan način, i meuobičajen kod nas, proširuje „oblast poetskog. Kad Matevski, čineći to veoma slično, Popinom „Spisku“ dopiše „Travu“, “Seno“, „Guvno“, „Jorgovan“, „Topolu“, „Jezero“, te pesme gube čar prvorođenih i svojevrsnih, ma kako lepe bile ...a lepe jesu. Možda najlepše u ovoj zbirci.

Veoma sličan utisak stiče se pri čitanju pesme „More“ iz drugog ciklusa, koja je takođe, u okviru stvaralačkih mogućnosti OVOg

ZAKASNELO POZNANSTVO

MATEJA MATEVSEK]I: „DOŽDOVI — KIŠE“, „PROSVETA“, BEOGRAD 1962; S MAKEDONSKOG PREVEO VLADA UROŠEVIĆ

O aaa aa

pesnika, neobično uspela. O moru je u svim vremenima pevalo bezbrojno mnogo i naših i stranih pesnika. No, setimo se u novije vreme nastale Matićeve pesme „More“. Matić je zadivljen morem, tom „gustom lepotom leta“, „izliš“ mog dijamantnog sklada“. On je na nov načim izrazio višesmislen odnos između čoveka i prirode. More je za njega otelotvorenje zrelosti i lepote, neizmernosti i večnosti, mira i trajanja, otelotvorenje potpune integralnosti. Matić se obraća i ženi, više kao viziji ili uspomeni nego kao konkretnoj ličnosti, a najviše ljubavi kao pokretačkoj snazi i poeziji kao njenom duhovnom ovaploćenju. Semantički i figurativno „More“ Matićevo i Matevskog imaju vrlo malo sličnosti, ali na emocionalnom planu izvestam smisao im je identičan; kod Matića istina sporedan, kod Matevskog dominantan. More Matevskog, koje (kad već tražimo sličnosti) „miruje mepokretno pod sumčevom ogrlicom”, koje je „dubrava od ogledala... spokojnost nasmejana“, u stvari ima mnogo simplifikovaniji smisao. Pevajući o njegovoj „nedohvafljiboj bezdani“, o „velikoj igri mepostojanosti lepe“, o moru koje ne otkriva „tajm, svoje dubine tamne“, Matevski neprekidno, direktno i indirektno, pominje ženu identifikujući njenu narav sa OSsObinama mora, da bi zaključio sasvim. nedvosmisleno: „A ti ostaješ. Ženo. Ti more postojano

večno pružemo samo poljupcu sumca.

A mi smo samo vetrovi svojom, igrom is-

ceđemi ptice smo što ginu od svoje pesme“.

Nije, dakle, u pitanju identičnost ideja i izražajnih moći, ikoliko kretanje u formalno sličnim okvirima, s tim, naravno, što su Matevskom visine i prostranstva njegovih anticipatora nedostupni. Nezavisno od pomenutih pesama — za koje se, uglavnom, ne bi moglo reći da su poetske projekcije pesnikovih ličnih emocionalnih problema — Matevski se predstavlja kao izrazito sentimentalan pesnički duh čije osobine prividno moderno ruho, ili hermetizam koji nadoknađuje nedovoljnu unutrašnju misaonu organizovanost, ne mogu da sakriju. Njegov raspon je u stvari raspon od maksimalne egzaltacije pred prirodom, njenim ritmovima i bojama, njenim bogatstvom i, najviše, spokojem i sigurnošću koje jedino ona pruža, do najsnažnijih osećanja koja se vezuju za ženu. Njegova psihološka i emocionalna evolucija je već do fragičnosti poznata i česta u vidu ispovesti razočaranog čoveka, razočaranog pesnike, koji je mnogo očekivao od života ~ pesme, i uverio se da je život – poezija avantura, u kojoj se gube iluzije. Retki misaoni i poetski uzleti, poput ,, pesama „Balada o vremenu“ i „Kiše“, odista su isuviše retki da bi činili kriterijum za ovu zbirku, ali dovoljni da govore o mogućnostima pesnika.

„Kiše“ Mateje Matevskog su, ne freba io zaboraviti, štampane prvi put pre šest godina i, po svoj prilici, ne mogu se smatrati poslednjom reči ovog pesnika. Kad bi tako bilo, mogli bismo samo da žalimo. Ovaj uporedni, makedonsko-srpski tekst više je svake hvale vredan izdavački poduhvat s ciljem da se publici sa srpsko-hrvatskog čitalačkog područja približi savremeno pesništvo drugih republika. Mada bismo, priznajemo, u buduće radije pisali o pesničkim izvanrednim poduhvatima nego o izdavačkim. Bogdan, A. POPOVIĆ

epupBBRHHHHHHMHHRENMEUHDHEHHEHE BuuuuHHHHHNEHHHEHHEBBHHEHHHHHURNHHRHHHRNNREHHHEKNNEEHHNNNERHNHHEHNNHHGBRNENUHNHHHRIEHGRWHHuNHHENHuHP"-=annNuHHHHRNHHHHRNNHHHNNRRNESNHHNEHNNHNERHHRHHNMHERHNRNHNHHHREWHNHNHNMHHRHM

SUŽEN KRITIČARSKI

UGAO

Knjiga Arnolda Ketla „Engleski roman“ (ili, tačnije, „Uvod u engleski roman“, kako glasi originalni naslov) ne predstavlja pokušaj jedne Kknjiževno-istorijske sinteze ostvarenja engleskih romansijera kroz istoriju. Pisac je nastojao da u esejima koji se drže kao samostalne celine, kroz analizu pojedinih književnih dela najistaknutijih engleskih romansijera, pokaže njihove bitne osobenosti i vrednosti i, na aj način, odredi takove razvoja i kretania „engleskog romana od nastanka do našeg vremena. Keti kao predmet svoga posmaftramja uzima gotovo isključivo jedam roman koji, po njegovom mišljenju, sadrži najviše karakterističnih osobina za umetničku viziju pisca kojim se bavi i podrobnom analizom toga dela, vrednujiući ga, određuje njegovo mesto u širokoj panorami engleske književne istorije i značaj koji njenjegovo delo ima u razvoju roma– na. Mada je Ketl u prvom ređu kri tičar-praktičar, on je ipak u dva uvodna poglavlja svoje knjige, i u nekoliko uzgrednih primedbi uz analizu dela, odredio načela na kojima zasniva svoju kritičku delailnost i merila na osnovu kojih ocenjuje dela koja posmatra. Dok poglavlje „Realizam i romansa“, u kome KetI pokušava da osnovne književne vrednosti izvede iz istorijskih kategorija, predstavlja jedan dosta shematičan i površan istorijski uvod, poglavlja „Život i osnovna slika romana“, u kome raspravlja o izvesnim opštim strukturalno-teorijskim pitanji-

ma romana, daleko preciznije i

ARNOLD KETL: „ENGLESKI ROMAN“, „SVJETLOST“, SARAJEVO 1962: PREVEO Dr IVO VIDAN

tananije određuje granice Ketlovog posmaračkog i kritičkog metoda. U svojoj amalizi engleskog romana Ketl polazi od uverenja da je konačni cili književnih vrednovanja domošenje suda o pojedinom umetničkom delu. Međutim, to vrednovanje ne sme da bude apstraktno i ne može da se obavlja u vakuumu. Pošto je književnost deo života, o njoj se može donositi sud jedino na osnovu Života. Kako život nije statičan, nego se kreće i menja, kritičar mora i književnost i sebe sagledavati istorijski. Ali mada se svaka knjiga mora posmatrati kao deo istorije, a na njenu vrednost gledati kao na kvalitet njenog „doprinosa postizavanjiu čovekove slabode“, nužno ie imati na umu da kritičar treba da sudi o samoi knjizi, a ne o njenoj nameni, o tome koliko je ona društveno značajna ili kolika je važnost njenog uticaja na istoTiju. U svim romanima koji predstavljaju uspela umetnička dela postoje dva elementa koja međusobno nikad nisu odvojena, a ipak se mogu razlikovati. To su život i umetnička osnovna slika. Dobar roman ne samo da prenosi život, nego o njemu nešto govori, otkriva izvesnu osnovnu sliku i daje joj smisao. Osnovna slika ie ona osobina koja knjizi daje celovitost i smisao i koja čitanje čini potpunim i zadovoljavajućim doživliajem. Ona predstavlja samu suštinu piščeve vizije, onih elemenata života kojima se on u delu bavi.

Ketl pravi razliku između dva osnovna toka romana, prema tome tome da li pisci, pišući svoja dela, bacaju težište na život ili aa osnovnu sliku; naime, da li počinju nekom osnovnom slikom, svojom vizijom ili moralnom istinom, koja im se čini vredna, i pokušavaiu da joi ubrizgaju život, ili počiniu „nekim prilično neodređenim interesom za život“ i pokušavaju da iz njega izvuku neku osnovnu sliku. Onu v?rstu romana koja nastaje na osnovu osnovne slike, „piščeve moralne vizije, Ketl naziva, služeći se Livisovim terminom, „moralna basna. „Baš kao što moralna basna ne postiže uspeh ako pisac svoju moralnu zamisao ne ispuni životnom građom, tako nealegorijski roman koji počinie s piščevim neodređenim osećajem Života' doživljava neuspeh ako svom 'isečku života! ne doda moralno značenje, neku odgovarajuću sliku“. Ketl ističe, takođe, da su umetnička dela vanvremena, pošto hvataju „napetost i dinamiku života“, koje, koliko se god neprestano po obliku menjaju, ipak neprestano iraju, pošto Su DrOŠlost i sadašnjost istovremeno i različite i nerazdvojne. On takođe podvlači da roman svoju živoinost mora da crpe iz interesa za stvarni život naroda i da je osnovni cili romansijera postizanje realizma i izražavanje istine o životu. Pod realizmom Ketl ne podrazumeva samo slikanje onoga što jeste, pošto bi u tom slučaju umetnost bila mnogo manje vredan oblik ljudske delatnosti, „ier ljudsku svest ne bi menjala

nego samo potvrđivala“, Nužno je da svako umetničko delo uključi u sebe i fantaziju.

Donoseći sud o delima i Dpiscima na osnovu ovih načela, od= meravanjem odnosa između žŽivota i osnovne slike, Ketl, istovremeno, ima na umu još nešto, što uvek bitno deluje na konačnu sliku koju će steći o delu ko=je posmatra. On, naime, smatra da je romanu izvanredno korisno pristupati ispitujući zašto on još uvek ima snagu da na nas i dalie deluje. Taj momenat vredno= sti i značaja za nas jedno je od glavnih merila kojima Ketl određujć vrednost dela iz prošlosti. Zbog toga on vrlo često insistira na simbolizmu izvesnih odnosa i likova, na njihovoi opštoj važnosti i trajanju. Simbolični kvalitet koji on u ličnostima otkriva čini, po njegovim rečima, od likova individuu, ali i nešto više nego što je sama individua. On tvrdi da likovi književnog dela koji nisu fipični, koji nemaju simbo= ličan kvalitet, ne mogu biti umetnički zanimljivi. Tip ne pred stavlia prosek, nego otelotvorenje izvesnih sila koje se u određenoi društvenoi situaciji sjedinjuju da bi stvorile određenu vrstu vitalne energije. Činjenica ie, međutim, da ponekad Ketlovo institiranje na simbolici likova deluje suviše shematično i iznu= đeno.

Primenjujući svoi kritički metod sa dosta elastičnosti, Ketl je, naročito u prvom delu svoje studije, ostvario nekoliko vrlo za-

Nastavak na 4. strani Dušan PUVAČIĆ

93