Књижевне новине

O TO BI pisac, književni kritičar i esejist, ratko Kreft, srpskohrvatskom čitaocu je malo poznat kao pripovedač, Javivši se pre punih četrdeset godina, on je, međutim, svoje književno delo i započeo upravo crticama i pripovetkama, da bi se, doduše u isto vreme, okušavao i u ostalim literarnim žanrovima. Imajući od početka svoj, prilično uzan, svet ı, ujedno, jasne nazore o svetu i životu uopšte, sasvim je opravdano Kreftovo pribegavanje raznim književnim rodovima: jer, da je svoju spoznaju sveta ispoveđao samo u pripovetkama ili pesmama, romanima ili pak dramskim tekstovima — Kreft bi se, bez sumnje, neprestano ponavljao, varirao uvek na istu temu i stalno govorio na isti način. To ponavljanje i jednostavan zahvat, koji su, zahvaljujući širini: Kreftova ttalenta, srećno izbegnuti, bili bi unskoliko dokaz piščeve nemoći i značili bi već od početka pribegava-– nje manirizmu. S druge strane, esejistika i književna kritika — pa i publicistika — omogućili su mu da svoje pripovedačko delo oslobodi od preteranih filozofiranja o smislu čovekova života, o ljubavi i smrti.

A upravo tim problemima — problemima, dakle, čovekova bivstvovanja — bave se sve pripovetke Bratka Krefta, pogotovu ove u zbirci „Kalvarija za vasjo“ (Kalvarija iza sela), Njima dominiraju patnja i stradanje slovenačkih ljudi, onakva patnja i onakvo stradanje kakvi su nam — samo donekle — poznati iz Dpripovedaka i romana Ivana Cankara, zatim Prcžihova Voranca, Franca Bevka i nekih drugih slovenačkih stvaralaca. Kreftov čovek je lišen sreće, radosti i ljubavi života; njemu je sve to oduzeo drugi, silniji, jači, pa je otuda u njegovoj iskidanoj psihi neprestano prisutna pomisao i, čak, rešenost na samoubistvo, jer jedino smrt može doneti utehu i iscelenje. U Kreftovim pripovetkama itragičnost življenja potencirana ie, baš na samom čovekovom ulasku u labirint života, kratkotrajnim bleskom ljubavi, vedrina i sunca, koji se odmah gube, i sve preostalo trajanje samo je uzaludan čovekov hod po mukama ne bi li se opet dosegle lepote. Izbegavajući Cankarovu simboliku — onu, na primer, iz „Slika iz snova“ — Kreft je svojim crticama i pripovetkama veoma otvoreno govorio o ljudi-

Pri

BRATKO,

KREM

ma i o društvu, ne podležući, čak ni u najranijim radovima, ekspresionistričkom maniru. On se odmah opredelio za realittičko prikazivanje stvarnosti, jer je to od mjega, kao i od niza drugih umetnika, zahtevalo vreme; stoga je u njegovu delu lako razlučiti. do je :eksploatator a ko eksploatisan, ko je varalica o ko prevaren.

Kao pripovedač Kreft se hi u jednom momentu nije udaljio od svoga veMiege i svih bremenitošti koje. je ono sa sobom nosilo. „Grad, selo i čovek — radnik, seljak i intelektualac — njegova su neiscrpiva tema. Zbog toga še on često vraća svetu svoga vognoga kraja, svojoj Prlekiji, analizira njegov život, bedan i'jadan, gladan, bos i go; u. isto vreme ispovedaće sebe, svoje potucanje po gradskim ulicama, svoju borbu za nasušni hleb. Za Krefta pripovedača uopšte je karakteristično da autobiografske elemente isprepliće s opštim, pa je stoga u njegovoj pripovedačkoj prozi jasno ispoljena tendencija koja je uvek obojema borbenošću i humanizmom, nekim ·saosećamjem sa: svetom prevarenih, prezrehih i unesrećenih. Takva tematika, uza Svu tendenziosnost i neskrivenmu revolucionarnost, nužno je vodila. pisca ka realističkom metodu koji je, opet, protkan izvesnim životnim romantizmom, karakterističnim upravo za našu međuratnu socijalnu literaturu, kojoj Bratko Kreft gotovo čitavim syojim književnim delom pripada; u ono vreme njegove pripovetke značile su pobunu protiv nepravde, zla i pakla među ljudima. On je, u pojedinim slučajevima, isuviše podlegao nužnosti otvoremog govoremja, optuživanja, zapostavljajući pritom možda neke estetske norme pripovetke. Krefi, u svojoj političkoj opredeljenosfi, pribegava crno-belom slikanju stvarnosti i aj elemenat umanjuje donekle umetničke vredmosti njegove

„KALVARIJA ZA VASJO“, POMURSKA ZALOŽBA, MURSKA SOBOTA 1962.

proze. Međutim, ipak je bitrio da to ne umanjuje i sugestivnost, uverljivost njegova bripovedanja. Kod njega, naime, prelazi nisu nagli, brzi, no blagi, spontani, i on, o tome estetskom principu, čini se, uvek vodi računa. Uostalom, on i ne uzima za teme svojih pripovedaka neobičnosti, jer je sav u svakodnevici, u vrtlogu života i u drugovanju sa čovekom koji je u stalnoj borbi za opstanak. I, sem toga, Kreft nikada ne pribegava jednolinijskom i jednostranom prikazivanju, već gotovo u svaku svoju pripovetku uvodi nekoliko ljudskih sudbina, različitih po svojim društvenim položajima, ali sa zajedničkim životnim ·„težnjama ·(totalitet sreće, slobode, ljubavi i zagrljaja). Pravda, istina i moral — tri su najosnovnija problema Kreftovih pripovedaka i, u pojedinim, on sam, prilično nametljivo, „opredeljeno, „sugeriše ih i opravdava, Uverljivost njegova pripovedanja tada nešto opada i ustupa mosto deklarativnosti, koja ipak ima svoju funkcionalnost u tekstu. Međutim, osnovna vrednost Bratka Krefta kao pripovedača nesumnjivo je u samoj obradi teme: sa smislom da nađe i odabere temu (problem), on je, pri obradi, ne opterećuje suvišnostima, direktan je i uvek nastoji da njeno osnovno tkivo ostane čitavo; to tkivo ponekad je samo činjenica — a Kreft voli da barata s činjenicama — i on, želeći da mu ne oskrnavi životno ruho, prožima sa izvesnom romantičarskom zanesenošću koja u sebi skriva jedva primetnu veru u lepo i dobro čovekovo sutra. Takve, njegove pripovetke poseduju zajedničku (unutrašnju) strukturu i nekako su hronološki poređane i povezane: one otkrivaju uzroke po-

iavi i rastu pobune protiv društvene nejedna-

kosti. Kreft zato uvek nastoji da svoje tekstove prožme akcijom, dramskim sukobima i dinamičnošću, odbacujući i najmanju deskriptivnost, koja je u nizu pripovedaka zamenjena čovekovim unutrašnjim nemirima, monolozima i preispitivanjima. Piščeva težnja da uzroci pobune budu reljefno, u svoj životnosti, prikazani urodila je, u nekim slučajevima, i drastičnim naturalizmom. Dok se u realističkom umetnič-

· nosti iskrenom, nepatvorenom,

kom postupku ugledao na Balzaka i Gorkog, dotle je u naturalističkom zahvatu pod uticajem Zole, a u psihološkom 'DostojevskoB. 4.

Pa ipak, iako sa bogatom tematikom:i dobro postavljenim problemima. Kreftove pripovetke nisu razvijene i uvek do kraja zaobljene; nisu čak ni dorečene. One najčešće deluju kao skice za veće radove, kao građa za roman ili pak za dramu, na primer. Kreft, naime, nije škrt i suv pripovedač, ali on se pridržava estetskog principa o ekonomičnosti izražavanja (i uopšte korišćenja sredstava), pa ne troši reči

ovedač Bratko Kreft

uludo, smišljen je i kondenzovah, izbegava re- ~

fleksije, esejizirane, mada mu se potkrade po nekad tirada o kresnicama 1! ljubavnim noći-

ma. Ali taj zanos, koji uvek i nije tirada, ima svoje unutrašnje logičko opravdanje i on obično simbolizuje u sebi čovekov san O sreći i loepoti, i stoga, iako na nekim stranicama zazvuči pomalo sentimentalno, ne umanjuje umetničke vrednosti Kreftove pripovedačke Pprože. i Zbirka pripovedaka „Kalvarija za vasjoć koja je štampana povodom četrdesetogodišnjice Kreftove književne delatnosti (1922 — 1962), predstavlja izbor iz celokupnog njegovog pripovedačkog rada: od ukupno dvanaest, svega su dve („Zgodba o komisiji, blatu in šmarnici“ i „Zgodba o prvem honorarju“) novijeg da>

tuma, dok su ostale nastale u međurafnom Ppe- go

riodu (do 1932). I.,u dvema novim pripovetkama Kreft je ostao onaj od ranije: i tu je svet njegove mladosti i njegova rodnog kraja, a i umetnički postupak ostao je isti. Jedino je „Zgodba o prvem honorarju“ više od ostalih pripovedaka lirski intonirana i 5 malim prizvukom ogorčenja na naša savremena literarna zbivanja. To ogorčenje vratilo ga je u dane mladosti kada se, ne misleći na sebe, na svoj lični život i na nagradu, žrtvovalo, stradalo i borilo za lepotu čovekova života, U toj borbe-

humanizmu nalaze se nesumnjive vrednosti, ži-

votne i umetničke, crtica i pripovedaka Bratka.

Krefta. Tode ČOLAK

gorkijevskom .

SUZMBN RHEITKIČARSKI UGAO

Nastavak sa 9, su'anc

nimljivh i uverljivih analiza („Oliver Tvist", „Orkanski Visovi“). U tim analizama Ketlov me tod. kritičkog suđenia na osnovu odnosa života i osnovne slike bio je najubedljiviji, jer je u njima pod životom pođrazumevao Ono što ulazi u granice koje je pisac svojim delom omeđio. U većem broju analiza u dnugom delu knjige, gde je govorio o Ssavremenim piscima, on je zanemario takav postupak i vrednovanje vršio poredeći pišćevu osnovnu sliku sa „svojom nedefinisanom, pa otuda i nužno prilično apstrak tnom, idejom života. Nije, dakle, reč o slabijoi primenjivosti niegovogp metoda na dela savreme=nosti nego na svesnom izopačavanju i izneveravanju izvesnih ranije formulisanih stavova kojih se u prvoj knjizi dosledno držao. „Govoreći o romansijerima XX veka, on polazi od ubeđenia da je život onakav kakvim ga on vidi i u principu odbacuje svaku manje doptimističku i mračniju viziju života nego što je njegova. On otvoreno priznaje da za Dpisimizam XX veka nema simpatija, ali govoreći o onom delu savremene literature · koja ne odgovara njegovoi viziji sveta on kao da zaboravlia svoje raniie tvrđenje da moralnu basnu ne treba meriti po tome da li je njen moral istihit, nego po tome da li ie basna uverljiva. Među' tim, odbacujući viziju sveta S kojom se ne slaže, on ne pribegava ispitivanju njene ubedljivosli. Pošto Ketl ono s čim se ne slaže odbacuje rečima: „To nije život“, do njegove vizije života mo že se doći ma osnovu niegovih

reakcija na shvatanja pisaca koja nisu podudarna su njegovim. U osnovnim crtama Ketlova ideja. života svodila bi se na princip zdravlja i normalnosti i na poštovanje života. Osuđujući pesimizam i uskost savremenjh romansijera, njihovo „negiranje života“ koje poslaje negiranie U-'. umetnosti on i njihovu umetnost i njih same svođi na kategoriju dekadentizma. Zamerajući savremenim romansijerima što se Ograničavaju na jedan uski svet ili na svoju sopstvenu ličnost, Ketl opet, polazeći od svojih negativnih premisa, zaboravlja da je ranije, govoreći o Džejn Ostin, podvlačio da nije važno što je svet kojim se ona bavi uzak, pošto ne postoji način na koji bi se značaj mogao meriti prema ve ličini.

Pored nesumnjivih · vrednosli Ketlovog metoda i njegovih izvesnih kritičkih rezultata, činjenica je da se na osnovu hjegSove knjige dobija nepotpuna i ponekad izopačena slika o engleskom romanu. Svesno ogrančivši svoj ugao posmatrania samo na jedno delo pojedinog pisca i isključivši iz svoga kritičkog sagledavanja izvesna značajna imena (Meredita u prvom redu) Ketl je napisao ono što je, u stvari, i želeo: „Uvod u engleski roman“. Nama bi bilo draže da se naša čitalačka publika upoznala sa tokovima engleskog romana SUusrćvši se sa jednim šire zahvatnim i pobpunijim delom. Mada je on svoju knjigu završio „Lorensom, mislimo da je to trebalo da bude „Engleski roman“ Voltera A-

lena. J Dušan PUVAČIĆ

MONOGRAFIJA O DUBROVNIKU

Dr RADOVAN SAMARDŽIĆ:

„VELIKI VEK DUBROVNI-

KA“, „PROSVETA“, BEOGRAD 1962.

Dubrovnik, „njegova prošlost, njegov život kroz različite periode naše istorije, oduvek je bio draga tema naših istoričara. Od Račkog i Novakovića do onih najmlađih, od naučnika prvoga Teda do diletanata, svako ko se ba~

lo kom vidu i na bilo koji način, smatrao je za neku vrstu svoje obaveze da o Dubrovniku bilo šta napiše ili kaže. I kao što to obično biva, mnogi su rekli šta bilo, mnogi značajne stvari. I zato bi se, s dosta prava i razloga, moglo reći — kao što postoji „vizantologija, tako postoji i dubrovmikologija, posebna grana istorijske nauke koja ima već dosta dugu trađiciju i mnogo vrednih rezultata za SoObom. I zato, kada kažemo da ova izvrsna knjiga dr Radovana Samardžića „predstavlja izuzetan događaj i znači svečani frenutak naše dubrovnikologije, onda smo rekli samo jedan deo istine i izrekli samo jedan đeo priznanja ko> je „Velikom veku Dubrovnika”, bez diskusije, pripada. Prikazujući borbu Dubrovčana za opstanak, napore njihove diplomatije koja u odbrani nezavisnosti SVOga grada nije nikada vodila računa o metodima. i sredstvima i bila u tom pogleđu potpuno dorasla mletačkoj, sve krize i katastrofe koje su ovu malu irgovačku republiku, od Velikog značaja za nas, potresale i koje je ona umela da preživi, pisac Ove knjige pokazao je ne samo veliku erudđiciju i mesumnjivVo DO=-

vio prošlošću naših naroda u bi-,

znavamje istorijskog metoda, mo

IA VV U U UV .

i dar i veštinu valjanog pisca, Uvrežilo se i ukorenilo kod

nas jedno naopako mišljenje da.

naučno pisati znači u isti mah i nekjiževno pisati. Kao da pisme= no i interesantno izlaganje umanjuje naučnu ozbiljnost jednog istorijskog rada. Dr Radovan Samardžić piše zanimljivo, Živo, njegovo izlaganje prati se s na> pregnutom pažnjom, a njegova knjiga ne gubi ništa od svoje naučnosti.

brovačkog veka na onaj način na koji je Skerlić

lucijči Koristeći svu dostupnu ~ lite-

raluri, objavljenu i neobjavlje-

On daje zaokrugljenu, celovitu sliku zlatnog du-

davao sliku. srpskog XVIII veka ili Matijez. pisao istoriju francuske “~ YreVQ~

nu arhivsku građu, Samardžić je

došao do značajnih otkrića, pronašao mnogo nepoznatih činjenica i prikazao mnoge događaje

u potpuno novom svetlu. On Se

predstavio ne samo kao vrstan znalac dubrovačke prošlosti, no

i kao odličan poznavalac prilika ·

u Turskoj i mletačkog političkog mentaliteta, Njegovi portreti Alage Šabanovića, Ahmeta Ćuprlića, Marojice Kabužića, da pomenemo samo neke, predstavljaju mala remek dela i literarno su

sugestivni u onoj istoj meri U”

kojoj su istorijski verodđostojni.

Ima još nešto što daje poscb-.

nu draž ovoj knjizi. Dr Samardžić veštinom dobrog pisca ume da koristi izvore. U svoje izlaga=nje on ubacuje izvode iz izvora, znalački odabrane i spreino Ukomponovane u celinu i to njegovom pričanju daje izvanrednu živost i lepotu. Njegov

prikaz .

velikog dubrovačkos zemljotre-

sa, događaja koji je Republiku doveo na rub propasti ili njegova interpretacija dubrovačko - hajdučkih. sukoba, jesu poseban vid majstorstva u tom pravcu. „Veliki vek Dubrovnika“ je u

svakom pogledu veliko delo 0

Dubrovniku. Predrag PROTIĆ

NEMILOST RECI

Po ko na koji put, naročito kada su u bpitanju mladi pesnici, potrebno jc pisati o nemilosti reči. Čitav jedan period u našoj novijoj književnosti može se označiti kao prepuštanje na milost ı nemilost rečima. Ali je to nužno bio samo prelazni period. \J ime takve poetske reči, koja bi imala svoj neponovljivi izraz, svoje naličje i samostalnu vrednost, koja bi se, znači, mogla osetiti bez obzira na ono što se prostiralo iza nje, žrtvovala se celovitost i mnogostranost pooetskog fenomena. Ali danas smo u mogućnosti, ako to nismo bili juče, kada se naša poezija ponovo obrela među rečima kao u svom pravom: medijumu, da pred pooziju stavimo ozbiljnije zahteve nego što je to iskričavo i iznenađujuće spajanje mespojivih reči jli sposobnosti za stvaranje bizarnih asocijacija, da jasno razlikujemo poetski govor od nekontrolisanog igranja metaforama.

Bora Mladenović je izraziti primer pesnika koji nisu odoleli rečima. Kada se čitaju njegovi stihovi, uočava se očigledna zabluda. pesnika, On se prema rečima odnosi sa uverenjem o svojoj slobodi, sa uverenjem da ih podvrgava svojoj Volji, ali posle završenog poetskog čina može se konstatovati da su se pesnikova

4:

. VL eFM ave ec VL 233

~“

sloboda i suverenost pretvorili u poltčinjenost i podređenost. Pesnička sloboda u odmosu premu rečima veliko je iskušenje i velika zamka poezije. Jezik je ogroman svet raznovrsnih realnosti koje ničim ne obavezuju i ne određuju posnika. Pred pesnikom je puna mogućnost izborb. Sve: mu se reči nude i sve mu se prepuštaju. Pod njegovom rukom sve se pretvavaju u slike i sve nose svoj zvuk. Kod većine naših mladih pesnika, i ne Samo kod njih, sloboda izbora veoma se brzo i veoma lako pretvara u strast, u opčinjenost i zanesenost, a pesnik slobodi pretpostavlja uživanje u rečima, koje je slično uživanju u drogama. Umesto moći govora suočeni smo 5 nemoći pred govorom. Većina stihova Bore Mladenovića očigleđan je primer takve nemoći. U. njima Je mnogo efektnih i bizarnih slika, poetske iskre nastale privlačenjima i sudarima raznovrsnih jezičkih realnosti veoma su česte, a od neprestanog praska gubi se pesnikov glas i neprekidan iskričavi tok svetlosti zamračuje Desnikovo lice. Kao da ih nije pokrenula i oživela ljudska ruka, reči se same nameću, same Pprizivaju, a oslobođenje svih veza i odmosa, Zaokupljene same sobom, one ne samo da ostav-

· BORA MLADENOVIĆ: „BANKET RUKU“ „NOLIT“, BEOGRAD 1962.

ljaju utisak kitnjastc i samozaljubljene retovičnosti, ne samo da odbijaju svojom nametljivošću, traženom blistavošću i ekscentričnošću, Već stoje kao neumoljivi dokaz pesnikove slabosti koje im je dao život, a zatim im se smerno pokorio. ai

Zbirka Banket ruku, kao celina, vizija JE vremena sadašnjeg i to ne u apstraktnom i Opštem vidu već kao određemo vreme ljudske egzistencije. Njegove slike imaju mitski i proročanski karakter, ali su i vidljivo prisutne u određenom trenutku.

Opšti smisao zbirke deluje izrazito. Zbirka pesama počinje stravičnom slikom banketa ruku koje su umrle na metalu, a završava se Wbuđenjem materije. Rat se kao neka kobna senka nadnosi i nad početkom zbirke, a i prethodi njenom kraju. Banket mrtvih vuku je

realnost jednog završenog rata a Svadba nje-

gova slika. Pesme su u dijalogu, tako da je naglašena dramatičnost zbivanja, a deluju kao recital strave, užasa i smrti. Vizija budućeg i moglićeg rata predstavljena je kao oslobođenje i dolazak velike vatre (ciklus se zove Čin vatre), koja se otrgla iz zatočeništva leda i vode i pohrlila u svet, Posle sedmog dana hı

njenom prstenu ostaju samo kob i smrt, Posle njenog povlačenja preostaje tišina, poža? tišine, a zatim nastupa buđenje materije, vaskrsavanje i obnavljanje svih elemenata, ponovno oblikovanje sveta u kojem nedostaje jedino čovek.

Zbirka pesama Bore Mladenovića kao CO lina ima svoj sklad i svoj smisao. I svoju humanu poruku. Ona je čak hvalospev, u PO”

jedinim odeljcima, kosmićke moći ruku koje ·

očovečuju metal. Izrazitost, dramatičnost i šsVC" žina osete se, zastruje ponekad kroz njene TČdove. Ali o Ovoj knjizi pesama mogućno je govoriti samo u opštim crtama. Svi zaključci ne nameću se spontano, niti ih stihovi SUugc” viraju, već su rezultat pretpostavki, analiza ! posteriornog zakljućivanja. Svoju poruku, sliku, istinu i viziju o ovom vremenu i o ljudsko) sudbini Bora Mladenović nije uspeo da iznese iz reči niti da ih utisne u reči. Reči stoje samč

za sebe i kao zid okružuju pesnika, zaklanjaju

ga, tako da se samo po nekad pomoli njegov

lik i nasluti smisao celog spektakla. Bora Mladenović vidljivo je insistirao na svojoj slobodi u odnosu ny reči, što je svakako bitno određenje pesnika, ali u dokazivanju te slobodć bio je neoprezan i samouveren: izgubio se U rečima, U ečima koje znaju biti nemilostive.

Aleksandar PETROV,

KNJALŽ.EV,N.E NO:V;LNB